| < | veljača, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | |||||
Listopad 2025 (1)
Rujan 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
A ja, kao da tražim
- 21:10 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
Koliko raznolikosti životima što stvorene su! Koliko raznolikih pristupa onome što po jednostavnosti samo jest takovo. Takovo kao i sve što je. Ima nešto u živima što potvrđuje njihovo postojanje. Nešto što stvara samo takav, po njima, odnos spram nečega što jest takovo. Ima nešto u živima što ih tako čini posebnima i što tako čini različitost prema istim stvarima. Ima nešto što nas čini različitima, a ipak istima. Prošao sam veliki dio mog maloga života. Prošao, tražio, nenašao. Jedino jako što nađoh, jest utvrđena sumnja u moju sposobnost da to nađem. Kada čovjek traži, mijenja mjesto, a tada se i sve drugo mijenja spram njega. U takovom prolaženju i traženo može izmicati. Možda tražim ono što je tu, a traženjem stalno se mičem od traženog. Pitam se: 'Radim li dobro?' Sumnje su moje sredstvo. Sumnje u sebe. Svijet moj krhak je. Sigurnost je van mene, jer od tamo dolazi sve što me mijenja. Da li je tamo i ono što tražim? Da li biti siguran znači biti sam? Otvarao sam se namjerom pobijanja svoje umišljene samoopstojnosti. Odricao sam se, neimanjem, da se stopim cjelinom. Kažnjavao sam se, da otklonim kriva viđenja. Ono nešto u meni odgovora nije nalazilo. Ono nešto u meni žalilo je, mada je znalo da žaljeno jest ono što tek željeno bijaše. Priznanje! Kao da bez toga nisam. I sve tako u odnosima nekim, da igrom ih ne nazovem. Koliko pitanja samom sebi: 'Tko si ti Mladene? Čovječe, netko, itko ili nitko.' I pitam, se o nekim počecima puta takovoga. Pitam se javno. Ta godine što prođoše i iskustvo tek po meni takovo, zar da odu u nikuda. Zar da netko ne nađe ponešto, što pomoći bi i njemu moglo. Čemu tajiti život koji još biva. Život koji još kazivati može. Život koji još darivati može. Mogao bi samo iči putem kakav mi je dat. Pustiti željama da kroče put moj. Opravdavati neuspjehe i uzimati sve što mi se prohtije. Mogao bi biti netko. Močan i bogat. Ako ne, mogao bi stalno ustrajati, dok bi išlo i kao iskra izgorijeti. Ne, ja tako ne mogu. Je li to slabost neka? I toliko često mi pred očima neka priča, izmišljena, iz onih dana mladosti, puberteta, kada sam dnevnik svoj redovno pisao i sakrivao ga. Bila je to fikcija, a cijeli život me prati. Stojim i vidim je. Ide prema meni. Srce lupa i uzbuđen sam. Potrči ona i ja već neznam što i kako...... I projuri pored mene drugom u zagrljaj. Nisam ga vidio. Bio sam osupnut samo njome. Dobro da nisam pojurio. I danas i uvijek viđam samo druge. I koliko puta sam sebi rekoh u životu: 'Mladene, budalo.' I postadoh već vrlo viješt i hladan. I ostade mi nešto u meni. Nešto što još uvijek traži. Traži, kao ne smije. I sjedim sada sam i pišem ovo kao razgovor sa samim sobom. Šećem svijetom svojim i svijetom svijeta. Gledam. Pričam i kao da nisam sam. A i nisam. I vi ste dragi moji samnom. Možda isti kao i ja, tek nekih stvari zanemarenih. A možda sam i ja nešto zanemario. Da li je to istina? Je li to ipak moguće? A vrijeme ide i kao milionima i milijardama prije, što u jedinstvo duše se stopiše. Prijatelji dragi, rekoh, a od puno, kažu, da glava boli. Mogao bi, ali neka ono nešto u meni još radi i sazrijeva. Ima jedna životna istina što je uvijek tu uz nas. Zreli plodovi otpadaju. Sve vas srdačno pozdravljam i volim Vaš Mladen |
Da malo predahnem od Microsoft Excel-a
- 01:19 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
Već mi lebde pred očima brojevi i slova. Desnica mi već skoro automatski radi copy – past. Crtice, koje uokviruju dio za kopiranje, već mi se pomalo i pričinavaju. Počeo sam već udarati copy umjesto pasta. Vrijeme je za predah. Nekako se nije radilo postepeno, pa je ostalo pod hitno hrpa toga, a rok je sutra (danas) ujutro. Nema da nema. Prođe radno vrijeme, a ja se nedam. Kakva predaja. Malo sam kao nervozan i kao ljut, ali vidim; treba otkazati sve obveze tzv. slobodnog vremena i prionuti tekicama iz kojih treba izvlačiti podatke i iz te šalate složiti uredne file-ove u excelu. Kada sredim tu salatu od papira i sve to unesem, a toga je brdo, onda smireno sve spomerđati s nekim drugim podacima, da se dobije nešto treće. Ujutro na početku radnoga vremena društvo očekuje rezultat ili bolje reči neki dijelovi društva. Sve to kao nije neki posao, jer je već trebalo biti takovo od ranije. Bude to do jutra. No, sada trebam predah i nalazim ga u kreiranju novoga, ovoga, posta. Ovo me skoro uvijek nekako osvježi i oraspoloži. Ti vrapca, za ove dvije godine postao sam pravi bloger-ovisnik. Ak nikaj ne napišem ili bar prošećem blogovima nekim i malo ne čuknem koji komentarček ili neku zavrzlamu od umotvorine, nekako kao da mi nije dobro. Znate ono: 'Moram, moram.' Ima slučajeva kada si mislim: 'Da mi je bar neki computer s internetom.' Nedavno u Amsterdamu, uz tu i tamo pokoji computer, nikako doći na red. Treba i drugima. Valjda su i oni ovisni o nečen kroz tu tehnologiju. Pa se onda sprošetavam i stalno zabacujem, kao slučajno, glavu tako da vidim jeli slobodan computer. Odem povremeno u kancelariju, gdje vode turnirske podatke, i pitam nekoga tko je tamo mojim šlampavim, ali ipak razumljivim, engleskim: 'Jeli slobodno, da malo nešto vidim na internetu.' Kada kaže, onaj neko tamo, da je, ja ko u crtiću vuk kada mu sline cure ulazim u stolicu i sve se pomalo zgledavam, da vidim koga još tu ima. I evo me na blogu. Krene tada lavina. Prvo uletim na ovaj blog. Gledam komentare. Osjećam da nemam vremena nešto smisleno odpostirati. Odgovorim na pokoji komentar. Linkam na go-blog. Krenem vidjeti komentare. Htjedoh nešto napisati za post i zalaufam se u editor i deri. Vidim dolazi netko i stoji sa strane. Dižem glavu, a ono jedan od glavnih. Kratko on meni: 'Trebamo computer.' Vidim mu po očima i isčitavam iz zraka, kako sam uletio. Vide oni ovisnika, pa me nježno otprave riječima i pogledima. 'Nema problema, samo da još završim rečenicu.' Napišem, naravno, dvije. Pošaljem post nekako okljaštren, ali, Bože moj, tu je što se moglo. Širim osmjeh i zahvaljujem, a si mislim: 'Kud baš moraju sada.' Ovdje na poslu je drugačije. Imam computer na radnom stolu i stalan internet. Naravno za potrebe posla, ali nema frke otvoriti koji prozorčić za pokoji blog da pratim komentare. Otvorim i prozorčić sa naslovnicom za potrebe brzih editiranja. Nikad se nezna kada će neka ideja kresnuti o glavu. One dolaze od tamo negdje i nisu vječne. Znao sam tako kod kuće, a tam nemam ništa od ovih tehnika, biti u nemilosti inspiracije. Zavrtjele se neke vibre, pa kretanja misli, pa lagani lahor osjećaja. Bože, sav odoh nekuda, a misli izrijeke tvore. A tiplovnice niotkuda, da barem prste zadovoljim. Čitav mi je post u glavi. Smisao od početka do kraja, 'To je to', sam sebi govorim. Pa zapamtiti ću valjda do dolaska na posao ujutro. Utonem zadovoljan u san. Kada svane, drugo je to neko vrijeme. Ja baš i ne pamtim. Radim iz glave. To treba, što ide dušom i srcem, prstima odmah u ovaj medij. To je kao pjesma. Ide u svoje vrijeme. I nema ga više. Tek će poneki fragmet, možda jednom, kao sam uletjeti u nešto novo. A na poslu sve je tu od tehnike, ali ne ide ono naj, baš kada se može, nego kada ono hoće, a nekako hoće kada ne može. Polako vrijeme ide. Još trebam ponešto iz ovih kupusavih papira izvući, pa ću sve to u jedan lonac, pa posortirati, pa pospajati ono što treba s onim što treba. Ujutro će reči: 'Pa vidiš da imaš to kaj treba'., a ja ću u mislima onako: 'Da, sada imam.' Nemaju oni pojma da sam i jedan mali postić odkotrljal. Znate kaj? Baš i ni teško tak delati kad je internet tu. Si odpauziram pokoji post. Meni je to čist dost, da mi ono, kaj je nekima muka, bu čist u redu. Mi neki veliju: 'Pa kaj ti to uopće neko čita? Na kaj ti trošiš vreme.' Ja znam, ti čitaš. Meni to čist dost. Sam tak jemput rekel: 'Pa da i niko ne čita bum pisal, onak za dušu.' No, sad kad sam to rekel, nejdi proč. Nisam mislil da mi je za tebe svejedno. Budi tu i čitaj. Zapraf tebi pišem i sam se samo šalil. Kaj bi ja bez vas, prijatelji dragi? Retko koga od vas sam videl, a se tak lepo družimo. Bi rekel da sam se i malo zaljubil, al me malo sram. Ima med nami divnih duša. Ja sam malo nekak z osjećajima na tanko. Mi za čas neka vibra. 'Ma kaj to delaš, kaj te bedastoće pišeš', mi jedan prijatelj rekel. Kak da ko muški bi moral to sve nekak drukče. Kaj morem kad mi se pod stare dane događa da sam nekaj skužil. Kaj da me život do sada samo štrajfal. Najte zameriti. Su mi leta tak čist slučajno tu. Malo je štete nastalo, al se još nekak zide. A sada bi moral natrag na rabotu. Me brojke i slova čekaju vu tekama i excelu. Bu sve valda do jutra vredu. Bum čukal i pomalo mislil na tebe. Ne pišem ja to samo za sebe, znam to. Dragi moji, kraju post ovaj ide. Se kak knjiga zatvara i kak da zeva. Se još proguta i zadnja slina. Ruke pod glavu. Kapki lako padaju. Duboki uzdah........... Ti vrapca, skoro..... E, vjutro treba sve biti berajt. Naj se zafrkavati Mladen. Posla se prijeti treba. Lepo vas podravlam i puno volim. Kak sam govorljiv ovak umoran. Vi sada spite. V mislima vas pokrivam, zaprav kao ritualno rukama, da bi vam čim bolji sanak bil. Sve to negde v zraku. Spavajte dragi moji. Vaš Mladen |
U ime ........ ljubavi
Što jest ljubav u životu čovjeka?
- 12:43 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
Još kao dijete osjetio sam ono što me nosi životom. Bilo jest nešto što sam tek osjetima mogao dokučiti na način kako se to moglo. Tražila se nekom silom mogućnost opstanka u nečem što jedino mi bijaše. Postojanje. Meni neznano, ali iz vječnosti jest. Tren kada jest to što daje sebe po meni. Kao da osjećam istost. Jesam to i dajem se tome što u nizu slika i osjećaja daje kazivanje sebe. I bude onaj glas bez glasa, ona riječ bez riječi, ona slika bez slike. Bude ono nešto što slutnje i nade nosi neviđenjem mojim. A što bi život bio da vidim? Neka ide kako valja. Ne može kotač biti upravljač. Stvorana je stoga vjera da jest to po tome i tome. Izašla je iz potrebe očuvanja osjećaja onome čemu jesmo. Gradi se čvrstina postojanja, smisao njen za one koji ne vide i ne mogu to. Što je to što nas veže. Što je to što održava postojanja takovim? Takav malen, djelićem što sam, tražeći smisao sebe, ostvorio sam srce svijetu. Ako me stvori svijete, evo me tu sam. Ništa neču kriti. Neka budem čemu jesam, pa makar udarilo. Ne nisam sebi, makar sobom sam. Prolazi mi život mislima i osjećajima. Gledam kamenje što se kotrlja vremenom otrgnuto sa planina, da pijesak bi tvorilo. Kolika je njegovost? Kamen koji pada! Gledam. Mislim. Osjećam. Gospode, kolika je moć tvoja u kamenu koji mora pasti? Jeli nevjera moja to? Jeli nevjera što mislim i vidim da tako jest? Gospode, pouči me. Stojim i čekam, mada misao mi i dalje putuje, osjećaji pokazuju ljubav. Ja ne uzimam tek tako. Ima nešto u meni što traži viđenje, što traži istinu, što traži dozvolu Tvoju Gospode u svijesti mojoj. Bilo makar da budem kamen što pada. Stojim i gledam godina već velikih. I kao da nikada vidjeti neću za života prolaznoga. I po moćima, kao da knjiga kraju ide. Još volim nedostignuto. Čini mi se kao da ne padam, a pitam se da li će tako biti sve dok ne tresnem o tlo. Susret s istinom? Da li? I svi udarci što mi izgledahu nejasni; kao da nisam zaslužio. Zar to ne govori samo o mom načinu gledanja? Jeli mi to rečeno, da bi trebao vidjeti? Jesam li slijepac? I promatram kamenje što se nizbrdo kotrlja. Svaki taži svoju potvrdu, sebi, vrijednosti postojanja. Nastoje uhvatiti ostvarenja svojih viđenja. Vidim uobičajevnosti ljubavi kao nečega što se ima. Gospode, ja to ne razumijem. I kao da su sve moje 'greške' po tome. Ja darujem sve, jer sam kamen; kamen koji pada. Bože mili, a toliko volim. Nisam od onih koji uzimaju i čuvaju kao svoje. Ja ništa nemam. Već puno puta rekoh, da ništa na ovome svijetu moje ne može biti. Što to uopće znači 'moje'? Volite se ljudi. I neka vas ovaj današnji dan čini sretnima u ljubavi. Neka i na načine kako vi to vidite. Ja vas sve volim, mada većinom nebih činio posjedom. Ustvari tko zna, jer nisam puno toga niti doživio. Ja otac četvero djece. Rečeno mi je zorno kako se ljubav moja može tumačiti. Ostadoh. Stoga i ovaj puta ja tako rekoh. Na svijetu i takovih ima. Ima i onih što u tišini prolaznosti od ljubavi tek neke želje za hranom i opstojnosti imaju. Pregaženi im osjećaji negdje tamo iza. Mnogo je onih koji odustadiše, odbačenih, što snage ne imaše za ponovno dizanje. Što kazati za ljude bez ljubavi? I njih volim i neka barem vide što je vrijednost života. A tijelo, što put svoj nalazi u jedinstvu funkcija svojih, traži. Traži na njemu dat način. Što ljubav jest tome i time? Kada duh jedinstvo svega dokazuje, tijelo tek sobom bude. Gdje je taj put jedinstva ovih jedinstava? Tjelesno tragove ostavlja. Nalazeći ljubavi nove, raniji tragovi se gaze. Bol nastaje, jer to isto vrijeme nije na stranama, što odrediše se početkom ljubavi takove. Što vjernost tada znači? Dal ona jest osnova boli strani koja još voli u kraju ljubavi takove. Ljubav takova jest ipak po posjedovanju, jer tijelo jest nešto što u ljubavi nemože biti ničije. Tijelom se posjeduje. Gledam, mislim i osjećam. Znam da prava ljubav jest jedino po vjernosti i vječnosti. Možda jednom oboje osjeti i krene putem drugim. Ali zar tada to nije samo zalogaj bio. Neznam, ali osjećam. Volim, ali kako da uletim u lonac zaključalih misli. Ma uletjeti neću, jer ipak na ovome svijetu ništa moje nije, mada volim. A srce traži. Smiri se srce moje. Neću nikoga nikome uzeti. Znam da bi to nekoga boljelo. Ako ostane bol meni, moći ću nekako. Boljelo je. Na ljubav uzvratiti ću ljubavlju. Nisam ni moćnik, ni osvajač, ni posjedovatelj. I u trenutku ovom volim. U snovima mojim utjeha tijelu bude mislima, mada neispunjenih potreba. Biti samo čovjek, a voljeti iskreno nije lako. A ja i dalje volim i stojim iza riječi što izgovorih. Stojim iza osjećaja što ljubav ih nazivamo. Moja ljubav jest dar. Ništa ne tražim, mada čežnja postoji. A da mi se desi, neznam što bi, jer ja sam po tome još neznalica. A zar prava ljubav nije takova, kada se nadju male budale. I tako u jednom trenutku vječnosti u točci beskrajnog svemira. Ako kažeš da me voliš, da me želiš, biti ću ovdje gdje ljubavi počinju, jer to je mjesto duše. Tu smo isti. A što će tada biti neka Gospod učini. Prijatelji dragi, eto ja tako po Valentinovu od srca. Imam snove, nisam bez njih. Sve vas srdačno pozdravlja i voli Vaš Mladen |
A od Amsterdama ni 'A' do sada.
- 18:25 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
|
Treci dan boravka na Oza natjecanju u Amsterdamu prolazi. Vrijeme mi ispunjava igranje goa, razgovori s prijateljima s raznih strana, pisanje postova kada uhvatim slobodan PC, odlasci i povratci sa i na nocenje. Neko bi odmah pomislio na grad, na muzeje van Goga i Rembranta, na razne znamenitosti. Zafrkavajuci me prije polaska u firmi su mi govorili kako cu tamo ici u onu poznatu ulicu crvenih fenjera. Taman, da i imam vremena tamo nebi isao. Prosli puta kada sam bio ovdje, isao sam tamo s prijateljem. On je isao nekuda unutra gledati, a ja sam ga podosta vani cekao. Bez veze. I za to jos i novce daju. Kao da je covjek ona stvar. Prolaze dani u kojima nekako najvece zadovoljstvo imam u jutarnjoj i nocnoj setnji na relaciji hotel - mjesto igranja. Polako s noge na nogu dijelom periferije Amsterdama, koji se naziva Amstelveen. Nekako je ovdje mirno. Tu i tamo poneki prolaznik ili bicikl. Ostaju mi moje misli u kojima se sve nekako slaze. Lagani prohladni vjetar hladi mi celo i cuva od nekih usijanja. Kako je ovaj zivot cudan. Kao da je svijet ono u mojim mislima. Dodje mi da ostanem tamo u slikama svojim, sto ih misao podrzava. Kazu, u novije vrijeme ljudi, da je cilj ostvarivanje snova. Ma koji cilj? Ostati u njima! Da, idem polako i to je to. Pogubio sam masu partija i razmisljam o mladima igracima goa kod kuce. Zaigrali smo se medjusobno u nekoj samo dovoljnosti. Treba krenuti dalje u jacu konkurenciju. Ima i ovdje 16-godisnjaka, a i mladjih i igraju vrhunski. A sto nebi i nasi klinci tako. Sve se pitam, radim li dobro s njima? Ma trebali bi i oni jace, ali za to im treba jaca konkurencija i vise jakih protivnika kod kuce. Nasi dan-igraci za to nemaju vremena. Druge su im obveze. Ajde Daniel, Zvonac, Mestre, Sire, Matej, Tajo, Tea...... ajte naprijed. Ucenje, rad, konkurencija. I ide noga pred nogu i tu su i neke samo moje misli uz ceznje i radosti ko u malog djeteta. Neka, neka i tako. Osjecam cistocu i srecu, a noga pred nogu, polako. Htio bi da to bude vjecnost. A Amsterdam? S njime je sve u redu i nisam mu neophodan. No, valjda cu naci nesto malo vremena da ga u prolazu i vidim. Makar onako iz tramvaja u zurbi na kolodvor u povratku sutra navecer. Prijatelji dragi nisam tuzan zbog silnih poraza. Ne zelim svijetu dokazati da sam netko tko nisam; da sam stvoren za pobjede. Sto su pobjede? Da me cine necim visim u ocima mojim i drugih. Ne, ja sam samo Mladen, dragi moji, koji vas srdacno pozdravlja i voli. |
Ipak sam nasao slobodni computer
- 20:02 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Jucer sam morao napustiti computer u pola posta. Organizatorima turnira je trebao za unos rezultata na internet. Sada sam nasao slobodan lap-top, ali mu mis ne radi, pa se nekako snalazim. Vec sam natipkao dio posta, kad sve ode. Nestao prozor. Opisivao sam jucer kako sam trazio hotel. Smjesten sam u hotel 'Abina'. Trebao sam ga naci i imao sam mapu. Krenuo sam na krivu stranu i sve mi se nekako ne slaze s onim sto je namapi, ali me neki uputise do jednoga, pa drugoga semafora. Siguran sam da su mi dobro rekli, ali sam nestgo promasio. Sada kada je vec drugi dan pri kraju vidim da sam zanemario jedno skretanje ulice. Dobrano sam se nasetao prohladnim vremenom noseci putnu torbu dok ne n adjoh ljude koji mi u cudu kazali da sam isao u krivom smjeru. Morao sam se vracati nekom paralelnom cestom i opet mi sve nekako cudno. I opet me uputise na pravi put, a meni opet cudno. Ipak sam nasao odrediste. Trebao sam u 13 sati biti na mjestu igranja ik sve mi nekako sumnjivo da cu stici. Hoptel je nakako drugaciji od meni uobicajenih hotela. Obicna kuca na prvi pogled. Na recepciji mi covjek daje kljuc-karticu. Penjem se uskim i strmim stepenicama na drugi kat. Sve je pretezno od drva, starinsko. Ostavljam torbu i uzimam neophodne sitnice i krecem do mjesta igranja. Sada cu po svom sistemu. Kakva mapa. Znam da je pored mjesta igre jedna visoka zgrada. Pogledam uokolo i vidim jednu. Ista takova po izgledu. Znam kuda trebam doci i krenem cesatom u tome pravcu. Isao sam tako i vidim da se sve poklapa s onim na mapi, ali sam ranije krenuo u krivom smjeru. Sto se relacije od mjesta igre do hotela i nazad tice, sada sam kao kod kuce. Stigao sam na mjesto igre na vrijeme, cak s solidnom rezervom. Nakon prve partije u prostoriji uz ovu u kojoj smo igrali pripremljen je rucak. Dobro sam se nakrkao. Slijedecu partiju sam oldigrao katastrofalnol. Osjecao sam vec solidan umor. Zbrojilo se ono s puta, pa ono trazenje hotela, pa poraz u prvoj partiji. Kao da sam pukao. Nista nije islo kako treba. Slijedilo je moje uobicajeno nezadovoljstvo kada trpam sve protiv sebe. Cudne su te moje krize. Hvata me neka objektivnost i vidjenje nemoci. Osje3cam zelju da ovdje bude netko mladji, netko kome bi ovo nesto znacilo. Kud ja ovakav nikakav. Zao mi sto nasi mladji ne krenu snaznije. Krenite, jer dolazi vase vrijeme. Ja cu vas s radoscu ispratiti u vase vrijeme. Sada moram ponovo napustiti i ovaj lap-top. Prijatelji dragi sve vas pozdravlja i voli vas Mladen - malo umoran, ali dovoljno jak za ovo sto vam pozeljeh |
Drugi dio puta i prvi natjecateljski dan
- 21:39 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
U Munchenu na kolodvoru s rezervom stizem na vlak za Amsterdam. Usput kupujem flasu vode. Na kiosku na kolodvoru trazim bocu vode. Pokazujem mladoj tamnoputoj zenstkici koju. Pitam:'Viefil kostet?' Odgovara ona onako na brzinu i ja njoj: 'Nicht fersteen.' Ona ponovi isto i meni izgleda ko da je rekla nesto preko tri eurica. Bio sam siguran da sam krivo razumio. Pruzim joj pet eurica i ona mi izvrati 1 euro i jos nesto sitno. Gledam i ja njoj.: 'So fiel.' i odmah dodajem: 'So much.'. 'Ja, da ist 2,5 liter.'. Na to ja njoj: 'In Croatia this is for nothing.' Naravno, vec znate, slijedi osmjeh. Ulazim u svoj vagon i sjedam na rezervirano mjesto. Zamislite, polazak sa zakasnjenjem oko 7 minuta. Ha, nije to Japan. Stolci u vagonu su podsjecali na one u avionu, a ja nisam bio uz prozor. Oni ispred mene su spustili roletu, pa nisam ni u bunilu mogao vidjeti ni stanice. Morao sam spavati. Spavanje se izmjenjivalo s budjenjem. Negdje oko Duisburga sam se potpuno probudio, a i dan se vec stvarao. Prolaze ravnice. Ulazim u Nizozemsku. Kuce su karakteristicne. Prozori su u pravilo visoki, a podosta uski. Vecinom su takovi da se vecina u stanu moze vidjeti. Vidim puno ljudi na biciklima. Nije kao kod nas da se od automobila ne moze preci cesta. Ovdje treba pjesak paziti da ga ne udari bicikll. Staze za bicikle su tik uz pjesacke. Nesto kasnije su mi u par navrata u Amsterdamu zvonili. Nikako da naucim sto je za pjesake, a sto sa bicikle i motorcice. Vlak size u Amsterdam na vrijeme. Izlazim polako iz kolodvora. Pokusam citati vozni red, ali nekako ne uspijevam. Vidim samo neke vozne redove lokalnih linija. Odustajem od toga i izlazim na dio gdje je vec gradski promet. Prilazim tramvajskim prugama. Probam se sjetiti kao je to bilo prije cetiri godine, kada sam poslijednji puta bio ovdje. Tada sam isao desno na autobuse, ali se sjecam da je zgodnije bilo tramvajem. Stanem na stanicu i vidim dolazi tramvaj broj 5 za Amstelvin. Ko da mi ga neko poslao. Ulazim i kazem vozacu: 'I'm not from here. My stop is Amstelvin stokland. I'm think this is one before end.' Odgovor je bio:'Yes.' Prepoznao sam stanicu, krenuo na pravu stranu i dosao ravno na odrediste. Sve je bilo bez greske od doma do ovdje. Nalazim u Centru poznata lica. Registriram dolazak. Dobivam upute za smjestaj. Bila je tu i kopija mape, po kojoj bi trebao naci hotel. OK. Glavno da imam mapu s napisanim nazivima ulica. Krenem. Izasao sam na ulicu i sada prvi problem. Na koju stranu da krenem. Neznam gdje je sjever, a ni na mapi nije oznacen. Rekoh, idem naprijed. Usput pitam jednu godspodju u prolazu za hotel. Lijepo me uputi naprijed, pa lijevo do prvog semafora lijevo, pa ravno i sve tako. Pomislih, bar sam siguran da sam krenuo na pravu stranu. Krenem tim putem, ali ulica ne skrece kako sam ocekivao i vratim se malo i krenem ravno, pa tek onda lijevo. Moram prekinuti zbog drugih poslova. Nastaviti cu kada dobim vrijeme. Pozdrav Mladen i bute vidli kak je to trazenje ispalo |
Kratko sa puta
- 21:12 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Stigao sam u Munchen i najvaznije mi je vidjeti ima li gdje internet caffe. Naravno prvo privjerim na kojem ce mi glaissu biti postavljen vlak za Amsterdam i kako cu presjedati u povratku jer mam malo vremena za presjedanje u povratku. Sve je ispalo OK. U ponedjeljak mi vlak iz Amsterdama dolazi na 15 trak, a za Zagreb polazi sa 14. Samo cu prijeci. Vidim pise svietlece na jednom od izza sa strelicom za internet caffe. Idem dalje i vrtim cijelo vrijeme glavom, ali nista. Izlazim iz kolodvora, kad preko ceste na kuci pise Internet caffe. Postao sam ko zombi. U ocima krugovi koji se sazimaju u tocku u sredini zjenice. Idem preko ceste uspjesno. Prilazim toj gradjevini, srce tuce sve jace. Ulazim, dolazim do sanka i pitam sto i kako po svom englesko-njemacko-hrvatskom. Mladic sve razumije i pokazuje na automat za tiket. Ja ko tele, pet nista neznam i vracam se i pitam, a on ono dolje pokazuje. Tamo dolje mijenjam 100 Eurica u sitnije papirnate. Tada idem natrag gore i opet na sank pitati sto cu s time. Mladic susretljiv. Valjda mu nisam prvi takav. Pokazuje da gurnem novac, a ja ne vidim nikakvi prostor za gurnuti. Dolazi do automata u gurne 5 Eurica u mjesto gdje sam ja vidio sve crno. Bila je to crna rupa. Ja i rupe. Dva pojma. Nigdar u zivotu z njima nisam znal. Sada dobivam neki tiket sa sifrom. dlazim do jednoj mjesta s monitorom. Ukucam sifru s tiketa i otvori se prozor za ime i pasword. Sve lijepo upisem a ono zuruck. Probam jos par puta, ali nista. Nema druge nego traziti pomoc. Onaj mladic na sanku je sada predaleko i zaustavljam slucajno prolazeceg covjeka. Proba i on, ali nista. Vidi to i mladic sto cuka kraj mene i nagne se i lupi neki znak bez veze i pod pasvord isto. Opet nece. Neda se on smesti i ucuka dva znaka i proradi. Vau, skvadro, evo me u svijetu mga ludila. Najbolji sam kada sam lud - vako na blogu. Blog je kao moj dom. I'm hapy now. Cukam novi post. Krenuo sam iz Zagreba ujutro u 9:47 cini mi se. Bio sam sam u kupeu. Nema nesto putnika. Idu oni avionma, pogotovo na ovako malo duze puteve. Ja sam stari romanticar. Cini mi se da je netko to vec primejtio. Pa valjda jesam. No nije to samo radi romantike, jer glavni je stos u lovi. Nemam ja toga u izobilju. Savski Marof, pa Slovenije. Vrlo brzo kontrole. Taman udje u kupe jedna mladja zenskica s obljezjima slovenske policije i pocne ispitivanje, kad zazvoni mi mobitel. E Tine gdje pogodo bas u kontrlu. Sada ja neznam koga da otkuglam; ovu zenskicu ili Tineta na mobitelu. Pita TIne: 'Jesi li vidio za onO?', a istovreno ona simpa policajka: 'Kaj pa mate tu vu temu ispod u tisto vrecko?'. 'Na kontroli sam v Dobovi.' 'V tIsti vrecki?'. 'Samo malo.' Ceka sada Tine, a policajka me gleda. I zna se, dilemu resava poduzetna mlada zenskica. 'Naj zove kasneje za 5 minut.' Zvlerkla me neka. Ja prav nebi znal kaj delati. Otkacim Tineta: 'Klici me za pet minut.' Vadim vrecicu i pokazujem cetiri komada gaca i cetiri para carapa. Zenskica gleda i vidi da je pocela prckati po intimi i nekak ko da joj je neugodno. Sledi prasannje: 'Kam grete?' Jaz na to: 'V Amsterdam.' Pitala je jos zakaj tam. Ja da idem na turnir. Ona pita na kakav. Ja njoj na go-turnir. Ona veli da je cula. Ja potvrdim da je to dreuna kitajska igra. I steta, jer morala je dalje. Sluzba je zove, i vlak mora dalje. Ah ti vozni redovi. Sada se samo pitam kada cu opet na tu granicu i dali cu potrefiti smjenu. Nebi imal skoro nista protiv da me skinula s vlaka. Turnira bu jos. Juri vlak kroz Sloveniju. Jederska elektrana je za cas za ledjima. Vidim da su Slovenci popdosta uredili tok Save. Nekoliko je brana s postojenjima generatora. Znaju oni ponasati se gospodarski. Mogli bi dosta toga i mi od njih nauciti. Prosla je i Ljubljana, pa smo brzo i do Jesenica. Nakon Jesenica opet kontrole. Ovaj puta to obavljaju muski na obje strane. Tu je samo uljudnost. Austrijanac me cak iznenadio. Ja onako:'Ha, osterraichische seite', a covjek veselo 'Ja.' Odjednom mlrak. Tunel kojem nikako kraj. To je ispod ovih alpskih brda. Austrija je. Dolazimo u Villach. Tu sam nekada prije oko 35 godina igral na turniru. Sjecanja mi idu na pokojnog Manfreda. Bio je od najjacih u Europi. Krace vlak iz Villacha, ali nazad. Zbunjem sam, ali se prisjecam da je tako bilo i prije 4 godine kada sam istim putem isao u Amsterdam. Tada na seminar za ucitelje goa. Isto se tako nesto dogadjalo, ali sam se to tek malo kasnije prisjetio. Idemo u brda. Jedan deda ili postariji tatek objasnjava malenom kako je to tu u brdima. Obadva po njemacki. Gledam maloga. Akm ima 2-3 godine, a kak dobro govori njemacki. Ja mu nisam u tome ni do koljena. Pejsaz prekrasan. PLanne visoke. Snijega ko u prici. Ledenih siga. Dolje u kotlini vijuga neka rijecica. Kaze deda malenome (Valjda je deda.), da je to mülle (milsim da je to mlin). Idemo dalje. Prolazimo Badgastein, pa Bischofshofen i ja se setim nase Janice. Neznam jeli bas na tim stazama vozi al sam je se setil. Vidim neki veliki dvorac i mislim si kak je to od nekog mga rodjaka. Pa konacno smo svi mi sestre i braca. Sjetio sam se pokojnog prijatelja kaj je rekel: 'Braco i sestre ne skrecite s ceste, jer to je put koji vodi k Isusu i slobodi.' Taj rodjak s dvorcom ni bas na cesti. Se treba fajn penjati do njega. Morti je z druge strane speglal brdo ili su mu to drugi napavili, dabi na cesti bil. Stigel je vlak i u Salzburg. Od Salzburga sam videl samo kolodvor, a imal sam prek dva sata vremena. Smrzaval sam se uz svoje isli cekajucvi vlak. Mi tak lepih stvari palo na glavu, al nis imal interneta. Sad je vec fajn zvetrilo. Dolazi vlak iz Budimpeste. Sjedam i koje li topline, vau. JUri se prema Munchenu i prema internetu. E sada moram zavrsiti da mi se ne ukoci internet,kad mi istene 3 Eurica. Jos malo i jurim pravac Amsterdam od Munchena. Vjutro oko 8 vuri sam tam. Bu jos nterneta, bu jos postanja. Vas pozdravlja i voli vas za blogom ludi Mladen |
Život je ljubav
- 22:35 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
Još u ono vrijeme kada se pokrenulo zbivanje u ovome svijetu prvim spojevima gena, bilo jest nešto, što kao skrb bijaše. Uvjeti su stvoreni za postanak, a i po njima ljubav kojom krenulo je postojanje. Dočekano bijaše posteljom majčine utrobe. Kretao je život ljubavnim darom. Kao da oduvijek postojalo je čedu što dolazi. Ljubav majke i brižnost oca iskazivali su svakoga od nas. Svijet nas je očekivao. Ljubavlju postadosmo. Ta kako bi drugačije onako nejaki kada skoro iz ničega nicao je život naš. Radost izčekivanja kada srca radila su u istome tijelu; kada je svaki treptaj majke bio treptaj zajednički; kada je nemir čeda bio nemir zajednički; kada je majčina ljubav bila sigurnost čeda. Darovao se život, darovala se ljubav. I bijaše još i trud osamostaljivanja tijela i funkcija, ali ostade veza viječna. Veza po ljubavi zauvijek zacrtana, oduvijek očekivana. I svako nejače kroči u život svoj svijetom nam zajedničkim. Stvarao se novi svijet, novo viđenje, nova osobnost. Brižni treptaji majke ostaju viječno. Ono nejače viječna je slika u srcu svake majke, ali i oca. Ta koga bi imalo da nije njih? Poziv je to ljubavni, poziv što život u svijetu održava. Koliko li ljubavi u tolikim opranim kakama, usnulim okicama, dječjem iskrenom osmijehu! Neizmjernost duše punila je ljubav za koju se sve u života prima. I u najtežim trenucima svijeta voljeni su uz nas, pa i kada nisu kraj nas. Kao najveća vrijednost života, ljubav je u njegovoj osnovi iskazujući se u odnosu prema svijetu. Ljubav nam je osnova, ma i neznali. Ona je utkana u naša postojanja. Svijet međutim često nije milostiv. U njemu je i ono što razlikuje ovo i ono. Kao da postoji i ono što nije ljubav, što stvara odluke. Jest ljubav ovdje ili nije? I pitao sam se često gledajući tugu. Znam, priča se, a i vjerojatnost je velika da je tako bilo. Bojište pred kraj ili po kraju bitke! Stojim u zamišljenosti svojoj. Ljubavi gdje ode? Ispružene ruke, krvave, što ljubav traže. Majke što još i neznaju da njihovi maleni za nečije ideje odlaze. Maleni što im usadiše gledanja i mišljenja njihova. Maleni što im mržnju usadiše kao sredstvo ljubavi prema vrijednostima takovim. Majke i očevi, tko će izravnati tugu vašu? I zavaravanja nekim vrijednostima što su na na livadama pustim, sniježnim vjetrovima zavijenim, kao kvazi vrijednost su. Znadete li vi što ratove vodiste u prošlostima? Znadete li što danas nove nejake učite o vrijednostima života. Znadete li što je ljubav? Što je s ljubavlju majki onih koje neprijateljima nazivate. Vidite li bol na sve strane? Svijete stani! Kuda ideš? Zar to je put života? Znadete li da osmjeh djeteta ne poznaje granice? Znadete li da ljubav ne poznaje granice? Znadete li da iskra u očima ne poznaje granice? A granice postadoše iz nemoći, da ljubav ovaj svijet vodi. Imamo li još šanse? I nije to tako samo u ratovima, mada se tamo najjasnije vidi što vrijednosti života nisu. U nekoći ljubavi onih, što kormilo uzimaju, carstvo je neznanja o vrijednosti života. Računi ih vode. Zbrajanja i oduzimanja. Vide li zapišano i musavo nejače u blatu i prašini. Zar i to nije svijet? Kada to nejače stasa, što će u srcu njegovom počivati? I njegova je majka ljubavlju ga dizala i suzama zaljevala njegovu budućnost. Svijete stani! Kuda ideš? Zar to je put života? Krava što tele podiže ljubavlju što život znači. Jeste li gledali kravlje oči? Tog divnog stvorenje što i nas ljude hrani. Jeste li se zapitali, da je u hrani toj, što mlijekom je zovete, utkana i ljubav krave. To je biće kojem ne uzvraćamo ljubavlju. Što mislite o onim razigranim letećim lopticama. Vidite li, je li i to ljubav? Gledao sam te vrapčiće kako se igraju u malo porasloj travi. Kao djeca su. Što mislite, vole li oni? Osjećaju li ljubav? Pogledajte cijeli svijet. Zar nije sav od ljubavi? Znam za sumnje u stanjima bolesti. Ali znam i za snagu ljubavi i vidim da mjesta je za sve u svijetu ljubavi. Bolest nastaje u disproporcijama i u tijelu i van njega. Gledam sve ovo i vidim lutanja. Vidim nemoći i neznanja. No znajte, srce je da voli. Poslušajte ga. Svim majkama želim ispunjenje ljubavi prema njihovim malenima, ma koliko veliki oni bili. Svoj djeci želim da imaju sretne roditelje. A voljeni su u našim srcima, jer srca za njih kucaju. Dragi moji prijatelji pokušavam nešto o vrijednosti života reči, jer reči bi štel .....da ja vas volim. Mladen |