Treci dan boravka na Oza natjecanju u Amsterdamu prolazi. Vrijeme mi ispunjava igranje goa, razgovori s prijateljima s raznih strana, pisanje postova kada uhvatim slobodan PC, odlasci i povratci sa i na nocenje.
Neko bi odmah pomislio na grad, na muzeje van Goga i Rembranta, na razne znamenitosti. Zafrkavajuci me prije polaska u firmi su mi govorili kako cu tamo ici u onu poznatu ulicu crvenih fenjera. Taman, da i imam vremena tamo nebi isao. Prosli puta kada sam bio ovdje, isao sam tamo s prijateljem. On je isao nekuda unutra gledati, a ja sam ga podosta vani cekao. Bez veze. I za to jos i novce daju. Kao da je covjek ona stvar.
Prolaze dani u kojima nekako najvece zadovoljstvo imam u jutarnjoj i nocnoj setnji na relaciji hotel - mjesto igranja. Polako s noge na nogu dijelom periferije Amsterdama, koji se naziva Amstelveen. Nekako je ovdje mirno. Tu i tamo poneki prolaznik ili bicikl. Ostaju mi moje misli u kojima se sve nekako slaze. Lagani prohladni vjetar hladi mi celo i cuva od nekih usijanja. Kako je ovaj zivot cudan. Kao da je svijet ono u mojim mislima. Dodje mi da ostanem tamo u slikama svojim, sto ih misao podrzava. Kazu, u novije vrijeme ljudi, da je cilj ostvarivanje snova. Ma koji cilj? Ostati u njima!
Da, idem polako i to je to. Pogubio sam masu partija i razmisljam o mladima igracima goa kod kuce. Zaigrali smo se medjusobno u nekoj samo dovoljnosti. Treba krenuti dalje u jacu konkurenciju. Ima i ovdje 16-godisnjaka, a i mladjih i igraju vrhunski. A sto nebi i nasi klinci tako. Sve se pitam, radim li dobro s njima? Ma trebali bi i oni jace, ali za to im treba jaca konkurencija i vise jakih protivnika kod kuce. Nasi dan-igraci za to nemaju vremena. Druge su im obveze.
Ajde Daniel, Zvonac, Mestre, Sire, Matej, Tajo, Tea...... ajte naprijed. Ucenje, rad, konkurencija.
I ide noga pred nogu i tu su i neke samo moje misli uz ceznje i radosti ko u malog djeteta. Neka, neka i tako. Osjecam cistocu i srecu, a noga pred nogu, polako. Htio bi da to bude vjecnost.
A Amsterdam? S njime je sve u redu i nisam mu neophodan. No, valjda cu naci nesto malo vremena da ga u prolazu i vidim. Makar onako iz tramvaja u zurbi na kolodvor u povratku sutra navecer.
Prijatelji dragi nisam tuzan zbog silnih poraza. Ne zelim svijetu dokazati da sam netko tko nisam; da sam stvoren za pobjede. Sto su pobjede? Da me cine necim visim u ocima mojim i drugih. Ne, ja sam samo Mladen, dragi moji, koji vas srdacno pozdravlja i voli.
Post je objavljen 11.02.2006. u 18:25 sati.