Koliko raznolikosti životima što stvorene su! Koliko raznolikih pristupa onome što po jednostavnosti samo jest takovo. Takovo kao i sve što je. Ima nešto u živima što potvrđuje njihovo postojanje. Nešto što stvara samo takav, po njima, odnos spram nečega što jest takovo. Ima nešto u živima što ih tako čini posebnima i što tako čini različitost prema istim stvarima. Ima nešto što nas čini različitima, a ipak istima.
Prošao sam veliki dio mog maloga života. Prošao, tražio, nenašao. Jedino jako što nađoh, jest utvrđena sumnja u moju sposobnost da to nađem. Kada čovjek traži, mijenja mjesto, a tada se i sve drugo mijenja spram njega. U takovom prolaženju i traženo može izmicati. Možda tražim ono što je tu, a traženjem stalno se mičem od traženog. Pitam se: 'Radim li dobro?'
Sumnje su moje sredstvo. Sumnje u sebe. Svijet moj krhak je. Sigurnost je van mene, jer od tamo dolazi sve što me mijenja. Da li je tamo i ono što tražim? Da li biti siguran znači biti sam?
Otvarao sam se namjerom pobijanja svoje umišljene samoopstojnosti. Odricao sam se, neimanjem, da se stopim cjelinom. Kažnjavao sam se, da otklonim kriva viđenja. Ono nešto u meni odgovora nije nalazilo. Ono nešto u meni žalilo je, mada je znalo da žaljeno jest ono što tek željeno bijaše. Priznanje! Kao da bez toga nisam.
I sve tako u odnosima nekim, da igrom ih ne nazovem. Koliko pitanja samom sebi: 'Tko si ti Mladene? Čovječe, netko, itko ili nitko.' I pitam, se o nekim počecima puta takovoga. Pitam se javno. Ta godine što prođoše i iskustvo tek po meni takovo, zar da odu u nikuda. Zar da netko ne nađe ponešto, što pomoći bi i njemu moglo. Čemu tajiti život koji još biva. Život koji još kazivati može. Život koji još darivati može.
Mogao bi samo iči putem kakav mi je dat. Pustiti željama da kroče put moj. Opravdavati neuspjehe i uzimati sve što mi se prohtije. Mogao bi biti netko. Močan i bogat. Ako ne, mogao bi stalno ustrajati, dok bi išlo i kao iskra izgorijeti. Ne, ja tako ne mogu. Je li to slabost neka?
I toliko često mi pred očima neka priča, izmišljena, iz onih dana mladosti, puberteta, kada sam dnevnik svoj redovno pisao i sakrivao ga. Bila je to fikcija, a cijeli život me prati. Stojim i vidim je. Ide prema meni. Srce lupa i uzbuđen sam. Potrči ona i ja već neznam što i kako...... I projuri pored mene drugom u zagrljaj. Nisam ga vidio. Bio sam osupnut samo njome. Dobro da nisam pojurio. I danas i uvijek viđam samo druge. I koliko puta sam sebi rekoh u životu: 'Mladene, budalo.' I postadoh već vrlo viješt i hladan. I ostade mi nešto u meni. Nešto što još uvijek traži. Traži, kao ne smije.
I sjedim sada sam i pišem ovo kao razgovor sa samim sobom. Šećem svijetom svojim i svijetom svijeta. Gledam. Pričam i kao da nisam sam. A i nisam. I vi ste dragi moji samnom. Možda isti kao i ja, tek nekih stvari zanemarenih. A možda sam i ja nešto zanemario.
Da li je to istina? Je li to ipak moguće? A vrijeme ide i kao milionima i milijardama prije, što u jedinstvo duše se stopiše.
Prijatelji dragi, rekoh, a od puno, kažu, da glava boli. Mogao bi, ali neka ono nešto u meni još radi i sazrijeva. Ima jedna životna istina što je uvijek tu uz nas. Zreli plodovi otpadaju.
Sve vas srdačno pozdravljam i volim Vaš Mladen
Post je objavljen 19.02.2006. u 21:10 sati.