OSNOVNI PODACI
ime: Aleksandra
prezime: Grdić
spol: žensko
datum rođenja: 1980 u Virovitici
zanimanje:
trenutno prebivalište:
dečko: Zlatko Škvarić (r.1973)
otac: Željko Grdić
majka: Biserka Grdić
STATUS: Miss Hrvatske 2003. godine
SLUČAJ: Nakon prošlogodišnje praxitenske afere kada je Aleksandra Grdić završila na policiji zbog 13 tableta praxitena, a njezin dečko Zlatko Škvarić zbog kokaina, bivša je misica pokazala da je prava kraljica skandala. Naime, iako su njezini bližnji potvrdili da je Zlatko svoju nasilnu narav pokazivao već dugo vremena i da je i sama bila njegova žrtva, Aleksandra je s virovitičkim poduzetnikom ostala u vezi, a to je na kraju završilo tragično. Njezin otac gotovo je poginuo, a majka je završila s potresom mozga i brojnim hematomima nakon što ih je Zlatko istukao jer misli da su njezini roditelji nagovarali Aleksandru da prekine vezu.
KOMENTAR: To što je učinio mojim roditeljima je zvjerski čin. Nakon ovoga ne želim više da mi se pojavljuje pred očima. Sve je to prestravično. Nadam se da će dugo, dugo biti u zatvoru jer je riječ o pokušaju ubojstva. Treba pomoći i drugima te doista zaštititi ljude u ovom gradu.
OSNOVNI PODACI
ime: Barbara
prezime: Kolar
spol: žensko
datum rođenja:
zanimanje: TV voditelj
trenutno prebivalište: Zagreb
Ekran
13.07.2006 19:34
Radijska i televizijska voditeljica govori o ljetnom angažmanu u HTV-ovu "Malom mistu", buđenju seksepila i ponašanju pred kamerom u društvu dečka Roberta FerlinaBARBARA KOLAR
Barbara Kolar: Ja sam prava Barbie
Autor BOŽENA MATIJEVIĆ
To što Barbara Kolar brzo misli, vješto govori i svakim danom sve bolje izgleda, razlog je što je upravo ona uvijek među najomiljenijim radijskim glasovima i televizijskim licima. Nećemo nimalo pretjerati ako kažemo da dražima tek početa nastavka ljetnog serijala "Malog mista uživo" uvelike pridonosi i njezina ležernost, elokvencija, domišljatost i uvijek prisutan elan. Sve te njezine odlike gledateljima HTV-a bit će na raspolaganju i idući tjedan, jer i sljedećih nekoliko morskih dana iste emisije voditeljski odrađuju ona, Robert Ferlin i Hloverka Novak-Srzić. Za razliku od prošle godine, kad se uživo javljalo svaki dan iz drugog mjesta, sad se naizmjenično nižu morske i kopnene emisije. Barbara je dio onih prvih. Znači li to da je ovo ljeto lakše raditi?
KOLAR: Nakon prve emisije u ponedjeljak isto smo se to i mi u ekipi pitali je li ovo gore ili bolje. Prošle smo godine radili svaki dan. Bilo je naporno, ali je zato adrenalin stalno bio na vrhuncu. E sad, hoćemo li se u novom ritmu u tom jednom danu predaha opustiti i možda zapustiti ili će nam baš ta pauza dobro doći najbolje ćemo moći odgovoriti krajem idućeg tjedna. Ipak, lijepo je znati da nisi pod presingom. Jer u trenucima kad si na moru, a ne stigneš u njega ni prst umočiti, malo te sevdah hvata. Ovako barem pola sljedećeg dana možemo učiniti nešto po svom guštu.
EKRAN: Prva dva tjedna "Malog mista" obilježavaju ljubavni parovi. Urednički, Branko i Karmen Nađvinski, a voditeljski vi i Robert Ferlin. Mogli bismo čak reći da svaki dan imamo "malomištanske" ljubavi uživo.
KOLAR: Mislim da je nepravedno bilo koga tko radi zajedno gledati kroz tu prizmu. I prošle nas se godine tako procjenjivalo. Nitko nije gledao kako mi radimo, nego se sve svodilo na perspektivu evo, par u privatnom životu sad je i par pred kamerama. A što bi se dogodilo da mi više nismo zajedno? Zar bi svi pisali evo, bivši par pred kamerama?! Ljude koji su profesionalci u svom poslu to nikako ne određuje. U trenutku kad se radi netko tko mi je majka, otac, dečko, muž ili ljubavnik meni postaje partner i kolega. I nema nikakva drukčijeg odnosa, osim poslovnog. Kad se radi, onda se stvarno radi.
EKRAN: No lani je bilo primjedbi da ste se vi i Robert ponešto privatnije ponašali pred kamerama, što vam se zamjerilo.
KOLAR: To su zaključili ljudi koji prate žuti tisak. Njima je to postala najbitnija stvar. No, da sam tada radila s Mirkom Fodorom i da smo se ponašali na isti način, onda to nitko ne bi primijetio, a u ovom slučaju svi su to promatrali kroz prizmu ah, njih su si dvoje i privatno zajedno pa se sad privatno ponašaju i na ekranu. Uopće nije bilo tako. Ja se jednako ponašam i kad radim s Mirkom ili Duškom Ćurlićem ili Robertom. Dapače! Prošle godine Robert i ja smo se malo ustezali kako to ne bi ispalo neprimjereno. Zapravo, sve do danas nisam shvatila što je to lani među nama bilo tako pretjerano prisno. Uostalom, recite mi postoji li privatniji odnos pred kamerama od onog kakav su imali Hamed i Danijela u "Hit depou". Oni su se koškali, ljubili, grlili..., ali im to nitko nije zamjerao. Dobro, "Malo misto" ne može biti "Hit depo", ali bogme nije ni "Dnevnik".
EKRAN: Kako po mom mišljenju HTV dosad nije iskoristio sve vaše voditeljske kapacitete i potencijale jeste li barem malo ojađeni kad vidite da danas velike projekte olako dobivaju oni koji uglavnom moraju zadovoljiti samo dva uvjeta biti mladi i lijepi?
KOLAR: Ojađena nisam, ali doista mislim da sam na televiziji mogla više raditi. Znate, čini mi se da sam ja na HTV došla u jednom jako lošem trenutku. Prije mene je postojala Daniela Trbović. Ona je bila alfa i omega, i radila je sve. Onda je nakon toga došlo vrijeme kad je bilo najbitnije biti novo lice. Na žalost, u ta se nova lica nije ulagalo ništa pa je većina njih otplesala samo jedno ljeto. To nikoga nije zabrinjavalo jer takvih mladih djevojaka imamo na tone, pa se one kao takve nikad neće potrošiti. A ja sam sad negdje u tom procijepu ostala. Profesionalac sam koji može dobro raditi i koji je poznata osoba, ali nikad neću biti Daniela Trbović i nikad neću biti niti novo lice. Nakon završenog fakulteta na televiziji sam počela raditi najprije manje poslove i tada me nije bilo baš lako impresionirati raznim nebitnim stvarima, dok je današnjim mlađim kolegicama, na žalost, najbitnije slikanje po novinama. Meni je stalo do posla i zato bih voljela da mi se dodijeli neki zahtjevniji projekt oko kojeg bih grizla nokte, mučila se, razmišljala, ne bih spavala noćima.
EKRAN: Ali, izgleda da se u vrhu vaše kuće više cijene pjevačice i glumice, poput recimo Maje Vučić ili Nives Ivanković, koje dobivaju svoje projekte, nego već prokušani televizijski ljudi?
KOLAR: Čini mi se da je to uvjet današenjeg vremena. Pojavile su se i dvije nove nacionalne televizije koje imaju nešto. Naravno, nitko ne želi zaostajati pa i HTV stalno traži nešto što bi bilo atraktivnije i novije te tako pokušava hvatiti korak s drugima. Rezultat vidimo. A ljudi HTV još uvijek doživljavaju kao najozbiljniju televiziju, pa držim da se neka razina mora očuvati. To je pitanje digniteta. Treba razmisliti hoće li se on graditi tako da se u mlade ljude ulaže pa će se onda imati i nova lica i kvaliteta ili će se, kao u slačaju talijanskih voditelja, netko možda otkriti u pedesetoj pa će tek onda početi manijakalno raditi.
EKRAN: E baš takav manijakalni ritam ima i Hloverka. Razmišljate li ikad hoće li se i meni u Hloverkinim godinama dati toliko raditi?
KOLAR: Hloverka ima užasno puno energije. Ona je sva u akciji i bilo bi lijepo kad bih i ja zauvijek očuvala istu takvu energiju u poslu.
EKRAN: No ona i u "Malom mistu" stalno o politici?
KOLAR: Ljudi nju i doživljavaju kao ženu od politike i čim dođemo na teren oni s njom automatski počinju razgovarati na taj način. Zapravo, ljudi nju čekaju i vrebaju samo da joj kažu: "Ma znate, nama tu nešto politički ne štima".
EKRAN: A za kakve razgovore ljudi vas vrebaju?
KOLAR: Ja sam žena za neobavezne razgovore. Ja sam Barbie! Na mene ljudi nikad ne nasrću s teškim temama. Valjda nitko ne vjeruje da plavuša može voditi neki ozbiljniji razgovor.
EKRAN: U posljednje je vrijeme zamijećeno da su se i Hloverka i Dijana Čuljak pred kamerama pojavile u nešto prozirnijoj odjeći. Evo, i vi ste nam na fotografiranje stigli prilično izazovno odjeveni. Možda vi tako kao zrelije i mudrije žene mladim curama, koje preplavljuju ekran samo jedno ljeto, želite poručiti ne damo se, mi imamo dobitnu i dugovječnu kombinaciju: pamet, izgled i iskustvo?
KOLAR: U mlađim sam danima mislima da je užasno uvredljivo kad o meni netko sudi kao o zgodnom komadu. Onda sam malo narasla i shvatila da čovjek ni jednu svoju prednost koja mu je dana ne treba zanemariti. Užasno mi je smiješno kad netko izjavljuje: "Ne želim svoju karijeru graditi na seksepilu i izgledu", a onda se slika u bikiniju. Hoće li me netko za posao angažirati zato što sam mu zgodna ili zato što sam pametna nije me briga. Ako me angažirao zato što sam zgodna, ja ću mu pokazati da sam i pametna, a ako je mislio da sam samo pametna vjerojatno mu neće biti krivo ako ću pritom i lijepo izgledati. A sad, hoćemo li mi koje više nemamo 20 godina pokazati neki komadić sebe više stvar je odnosa prema sebi. Ili kako je na pitanja zašto se s trideset i nešto godina onako razodjevena slikala za Klik uzvratila Nikolina Pišek: "Zato što mogu!"
Ekran
03.08.2006 18:58
PROŠLOST PROTIV SADAŠNJOSTI
Barbara Kolar
1996.
IZGLED
Barbara Kolar je zaista prije deset godina izgledala drukčije nego danas. Uz nekoliko kilograma viška tu je i bubi frizura koja joj nikako nije pristajala. Neugledna odjeća valjda je također bila dio stila – radim na radiju pa se ništa ne vidi.
KARIJERA
Iako je završila Veterinarski fakultet Barbara Kolar nikada nije primjenjivala svoje znanje. Nakon fakulteta počela je raditi na RVG-u, a zatim se prebacila na Obiteljski radio. Ubrzo je postala prepoznatljiv glas radijskih valova i počinju joj se otvarati vrata i prema drugim medijima.
PRIVATNI ŽIVOT
Iako joj je radijska karijera donijela određenu slavu, njezin privatni život nije se isticao. Jedinu ljubav koju bi spominjala bila bi ona prema životinjama.
MISAO
– Radio je opušteniji, kreativniji, nitko te ne vidi pa ne moraš uvijek pratiti na sve detalje na sebi, ležerniji je. Ali ne mogu reći da ne volim raditi na televiziji. Tog sam se jako bojala, iako mi nije jasno zašto. Na radiju mogu u tri sata napraviti tako dobar program da ljude natjeram da cijelo vrijeme budu uz radio. Tip sam voditeljice koja radi emotivne priče i sklona sam provokacijama. Napravila sam si imidž plavuše i volim se šaliti na taj račun. Večernji list, 1996.
2006.
IZGLED
Jedna od medijski najpopraćenijih transformacija izgleda zasigurno je ona Barbare Kolar. Istopila je kilograme, dovela u red kosu i tijelo i postala modno osviještena. S obzirom na tijelesnu preobrazbu oskudna odjeća postala je njezin prepoznatljiv dio.
KARIJERA
Barbari je dolaskom na TV stas postao važan kao i glas, a s njegovom promjenom porastao je i angažman na malim ekranima. Od obrazovnog programa do “Dobro jutro, Hrvatska”, “Krušaka i jabuka”, brojnih voditeljskih angažmana do “Malog mista uživo” Barbara je postala prepoznatljivo TV lice, a istodobno nije zanemarila ni radijsku karijeru.
PRIVATNI ŽIVOT
Iako je neko vrijeme skrivala vezu s kolegom Robertom Ferlinom, na kraju je ta romansa procurila u javnost, a poznati se voditelj zbog Barbare rastao sa ženom.
MISAO
– Iskreno, ne postavljam si nikakve granice. Kad kažete: “Ona radi i na radiju i na televiziji, to zvuči kao – Isuse, što se ova pretrgne od posla!” A činjenica je da na radiju svaki dan imam smjenu od dva sata, a u prošloj sam sezoni na HTV-u jednom tjedno radila 45-minutnu emisiju. Meni to nije teško. Pa ima ljudi kojima je puno napornije nego meni. Recimo, ženama u banci. Mrzim razgovarati o mršavljenju. U toj fazi života postala sam svojevrstan guru hrvatskog mršavljenja. Večernji list, 2006.
PRESUDA
Prije deset godina karijera Barbare Kolar samo se zahuktavala. I premda je onda na radiju već postigla priličan ugled, današnja i televizijska i radijska karijera neupitno je nadmašuje. Kako je i izgledom i u karijeri (a čini se i privatno) Barbara Kolar procvjetala, sadašnjost je naprosto zasjenila prošlost.
Rođen 20.05. 1963. Diplomirao na Akademiji za kazalište film i TV u Zagrebu 1996. Od 1983 igrao u HNK-u u Zagrebu, Dubrovačkim ljetnim igrama, a od 1987 do 2001. Član ansambla Zagrebačkog Kazališta Mladih. Kazališne predstave: Kurlani - M. Božić, Antigona - Sofoklo, Cymbelline - W. Shakespeare, Dundo Maroje - M. Držić, Romeo i Julija - W. Shakespeare, Ecce Hommo - S.P. Novak, Zalamejski sudac - P. C. de la Barca, Orestija - Eshil, Nacija - K. Sternheim, Knjiga o džungli - R. Kipling, Magic and loss - F. Bruckner, San ivanjske noći - W. Shakespeare, Tri mušketira - A. Dumas, Julije Cezar - W. Shakespeare, Kralj Lear - W. Shakespeare.... Filmovi: Život sa stricem - K. Papić. Diploma za smrt - Ž. Tomić, »aruga - R. Grlić, Zlatne godine - D. Žmegač, Ljeto za sjećanje - B. Gamulin, Prolazi sve- G. Pavletić, Felix - B. Šprajc, The peacemaker - M. Leder, Zbogum na dvadesetiot vek - D. Mitrevski A. Popovski, Bogorodica - H. Hitrec, Četverored - J. Sedlar, Je li jasno, prijatelju? - D. Aćimović, Remake - D. Mustafić, Konjanik - B. Ivanda, Kraljeva završnica- K. Papić, Mathilde - N. Mimica, Radio west - A. Vallori, Godini na nadež - S. Ristovski, Il catedralo gotico - D. Febrarro, Bal-kan-kan - D. Mitrevski TV serije i drame: Vučjak - E. Galić Dvije karte za grad- Z. Ogresta, Tuđinac - E. Galić, Zagonetno pismo - M. Fannelli, Koštane zvijezde - A. Vrdoljak, Vukovar se vraća kući - B. Schmidt, Gornja granica - K. Gančev, Novo doba - H. Hribar JE LI JASNO, PRIJATELJU?, prvi film kao redatelj. Zagreb http://www.film.hr/bazafilm_ljud.php?ljud_id=205
Dalibor Fryda bio je jedan rijetkih hrvatskih glumaca koji su ostali vjerni amaterskoj sceni čitav svoj život
RIJEKA – Nakon duge i teške bolesti, u sedamdeset i petoj godini života, umro je najstariji riječki glumac amater – Dalibor Fryda. Ovog skromnog i privatno samozatajnog čovjeka, sjetit će se posjetitelji riječkih kazališnih predstava ne samo sa amaterskih scena, već i kao sudionika dvadesetak predstava na pozornici riječkog HNK Ivana pl. ...
Rođen 02.03.1972. u Zagrebu. Školovanje: završio Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu. Završio osnovnu glazbenu školu - instrument truba. Od jezika, služi se engleskim. Aktivno igrao nogomet, 12 g. u dramskom studiu ZKM-a. Položena A i B kategorija vozila. Zanimacije: vožnja motorom, PC, pisanje i fitness. Trenutno u tijeku snimanje filma Nebo/Sateliti Lukasa Nole. Priprema velike emisije za djecu na HRT-u. Kazalište: Teatar Exit - "Izbacivači." Kerempuh - "Vježbanje demokracije", "Pir malograđana". HNK - "Hamlet". Histrioni - "Domagojada"... TV: Nedjeljno prijepodne "5. strana svijeta". Lukas Nola: "Svaki put kad se rastajemo" Film: Salaj: "Vidimo se". Brešan: "Kako je počeo rat na mom otoku". Šorak: "Garcia". Tribuson: "Tri muškarca Melite Žganjer"... Ostalo: Pisanje tekstova songova "Izbacivači". Tandemsko pisanje scenarija i vođenje "Dodjele nagrade hrvatskog glumišta". Scenarij i vođenje "Večernjakova ruža". Dvije objavljene priče u časopisu "Metro"
Zagreb
Satiričko kazalište Kerempuh film.hr
OSNOVNI PODACI
ime: Nenad
prezime: Belan
spol: muško
datum rođenja: 02.02.1962 u Splitu
zanimanje: skladatelj
trenutno prebivalište: Rijeka Wikipedija
24.08.2006 11:14
PROŠLOST PROTIV SADAŠNJOSTI
Neno Belan
1996.
IZGLED
Uvijek dobro nauljene loknice bile su zaštitni znak Nene Belana. Iako je na početku karijere pribjegavao odijelima i ozbiljnijem izgledu, s vremenom je postao ležerniji, treperice i košulje bile su osnova njegove garderobe.
KARIJERA
Prije deset godina Neno Belan slavio je prvo desetljeće svog scenskog postojanja. Nakon duže karijere s u00D0avolima početkom devedesetih osvaja publiku hitom “Sunčan dan”, a 1996. godine izlazi mu album “Dolazi ljubav” koji je zbog slabe reklame, ali i turbulencija uzrokovanih Olujom nije imao velik uspjeh.
PRIVATNI ŽIVOT
Zbog rastave sa suprugum Neno Belan bio je prilično suzdržan prema medijima. Odbijao je odgovarati na sva pitanja vezana uz privatni život i isključivo razgovarao o poslu.
MISAO
– Ponekad imam osjećaj da sve gubi smisao, mada u posljednje vrijeem takou00F0er imam i osjećaj da sve više pušu neki dobri vjetrovi nade. Sve više pjevača okuplja sastave, sve više se svira uživo, a nadam se da i publika to sve više cijeni. Publiku treba odgajati. Ne želim biti hiperproduktivan jer to automatski za sobom povlači i pad kvalitete. Ne vjerujem da netko može napraviti sto pjesama na godini i da svih sto budu dobre, ili još bolje da sve budu hitovi. Više volim napraviti deset pjesma, ali da budu na razini. Večernji list, 1996.
2006.
IZGLED
Kosa se s godinama prorijedila, a lokne je zmijenila gotovo izbrijana glava. Na pozornici se Neno Belan ne pojavljuje bez lepršavih košuljica i ležernih hlača koje savršeno odgovaraju uz vesele ritmove njegovih pjesama.
KARIJERA
Iako mu se hit poput “Sunčanog dana” nije ponovio, Neno Belan dokazao je da može puno toga pružiti. Na 9. Danima dalmatinske šansone dobio je nagradu za najbolje kantautorsko djelo, te posebno priznanje za najizvođeniju skladbu u posljednje tri godine.
PRIVATNI ŽIVOT
Nenu Belana u Rijeku je dovela ljubav i posao, a tamo je i ostao. Povučen život nije na njega privukao previše medijske pozornosti, pa je poznati kantautor mogao uživati u miru i privatnosti.
MISAO
– Na žalost, malo je takvih koji su se uspjeli izdvojiti iz neke prosječnosti. Užasna masovna hiperprodukcija koja ne traži kvalitetu, već samo osvajanje na prvu loptu dovela je do toga da vi danas na Balkanu imate jedva desetak grupa ili muzičara koji realno vrijede. Nema novih imena. Valjda će jednom biti bolje. Ljubav mi je sve. Apsolutno najvažnija stvar na svijetu je voljeti i biti voljen. Iz toga proizilazi sve ostalo. Za mene je svaki dan dan za ljubav i na tom se principu odnosim prema životu. Večernji list, 2006.
PRESUDA
Možda se na prvi pogled čini da je prošlost Nene Belana bila ljepša od sadašnjosti, ali on se i danas dobro drži. Kroz godine svojim sudjelovanjem na raznim manifestacijama dokazao je da ga publika voli. Nedavni uspjeh u Šibeniku svladao je prošlost Nene Belana i sadašnjosti osigurao pobjedu.
OSNOVNI PODACI
ime: Dubravko
prezime: Dujšin
spol: muško
datum rođenja: 12.09.1894 u Zadru
datum smrti: 30.01.1947 u Zagrebu
zanimanje: glumac
životopis:
DUBRAVKO DUJŠIN
Glumac, redatelj, kazališni pedagog, ravnatelj Drame Hrvatskoga narodnog kazališta i prevoditelj talijanske beletristike i dramskih tekstova Dubravko Dujšin (Zadar, 1894 - Zagreb, 1947) počeo je nastupati u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu (kojemu je ostao vjeran do prerane smrti) još dok je polazio Državnu glumačku školu, u proljeće 1921.
Odlikujući se impozantnom pojavom te zvučnim glasom i izvrsnom dikcijom, ubrzo se nametnuo u klasičnom repertoaru kao tumač brojnih Shakespeareovih likova kao što su Antonije (Antonije i Kleopatra), Macbeth, Kralj Lear, Prvi glumac (Hamlet), pa i groteskno-komični Vitez Andrija Groznica (Na tri kralja), ali tijekom karijere i kao tumač Moličreova Tartuffea, te niza likova u djelima Calderona, Racinea, Goethea i Schillera. Značajna kazališna ostvarenja dao je osobito u ruskom repertoaru, posebice u dramatizacijama Dostojevskog, kao i u dramama Tolstoja, Ostrovskog i Gorkog.
Velike zasluge ima i kao tumač mnogobrojnih uloga u hrvatskim dramskim djelima. Bio je Držićev Dundo Maroje, Miljenko i Redovnik u Gundulićevoj Dubravci, Demetrov Dmitar Hvaranin u Teuti, Bogovićev Matija Gubec, Ogrizovićev Hasanaga, Vojnovićev Orsat u Dubrovačkoj trilogiji, Kosorov Ilarija Šalić u Požaru strasti te Begovićev Marko Barić u Bez trećega. Domena mu je ipak Krleža. Posebice njegovi likovi Križovec (U agoniji) i Leone (Gospoda Glembajevi). Visokovrednovane uloge dao je i u djelima skandinavskih pisaca, te Shawa i suvremenih dramatičara, a u svoje doba cijenjen je i kao nenadmašni recitator.
Zajedno s Vikom Podgorskom, koja mu je dugogodišnja partnerica i s kojom tvori idealan glumački par, kakav su u hrvatskom glumištu prethodno tvorili Marija Ružička-Strozzi i Andrija Fijan, najeksponiraniji je predstavnik novih tendencija u nacionalnoj glumi od početka dvadesetih godina do sredine četrdesetih godina prošlog stoljeća i istinski uzor suigračima i mlađim glumačkim naraštajima, kojima je prenosio svoje bogato iskustvo i kao nastavnik na glumačkim školama pri Hrvatskom narodnom kazalištu. Režirao je i deset predstava, gostovao na mnogim pozornicama Jugoslavije, te igrao na filmu. http://www.hnk.hr/hr/novosti.php?id=501
OSNOVNI PODACI
ime: Ivica
prezime: Pajer
spol: muško
datum rođenja: 09.09.1934 Uljanik kraj Daruvara
datum smrti: 17.08.2006 u Gornjoj Jelenskoj kraj Pitomače
zanimanje: glumac
17.08.2006 16:15
Umro glumac Ivica Pajer
POPOVAČA – U 72. godini života u svojoj Gornjoj Jelenskoj preminuo je filmski glumac Ivica Pajer (Uljanik kraj Daruvara, 1934), koji se prvi put na filmu pojavio 1958. u “Cesti dugoj godinu dana”.
Glumiti je počeo kao naturščik krajem 50-ih godina, dok je studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Veću ulogu ostvario je u “Cesti dugoj godinu dana”, koju je poznati talijanski redatelj Giuseppe de Santis režirao za “Jadran film”.
Glumio je i u nekoliko domaćih filmova redatelja Veljka Bulajića, Vatroslava Mimice i Lordana Zafranovića, među kojima su najpoznatiji “Vlak bez voznog reda”, “Seljačka buna” i “Okupacija u 26 slika”.
Iza njega je i dosta stranih filmova, posebno talijanske produkcije. Kao član Kulturne udruge “Ivanje” angažirao se na projektu “Zavičajni teatar Ive Serdara”, posvećenom glumcu s kojim je odrastao. Pokop I. Pajera bit će u sutra u 16 sati u Gornjoj Jelenskoj. (T. P.)
OSNOVNI PODACI
ime: Marija
prezime: Ružička
spol: žensko
datum rođenja:03.08.1850 u Litovelu, Moravska
datum smrti: 28.09.1937 u Zagrebu
zanimanje:
suprug:
sin: Toto Strozzi
1.snaha: Ljubica Oblak-Strozzi
2.snaha: Eliza Gerner-Strozzi
kći: Maja Strozzi-Pečić
unuk: Boris Papandopulo
životopis:
Marija Ružička-Strozzi
Legendarna Marija Ružička-Strozzi (Litovel, Moravska, 1850 - Zagreb, 1937), rodonačelnica kazališne loze Strozzi, zvana južnoslavenskom Sarah Bernhardt, doselila se s roditeljima kao dijete u Zagreb, gdje je polazila Glazbeni zavod i učila pjevanje. Izgubivši moć pjevanja, uči glumu kod Josipa Freudenreicha i 1868. debitira u zagrebačkom kazalištu u kojem nastupa daljnjih 68 godina. Isprva igra mlade, sentimentalne likove u konverzacijskim djelima, ali i dramske i tragične.
Dumasova je Marguerite (Gospođa s kamelijama) i Shakespeareove Julija (Romeo i Julija), Desdemona (Otelo), Ofelija (Hamlet), Beatrica (Mnogo vike nizašto) i Porcija (Mletački trgovac). Dolaskom Andrije Fijana u kazalište 1878. dobija dostojnog partnera s kojim nastupa trideset godina igrajući u djelima Sofokla, Shakespearea i Racinea, ali i Augiera, Ohneta i Feuilleta te nadasve Sardoua. Osobito je slavljena kao njegova Fédora.
Postupno usvajajući realističko-psihološku glumu, proširuje svoj repertoar Ibsenovom Norom te ulogama u dramskim ostvarenjima Strindberga, Hauptmanna i Sudermanna, a zatim nalazi svoju domenu u ulogama majki kao što su Euripidova i Werfelova Hekuba (Trojanke), Ibsenova gospođa Alvig (Sablasti), Vojnovićeve Mara Beneševa (Dubrovačka trilogija) i Majka Jugovića (Smrt majke Jugovića), te Ibsenova Aase (Peer Gynt). Znamenite su i njezine kreacije vladike Ane u Vojnovićevim Maškaratama ispod kuplja te Tolstojeve Ane Karenjine. Gostovala je s velikim uspjehom u mnogim južnoslavenskim gradovima te u Sofiji, Pragu i Brnu, a nuđeni su joj i angažmani u Pragu i Beču, kao i turneje po Americi, no ostala je doživotno odana Zagrebu.
Svojom glumom, posebice melodikom i modulacijama glasa te izražajnim rasponom govorne interpretacije, kojom je mogla, kako to daju naslutiti čak i gramofonski zapisi njezinih recitacija Domjanićevih pjesama i dijaloške situacije u Vojnovićevoj Aveti, iskazati najoprečnija raspoloženja i osjećaje, pa i karaktere tumačenih likova i stilove igranih djela, Marija Ružička-Strozzi desetljećima je osvajala i opčinjavala publiku te izborila još i danas nenadmašeno mjesto u povijesti hrvatskog glumišta. http://www.hnk.hr/hr/novosti.php?id=497
OSNOVNI PODACI
ime: Mato
prezime: Grković
spol: muško
datum rođenja: 04.03.1898 u Podrinju kraj Vukovara
datum smrti: 21.05.1973 u Zagrebu
zanimanje: glumac i redatelj
životopis: Radio kao bankovni cinovnik dok ga Ivo Raic nije uveo u kazaliste; u HNK-u od 1925 (s prekidom, 1927-1928, splitskog angazmana). Igraoraznovrsne uloge, rezirao (Skrtca J. B. Molierea, Zlatarevo zlato A. Senoa, Febru J. Racinea), bio ravnatelj drame, vodio Dramski studio, a i predavao na Akademiji za kazalisnu umjetnost. Istaknuti recitator. Dramatizirao romane (A. N. Tolstoja, A. Senoe), napisao studiju Racine (1942), monografiju Milka Trnina (1966), prevodio dramske tekstove. Igrao u dva filma J. Ivakica (Birtija, Grijesnice, 1930), a poslije II. svijetskog rata u vise domacih i koprodukcijskih filmova (Carevo novo ruho A. Babaje, 1961; Put u raj M. Fanellija, 1970. i dr. HL
MATO GRKOVIĆ
Nakon sudjelovanja na ruskoj bojišnici, zarobljavanja i služenja u sovjetskim redovima, te nakon kratkotrajne karijere bankovnog činovnika u Zagrebu, Mato Grković (Podvinje, nedaleko Slavonskog Broda, 1898 - Zagreb, 1973) angažiran je 1925. u Hrvatskom narodnom kazalištu u kojem nastupa, s izuzetkom sezone 1927/1928. kada je član splitskog kazališta, do smrti.
U međuratnim godinama ostvaruje zapažene uloge u djelima Shakespearea, Hugoa i Shawa, a u hrvatskom repertoaru između ostalog prvi je Klanfar u Krležinoj Ledi i prvi Kotromanić u Feldmanovu Zecu. U nastavku karijere igra u djelima Držića, Brezovačkog i Bogovića, te interpretira Krležine likove, Ignjata Glembaja u Gospodi Glembajevima, Šefa-redaktora u Vučjaku i Raula Sigurda Morgensa u Areteju. Ističe se i u ostvarenjima Feldmana i Matkovića, kao i Wildea, Shawa, Tolstoja i Gorkog, a osobito Wouka, u čijoj drami Pobuna na brodu Caine tumači Greenwalda. Na Dubrovačkim ljetnim igrama ostvaruje pak svoju antologijsku interpretaciju gospara Lukše u Vojnovićevoj jednočinki Na taraci.
Grković, kojeg je kao glumca karakterizirala lijepa i čista štokavština, te odmjerena i dostojanstvena dikcija, također je i režirao, bio ravnatelj Drame Hrvatskoga narodnog kazališta, a pokrenuo je i Dramski studio HNK (1940-1944) i Komornu pozornicu (1943-1944) u Glazbenom zavodu. Osim što je za kazalište adaptirao prozna djela Šenoe i Tolstoja, te s ruskog, engleskog i francuskog prevodio dramska, pisao je članke o kazalištu, napisao studiju o Racineu i monografiju o Milki Trnini.
Krajem trećega desetljeća proteklog stoljeća nastupa u dva nijema zdravstveno-propagandna filma, a zatim, poslije Drugoga svjetskog rata, i u četiri umjetnička te sudjeluje u radijskim i televizijskim dramskim emisijama. target=_blank>http://www.hnk.hr/hr/novosti.php?id=484
OSNOVNI PODACI
ime: Oskar
prezime: Harmoš
spol: muško
datum rođenja: 25.02.1911 u Zagrebu
datum smrti: 06.04.1992 u Zagrebu
zanimanje: baletni plesač, koreograf i podagog
supruga: Ana Roje
životopis:Baletom se poceo baviti u skoli J. Weiss, a zatim kod M. Froman. Usavrsava se u Legat School u Londonu. Sa suprugom Anom Roje nastupa u trupama Ballets Russes i C. Joosa. U Zagrebu, Splitu i Berlinu djeluje kao sef Baleta. U Kazalistima 1953. s Anom Roje osniva Medjunarodnu baletnu skolu koja od 1970. radi u Primostenu. Koreografirao s Anom Roje mnoge balete, medju kojima se isticu: Bahicisarajska fontana (Asafjev), Ohridska legenda (Hristic), Stranac (Bombardelli), Zivot (Cajkovski) i dr. Istaknutije baletne uloge: Djavo u selu (Lhotka), Petruska (Stravinski), Sudbina u Zivotu (Cajkovski , V. simfonija), Girej u Bahicisarajskoj fontani (Asafjev) i dr. Dobio mnoge nagrade, medju njima i Nagradu "Vladimir Nazor" za zivotno djelo.
OSNOVNI PODACI
ime: Leposava
prezime: Kagrge
spol: žensko
datum rođenja: 14.10.1896 u Senju
datum smrti: 23.04.1981 u Zagrebu
zanimanje: glumica
suprug: Miroslav Krleža
otac: Milan Kagrge
majka: Katarina r. Vuksan
svekar: Miroslav Krleža (Varaždin, 19.VII.1857-Zagreb, 8.I.1952)
svekrva: Ivka r. Držar (Varaždin, 2.V.1870-Zagreb, 10.V.1926)
Bela Krleža
Bela Krleža (Senj, 1896 - Zagreb, 1981) razmjerno je vrlo kasno ušla kao glumica u kazalište. Nakon mature prvo radi u Sveučilišnoj knjižnici, pa jednu godinu kao učiteljica u Dugoj Rijeci na Kalniku, a onda tek 1929. debitira u Hrvatskom narodnom kazalištu u praizvedbi drame svojeg supruga Miroslava Krleže Gospoda Glembajevi u ulozi barunice Castelli, koja će se tijekom godina pretvoriti u njezinu amblemsku kreaciju. Mnogo je igrala u komedijama, posebice Nušićevim, ali i u Držićevim i Moličreovim. Igra i u dramama Ibsena, Tolstoja i Gorkog, a osobito se dobro snalazi u konverzacijskim djelima Wildea i Shawa kao gđa Erline u Lepezi lady Windermere i kao Kitty Warren u Zanatu gđe Warren.
Nastupa i u brojnim ostvarenjima suvremenih pisaca kao što su Williams, Helmann i Anouilh te oduševljava kao Dürrenmattova Claire (Posjet stare dame) i Aureliea u Giraudouxovoj Luđakinji iz Chaillota. Među njezine vrhunske domete ubrajaju se svakako kreacije Krležinih likova, Laure Lenbach i Madlen Petrovne u U agoniji, Melite i Klare u Ledi, te Livije Ancile i Klare Anite u Areteju. Odnos, međutim, kazališnih kritičara, pa i povjesničara, prema Beli Krleži kao glumici, gotovo je uvijek ovisio i o njihovu odnosu prema Krleži, pa su stoga i mnoga vrednovanja njezinih umjetničkih dosega, neovisno o tome jesu li pozitivna ili negativna, upitna i podložna provjerama.
OSNOVNI PODACI
ime: Veljko
prezime: Maričić
spol: muško
datum rođenja: 23.03.1907 u Sisku
datum smrti: 30.10.1973 u Rijeci
zanimanje: glumac
otac: Josip Maričić glumac (r. 28.03.1884 u Sarengradu + 01.07.1959 u Zagrebu)
životopis:Poceo kao amaterski glumac (1927), od 1931. u vise navrata clan HNK u Zagrebu i Osijeku, nastuoa i u Sarajevu (1934-1936), a od 1953. u NK "Ivan Zajc" u Rijeci. Znacajnija ostvarenja: Jago, Otelo, Orsino, Romeo i Hamlet (W. Shakespeare), Horvat (M. Krleza, U logoru), Maro i Popiva (M. Drzic, Dundo Maroje), Agamemnon (Eshil), Orsat (I. Vojnovic, Dubrovacka trilogija), Prometej (M. Matkovic) i dr. Bio prvi Hamlet na Dubrovackim ljetnim igrama (1952). Glumio i na filmu.
VELJKO MARIČIĆ
Glumac burnog temperamenta i snažne ekspresivnosti, zvučnog i sadržajnog glasa te markantne pojave Veljko Maričić (Sisak, 1907 - Rijeka, 1973), sin putujućeg glumca i člana osječkog i zagrebačkog kazališta Josipa Maričića, počeo je nastupati u dubrovačkom amaterskom kazalištu 1927.
Zatim, kao profesionalac, igra u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu i Osijeku, a pred Drugi svjetski rat vraća se u Hrvatsko narodno kazalište iz kojeg 1953. prelazi u riječko kazalište. Prve veće rezultate postiže u Osijeku igrajući Shakespeareova Romea, Hofmannsthalova Čovjeka i Krležina kadeta Horvata na praizvedbi drame U logoru.
Među najznačajnije uloge u Zagrebu valja ubrojiti svakako Eshilova Agamemnona, Shakespeareova Jaga u Otelu, Richarda Dudgeona u Shawovu Đavolovu učeniku, Tolstojeva Vronskog u Ani Karenjinoj te Vojnovićeva Orsata u Dubrovačkoj trilogiji, a u Rijeci Krležina Leona (Gospoda Glembajevi), te Shakespeareove likove - Hamleta, Macbetha, Richarda III., kralja Leara i padra Lorenza (Romeo i Julija), kao i Schillerova Posa (Don Carlos), Rostandova Cyrana de Bergeraca i Tolstojeva Feđu Protasova (Živi leš).
Nepodijeljena hrvatska i strana kritičarska priznanja stekao je interpretacijom Hamleta u režiji Marka Foteza na Dubrovačkim ljetnim igrama.
OSNOVNI PODACI
ime: Ivan
prezime: Jončić
spol: muško
datum rođenja: u Gospiću
zanimanje: glumac
trenutno prebivalište: Zagreb
IVAN JONČIĆ
Rođen je u Gospiću. Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu je završio 1986. godine. Od godine 1994. stalni je član Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.
Od 1986. godine surađuje s matičnom nacionalnom kućom igrajući u brojnim projektima između kojih se izdvaja predstava «Maskerata» M.J. Ljermontova.Kao stalni član Drame nastupa u predstavama «Potopljena zvona» I. Brešana, «Gospoda Glembajevi»M. Krleže, «Smrt trgovačkog putnika» A. Millera, «Tko se boji Virginie Wolf» E. Albeeja, «Tramvaj zvan žudnja» T. Williamsa, «Kako vam se sviđa», W. Shakespearea, « Korupcija u palači pravde» U. Bettija itd.
Surađivao je sa redateljima Božidarom Violićem, Kostom Spaićem, Georgijem Parom, Ivicom Kunčevićem, Želimirom Mesarićem, Stevenom Kentom, Joškom Juvančićem, Ozrenom Prohićem i drugim.
Dobitnik je dvije Rektorove nagrade (1985. i 1986.godine) Nastupa na taleviziji i na filmu, te u nezavisnim kazališnim grupama.
OSNOVNI PODACI
ime: Tomislav
prezime: Stojkovic
spol: muško
datum rođenja: u Zagrebu
zanimanje: glumac
trenutno prebivalište: Zagreb
TOMISLAV STOJKOVIĆ
Rođen je u Zagrebu, gdje se i školovao. Godine 1975. je diplomirao glumu na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Iste godine je angažiran za stalnog člana Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Igrajući na pozornici matične kuće kao dramski prvak, ostvario je više od osamdeset uloga.
Od samih glumačkih početaka istaknuo se u dramama M. Krleže, E. Labichea, L. Pirandella i F. Arrabala. Tomislav Stojković je igrao istaknute uloge u djelima W. Shakespearea, R. Marinkovića, B. Brechta, J.P. Sratrea, N.V. Gogolja, Moličrea, M. Držića, I. Vojnovića, E. Rostanda, Tirsa de Moline, I. Brešana, T. Williamsa, J. Cocteaua, A. Schnitzlera, M. Frischa, Eurpida, U. Bettija itd.
Surađivao je sa domaćim i stranim redateljima kao što su Kosta Spaić, Joško Juvančić, Vlado Habunek, Ivica Kunčević, Božidar Violić, Petar Šarčević, Mladen Škiljan, Jan Kačer, Steven Kent, Georgij Paro i drugi.
Dobitnik je nekoliko nagrada i mnogih priznanja. Tomislav Stojković redovito surađuje s radijom i televizijom.
Sa Zlatkom Bourekom surađuje već dugi niz godina. S predstavom «Hamlet» Shakespearea- Stopparda- Boureka, u tehnici bunraku kazališta, postigli su svjetski uspjeh, odigravši više od 600 izvedbi, širom svijeta. http://www.hnk.hr/hr/novosti.php?id=386
OSNOVNI PODACI
ime: Janko
prezime: Rakuša
spol: muško
datum rođenja: 15.01.1901 u Mihalovci kraj Ormoža
datum smrti: 10.02.1945 u Remetincu kraj Zagreba
zanimanje: glumac
OSNOVNI PODACI
ime: Zdenka
prezime: Heršak
spol: žensko
datum rođenja: 19.08.192 u Zagrebu
zanimanje: glumica
trenutno prebivalište: Mikulićeva 17, 10 000 Zagreb, tel. 01/463 5120
suprug: Vanca Kljakovic
Kazališna glumica. Napisala dvanaest drama, od kojih su dvije izvedene na Hrvatskom radiju. Objavila četiri knjige, te još dvije koje će uskoro biti izdane. Autorica devet epizoda televizijske serije te osam televizijskih drama.
Autobiografija: MOJ ŽIVOT PUTUJE
Autobiografija hrvatske glumice Zdenke Heršak naslovljena Moj život putuje neobična je i, po mnogočemu, bizarna i otvoreno napisana autobiografija umjetnice koja je svoj duh oslobađala od konvencionalnosti i malograđanštine, i kako navodi autorica pogovora Ana Lederer, sigurno ćemo se sjetiti autoričinih riječi negdje sa samoga početka knjige, kako je u umjetnicima vjerojatno neka druga kemija koja ih razlikuje od drugih ljudi, pa se od ostaloga svijeta razlikuju "i po svojim drukčijim željama."
OSNOVNI PODACI
ime: Vlado
prezime: Kalember
spol: muško
datum rođenja: 26.04.1953
zanimanje: vokalni solist
trenutno prebivalište: Zagreb
sin: ??? Kalember (24.08.2006 u Zagrebu (Merkur) 21:11PM)
supruga:violončelistica Ana Rucner-Kalember (r.12.02.1983 u Zagrebu 04:57hr.) (vj. 31.05.2006-)
sestra: Mia Kalember
OSNOVNI PODACI
ime: Petar
prezime: Krelja
spol: muško
datum rođenja: 24.06.1940 u Štipu Makedonija
zanimanje: redatelj
trenutno prebivalište:
Životopis
Petar Krelja rođen je 24. lipnja 1940. u Štipu. Gimnaziju je završio 1959. u Puli, a komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu 1963. Autor je radioemisija Filmski mozaik; U prvom planu: film; Licem u lice, kao i više ciklusa emisija s filmološkim temama. Autor je dviju knjiga o filmu: Golik (1997), Ispod crte (2005). Režirao je četiri cjelovečernja igrana filma (Godišnja doba, 1979 ; Vlakom prema jugu, 1981 ; Stela, 1990 ; Ispod crte, 2003), tridesetak dokumentaraca (Recital, Povratak, Njegovateljica, Kovačica, Na sporednom kolosijeku, Anina američka adresa...) i dvjestotinjak obrazovnih i dokumentarnih TV-emisija (Mariška band, Viktorov let, Papirnati rat za Morenu, Američki san, Spaljeno sunce, Maratonac...). Autor je zabranjenih i uništenih filmova: Ljetna filmska škola, Deložacija, Recital i Splendid isolation. Dobitnik je brojnih domaćih (Ivan Šibl, Grada Zagreba, Nazorova, Oktavijan, Jelen, Zlatna vrata Pule...) i inozemnih nagrada (Austrija, SAD, Mađarska, Njemačka, Finska, Italija, Poljska, EU). Autor je svih natuknica o filmu u osmosveščanoj Općoj enciklopediji Leksikografskog zavoda (1977–1982). Višegodišnji je urednik »Biltena Festivala svjetskog animiranog filma« u Zagrebu. Tijekom pedeset godina bavljenja filmskom kritikom objavljivao je u brojnim novinama i časopisima (»Istarski borac«, »Vjesnik«, »Forum«, »Kamov«, »Filmska kultura«, »Film«, »Kinoteka«, »Telegram«, »Oko«, »Republika«, »HAK«, »Hrvatski filmski ljetopis«, »Zapis«, »Studentski list«, »Dubrovnik«, »Ekran«, Ljubljana). Radio je i na ORTF-u (Francuska, Pariški radio).
U Vijencuarhitektura časopisi kulturna kronika marginekologija filatelija film fotografija glazba kazalište književnost kolumne kritika likovnost multimediji ples razgovoriKontaktUredništvo Pretplata Arhiva
OSNOVNI PODACI
ime: Neva
prezime: Rošić
spol: žensko
datum rođenja:
zanimanje: 23.06.1935 u Rijeci
trenutno prebivalište:
suprug: Tonko Lonza
otac: dr. Đuru Rošića, teatrolog i intendant riječkog kazališta http://www.imdb.com/name/nm0742954/
životopis: Diplomirala na Akademiji za kazalisnu umjetnost (1957). Clanica zagrebackog Dramskog kazalista Gavella (1956-1968) i zagrebackog HNK (1969-1989). Predaje na ADU od 1978. Znacajnija ostvarenja: Laura i Tirena (M.Drzica, Dundo Maroje), Klara, Laura i Barunica Castelli (M. Krleza, Lada, U agoniji, Gospoda Glembajevi), Lady Macbeth i Gertruda (W. Shakespeare, Macbeth, Hamlet), Arkadina (A.P. Cehov, Galeb), Sarah (H. Pinter, Ljubavnik), Regina (H. Ibsen, Sablasti), Livija (M. Krleza, Aretej), Regina (M. Santinelli), Kraljica majka) i dr. Nagrada "Dubravko Dujsin" (1984).
HRVATSKO GLUMIŠTE
Igor Mrduljaš
O sudbini glumice
Rođenjem i korijenima na lijevoj obali Rječine, na Sušaku, za pozornicu riječkoga kazališta vezana prvim nastupima kao djevojčica i poslije ponekom ulogom kao gošća, Neva Rošić obilježila je pedesetu obljetnicu svoga glumačkog rada u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca na Rijeci. Neprijeporno ima razloga što je to učinjeno u njenome rodnome gradu, ali bi bilo primjerenije i logičnije da je proslava održana u zagrebačkome HNK u koji je Neva Rošić ušla 1968. i ostala mu vjernom desetljećima. Međutim, u tom dičnom nam glumištu svojedobno nisu htjeli proslavu jubileja dopustiti ni Titu Strozziju, a donedavni je intendant uspio zabraniti ulaz "nezaposlenima", pa tako i Nevi Rošić! Zato je poziv intendantice Mani Gotovac velikoj glumici "ispravak" zagrebačke ogluhe i vrijedan prinos kazališnoj kulturi. Doduše, vjerojatno bi glumišno bilo zanimljivije vidjeti slavljenicu u ulozi izazovne Kate Kapuralice, kako se prvotno najavljivalo, nego kao Irinu Arkadinu u Čehovljevu Galebu koju je već tumačila na zagrebačkoj sceni, ali riječki je teatar zacijelo imao neke opravdane razloge za promjenu.
Glumišna sudbina Neve Rošić zapravo je priča o padu hrvatskoga glumišta. Pišući prije punih dvadeset godina o ovoj glumici u povodu njena nastupa u Međunarodnoj slavističkoj školi u Dubrovniku ustvrdio sam: Posljednjih desetak godina u matičnoj kući jedna jedina važnija uloga! Obasuta je ove (1985.) godine pregrštom nagrada za kreaciju u predstavi rubnog Teatra &TD. Eto zornog dokaza o sudbini glumice u hrvatskom glumištu. Danas mogu doslovno opetovati ovu tvrdnju - posljednjih desetak godina nije se u zagrebačkom glumištu našla nijedna uloga za Nevu Rošić.
Nastavak pročitajte u novom broju Hrvatskog slova...
Igor MRDULJAŠ
Kad glumica glumi glumicu
Kad se u subotu na večer utrnu svjetla riječkog HNK Ivana pl. Zajca, na pozornici će započeti komedija u četiri čina »Galeb«, rađena po predlošku Antuna Pavloviča Čehova, a u redateljskom viđenju Jagoša Markovića. Riječka publika će nakon preduge stanke, na sceni, i to u ulozi glumice Irine Nikolajevne Arkadine udane Trepljov, napokon moći vidjeti hrvatsku dramsku prvakinju i Sušačanku Nevu Rošić. Tom ulogom, iznimna interpretkinja Krležinih dramskih likova – Laure, Klare, barunice Castelli – proslavit će 50. godina umjetničkog stvaranja, a njoj u počast bit će postavljena, u foyeru kazališta, i prigodna izložba. Njezinim boravkom u kazalištu rodnoga grada simbolički se zatvara krug, jer je upravo na istome mjestu Neva Rošić napravila prve glumačke korake u predstavama »Hasanaginica« i »Umišljeni bolesnik«. Nakon toga, sve iz biografije Rošić, glumice i profesorice, vrsne dramske pedagoginje, ulazi u legendu, jer slijedi niz od 80-ak glumačkih kreacija, što u njezinu matičnom HNK ili na Dubrovačkim ljetnim igrama, Varaždinu... U Rijeci je ostavila neizbrisiv trag u predstavama »Leda«, »Posjet stare dame«, »Vježbanje života« (izvrsna Manfalada) i »Višnjik«, a dobitnica je, osim brojnih najviših državnih priznanja (Nagrada grada Zagreba i Nagrada »Vladimir Nazor«), i Vjesnikove nagrade »Dubravko Dujšin«.
Svoje dugo izbivanje sa scene Neva Rošić, u pretpremijernim medijskim izjavama, nije željela bojiti ni gorčinom, ni srditošću, kao niti komentirati zašto jubilej ne slavi u zagrebačkom HNK. Samo je često ponavljala »da je zadnjih deset godina bila na prisilnoj apstinenciji, jer ju hrvatsko kazalište nije pripustilo na pozornicu«. Uz to je dodala da joj je upravo to pomoglo da sačuva neku vrstu svježine.
Neva Rošić je u karijeri već interpretirala glumice, i to Sarah Bernardt u predstavi »Sara i vrisak languste« te Mariju Ružičku Strozzi u »Ostavci«, a sasvim se zgodno poklopilo da i na jubileju »glumica glumi glumicu«. Prisjećajujći se prošlosti Neve Rošić, intendantica riječkog HNK Mani Gotovac (koja je dugo birala komad koji bi mogao odgovarati njezinu slavlju) zapisala je: »Neva Rošić bila je mladica i neobično lijepa kad su je pozvali da bude "Tirena" na Dubrovačkim ljetnim igrama. Već je imala dva oca, dva doktora: Đuru Rošića, teatrologa i intendanta riječkog kazališta, i Branka Gavellu, profesora na Akademiji. Kao treći u tom trenutku pojavio se i Marin Držić, pisac "Tirene". Tako se Neva Rošić nije rodila "kao" nego se naprosto urodila u prvu damu hrvatskoga glumišta«.
Osim toga, riječko kazalište odlučilo se za Čehova i u povodu 145. obljetnice rođenja toga ruskoga književnika poznatog po mišljenju da se »vještina pisanja sastoji u vještini brisanja onoga što je loše napisano«, što je kritični liječnik zdušno i činio. Inače, »Galeb« je praizveden prije 109 godina u Sankt Peterburgu, kao totalni promašaj. No, kad je 1898. godine osnovan Moskovski hudožestveni akademski teatar (MHAT), Čehov nakon duljeg kolebanja pristaje da »Galeb« bude ponovno izveden. Od tada je neprekidno prisutan na svim pozornicama, kao još jedan velik doprinos toga oca moderne drame svjetskoj dramskoj književnosti. U riječkoj predstavi još glume i Alen Liverić, Zdenko Botić, Leonora Surian, Adnan Palangić, Olivera Baljak, Biljana Torić, Žarko Radić, Predrag Sikimić, Denis Brižić i Dragana Tomšić. Kostimograf je Leo Kulaš, oblikovatelj svjetla Deni Šesnić, skladatelj Igor Savin, a govor tijela je osmislila Marija Momirov.
Svečanoj izvedbi riječkog »Galeba« nazočit će premijer Ivo Sanader, pomoćnik ministra kulture Srećko Šestan, gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel, predsjednik HDDU-a Goran Grgić, ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara Ivica Prlender, ravnateljica Drame zagrebačkog HNK Sanja Ivić, ravnatelj »Gavelle« Darko Stazić i drugi.
Helena Braut Subota, 9. travnja 2005
Mani Gotovac
OSNOVNI PODACI
ime: Mani
prezime: Gotovac
spol: žensko
datum rođenja:12.11.1939 u Splitu
zanimanje: dramaturginja i kaz. kriticarka
trenutno prebivalište:
suprug: Željko Senecic
suprug: Pero Gotovac
kći: Katja
unuk: Jakov (1998)
unuka: Brina (2003)
Pavla Hatza 11
10 000 Zagreb
tel.: 01 4819576
e-mail: manigotovac@msn.com Gloria 2003., listopad, broj: 458
MANI GOTOVAC
1939. Rođena u Splitu. Završila Klasičnu Gimnaziju. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
1960. Tiska prve kazališne osvrte za "Studentski list" i "Polet".
1962. Zaposlena na Radio Zagrebu. Objavljuje tekstove u emisijama o kazalištu.
1968 -1971. Uređuje emisije o kazalištu na Radio Zagrebu. Vodi rubriku kazalište u TV emisiji "Film, teatar i..."
Tiska kazališne kritike u tjedniku "Telegram".
Voditelj je PRESS-a na Dubrovačkim ljetnim igrama.
1972. Zbog Hrvatskog proljeća politički je smijenjena s mjesta PRESS-a Dubrovačkih ljetnih igara. Zabranjuje joj se rad na Televiziji i u svim visokotiražnim novinama.
1973 - 1982. Zabranjuje joj se rad na radnom mjestu u redakciji Radio Zagreba. Ne smije uređivati radio emisije ili objavljivati.
1980. Objavljuje kazališne eseje u časopisima "Prolog", "Scena" i talijanskome "Sipano".
1982. Postaje članom uredništva časopisa "Prolog".
1982 - 1990. Surađuje u različitim funkcijama pri kreiranju Sarajevskog festivala MES.
1984. Objavljuje knjigu teatroloških eseja "Tako prolazi Glorija" u biblioteci CEKADE. (recenzenti: Dalibor Foretić i Petar Brečić, urednik Slobodan Šnajder)
1985 - 1992. Predsjednica Društva kritičara i teatrologa Hrvatske.
1986. Objavljuje knjigu teatroloških eseja "Dubrovačke mišolovke" u izdanju Teatrološke biblioteke. (urednik: Nikola Batušić)
1988. Dramaturg pri tekstu u predstavi "Elektra" Paola Magellija, Splitsko ljeto.
1989. Dramaturg u predstavi "Opera za tri groSa" Roberta Ciullija, Splitsko ljeto.
1990. Suradnik u predstavi "Večeras improviziramo" Anatolija Vasiljeva, Splitsko ljeto. Izabrana za selektoricu Sterijinog pozorja, Festivala jugoslavenske drame.
1991. Iz političkih razloga daje ostavku na mjesto selektorice Sterijinog pozorja. Kao urednica u Umjetničkom programu Radio Zagreba kreira emisije dramskog i dokumentarnog karaktera, posebno emisiju "Jer meni treba odgovor.
Izabrana je za glavnu urednicu časopisa "Novi prolog", kasnije "Prolog".
1992. "Prolog" postaje članom "Europske unije kazališnih časopisa". Sudjeluje u radu Međunarodnog Instituta za Mediteransko kazalište sa sjedištem u Madridu. Piše TV scenarij za kratki film o Dubrovačkim ljetnim igrama. Izabrana je za ravnateljicu Teatra &TD.
1993 – 1998. Vodi Teatar &TD na brojna gostovanja i međunarodne festivale: Caracas (Venezuela), Mittelfest (Italija), Art Carnuntum (Austrija)... Gostuje u newyorškom kazalištu "La Mamma"... Teatar &TD postaje dobitnikom brojnih nagrada u zemlji i inozemstvu.
1994. Dramaturg u praizvedbi djela Luke PaJjetka "Poslije Hamleta" (režija Krešimir Dolenčić, koprodukcija Dubrovačkih ljetnih igara i Teatra &TD. Jedna od urednica i autorica Monografije o Dubrovačkim ljetnim igrama.
1995. U povodu kazališne praizvedbe "Gorki, gorki mjesec" Brucknera – Brečića - Selema organizira i vodi u Zagrebu Međunarodni simpozij na temu "Novi ljubavni nered i kazalište'' u nazočnosti autora "Ledenog mjeseca" Pascala Brucknera.
1996 - 1998. Umjetnički voditelj "Kazališta Marina Držića" u Dubrovniku. Stručni savjetnik u kreiranju Mittelfesta - Italija.
1996. Dramaturg u predstavi Gabriella Vacisa "Napjevi gradova'" u koprodukciji teatra iz Torina, "Kazališta Marina Držića", Mittelfesta i Dubrovačkih ljetnih igara.
Iste godine zajedno s Darkom Lukićem piše scenarij za predstavu "Muka na Prijekome" koju režira Petar Selem.
1997. Uređuje knjigu teatroloških eseja Petra Brečiča "Jedan okvir za zrcalo" u izdanju Umjetničkog programa HRT-a. Dramaturg u predstavi "Događaji u mjestu Goga" Damira Zlatara Fraya, ZKM.
1998. Izabrana je za intendanticu HNK Split.
1999. Izabrana je za kazališnu selektoricu Biennalea mladih u Torinu. HNK Split pod njenim vodstvom postaje članom ''Europske kazališne konvencije''.
1999 - 2002. HNK Split pozvan je na brojne međunarodne festivale: Bonnski biennale, Festival u Nici, Festival u Zürichu, Mittelfest, MES, Bruxelles; Liege, Venezuela..., a također je i dobitnik brojnih nagrada: Hrvatskog glumišta, Riječkog festivala Malih scena, Marulićevih dana, Dana satire u Zagrebu, Vinkovačkog festivala glumca...
OSNOVNI PODACI
ime: Slavko
prezime: Brankov
nadimak: Crni, Cigo, Crni Jack, Braco
spol: muško
datum rođenja: 19.05.1951 u Varaždinu
datum smrti: 09.08.2006 u Zagrebu
zanimanje: glumac
veza: Lea Slukan (r.1983) (2004-09.08.2006)
2.supruga: Marina Nemet (1984-2004)
kći: Tena Brankov (r.1994)
1.supruga: Jasna Hiršzon
kći: Dunja Brankov etnolog (r.1973)
sestra: Zorica Brankov- (r.1952)
nećakinja: Laura
brat: Radomir Brankov (r.1948)
snaha: Danica Brankov
majka:Nada Brankov (r.1928)
otac: Miloš Brankov ( -1987)
Ekran
10.08.2006 19:12
SLAVKO BRANKOV Popularni glumac, član Gavellina ansambla umro je u 55. godini od metastazirajućeg raka pluća
Zbogom, Crni Jack!
Autor Renata Lacko
Još prije dva tjedna Slavko Brankov, za prijatelje Cigo, a za generacije i generacije tv gledatelja Crni Jack, bio je spreman o planovima za budućnost govoriti za Večernjakov Ekran. Krojio ih je u bolesničkoj postelji pun optimizma i vjere u oporavak nakon operacije raka pluća i posljednje lipanjske kemoterapije. No, znajući da njegova bolest nije tek obična gripa, prije toga sam se ipak konzultirala s njegovim prijateljima i kolegama Zlatkom Vitezom, koji je kao i Brankov Varaždinac, te Žarkom Potočnjakom. Rekli su mi da se solidno osjeća, pa posjetili su ga i sami neki dan, i da bi se Cigo veselio razgovoru.
Samo ga nazovi, dosađuje se! nukao me Žarko. Cigo i ja smo se znali godinama, razgovarali smo puno puta o njegovim kazališnim, filmskim ili radijskim ulogama, a bome smo se, oboje Trešnjevčani, nalazili blizu placa, pokraj Name u "rupi" ili nekom od obližnjih kafića na kavi i "žlabrali" bez veze. Nekako tako zamislili smo i ovaj, na žalost, neostvareni intervju s tim da me zamolio: Čuj, Renatica, nisam baš za izlaske ovih dana pa ak ti ne bi bilo teško navrati k meni sutra oko 11. Znaš adresu!
Načelno smo dogovorili da će ukratko objasniti svim našim čitateljima koji su nas opsjedali pitanjima tipa kamo je nestao Crni Jack što se posljednjih mjeseci zbivalo s njim te što planira od jeseni. Na trenutak je čak zvučao ljutito jer on, oduvijek pun energije, duhovit i zabavan, sad je, eto, prikovan za postelju, a usto su mu propali brojni poslovi. Ne samo kazališni i ne samo televizijski, nego je posljednjih godina redovito mlade i talentirane ljude pripremao i za glumačku akademiju koju je i sam upisao davne 1971. godine i u klasi Božidara Violića pet godina kasnije diplomirao kao stipendist zagrebačke Gavelle. Međutim, sljedećega jutra nazvao me i tihim i gotovo nerazgovijetnim glasom zamolio da odgodimo razgovor. Bum te nazval sutra, preksutra obećao je i, prvi put, nije ispunio obećanje.
Sutradan je završio u bolnici, pao u nesvijest i prekjučer zauvijek zaspao. Iako to neće utješiti njegovu obitelj, kćeri, prijatelje i kolege, pa ni publiku koja ga je voljela gledati bilo na kazališnoj sceni, bilo na ekranu, Slavko Brankov Cigo ostavio je neizbrisiv trag u hrvatskome glumištu i podulji popis odigranih uloga, okrunjenih i nagradama, na kojem mu mnogi mogu biti zavidni. Premda ga je uloga Crnog Jacka definitivno obilježila, pa su još donedavno trešnjevački klinci za njim izvikivali ulicom "Ide Crni Jack!", Slavko je odigrao gotovo bezbroj uloga u svim hrvatskim kazalištima, od HNK u rodnom Varaždinu do zagrebačke Gavelle kojoj je ostao vjeran tijekom cijele karijere. Lakše je nabrojiti predstave njegova matičnoga kazališta u kojima nije igrao od onih kojima je dao neizbrisiv pečat.
Brankov je bio dugogodišnji i nezaobilazni histrion, pa je baš u Vitezovoj Glumačkoj družini po prvi put obukao i žensku haljinu glumeći Steklu u predstavi "Vesele ženske s Griča". Snimio je 400 radijskih drama, a jedna od posljednjih televizijskih uloga bila mu je u seriji "Vaši i naši", a posljednja filmska, popraćena i kritičarskim pohvalama, u Žarkovićevu filmu "Ajmo, Žuti!".
Za sebe je govorio da ima "tisuće predstava u nogama, a od toga strada kičma". Kralježnica mu je, ipak, do kraja života ostala čvrsta i uspravna i nema ničega čega bi se u svom poslu morao sramiti. Iako nije bio Hamlet zaslužuje da ga se pozdravi Horacijevim riječima: "Laku noć, prinče! Čuvali te anđeli!"
H. Prnjak, B. Rašeta, A. Kreutz
objavljeno 09.08.2006. 24 sata
Crni džek otišao u legendu: Slavko Brankov 1951.-2006.
Iako su svi znali da je teško bolestan, sve do pretprošle noći u 2.30 postojala je nada jer je Slavko Brankov bio poznati borac i optimist. Nije izdržao. Ostala je legenda o Crnom Džeku, 250 uloga u kazalištu i na filmu, 400 radijskih drama...- Službeno priznajem da sam bolestan, ali privatno - ne, kazao je u sebi svojstvenom stilu Slavko Brankov jedva četiri mjeseca prije smrti. Uostalom, uvijek energični Brankov (rođen u Varaždinu 19. svibnja 1951.) nije imao vremena za bolovanje: intenzivnu kazališnu karijeru počeo je na daskama Gavelle punih pet godina prije nego što je 1976. diplomirao glumu na zagrebačkom ADU. Imao je više od 250 uloga, od toga preko dvadeset glavnih, što u kazalištu, što na filmu. Glumio je i u čak 400 radijskih drama. Široj publici ipak je najpoznatiji po ulozi Crnog Džeka u popularnim "Smogovcima". Kazališni znalci pamtit će i njegovu interpretaciju Čaruge u istoimenoj drami Ivana Kušana. Glumio je i u filmovima "Vrijeme za...", "Gospa", "Transatlantik", "Ajmo žuti", a pojavljivao se i u brojnim TV serijama. U uvijek rado gledane "Smogovce", prema vlastitom priznanju, upao je slučajno. Redatelj Milivoj Puhlovski konzultirao je Brankova radi pronalaženja glumca za ulogu Nosonje.
- Ja sam se sjetio Đorđa Rapajića. Nakon nekoliko epizoda Puhlovski me zvao jer treba nekoga da glumi fakina, Crnog Džeka. Tako sam ja došao u 'Smogovce’ te s njima ušao u legendu - objašnjavao je Brankov.
I uistinu, otišao je. Izgubili smo glumca za kojega je redatelj Mario Kovač kazao kako je riječ o jedinoj osobi kojoj priznaje da je veći kazališni "junkie" od njega. Kako god, Slavkovim kćerima, 33-godišnjoj Dunji i 12-godišnjoj Teni te dragoj mu Lei, ostaje mnogo razloga za ponos.
Remek-djelo
U predstavi "I to ljudi govore" iz 1977. ostvario je jednu od najdojmljivijih uloga u kazalištu. Riječ je o monodrami koja je odigrana preko 800 puta, a premijerno je izvedena davne 1976. godine. Otad je stalno na repertoaru.
Kazalište
Slavko Brankov intenzivnu kazališnu karijeru počeo je na daskama Gavelle punih pet godina prije nego što je 1976. diplomirao glumu na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. U kazalištu i na filmu imao je više od 20 glavnih uloga.
Smogovci
Ulogu života, Crnog Džeka u kultnoj seriji Hrvoja Hitreca i Milivoja Puhlovskog, Brankov je dobio slučajno, nakon što je kolegu Đorđa Rapajića preporučio za ulogu Nosonje. Sam je dobio ulogu koja ga je proslavila.
I ministar izrazio saučešće
Ministar kulture Božidar Biškupić uputio je brzojav sućuti obitelji Slavka Brankova i Dramskom kazalištu Gavella:
- Imao je glumačku karizmu koja će nakon njegova silaska sa scene nedostajati hrvatskom glumištu...
Slavko Brankov
SLAVKO BRANKOV (roden 1951. u Varaždinu), glumac, diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti 1976. godine u klasi prof. Violića. Svoju glumačku karijeru otvara 1971. kao stipendist Gradskog dramskog kazališta "Gavella", 1975. u istom kazalištu ulazi u stalni angažman te u njemu ostaje do danas. Kao prvak drame odigrao je niz zapaženih glavnih uloga: Čaruga u istoimenoj drami Ivana Kušana, Büshnerovog antijunaka Woyzecka, Janeza iz "Kraljeva" Miroslava Krleže, Calogiera di Spelta iz "Velike magije" Eduarda de Filipa, Molierovog "Umišljenog bolesnika" Argana, lukavog Malvoglia iz Shakespearove komedije "Na tri kralja", Legionara u Ariunovim "Garažama", Patkaljosina iz Gogoljeve "Ženidbe", Jarryevog "Kralja Ubua", ubijenog Trockog iz "Sjajnog prolaznog vremena" Davida Ivesa, Panjikovskog iz adaptacije romana "Zlatno tele" Iljfa-Petrova, Oca iz "Ospica" Ivana Vidića te mnoge druge. Kao priznanje za svoje glumačko umijeće 1992. dobiva nagradu Vladimir Nazor – uloga Calogiera di Spelta (Eduardo Filipo: "Velika magija"), a na Danima satire dobiva nagradu za ulogu Šimurine u Brešanovoj "Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja", u Zemunu Nagradu publike za monodramu I to ljudi govore, Nagradu HRT-a za legendarnu ulogu Crnog Džeka iz dječje serije "Smogovci", a za ulogu Stekle (Gde. Quickly) u "Veselim ženama s Griča" dobiva titulu Najhistriona, ponovo na Danima satire (2004.g.) dobiva nagradu za najbolju kabaretsku predstavu "Što to ljudi govore (iliti buka)". Danas živi i radi u Zagrebu.
Gavella:
"VELIKI BRILJANTNI VALCER", Drago Jančar; redatelj: Želimir Mesarić, 21. rujna 1985., uloga: Doberman
"KAPETAN OLIVER", Radovan Ivšić; redatelj: Vlado Habunek, 26. studenog 1985., uloga: Baltazar, mornar
"REVIZOR", Nikolaj Vasiljevič Gogolj; redatelj: Miro Međimorec, 19. rujna 1986., uloga: Osip, njegov sluga
"ŠVEJK U DRUGOM SVJETSKOM RATU", Bertolt Brecht ; redatelj: Petar Veček, 24. listopada 1986., uloga: Esesovac Müller 1, Hitler
"MASKE NA PARAGRAFIMA", Josip Kosor; redatelj: Kosta Spaić, 01. travnja 1989., uloga: Pravdek, poslanik seljačke stranke
"DANTONOVA SMRT", Georg Büchner ; redatelj: Petar Veček, 27. listopada 1989., uloga: Herman
"LIJEPA NAŠA", Davor Žagar - Pavle Vranjican ; redatelj: Zoran Mužić, 02.ožujka 1990.
"HRVATSKI SLAVUJ", Borislav Vujčić; redatelj: Rade Šerbedžija, 15. svibnja 1990., uloga: Patuljak
"GALEB", Anton Pavlovič Čehov ; redatelj: Petar Veček, 13. travnja 1991., uloga: Semjon Semjonović Medvedenko, učitelj
"SVIJEĆNJAK ILI ONAJ KOJI DRŽI SVIJEĆU", Alfred de Musset; redatelj: Snježana Banović, 08. lipnja 1991., uloga: Guillaume, naučnik kod majstora
"VJERA, UFANJE, LJUBAV", Ödön von Horvath; redatelj: Paolo Magelli, 12. listopada 1991., uloga: Podpreparator
"MAJKA COURAGE", Bertolt Brecht; redatelj: Petar Veček, 23. veljače 1992., uloga: Narednik
"OZRAČJE", Ivan Bakmaz; redatelj: Ivica Kunčević, 10. ožujka 1992., uloga: Slikar
"LET IZNAD KUKAVIČJEG GNIJEZDA", Ken Kesey; redatelj: Mustafa Nadarević, 24. listopada 1992., uloga: Cheswick
"VELIKA MAGIJA", Eduardo De Filippo ; redatelj: Paolo Magelli, 15. prosinca 1992., uloga: Calogero Di Spelta, njezin muž
"VAŽNO JE ZVATI SE ERNEST", Oscar Wilde; redatelj: Krešimir Dolenčić, 15. lipnja 1993, uloga: Lane, poslužitelj
"GARAŽE", Jakob Arjouni ; redatelj: Bobo Jelčić, 14. ožujka 1994., uloga: Muškarac
"BREZA", Slavko Kolar; redatelj: Krešimir Dolenčić, 03. veljače 1996., uloga: Janko Turković
"ŽENIDBA", Nikolaj Vasiljevič Gogolj; redatelj: Bobo Jelčić, 24. listopada 1996., uloga: Patkaljosin, službenik
"VOLPONE ILITI LISAC", Ben Jonson; redatelj: Nina Kleflin, 18. travnja 1997., uloga: Corbaccio, stari plemić
"OSPICE", Ivan Vidić; redatelj: Krešimir Dolenčić, 17. listopada 1997., uloga: Otac
"ZAPADNO PRISTANIŠTE", Bernard-Marie Koltés ; redatelj: Krzystof Warlikowski, 07. travnja 1998., uloga: Rodolfe
"ZIMSKA PRIČA", William Shakespeare ; redatelj: David Farr, 22. svibnja 1998., uloga: Antigon,sicilijski velikaš
"GARAŽE", Jakob Arjouni ; redatelj: Bobo Jelčić, 17. prosinca 1998., uloga: Muškarac
"OD JUTRA DO PONOĆI", Georg Kaiser; redatelj: Borna Baletić, 05. ožujka 1999., uloga: Konobar 1
"ZLATNO TELE", Petrov Evgenij- Iljif Ilja; redatelj: Krešimir Dolenčić, 12. veljače 2000., uloga: Mihajil Samueljević Pankovski
"UMIŠLJENI BOLESNIK", Moliere; redatelj: Zlatko Bourek, 29.rujna 2000., uloga: Argan, umišljeni bolesnik
"SJAJNO PROLAZNO VRIJEME", David Ives ; redatelj: Mario Kovač, 15. prosinca 2000., uloga: Lav Trocki
"BAKHE", Euripid; redatelj: Krzysztof Warlikowski, 23. lipnja 2001.
"KROATENLAGER", Miroslav Krleža ; redatelj: Zlatko Vitez, 11. prosinca 2001., uloga: Domobran, Joža, Židov, Grga Tomerlin
"SLUČAJ HAMLET", Ana Prolić ; redatelj: Mario Kovač, 26. rujna 2002.Gavella
OSNOVNI PODACI
ime: Miroslav
prezime: Mikuljan
spol: muško
datum rođenja: 07.11.1943 u Raščanima kod Križevaca
zanimanje: redatelj
trenutno prebivalište:
Miroslav Mikuljan (1943., Rašćani kod Križevaca) poznati je hrvatski redatelj. Od 1970. do 1990. godine Mikuljan zaokružuje svoj umjetnički opus brojnim ostvarenjima na televiziji i filmu. Uoči demokratskih promjena, već 1989. nakon povratka iz Kanade, na ondašnjoj Zagrebačkoj televiziji emitira dokumentarce o uglednim i uspješnim Hrvatima u toj državi i tako razbija udbaški stereotip o hrvatskoj emigraciji kao primitivnoj i zločinačkoj sredini. Početkom Domovinskoga rata svoju kameru usmjerava isključivo u službu svjedočenja i obrane svoga naroda od srpskoga agresora. Godine 1995. dolazi na čelo Dokumentarnoga programa HRT-a, gdje iznimnom energijom otvara razgranatu tematsku lepezu serija i emisija koje su iznimno dobro prihvatili gledatelji, ali i kritika. Godine 2002. smijenjen je s mjesta urednika Dokumentarnoga programa HTV-a. Nakon toga snimio je dokumentarne filmove Na razkrižju života, Žumberačke perspektive i Čuvari mrtvih sela, za koje je dobio nagrade na festivalima.
• Koja je radnja (i glavne uloge) dvaju kratkih igranih filmova koji su nedavno prikazani u KIC-u?
- U KIC-u su nedavno uz šest dokumentarnih, prikazana i dva moja kratka igrana filma snimljena 1970-ih godina. Prvi je Ponedjeljak prema scenariju Marije Peakić-Mikuljan, a drugi Nije daleko prema scenariju Zvonimira Majdaka i Drage Kekanovića. Ponedjeljak se bavi sudbinom mlade, razvedene, poslovne žene, prateći samo naizgled u jednomu danu događaje koji govore o njoj i o svijetu u kojemu živi. Sjajnu ulogu u tomu filmu dala je Jagoda Kaloper, a uz nju su jednako vrijedna glumačka ostvarenja dali Žarko Potočnjak, Fabijan Šovagović, Zvonimir Lepetić, Finka Budak, Zvonimir Torjanac, Ilija Ivezić i drugi. Drugi film govori o ostarjelu željezničaru, o njegovoj dobroti, samoći i izgubljenosti na margini života, ali i o surovosti, nasilju i nezahvalnosti ljudi. U glavnoj ulozi izvrsno se snašao Milan Srdoč, a uz njega se ističu i Igor Galo, Đorđe Rapaić, Predrag Petrović i Velimir Hytil. Kao zanimljivost može se istaknuti da je producent toga filma bio danas planetarno poznati hollywoodski producent Branko Lustig, kao i snimatelj Živko Zalar. Nakon projekcije mnogi ljudi iz publike su me pitali zašto se ti filmovi ne mogu vidjeti na našim TV postajama, a posebno na HTV-u gdje postoji i jasna obveza prikazivanja domaćega programa. Neki su pitali mogu li nabaviti DVD, vodi li tko u nas brigu oko toga da ponudi autorske cjeline ili izbor iz baštine hrvatskoga dokumentarnoga i igranoga filma jer, uvjeravali su me, postoji zanimanje, samo eto ljudima nije jasno zašto se to koči, skriva, prešućuje, ignorira... ili koji je to zapravo vrag?! Složio bih se da je riječ vrag prilično prikladan odgovor na mnoge šokantne pojave u današnjoj hrvatskoj kulturi, a posebice u hrvatskome filmu.
• Pripremate prikazivanje amaterskih filmova iz vaše mladosti. Kada i gdje je predstavljanje i na koju tematiku?
- Nadam se da ćemo tijekom mjeseca svibnja u Kinotečinoj dvorani na Tuškancu moći vidjeti 16 filmova iz moga najranijeg stvaralačkoga razdoblja. To je široka lepeza od igranih do dokumentarnih i eksperimentalnih filmova. Tematika tih filmova vrlo je različita: od socioloških analiza do lirskih cjelina koje kao da bježe iz depresivne stvarnosti u kojoj smo rasli i razvijali se tih godina. Posebno me veseli što će publika moći vidjeti moje filmove s tematikom odlaženja naših ljudi na rad u inozemstvo. To je tema koja me je u to vrijeme opsjedala svojom težinom i tragičnošću, a i danas nisam ništa manje osjetljiv na odlazak naših mladih u inozemstvo. Mislim da su moji filmovi iz toga davnog razdoblja i prvi filmski uradci na tu temu u Hrvatskoj. Čitav život na ovaj ili onaj način bavim se problemom iseljavanja i posljedica po hrvatski narod što ih ta pojava izaziva. Kao što će se vidjeti na projekciji u Tuškancu, počeo sam o tome misliti još kao golobradi mladić, a mogu reći kako ni danas svojim najnovijim ostvarenjima ne prestajem upozoravati na pogubnost iseljavanja.
• Dobili ste na desetke domaćih i stranih nagrada za filmsko stvaralaštvo. Što treba poduzeti da i danas hrvatski autori budu zamjetno priznati na međunarodnome tržištu? Je li u pitanju samo novac?
- Moje je mišljenje da u svijetu možete uspjeti samo ako ste svoj. Nije u pitanju samo novac, nego upravo ovo što tvrdim u prvoj rečenici. Treba biti hrabar i iskren. Nije dobro raditi ono što svijet ili njegova središta moći od nas očekuju - a čini mi se da se u nas upravo takvim projektima daje najviše novca - jer umjetnost ne voli dodvoravanje, laž, kalkuliranje, protežiranje i sl. Takvi filmovi mogu biti i nagrađivani na stranim festivalima manjim ili većim priznavanjima, ali nikada ne mogu doživjeti istinski, pravi, najveći i nepodijeljeni uspjeh kakav je doživjela gospođa Jasmila Žbanić sa svojom Grbavicom.
• Zašto spominjete taj slučaj?
- Pa jednostavno zato da bih mogao postaviti pitanje što je s našom hrvatskom Grbavicom i zašto još nije snimljena?! Je li to Vukovar, Oluja, Škabrnja, Lovas, Konavle i Dubrovnik, Osijek, Banovina... masovne grobnice, mine, poslijeratna samoubojstva branitelja... Kažu da kod nas ni oko čega ne postoji jedna istina, a onda nijedan zajednički osjećaj, a onda ni politika koja bi nepokolebljivo stala iza zajedničke istine, iza zajedničkih osjećaja... i potrudila se da i svijet prepozna što to nas Hrvate boli, što to mi mislimo kad mislimo bez fige u džepu, slobodno, a ne da se svidimo i da budemo u trendu bilo političkome, bilo kulturnome. Ako se ni oko čega ne možemo složiti onda sve može postati istina, pa i neistina, odnosno laž. Upravo zbog toga što je istina siromašna, jer je sâma sebi dostatna, a laž bogata i punih džepova, jer mora plaćati da je nazivaju onim što nije, u hrvatskoj se kinematografiji skoro ne će dogoditi film s tematikom iz Domovinskoga rata koji bi izmamio suzu i nama i tom glamuroznom svijetu s crvenih tepiha. Kad naši autori budu rekli sâmi sebi - baš me briga što od mene očekuju u fondu u Ministarstvu kulture jer ovo sam ja, ovo je moja istina, za ovo ću se boriti jer vjerujem sebi i vjerujem u sebe - tek tada ćemo moći razmišljati o našim pričama, našim temama i našim filmovima. Ili ukratko: kad prepoznamo sâmi sebe, prepoznat će nas i svijet! U tome je bit uspjeha...
Pretplatite se na Fokus
OSNOVNI PODACI
ime: Željko
prezime: Krušlin-Kruška
spol: muško
datum rođenja: 03.04.1956. u Gradini
zanimanje:
trenutno prebivalište: http://www.latino-hr.com/ LATINO su:
Željko Krušlin Kruška - gitara, vokal
Zoran Sambolek - solo gitara, vokal
Goran Lacković - klavijature, vokal
Dejan Lacković - bas gitara, vokal
Dejan Adamović - bubnjevi
Željko Krušlin –Kruška rođen 03.04.1956. u Gradini. Do osnovne škole živio u dvorcu Bežanec. Osnovnu školu i dva razreda završio u Sisku. 1973. godine doseljava se u Zagreb gdje završava 14 gimnaziju i upisuje filozoski fakultet ( smjer povijest i etnologija ) a potom se prebacio na ekonomski fakultet koji i završava.1975 godina je značajna po tome što osvaja nagradu Zlatni grb grada Zagreba (pobjeđuje na natjecanju amaterskih pjevača i tu godinu smatra početkom svoje profesionalne karijere.Dugi niz godina muzicira po zagrebačkim klubovima , konobama, restoranima a usto djeluje i kao ulični svirač po europskim metropolama. 1978. godinne napisao je svoj najveći hit " Divno je biti nekome nešto ", te obilazi diskografske kuće nudeći materijal za svoj diskografski prvijenac ali ne nalazi na razumijevanje glazbenih urednika. 1980 godine snima ipak svoj prvi singl " Pasaž " u izdanju diskografvske kuće Suzy no tek prava karijera je krenula 1993 godine izdavanjem albuma " Divno je biti nekome nešto " pod okriljem diskogravske kuće Odema. U međuvremenu nastupa u zagrebačkom klubu sokol sa svojom grupom Latino ( utemeljenu 1985 godine) na takozvanom latino partiju. Mnogi etablirani glazbenici bili su redoviti posjetitelji tih partija i s dotad relativno nepoznatom grupom latino rado izvodili svjetske hitove.1995 godina je najznačajnija godina za grupu Latino jer je te godine održan legendarni koncert na zagrebačkoj Šalati pred 10000 posjetitelja. Iste godine izdan je i album " Gdje je ljubav tu si ti" kojim je grupa Latino definitivno potvrdila svoj status na hrvatskoj estradnoj sceni. Inače do sada grupa Latino izdala je 6 albuma: "Divno je biti nekome nešto", "Gdje je ljubav tu si ti","Žene čuvaju uspomene" , "Svaka ti čast", "Sve najbolje", "Dobar dan zlato moje". Željko Krušlin piše glazbu i tekstove i za druge izvođaće . 1998 godine grupa Latino kreće na prvu humanitarnu turneju « Vašem gradu na dar « obilazeći 20 tak hrvatskih gradova i pritom puneći sportske dvorane i stadione.Željko Krušlin – Kruška ponosan je na činjenicu što je autor himne hrvatske rukometne reprezentacije « Pakleni stroj « jer je i sam nekad bio aktivni rukometaš. 2005 godine obilježava svoja 3 velika jubileja: 30 godina profesionalnog rada, 20 godina grupe "Latino", te 10 godina od prvog legendarnog koncerta na Šalati. Povodom tih jubileja ponovo na zagrebačkoj Šalati 08.09.2005 u produkciji i organizaciji firme Propramat – MATTA DIGITAL PRODUCTION okuplja 8000 posjetitelja na velikom koncertu. Tijekom svih ovih godina kroz grupu « Latino « prošli su mnogi dnas etablirani glazbenici. Željko Krušlin – Kruška stalni je član Hrvatskog društva skladatelja.
OSNOVNI PODACI
ime: Zlatan
prezime: Hrle
spol: muško
datum rođenja: 25.03.1968
zanimanje: Zagreb
trenutno prebivalište:
28.03.2005 18:19
SOMA DOLLARA Strelovita reperska karijera Zlatana Hrle
Prije nesreće snimio spot '160 na sat'
Autor Dražen STJEPANDIĆ
ZAGREB - Noć prije prometne nesreće Zlatan Hrle slavio je 37. rođendan. A nedugo prije nesreće snimio je spot za novu pjesmu znakovita naslova "160 na sat" i refrena: "160 na sat, a možda i nešto brže / dok muzika svira gume cestom prže"
Dečko iz Kušlanove ulice na Peščenici u svojoj strelovitoj reperskoj karijeri snimio je nekoliko zapaženih spotova: "Zagreb", u kojem gostuje Stjepan Đimi Stanić i spominje se Večernjak, "Kralj disko čage", "Sedamdesete", te "Dobro jutro Peščenica", u društvu junaka Malnarova "Nightmare Stagea".
Dok su surađivali za CBS Zlatan Hrle i Kristijan Kiki Kralj, donedavni član reperskog dueta "Soma dollara", izdali su dva CD-a, "Veliki prasak" i "Sedamdesete". Poslije razlaza s Kikijem, Zlatan je zadržao naziv "Soma dollara" i izdao još maksi singl "Dobro jutro, Peščenica".
Uz strast prema velikoj brzini, zagrebački reper zanimao se i za borilačke sportove. Za posjeta sestri udanoj za hrvatskog diplomata u Washingtonu upoznao je i poznatog ulimate fighte borca Boba Sappa, s kojim je poslije redovito izmjenjivao internetsku poštu.
U Zagrebu se često mogao vidjeti u kafiću "Koma" Fabijana Komljenovića - ali uz obaveznu "colu". Stoga je vijest o Zlatanovoj nesreći najviše zapanjila upravo Đimija Stanića:
- Kad sam vidio na TV što mu su se dogodilo, nisam mogao vjerovati da je to on - jer Zlatan nije pio. Bio je vrlo sabran, ozbiljan i poslovan dečko - za razliku od drugih, mlađih kolega, koji kad me pozovu na snimanje onda se samo zafrkavaju. O Zlatanu mogu reći sve najbolje. Sve me to jako začudilo.
OSNOVNI PODACI
ime: Zoran
prezime: Krivić
spol: muško
datum rođenja:1961 u Splitu
zanimanje:
trenutno prebivalište:
VELIKI PROLOG: OPET PRIJAVLJEN ZORAN KRIVIĆ
Voditelj OTV-a htio prošvercati 12 slika
SPLIT — Zoran Krivić (39) iz Zagreba, inače poznati voditelj OTV-ove emisije "TV aukcija", u četvrtak je otkriven na hrvatskom graničnom prijelazu, prilikom čega je pokušao u RH ilegalno uvesti 12 umjetničkih slika.
Događaj se zbio u četvrtak oko 21 sat, na kontrolnoj točki Veliki Prolog gdje su djelatnici 14. policijske postaje zaustavili TAXI vozilo VW Jetta, bosanskohercegovačkih registracijskih oznaka kojim je upravljao D.R. (29) iz Mostara. Zoran Krivić se u automobilu nalazio kao suvozač, ali kada je pogranična policija upitala imaju li što za prijaviti TV voditelj 12 umjetničkih slika nije prijavio već ih je pokušao ilegalno uvesti. Kriminalistička obrada je u tijeku. Da podsjetimo, u prosincu prošle godine zagrebačka policija je protiv Zorana Krivića podnijela kaznenu prijavu zbog zloporabe autorskog djela Mersada Berbera.
Krivić dolijao po n-ti put Zoran Krivić (FOTO: Večernji list)
Najslavniji muljator i prodavač krivotvorenih slika na ovim prostorima opet je uhapšen, ne zato što je nekome uvalio 'Berbera', nego zato što u Opatiji nije platio hotelski račun.
ZAGREB/OPATIJA - Kontroverzni voditelj TV-aukcija Zoran Krivić (43) uhićen je prije nekoliko dana u Zagrebu po tjeralici koju je za njim raspisao opatijski Općinski sud, piše Večernji list.
Tražili su ga zbog prevare, a nakon uhićenja odveden je u riječki zatvor i pritvoren. Optužnica ga tereti da je boravio u dva hotela na riječkome području te da je iz njih otišao ne plativši račune.
Izvanraspravno vijeće Općinskog suda prihvatilo je u srijedu prijedlog Krivićevog odvjetnika i odredilo mu jamčevinu - Krivić je platio 10.000 kuna, pa je pušten iz pritvora.
Rasprava u njegovom predmetu sazvana je za četvrtak.
Iako je Krivić ovaj put uhićen zbog prevare hotela, njegovo ime često ide uz riječ 'prevara'.
'Proslavio' se aukcijama u radijskom eteru i preko mreže lokalnih televizija, a neko je vrijeme imao i stalnu TV-emisiju na OTV-u.
Često je bio gost crnih kronika, jer je protiv njega 1999. i 2000. podignuto nekoliko kaznenih prijava zbog zloupotrebe autorskog prava, prevare i krivotvorenja umjetnina.
Svoj posao razgranao je i po susjednim državama - Srbiji, Bugarskoj, BiH, Sloveniji, pa čak i Turskoj, gdje je također organizirao TV-aukcije.
Kad je u veljači 2000. boravio u Beogradu, radeći TV-aukciju, uhitila ga je policija. Sumnjičili su ga za nekoliko prevara.
Obrazac njegova djelovanja uvijek je bio isti: na lokalnim radijima i televizijama zakupio bi termine, u kojima je na prodaju nudio 'originalne' slike Milana Konjevića, Mersada Berbera i drugih slikara te grafike, za koje se poslije utvrdilo da su krivotvorene. Tada mu je oduzeto 15 slika, vrijednih tadašnjih 4000 maraka.
S 12 krijumčarenih slika uhapšen je i na graničnome prijelazu između BiH i Hrvatske.
Nakon svih tih afera, Krivić je uvijek tvrdio da je njegovo poslovanje legalno te da nije zloupotrebljavao ničija autorska prava.
U beogradskom zatvoru proveo je sedam mjeseci, a nakon povratka u Hrvatsku u jednom intervjuu je rekao da mu je 'sve bilo namješteno'.
Svoje 'umijeće' primijenio je i u zatvoru, zarađujući na portretima zatvorenika, koji su ga, kako je rekao, zbog toga zvali Picasso.
Zbog nezakonitog držanja u pritvoru te visokih troškova obrane, namjeravao je tužiti SCG, a najavljivao je i tužbu protiv Hrvatske Europskome sudu za ljudska prava, podsjeća Večernji list.
NAKON VIJESTI O UHIĆENJU U REPUBLICI SRPSKOJ TELEFONOM SE JAVIO TV-AUKCIONAR
Krivić demantira hapšenje u Bijeljini
RIJEKA – Nakon Hinine vijesti u kojoj se citiraju banjolučke »Nezavisne novine« u kojima je napisano da je zbog sumnji u aukcijsku prodaju krivotvorina slika poznatih autora u Bijeljeni uhićen Zoran Krivić (45) iz Zagreba zajedno s Senadom Granulom (41) iz Sarajeva, telefonskim putem Krivić je demantirao tu vijest. »Nije istina. Čio sam, ...
OSNOVNI PODACI
ime: Nenad
prezime: Vukelić
spol: muško
datum rođenja:
zanimanje: glumac
trenutno prebivalište: Rijeka http://www.us.imdb.com/name/nm2101030/
OSNOVNI PODACI
ime: Ivo Gregurević
prezime: Ivo Gregurević
spol: muško
datum rođenja: 07.10.1952 u Orašju kraju Donje Mahale
zanimanje: glumac
trenutno prebivalište: Zagreb
mama: Jela Gregurević
veza: Dolores Lambaša (r.1981 u Šibeniku)
veza: Dubravka Ostojić
1.supruga:
sin: Marko Gregurević (r.1978)
snaha: Marijana Beriša (r. u Vukovaru) (vj. 26.08.2006 u Crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Tolisi) Gloria 2003., veljaca, broj: 425 Gloria 2002., studeni, broj: 409
Rođen je 7. 10. 1952. u Orašju (Donja Mahala). Diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Na filmu debitira 1977. godine (Ne naginji se van, B. Žižića) glavnom ulogom provincijalca na radu u Njemačkoj, karakterističnom za njegov glumački profil, da bi tijekom 80-ih i 90-ih ostvario niz izuzetno zapaženih velikih uloga na filmu. Vrsno tumači pomalo grube ponekad i opasne "narodske tipove" kao otmičara u Osuđenima (1978) Z. Tadića, konduktera u Kraljevoj završnici (1987) Ž. Tomića i istražitelja u Životu sa stricem (1988) K. Papića, a u sl. stilu je i naslovna razbojnika i ljubavnika J. Stanisavljevića ("slavonskog Robina Hooda") u Čarugi (1991) R. Grlića. S uspjehom nastupa i u kazalištu i na televiziji. Nagrađivan je na festivalu u Nišu, dobio nagradu "sedam sekretara SKOJ-a" i dr.
Zagreb
Hrvatsko narodno kazalište
Glumcu od lika ne ostaje ništa
U teatru je igrao u dramama velikih svjetskih i ovdašnjih pisaca: Shakespearea, Čehova, Gogolja, Krleže, Držića, Smoje… Radio je na filmovima i serijama s Rajkom Grlićem, Brankom Šmitom, Antunom Vrdoljakom, Lukasom Nolom… Ivu Gregurevića, rođenog Bosanca iz Posavine, bije glas da je privatno nepovjerljiv, zatvoren i šutljiv čovjek. Posljednjih godina rijetko je - samo tri ili četiri puta - dao intervju. Premijera filma Je li jasno, prijatelju? dovela je, po općem mišljenju, jednog od najboljih živih glumaca s balkanskog prostora u Sarajevo. Dani su jedini dobili intervju
DANI: Po teatarskim kuloarima se priča da je Branko Gavella, jedan od utemeljitelja modernog pozorišta na ovim prostorima, jednom izjavio da su "glumci u Hrvatskoj Dalmatinci, Srbi i Fabijan Šovagović". Fabijana, nažalost, više nema, Dalmatinci baš i nisu dominantni u hrvatskom glumištu, Srba kao da je sve manje. Ostali ste još samo Vi. Kako je biti ponajbolji glumac ovog govornog područja?
GREGUREVIĆ: To ste vi rekli.
DANI: To i mislim. Rijetko razgovarate s novinarima?
GREGUREVIĆ: Šta da kažem? Lijepo je od publike doživjeti da vas prepoznaju, da im se sviđa ono što radite, da prepoznaju kvalitet u nekom liku... Prvi put čujem za tu Gavellinu izjavu, a sad koliko je točna, baš i ne znam. Ovako: Fabijan Šovagović jeste bio najveći hrvatski glumac i Gavella je tu bio u pravu. Radi se o izuzetnom čovjeku i umjetniku kakav se rađa u bogzna koliko vremena. To je bila vulkanska erupcija energije i znanja, on je, u krajnjoj liniji, moj idol, možda i jedini kojeg sam imao. Ne bih se složio da je Srba manje i da su otišli: sve moje kolege nastavili su raditi s nama tijekom svih ovih godina, osim jednog, koji Zagreb nije napustio zbog političke situacije, već zbog kockarskih dugova. A za Dalmatince ne znam što bih vam rekao: kvalitet ne određuje pripadnost, regionalna ili bilo koja druga, to je nemilosrdan posao u kojem su stvari, zbog prirode njega samog, očiglednije nego u drugim. Meni je, naravno, drago ako se u mom slučaju prepoznaje da dobro radim svoj posao. Sudeći po reakcijama - a i Vaša ide u tom smjeru - to je tako.
DANI: Široj publici ste poznati kao filmski glumac. Manji broj Vas poznaje iz teatra, u kojem radite oko četvrt stoljeća. Iz razgovora s velikim brojem glumaca stiče se dojam da se potpunost dramskog umjetnika ne može postići bez rada u oba medija.
GREGUREVIĆ: Glumci često vole o tome pričati i svaki će reći drugačije. Čini mi se da je suština u tome da je kazalište cjelovitije, da u njemu nema mogućnosti ponavljanja i da se sve događa samo jednom. S filmom je, sami znate, moguće rascjepkano, kadar po kadar, sekvencu po sekvencu, lakše doći do kompliciranih scena. Kao neko ko je dosta igrao na filmu, ali i neko ko je u stalnom angažmanu u kazalištu, mogu reći da različiti uvjeti utječu da se glumci češće i rađe opredjeljuju za film. Na filmu je veći broj gledalaca, veći su honorari, ponekad i za manje uloženog truda dobijete naizgled više, a tu je i "slava", popularnost. Neki dan smo u omiljenom okupljalištu zagrebačkih glumaca, buffetu kazališta "Gavella", raspravljali o tome pretjeruje li se kad se teatru daju svi umjetnički atributi. Ali, ako govorimo o tom nekom božanskom užitku, nijedna filmska uloga ne može zamijeniti onu na sceni, u teatru.
DANI: Ali, pozorište češće ima onu vrstu magije koja anticipira stvarnost, češće može ličiti onome što volimo zvati apsolutnom umjetnosti, dok je film sve više zabava.
GREGUREVIĆ: To ne smatram ni prednošću, ni manjkavošću. To, razlike između filma i pozorišta, naprosto, ide ukorak s razvojem društva, općim stanjem u kojem se ono nalazi i dosta je faktora koji utječu na glumca da se opredijeli za ovo ili za ono.
DANI: Vama je, čini se, udobno u obje te stolice. Ipak, čini se da je kvalitet filma u odnosu na kvalitet teatra, ali i kvalitet filma općenito, pao, barem kad je u pitanju područje bivše Jugoslavije.
GREGUREVIĆ: Čini mi se da to ne stoji. U Hrvatskoj su se radili filmovi i to tempom od prosječno četiri filma godišnje. Radili su se i u Srbiji i u Sloveniji. U Bosni ih, istina, nije bilo toliko, i smatram da je to šteta, pogotovo kad se zna da je ovdje bio jedan od najboljih dramskih programa u regiji. Šteta je to, zaista šteta, što se ovdje u Sarajevu ne radi na oživljavanju toga. Ja, istina, znam da tu s Televizijom nisu riješene osnovne stvari, ali ne znam pojedinosti oko svega toga, tako da niti mogu, niti želim presuđivati. Drago mi je da sam mogao gostovati u filmu Faruka Sokolovića i na neki način pomoći da se, makar i sporadično, oživi barem mali dio filmske produkcije ovdje. Filmova je, znači, bilo, a činjenica je da se dogodilo sve ono što se dogodilo.
DANI: Četiri filma godišnje su, ipak, manje od četrdesetak ili pedesetak koji bi se, naprimjer, pojavili svake godine u zvaničnoj konkurenciji festivala u Puli. Njihov kvalitet je slabiji: Rusko meso ili Kad mrtvi zapjevaju, naprimjer, nisu baš po kvalitetu ravni nekim predratnim filmovima u kojima ste igrali - Čarugi ili Sokol ga nije volio, između ostalog i zato što su politička klima i odnos režima prema onom što je filmska umjetnost bili znatno drugačiji, dijelom negativniji. Vi, koliko smo pratili, rijetko dajete intervjue, a dosad niste dali nijedan politički. Zašto?
GREGUREVIĆ: Nikad neću dati politički intervju. Zašto bih? Prvo, nisam siguran da intervjui uopće koriste, pa ih zato i ne dajem skoro nikako. Istina, dao sam honorarno: od tri lista sam dobio naknadu za to, od ostalih nisam. I ne zovu me više. Drugo, ja sam umjetnik i ne želim da se miješam u posao političara. Oni imaju svoju pozornicu, govornicu, javne nastupe, i tu glume, tu je njihovo mjesto i tu bi, u krajnjoj liniji, trebali odgovarati za svoj rad. Moj rad i moj život su stvar za koju mogu odgovarati.
DANI: Oko važnih stvari bi se ljudi s kojima se većina "običnih" može identificirati, ipak, trebali očitovati. Jeste li se tijekom rada na tekstovima velikih svjetskih pisaca - Shakespearea, Čehova, Gogolja, ili nekog od hrvatskih velikana poput Držića, Smoje ili Brešana, posebno identificirali s nekim od likova?
GREGUREVIĆ: Čini se da je uvijek tako: identifikacija traje dotle dok se lik ne pojavi pred publikom. Onda ostaje samo ono što ljudi vide i mogu prepoznati kao svoje. U meni ne ostaje ništa od te identifikacije, ja ću poći ususret drugom liku, drugom poslu koji me očekuje, a publici ostaje da se, eventualno, pokuša identificirati i ponese nešto svoje. Glumcu od lika ne ostaje ništa.
DANI: I, čemu sad idete ususret?
GREGUREVIĆ: Igram u Hrvatskom narodnom kazalištu u predstavi po tekstu Atelier Čede Price, a u Splitu bih trebao igrati i u seriji koju će režirati Hrvoje Hribar, koja će se zvati, mislim, Novo doba. Radnja serije se odvija u devedesetim, a glavni likovi su iz vaše profesije, novinari. Susreti sa istim prostorima i stvarima od nekad, danas dobijaju novi kontekst. Uza sve, čovjeku mora biti prijatno kad ga publika voli, isto onako kao što ponekad osjeća teret nelagode kada biva stavljen u poziciju da isključivo govori o sebi ili svojim zaslugama, ili kad se mora "pokrivati" zbog stvari koje nije učinio.
'Treba snimati bar dva dječja filma godišnje!'
Izjavio je to jedan od naših najproduktivnijih glumaca na tiskovnoj konferenciji filma 'Duh u močvari' redatelja Branka Ištvančića. Poražavajuća je činjenica da se radi o prvom hrvatskom filmu za djecu koji je snimljen nakon prilično dugo vremena
Ivo Gregurević se čvrsto zalaže za dječji film
Redatelj Branko Ištvančić se filmom 'Duh u močvari' pojavljuje kao debitant, ali se njegov film očigledno svidio najmlađima na projekciji u Areni, jer je visokom ocjenom (4,54) postigao veći uspjeh od Grlićeve 'Karaule' koja je dobila ocjenu 4,30.
'Duh u močvari' je rađen po istoimenoj knjizi Ante Gardaša koja se nalazi na popisu lektire za osnovnu školu. Film bi bio dosadan da se striktno držao knjige koja je prepuna opisa. Pokušali smo napraviti nešto drugačije, kako bismo dobili na dinamici i uzbudljivosti. Doslovce smo pretumbali knjigu Ante Gardaša. Dodali smo u radnju optuživanje nevinog čovjeka, jer smo htjeli prikazati djeci da u svijetu odraslih često nastrada nevina osoba. Mislim da je dobro što smo film napravili drugačijim od knjige kako bismo djeci koja ga gledaju i koja su čitala knjigu prikazali različitost ta dva umjetnička medija, izjavio je redatelj Branko Ištvančić.
Dejan Aćimović i Ivo Gregurević
Redatelj je još dodao da je zbog ograničenja rokovima snimanja bilo premalo vremena za pripremu, jer se ekipa scenarista htjela još poigrati miješanjem različitih hrvatskih mentaliteta u filmu, stoga su ostali na prvobitnoj ideji da su sve glavne uloge djeca iz Slavonije. Također je izrazio žaljenje zbog organizacijskog propusta, jer na festival nisu došla djeca koja su igrala glavne uloge u filmu.
Djetinjstvo je inspiracija za većinu ljudi i sve što rade kasnije u životu posjeduje snažnu refleksiju iz djetinjstva. Ja pamtim gledanje kaubojskih filmova i domaćih dječjih filmova, uživao sam u gledanju. Hrvatska kinematografija je zaboravila na djecu. Zašto se ne gleda hrvatski film? Vjerojatno mu se djeca u nama osvećuju. Ovo je prvi dječji film nakon nekoliko desetljeća. Apeliram na odgovorne osobe da omoguće snimanje bar dva dječja filma godišnje. Djeca upijaju svaku riječ i dobro pamte pa ne možemo dozvoliti da ne računamo na njih kao publiku, rekao je Ivo Gregurević, koji zajedno s Dejanom Aćimovićem igra u filmu.
Redatelj filma Branko Ištvančić
Nakon premijernog prikazivanja na Pula Film Festivalu, film 'Duh u močvari' krenut će u redovnu kino distribuciju 14. rujna, za kada je predviđena zagrebačka premijera.
Zoran Stajčić
Fotografije: Siniša Sharairi
utorak, 18.07.2006.
OSNOVNI PODACI
ime: Filip
prezime: Juričić
spol: muško
datum rođenja: 1981
zanimanje: glumac
trenutno prebivalište: Zagrebu
otac: Pero Juričić
veza: Iva Šulentić
veza: Mateja Roščić
FILIP JURIČIĆ U PRIVATNOJ SAPUNICI
Postat ću tata
Zvijezda serijala 'Ljubav u zaleđu', za kojeg se vjerovalo da je u sretnoj vezi s kolegicom i TV voditeljicom Ivom Šulentić, čeka dijete s drugom - zagrebačkom novinarkom Matejom Roščić
Napisala Marijana Marinović
Snimili: Ivan Posavec, Petar Jurica i Saša Midžor-Sučić JL
Istina je, postat ću tata! Ali što će biti dalje, ne tiče se ni novinara, ni naroda, ni države, ni politike i stoga sve molim da me puste na miru - sve je što je imao za reći Filip Juričić, zvijezda donedavno vrlo gledanog serijala "Ljubav u zaleđu", nakon što je u javnost procurila vijest da Matea Roščić, 24-godišnja novinarka iz Zagreba, čeka njegovo dijete. Šok je bio tim veći, što se zna da je Filip dečko glumice i TV voditeljice Ive Šulentić. Tako se tipična priča iz sapunice "preselila" u stvarni život 25-godišnjeg zagrebačkog glumca.
Međutim, Matea Roščić nije uljez, niti slučajna prolaznica u životu glumca koji se proslavio ulogom nogometaša Marka Marušića u spomenutom serijalu. Dapače, prije no što je upoznao atraktivnu kolegicu Ivu Šulentić, Matea je bila njegova velika ljubav, a njihova veza trajala je punih šest godina. Upoznala ih je zajednička prijateljica s Akademije dramske umjetnosti, u vrijeme dok su oboje bili brucoši. Zajednički prijatelji sjećaju se da im je Matea govorila kako ju je Filip osvojio šarmom, duhovitošću i elokventnošću. A njega su pak privukle njezine plave oči i duga plava kosa. Ubrzo su postali par. Budući da oboje vole upoznavati nove sredine, često su zajedno putovali po Hrvatskoj i inozemstvu, zajedno su išli i na skijanja, a najviše ih je zbližavala ljubav prema kazalištu.
- Teatar je moja najveća ljubav - priznao je u jednom intervjuu Filip Juričić. I dok je bio u vezi s Mateom, često su ih viđali zajedno na raznim kazališnim predstavama. Filip je u to vrijeme živio s ocem, glumcem Perom Juričićem, a Matea, koja je jedinica, imala je svoj stan u Novom Zagrebu, u kojem je i njezin dečko, navodno, često boravio. U tih šest godina, Filip i Matea često su se svađali, čak i prekidali, a onda bi se još intenzivnije mirili. U svakom slučaju, za njih se govorilo da su vrlo dinamičan par. No, ljubav se definitivno ugasila prošlo ljeto. Ili su barem tako mislili.
(Ostatak teksta možete pročitati u tiskanom izdanju Glorije)
HOSTELERCOOL:
Filip Juričić - Dobro je biti mlad
Piše: Igor Filajdić
Ako je Boris dečko s Trešnjevke, Filip je dečko s Vrbana. Filip je i dečko s malih ekrana. Neki ga znaju kao poznatog nogometaša iz sapunica, neki kao opakog tipa iz serije «Kad zvoni», neki iz kazališta, mnogi iz reklama. Neki kao Perinog sina, a još je i brat, ujak, a našlo bi se još funkcija. Porazgovarali smo u opuštenoj atmosferi o sportu, ljubavi, glumi, putovanjima...
INFO BOX:
nadimci: Fike, Fićo
nisina / težina: 183 cm, 90kg
boja kose, očiju: smeđa / smeđe
zanimanje: student
ljubavni status: zauzet
jede / pije: sve, ali ipak meso / pivo
zemlja snova: HR, tu je najbolje, ne bi ju mijenjal
Znamo da si sportski fan. Koja je tvoja sportska ljubav?
Nogomet svakako, ali i tenis. Nažalost, u zadnje vrijeme nemam baš vremena za sport. Trebalo bi više. Zapravo bi kao glumac trebao biti fit, biti u dobroj kondiciji, ali teško se to stiže. Valjda je takvo vrijeme došlo pa jedno vrijeme držiš kondiciju, ali s vremenom popustiš. Fali vremena i za san, a kamoli za sport.
U «Ljubavi u zaleđu» igrao si slavnog nogometaša po čemu te i zna većina ljudi, ali si radio dosta toga. Mala retrospektiva?
Već upisom Akademije počeo sam raditi manje uloge, crtiće, dječje predstave. Prva veća stvar bile su Dubrovačke ljetne igre. Tu je bilo i kazalište Komedija. Pa onda tv serija «Kad zvoni». Od filmova radio sam «Tu» Zrinka Ogreste. Slijedi popularna «Ljubav u zaleđu», a sad radim jednu predstavu u Gavelli.
Znači, nakon sapunice slava je stigla. I kakav je to osjećaj, da li si to tako zamišljao? Predstavlja ti to probleme ili nosi više ugode?
Uh, ide često jako na živce. Podrazumijeva se da si uvijek dobre volje i voljan dati autogram i fotkati se s nekim, a možda baš kasniš na sastanak ili predstavu. I imaš onaj osjećaj da te sad svi gledaju svugdje. Pa bi i pozdravio ljude kad te gledaju, ono, učen si tako. Uglavnom, čudan je to osjećaj. Nekad dobar, nekad loš, ali da je lako, nije, ni najmanje.
A zovu li te curice?
A zovu, šaju poruke, zovu na kavu. Zovu čak i doma. Pa onda žicaju da ja nazovem jer više nemaju love na mobitelu. I tako.
Momentalno je na prvom mjestu posao ili fakultet?
Sada je prvo posao. Apsolvent sam na Akademiji, imam još 2 ispita do kraja. Nadam se da ću to skoro riješiti, da se poslovne obaveze smanjuju.
Znači love u glumi ima? Ima puno ili?
Lagao bih kad bih rekao da nema, ali nisu to neki ogromni novci. Kad počneš raditi malo ti skoči standard, ali i troškovi. U glumi je lova iznad prosjeka, ali stvarno ne puno. Vani je to enormno, ali kod nas ne. Najbolja je lova za reklame.
Spremaš diplomski ili?
Kako to ide kod glumaca, ima li diplomskog?
Prije je na Akademiji bio diplomski u vidu zahtjevnije monodrame. Sada je diplomski zapravo zadnji ispit iz glume što sam i položio, samo još ova dva.
Što planiraš nakon završetka Akademije? Dalje gluma, kazalište, film, Hollywood, Bollywood...?
Da, svakako gluma dalje, ali je teško sada reći u kojem smjeru će to dalje ići. Treba pričekati ponude i tada odlučiti što izabrati od ponuđenog. Najdraže bi mi bilo raditi na filmu iako je to i najteže dobiti. Ali realno se vidim u kazalištu. Time bih bio zadovoljan, a sa strane kao i do sad što uleti: crtići, reklame, serije... Iako opet, možda je bolje i ostati slobodnjak. Imam još malo vremena za razmišljanje.
A koji ti je san?
Kazalište i ja u njemu. Prvenstveno iz razloga što želim ostati u Hrvatskoj. Hollywood je možda privlačan i puno je love, ali to znači da moraš i živjeti tamo, a to nije za mene. Meni je ovdje dobro, ne bih živio van Hrvatske. Dakle, kazalište i probati ga činiti boljim.
Tvoj otac (Pero Juričić) je isto glumac, čak ste i radili zajedno u seriji «Ljubav u zaleđu». Ima li on danas učiteljsku, savjetodavnu funkciju u tvom životu ili ste postali samo kolege?
Kolege jesmo svakako. Nekad je imao velikim dijelom učiteljsku funkciju, a danas se slušaju njegovi savjeti, ali sve je to kroz komunikaciju pa zajedno dođemo do nekih rješenja. Više prijateljski odnos.
Sapunice? Bilo pa prošlo ili bi opet?
Za sada je sigurno dosta sapunica. Ovu sam odabrao za neku vrst osobne promocije. Pomogne tako nešto u karijeri u svakom slučaju. Ostaneš u glavama ljudi, a to pomaže za budućnost.
Oduvijek si htio biti glumac? Da li je na tvoj odabir zvanja uvelike odigrala ulogu činjenica da je otac glumac?
Pa sigurno da je odigrala. Ipak već kao mali gledaš život glumca, upoznaješ taj svijet. Ali htio sam ja biti i pilot, i kuhar, i nogometaš i tenisač, ma svašta. Na kraju ipak gluma jer kao glumac možeš biti pomalo sve.
Koristiš li svoje profesionalne glumačke sposobnosti u neke druge svrhe? Primjerice, uhvaćen si bez karte, kasniš na sastanak, odnosno, pomaže li gluma u 'muljanju'?
Ha, ha. Pa muljam vjerojatno kao i drugi. Da li je sad i to gluma, teško mi je reći. Može biti da pomaže, koristi.
Ljubavni život?
U lijepoj sam vezi u kojoj uživam. Svoje slobodne trenutke, kojih je malo, pokušavam provesti s curom.
Sprema li se kakva svadba, djeca?
Ne još, još sam mlad, pa spadam još u EURO<26. Stignem.
Kad želiš biti romantičan, curu vodiš?
Na Sljeme, u vikendicu, ne znam, bitno je da je van grada i ove žurbe, vreve. Malo se opustiti od stiske i tu romantika već dođe lako.
Voliš li putovanja?
Obožavam. No opet, nažalost, u zadnje vrijeme sam slabo stizao putovati, ali uskoro planiram početi nadoknađivati izgubljeno.
Imaš plan za prvo sljedeće putovanje?
Sicilija. To me nekako vuče, a tamo ću valjda saznati zašto.
Od dosadašnjih destinacija koje si posjetio, koja ti je najdraža?
Dubrovnik. Stvarno mi je super tamo. I radio sam predstave tamo. Lovrijenac i druge lokacije su više od kazališta sami po sebi, čista inspiracija. Ima nešto posebno u tom gradu. Osim Zagreba, Dubrovnik mi je jedini grad gdje bih mogao živjeti. Nekaj je u tom gradu.
Kako mi ovdje u Hosteleru vodimo borbu protiv ovisnosti pa i u ovom broju pišemo o drogama, zanima nas kakva je situacija s ovisnostima među glumcima. Piju li glumci više, drogiraju li se više od drugih?
Ma ja mislim da je to fama. Ne vidim ja da je tu išta više takvih tvari nego u jednoj bolnici. Tu famu će biti teško razbiti, ali nisu glumci ništa gori od novinara ili kog drugog. Stresan posao, bilo koji, često vuče neko lakoholno piće poslije radnog dana, ali nije to specifično za glumce.
Da li si kad boravio u hostelu?
Ma nisam. Moramo to popraviti što prije. Idu ljepši dani, pravo vrijeme za neki put.
Kad kreneš u hostel i ako te čeka 6-krevetna soba, koga vodiš sa sobom?
Petoricu frendova iz kvarta. I tulum.
Imaš li neku poruku glumcima još mlađim od tebe?
Polako. Polako. Ne srljati.
A poruka mladima općenito?
Drž'te se! I klonite se ovisnosti!
EURO<26?
U, super stvar. Baš ste me iznenadili. Znam za iskaznicu i popuste, a sad ću ih i koristiti. Dobro je biti mlad.
EXTRA!ZONE
Filip Juričić: "Moj život nakon sapunice"Glavni junak sapunice "LJubav u zaleđu", 25-godišnji Filip Juričić priča za Extru o svom životu nakon snimanja te o ozljedi koljeni koju liječi u Puli
Piše: Ela Radić
05.07.2006. 09:52Filip Juričić, snimljeno zavrijeme intervjua "Jedno sam se jutro probudio i skužio - imam 25 godina, s djevojkom sam s kojom želim biti, vozim dobar auto, igram glavnu ulogu u popularnoj sapunici što mi donosi slavu i novac - imam sve. E tu sam puk'o!" Riječi su to Filipa Juričića. glavnog junaka "Ljubavi u zaleđu", s kojim smo razgovarali o životu nakon sapunice. Našli smo se s njim u Pješčanoj uvali kraj Pule gdje Filip provodi dane oporavljajući se od ozljede koljena koju je "zaradio" padom s bicikla prije mjesec i pol dana, što je bio tek "šlag na kraju" posljednjih nekoliko mjeseci koje je okarakterizirao kao najgore razdoblje u životu. Više o samoj ozljedi, oporavku ali i o borbi s depresijom u koju je upao tijekom snimanja popularne sapunice pročitajte u tiskanom izdanju Extre.
OSNOVNI PODACI
ime: Leon
prezime: Lučev
spol: muško
datum rođenja: 1970 u Šibeniku
zanimanje: glumac
trenutno prebivalište: Zagreb
supruga: Ivana Jelavić-Lučev, likovna umjetnica
sin: Ivan Lučev (r.2000)
kći: Ela Lučev (r.2004)
otac: Đoni Lučev, ekonomist
mama: Svjetlana Lučev, medicinska sestra
29.04.2002. / Izdanje 337
LeksikonLeon Lučev - razotkrivanje kroz 20 pitanjaPiše: Silvia Praprotnik
Leon Lučev (31), rođen u znaku Strijelca, završio je školu za automehaničara, potom ga je rat zatekao u JNA, pa je šest mjeseci bio “okupator”, nakon čega je otišao u HV. Iz Šibenika je došao u Zagreb gdje je upisao studij prometa, no uskoro je prešao na Akademiju dramskih umjetnosti. Surađivao je s mnogim domaćim redateljima kao što su Lukas Nola (“Rusko meso”, “Nebo, sateliti”, “Sami”), Vinko Brešan (“Kako je počeo rat na mom otoku”), Hrvoje Hribar (“Novo doba”), a posebno voli raditi s Vlatkom Vorkapić u njezinoj emisiji za djecu “Leon Pričopričalica”. U kazalištu je imao zapaženije uloge u komadima “Plan 9”, “Horda”, “Jukebox Melita” i “Proljetno buđenje”. Trenutačno je zaokupljen.. http://www.nacional.hr/articles/view/13054/5/
OSNOVNI PODACI
ime: Saša
prezime: Kopljar
spol: muško
datum rođenja: 25.09.1962
zanimanje: TV novinar
trenutno prebivalište: Zagreb
mama: Gita Šerman-Kopljar glumica (r.14.02.1930 u Osijeku)
Voditelj “Dnevnika” Nove TV također nije mogao imeno-vati ženu dostojnu njegove. – Nema te koja bi zamijenila moju ženu, a također ona sigurno ne bi dobro reagirala kada bi vidjela da je za nekoga želim zamijeniti – rekao je Saša.
OSNOVNI PODACI
ime: Krešimir
prezime: Dolenčić
spol: muško
datum rođenja: 1962 u Zagrebu
zanimanje:
trenutno prebivalište: Zagreb
supruga: Ana Tonković-Dolenčić, dramaturg
sin:
kći:
Kazališni redatelj nije želio odabrati zamjensku ženu, ali je imao drukčiji prijedlog koji bi mu više odgovarao. – Ne bih se ni sa kim mijenjao za ženu, već bih jednostavno volio da na tjedan dana uopće nemam ženu, da budem potpuno sam – priznao je Krešimir Dolenčić.
OSNOVNI PODACI
ime: Tomislav
prezime: Jelinčić
spol: muško
datum rođenja: 19.07.1977
zanimanje: TV novinar
trenutno prebivalište: Zagreb
supruga: Ivana Šurina (vj.21.10.2005)
Kako je u bračne vode uplovio tek nedavno, ni ovaj se voditelj nije želio zamjeriti supruzi izborom neke zamjenske. – Brak mi je presvjež pa ne znam kako bi supruga reagirala da neke druge žene prozivam po novinama. Ma, ja svoju suprugu ne bih mijenjao ni za koga – zaključuje Tomislav.
OSNOVNI PODACI
ime: Vittorio
prezime: Glowatzky
spol: muško
datum rođenja: 11.11.1919 u Rijeci
datum smrti: 14.01.1976 u Zagrebu (infarkt)
zanimanje: glumac i estradni umjetnik
otac: Ivan Glowatzky
majka: Helena Glowatzky
brat: Branko Glowatzky
unuk: Janko Bernardi
Dobro došel prijatel
U povodu 30. obljetnice smrti zagrebačke pjevačke legende Muzej grada Zagreba postavio je izložbu iz koje se može doznati sve o životu prvog lica Varietéa i tvorca Prvog pljeska
Da nije bilo Vikija Glovackog upitno je bismo li ikada u hrvatskoj glazbi imali zvijezde poput Marka Novosela, Ivice Šerfezija, Zdenke Vučković, Karla Metikoša, Tereze Kesovije, Zvonka Špišića, Višnje Korbar, Zdenke Kovačiček i mnogih drugih. Jer upravo je Glovacki dobrim djelom zaslužan za njihovu pojavu na sceni. Nakon brojnih uspona i padova, među kojima se najčešće spominje samo odsluženje zatvorske kazne, taj je glazbenik 1957. u Varietéu, u komu je bio glavna zvijezda pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća, pokrenuo nedjeljne matineje Prvoga pljeska. Njemu se, kao suvoditelj, ubrzo pridružio i Braco Reiss, te su postali zaštitnim znakom glazbene priredbe koja će mnogo poslije nakon Vikijeve smrti (Zagreb, 1976.), dobiti naziv Prvi pljesak Vikija Glovackog. Ta je svečanost imala golemu ulogu u povijesti hrvatske zabavne glazbe i, iako je objavljivana nekoliko puta, u ovom stoljeću definitivno više ne postoji. Posljednji je put održana 1993. godine.
Glovacki je bio zaslužan i za nezaboravnu izvedbu pjesme »Zadnji fijaker«, koja je proglašena najzagrebačkijom pjesmom. Stoga nimalo ne čudi što je Muzej grada Zagreba prošli tjedan, u povodu 30. obljetnice glazbenikove smrti, postavio svoju prvu izložbu iz ciklusa Zagrebačke pjevačke legende, koja nosi naziv »Dobro mi došel prijatel / Viki Glovacki«. Osim što se na izložbi posjetitelj osjeća kao da šeće Zagrebom sredine 20. stoljeća, ne izostaje niti osjećaj boravka uz pozornice na kojima je Glovacki nastupao: od Dvorane sv. Franje na Sv. Duhu, spomenutog Varietéa u Ilici, Studentskog centra i Festivala zabavnih melodija Zagreb ‘63 do stadiona na Šalati i Zagrebačkih ljetnih večeri.
Viki Glovacki rođen je 11. studenoga 1919. godine u Rijeci, kao četvrto dijete oca Ivana i majke Helene. Njegov je otac rodom iz Poljske, a u Rijeku je došao 1910. iz Mađarske. Šesteročlana se obitelj 1920. preselila u Zagreb, te se ubrzo povećala za još dva člana.
Buduća pjevačka legenda u matičnu knjigu rođenih upisan je kao Vittorio Glowatzky, ali se njegovo ime nikada poslije ne pojavljuje u tome obliku, a prezime u službenim dokumentima postaje kroatizirano u vrijeme Vikijeva polaženja Državne osnovne škole na Sv. Duhu, iako se u nekim dokumentima pojavljuje i poslije. Vikiju su bile tri godine kada je zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer blagoslovio samostan franjevaca na Sv. Duhu, gdje su se ubrzo počela okupljati brojna katolička društva. Glovacki se upisao u Orlovsko društvo, a nakon što je djelovanje Orlova zbog uvođenja šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra 1929. zabranjeno, Viki je prešao u Križarsko bratstvo, odnosno u Zbor malih križara u kojemu je stekao osnovnu glazbenu naobrazbu. Paralelno sa Zborom malih križara, djelovao je i Zbor malih križarica, u komu će Viki poslije upoznati svoju buduću suprugu Zdenku Kovačić. Glovacki se isticao ne samo glumačkim, nego i redateljskim te skladateljskim talentom, što će sve zajedno ujediniti u svojoj dječjoj opereti »Stražar Gašo«. Djelovali su do 1945., dok kardinal Alojzije Stepinac nije ukinuo Zbor u strahu od komunističkih progona njegovih članova.
Iako je bio dobar učenik, Glovacki se nikako nije mogao sastati s latinskim jezikom, pa je nakon početka srednjoškolskog obrazovanja u Prvoj klasičnoj gimnaziji, poslije dvije godine prebačen u Drugu klasičnu gimnaziju. Nakon velike mature, godine 1939. Glovacki je upisao Pravni fakultet u Zagrebu, a za vrijeme studija pozvan je u vojsku. Godine 1943., poslije kapitulacije Italije, provedena je mobilizacija vojnih obveznika u NDH, a Glovacki je zajedno s ostalim umjetnicima i intelektualcima postao pripadnikom Prosvjetničke bojne. Njihov je zadatak bio zabavljati vojnike, zbog čega Glovacki počinje karijeru komičara, zajedno s kolegama s kojima će surađivati do kraja života (Ivo Robić, Krešimir Golik, Braco Reiss…). Radio je u nekoliko radijskih emisija, od kojih je najpopularnija bila »Hrvat u borbi«, a nije zanemario ni svoje skladateljske ambicije, pa je pisao Budnice i pjesme za hrabrenje vojnika.
Kada se 18. srpnja 1945. vraćao s hodočašća iz Marije Bistrice, Glovacki je zajedno s bratom Brankom uhićen. Tada je već, naime, ustoličena komunistička vlast, pa je došao red na »čišćenje« vojnika NDH. Nakon mjesečnog boravka u zatvoru u zagrebačkoj Đorđićevoj ulici, braća Glovacki prevezena su u zatvor u Staroj Gradiški na »prinudni rad«. Viki je optužen zbog toga što je »na vlastitu inicijativu preuzeo vodstvo ustaške mladeži, jer je u dogovoru s ustašom dr. Topalijom ostao u Zagrebu kako bi organizirao unutrašnji otpor, te zbog širenja tendenciozne glasine o povratku Mačeka za koga će narod trebati glasati«. Osuđen je na osam godina zatvora s prinudnim radom, a građanska su mu prava ukinuta na pet godina. Poslije brojnih zahtjeva za pomilovanje, Glovacki je oslobođen služenja kazne 31. prosinca 1950. godine, ali zadržan je u Gradišci još 13 dana zbog nepodobna vica koji je ispričao kolegama zatvorenicima na svom odlasku.
Kino Apolo u Ilici 31 je poslije Drugog svjetskog rata Nadzorni odbor grada Zagreba preimenovao u Artističku pozornicu, koja ubrzo postaje – Varieté. Zagreb u ono vrijeme, dok mu je gradonačelnik bio Većeslav Holjevac, zvijezde svjetskoga glasa dočekuje prilično glamurozno, što i zaslužuju umjetnici kalibra Vivien Leigh ili sira Laurencea Oliviera. Tako te svjetske zvijezde svoje mjesto za nastupe pronalaze upravo u Varietéu, a od domaćih se izvođača ističu jedino nastupi Vikija Glovackog koji je tu zaposlen od 1951. godine. Zanimljivo je da je Glovacki radio samo pola godine kada je pozvan na svoju prvu disciplinsku komisiju, jer je posjetiteljima umjesto dobre zabave zaželio sretan Božić.
Glovacki je napisao i izveo stotine skečeva i parodija, a uz njega je najvažniju ulogu u Varietéu imao Braco Reiss. Zajedno su napisali tekstove za muzičke revije poput »Živila matura«, te ubrzo pokrenuli Prvi pljesak. Uz voditeljski i autorski tandem radio je i dirigent Nikica Kalogjera, a ubrzo su se uključili i Nela Eržišnik, Ljubiša Pavić, Stjepan Mihaljinec i mnogi drugi. Viki je na pozornici Varietéa izvodio nezaboravne pjesme poput »Maksimirske klupe« ili »Kandelabera«, a nerijetko je bio nagrađen i ovacijama publike na parodije popularnih pjesama toga vremena poput Robićeve »Ta tvoja ruka mala« ili »Kaži zašto me ostavi«. Kritičari toga vremena najveću su vrijednost njegovih izvedbi pronalazili u mogućnosti improvizacije.
Iako je nastupao na mnogim festivalima i glazbenim svečanostima, jedna će izvedba Vikija Glovackog ostati upisana zlatnim slovima u glazbenu povijest. Riječ je o pjesmi »Zadnji fijaker«, koju je izveo na Zagrebačkom festivalu 1963. godine. Nezaboravne su riječi napisali Drago Britvić i Pero Zlatar, a skladbu je skladao Stjepan Mihaljinec. Zanimljivo je da pjesma nije ušla u finale festivala te godine – nedostajao joj je samo jedan bod, ali je zato uz »Zagreb, Zagreb« 1969. nagrađena kao najpopularnija pjesma u Zagrebu u prošlih 14 godina. Radio Sljeme ju je proglasilo najzagrebačkijom pjesmom, a na građanskom balu Kluba Zagrepčana 2003. je u konkurenciji od šezdesetak pjesama upravo »Zadnji fijaker« proglašen najljepšom zagrebačkom pjesmom 20. stoljeća.
Početkom šezdesetih godina Zagreb dobiva svoje Ljetne večeri. Uz glazbena imena, među kojima se ističu Marko Novosel, Maruška Šinković, orkestar Boška Petrovića, Gabi Novak, Betty Jurković, Drago Diklić, kvartet 4M, Lado, Tereza Kesovija, Crveni Koralji i mnogi drugi, svoje su mjesto na Večerima našli i Viki Glovacki i Braco Reiss. Nastupali su u gotovo svakoj reviji ili koncertu, a Viki je redovito zavodio svojim neodoljivim šarmom. Priredbe su se najčešće održavale na Šalati, sve do 1967., kada su mahom sve ugašene, a rijetke preostale prebačene na pozornice Gornjega grada i u ljetno kino Arto.
Glovacki, međutim, ni u jednom trenutku nije ostao bez posla. Već iduće, 1968. godine, pokrenuo je Omladinski festival humora koji se održavao u Zagrebačkom kazalištu Komedija, da bi tri godine poslije Društvo hrvatskih humorista na Šalati pokrenulo Kerempuhove večeri. Održavale su se svakog petka, tijekom pet tjedana, ali, nažalost, nikada poslije nisu ponovljene, baš kao ni Festival humora.
Teško je i pomisliti da postoji Zagrepčanin koji ne zna pjesmu »Dobro mi došel prijatel«. No jednako je tako malo vjerojatno da će je mnogi povezati s Vikijem Glovackim, autorom stihova. Ona je, naime, toliko poznata, da se već svrstava u narodne pjesme… Glovacki je, međutim, nije sam i izveo nego je to, nakon što ju je Vilibald Čaklec uglazbio, prepustio mlađem kolegi Vici Vukovu, koji je 1970. godine na Festivalu kajkavske popevke u Krapini dobio drugu nagradu publike. Glovacki je na Krapini imao osam pjesama, a kako je uvijek govorio na kajkavskom narječju, nastupao je sedamdesetih godina i na Zagorskim večerima u Mariji Bistrici. Zanimljivo je da je taj festival, pokrenut 1971., ubrzo dobio i najljepšu koncertnu dvoranu u Hrvatskoj, nazvanu upravo prema stihovima Vikija Glovackog – Dobro nam došel prijatel. Gotovo da nije bilo pjevača koji tu nije nastupao, od Arsena i Gabi, preko Krunoslava Cigoja i Vere Svobode, do Ljupke Dimitrovske ili Novih fosila. Ipak, Zagorske su večeri trajale samo tri godine.
Viki Glovacki je preminuo 14. siječnja 1976. od šestog infarkta, u Kliničkom bolničkom centru Rebro u Zagrebu. Bilo mu je tek 57 godina i baš je planirao novi odlazak u inozemstvo, u hrvatsku dijasporu u SAD-u i Kanadu kojoj je godinama bio odan. Glazbenici ga pamte kao neumorna veseljaka koji je uvijek znao izmamiti osmijeh na lica. Bio je izvanredan zabavljač, tekstopisac čije će riječi ostati uklesane u hrvatsku glazbenu povijest i neupitno prvo ime zagrebačkog Varietea. Današnjim generacijama to, možda, i ne znači mnogo, ali kad njihovi roditelji čuju stihove pjesme »Dobro mi došel prijatel«, sjetit će se simpatične zagrebačke legende.
Petra Boić Petrač http://www.vjesnik.hr/Html/2006/06/10/Clanak.asp?r=pis&c=1
OSNOVNI PODACI
ime: Mila
prezime: Elegović-Balić
spol: žensko
datum rođenja: 13.6.1970
zanimanje: Glumac
trenutno prebivalište: Zagreb
suprug: Ivan Balić-Cobra
Mila Elegović-Balić – Moram priznati da sam stravično razmažena i egocentrična osoba i ne znam koji bi to muškarac osim mog Ivana Balića Cobre mogao podnijeti. Osim njega još se nije rodio Hrvat koji bi sve to izdržao. On je tu kao rame za plakanje, kao potpora, kao vozač koji me stalno mora nekuda voziti i dolaziti po mene, kao netko tko stalno ispunjava moje zahtjeve, plaća moje račune. Možda on zna još nekoga tko bi takvo što radio za mene, ali ja ne znam.
OSNOVNI PODACI
ime: Uršula
prezime: Tolj
spol: žensko
datum rođenja: 16.03.1973 u Rijeci
zanimanje: TV voditeljica
trenutno prebivalište: Zagreb
suprug: Svebor Labur
kci: Ewa Labur (r.27.04.2006 13.28h.u Zagrebu u Petrovoj )
sin: Petar Krešimir Labur
utolj@vip.hr http://bergam.cabspace.com/Ursula/ http://www.ursulatolj.iz.hr/tehnozena.html http://tehnozena.blog.hr/
– Ne znam s kim bih mogla mijeniti svog muža jer mi je dugo vremena trebalo da svoga dovedem u red. Sada kada bi došao neki drugi i to na kratko vrijeme ne bih ga stigla prilagoditi sebi. Jedino da tražim nekoga tko je sličan njemu, ali mislim da takvoga nema. Nemojte me krivo shvatiti nije on savršen, ali ga ipak ne bih htjela mijenjati ni za koga.
Uršula Tolj rođena je 1973. u Rijeci. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu, smjer Hrvatski jezik i književnost. Radi na Hrvatskoj televiziji od 1993. godine kao voditeljica, novinarka i urednica. Kolumne i tekstove objavljuje u nekoliko časopisa, a 2003. izlazi joj prva knjiga "Prvi put mama", gdje iz osobnog aspekta govori o roditeljstvu. 2004. izlazi i "Šaptalica" u kojoj piše o svim stvarima koje su manje ili više važne u životima svih nas. Kako je prošle godine i sama saznala da je trudna, dolazi na novu ideju - mali blok priloga zvan Supertrudnica, gdje primjerima iz svog života i života gostiju vodi trudnice kroz preglede, informacije i zanimljivosti. Ujedno ovdje, samo za "Mame i bebe" vodi i svoj mali trudnički dnevnik... http://www.mameibebe.net/global/article_details.asp?I=213
Dorotea Lazanin – Zaista ne bih mogla mijenjati svog muža, ali ako pričamo ovako, onda možda postoji netko tko mi je jako simpatičan. Mirza Džomba se čini kao jedna vrlo pozitivna i vesela osoba. Od svih muškaraca iz našeg javnog života jedino bi on došao u obzir. Jako mi je smiješan i zabavan, ali moram naglasiti da je moj muž nezamjenjiv.
Glumci,novinari,sportaši,glazbenici i umjetnici svih vrsta!
Gdje su sada, privatne i javne tajne.
Biografije,zanimljivosti,popularnost i sve ostalo!!
Dostavite info o svojim ljubimcima!