Marketing
Miroslav Mikuljan, redatelj
OSNOVNI PODACI
ime: Miroslav
prezime: Mikuljan
spol: muško
datum rođenja: 07.11.1943 u Raščanima kod Križevaca
zanimanje: redatelj
trenutno prebivalište:
FOKUS 14.04.2006
Umjetnost ne voli dodvoravanje
Miroslav Mikuljan (1943., Rašćani kod Križevaca) poznati je hrvatski redatelj. Od 1970. do 1990. godine Mikuljan zaokružuje svoj umjetnički opus brojnim ostvarenjima na televiziji i filmu. Uoči demokratskih promjena, već 1989. nakon povratka iz Kanade, na ondašnjoj Zagrebačkoj televiziji emitira dokumentarce o uglednim i uspješnim Hrvatima u toj državi i tako razbija udbaški stereotip o hrvatskoj emigraciji kao primitivnoj i zločinačkoj sredini. Početkom Domovinskoga rata svoju kameru usmjerava isključivo u službu svjedočenja i obrane svoga naroda od srpskoga agresora. Godine 1995. dolazi na čelo Dokumentarnoga programa HRT-a, gdje iznimnom energijom otvara razgranatu tematsku lepezu serija i emisija koje su iznimno dobro prihvatili gledatelji, ali i kritika. Godine 2002. smijenjen je s mjesta urednika Dokumentarnoga programa HTV-a. Nakon toga snimio je dokumentarne filmove Na razkrižju života, Žumberačke perspektive i Čuvari mrtvih sela, za koje je dobio nagrade na festivalima.
• Koja je radnja (i glavne uloge) dvaju kratkih igranih filmova koji su nedavno prikazani u KIC-u?
- U KIC-u su nedavno uz šest dokumentarnih, prikazana i dva moja kratka igrana filma snimljena 1970-ih godina. Prvi je Ponedjeljak prema scenariju Marije Peakić-Mikuljan, a drugi Nije daleko prema scenariju Zvonimira Majdaka i Drage Kekanovića. Ponedjeljak se bavi sudbinom mlade, razvedene, poslovne žene, prateći samo naizgled u jednomu danu događaje koji govore o njoj i o svijetu u kojemu živi. Sjajnu ulogu u tomu filmu dala je Jagoda Kaloper, a uz nju su jednako vrijedna glumačka ostvarenja dali Žarko Potočnjak, Fabijan Šovagović, Zvonimir Lepetić, Finka Budak, Zvonimir Torjanac, Ilija Ivezić i drugi. Drugi film govori o ostarjelu željezničaru, o njegovoj dobroti, samoći i izgubljenosti na margini života, ali i o surovosti, nasilju i nezahvalnosti ljudi. U glavnoj ulozi izvrsno se snašao Milan Srdoč, a uz njega se ističu i Igor Galo, Đorđe Rapaić, Predrag Petrović i Velimir Hytil. Kao zanimljivost može se istaknuti da je producent toga filma bio danas planetarno poznati hollywoodski producent Branko Lustig, kao i snimatelj Živko Zalar. Nakon projekcije mnogi ljudi iz publike su me pitali zašto se ti filmovi ne mogu vidjeti na našim TV postajama, a posebno na HTV-u gdje postoji i jasna obveza prikazivanja domaćega programa. Neki su pitali mogu li nabaviti DVD, vodi li tko u nas brigu oko toga da ponudi autorske cjeline ili izbor iz baštine hrvatskoga dokumentarnoga i igranoga filma jer, uvjeravali su me, postoji zanimanje, samo eto ljudima nije jasno zašto se to koči, skriva, prešućuje, ignorira... ili koji je to zapravo vrag?! Složio bih se da je riječ vrag prilično prikladan odgovor na mnoge šokantne pojave u današnjoj hrvatskoj kulturi, a posebice u hrvatskome filmu.
• Pripremate prikazivanje amaterskih filmova iz vaše mladosti. Kada i gdje je predstavljanje i na koju tematiku?
- Nadam se da ćemo tijekom mjeseca svibnja u Kinotečinoj dvorani na Tuškancu moći vidjeti 16 filmova iz moga najranijeg stvaralačkoga razdoblja. To je široka lepeza od igranih do dokumentarnih i eksperimentalnih filmova. Tematika tih filmova vrlo je različita: od socioloških analiza do lirskih cjelina koje kao da bježe iz depresivne stvarnosti u kojoj smo rasli i razvijali se tih godina. Posebno me veseli što će publika moći vidjeti moje filmove s tematikom odlaženja naših ljudi na rad u inozemstvo. To je tema koja me je u to vrijeme opsjedala svojom težinom i tragičnošću, a i danas nisam ništa manje osjetljiv na odlazak naših mladih u inozemstvo. Mislim da su moji filmovi iz toga davnog razdoblja i prvi filmski uradci na tu temu u Hrvatskoj. Čitav život na ovaj ili onaj način bavim se problemom iseljavanja i posljedica po hrvatski narod što ih ta pojava izaziva. Kao što će se vidjeti na projekciji u Tuškancu, počeo sam o tome misliti još kao golobradi mladić, a mogu reći kako ni danas svojim najnovijim ostvarenjima ne prestajem upozoravati na pogubnost iseljavanja.
• Dobili ste na desetke domaćih i stranih nagrada za filmsko stvaralaštvo. Što treba poduzeti da i danas hrvatski autori budu zamjetno priznati na međunarodnome tržištu? Je li u pitanju samo novac?
- Moje je mišljenje da u svijetu možete uspjeti samo ako ste svoj. Nije u pitanju samo novac, nego upravo ovo što tvrdim u prvoj rečenici. Treba biti hrabar i iskren. Nije dobro raditi ono što svijet ili njegova središta moći od nas očekuju - a čini mi se da se u nas upravo takvim projektima daje najviše novca - jer umjetnost ne voli dodvoravanje, laž, kalkuliranje, protežiranje i sl. Takvi filmovi mogu biti i nagrađivani na stranim festivalima manjim ili većim priznavanjima, ali nikada ne mogu doživjeti istinski, pravi, najveći i nepodijeljeni uspjeh kakav je doživjela gospođa Jasmila Žbanić sa svojom Grbavicom.
• Zašto spominjete taj slučaj?
- Pa jednostavno zato da bih mogao postaviti pitanje što je s našom hrvatskom Grbavicom i zašto još nije snimljena?! Je li to Vukovar, Oluja, Škabrnja, Lovas, Konavle i Dubrovnik, Osijek, Banovina... masovne grobnice, mine, poslijeratna samoubojstva branitelja... Kažu da kod nas ni oko čega ne postoji jedna istina, a onda nijedan zajednički osjećaj, a onda ni politika koja bi nepokolebljivo stala iza zajedničke istine, iza zajedničkih osjećaja... i potrudila se da i svijet prepozna što to nas Hrvate boli, što to mi mislimo kad mislimo bez fige u džepu, slobodno, a ne da se svidimo i da budemo u trendu bilo političkome, bilo kulturnome. Ako se ni oko čega ne možemo složiti onda sve može postati istina, pa i neistina, odnosno laž. Upravo zbog toga što je istina siromašna, jer je sâma sebi dostatna, a laž bogata i punih džepova, jer mora plaćati da je nazivaju onim što nije, u hrvatskoj se kinematografiji skoro ne će dogoditi film s tematikom iz Domovinskoga rata koji bi izmamio suzu i nama i tom glamuroznom svijetu s crvenih tepiha. Kad naši autori budu rekli sâmi sebi - baš me briga što od mene očekuju u fondu u Ministarstvu kulture jer ovo sam ja, ovo je moja istina, za ovo ću se boriti jer vjerujem sebi i vjerujem u sebe - tek tada ćemo moći razmišljati o našim pričama, našim temama i našim filmovima. Ili ukratko: kad prepoznamo sâmi sebe, prepoznat će nas i svijet! U tome je bit uspjeha...
Pretplatite se na Fokus
--------------------------------------------------------------------------------
Ante Brčić
Umjetnost ne voli dodvoravanje
Miroslav Mikuljan (1943., Rašćani kod Križevaca) poznati je hrvatski redatelj. Od 1970. do 1990. godine Mikuljan zaokružuje svoj umjetnički opus brojnim ostvarenjima na televiziji i filmu. Uoči demokratskih promjena, već 1989. nakon povratka iz Kanade, na ondašnjoj Zagrebačkoj televiziji emitira dokumentarce o uglednim i uspješnim Hrvatima u toj državi i tako razbija udbaški stereotip o hrvatskoj emigraciji kao primitivnoj i zločinačkoj sredini. Početkom Domovinskoga rata svoju kameru usmjerava isključivo u službu svjedočenja i obrane svoga naroda od srpskoga agresora. Godine 1995. dolazi na čelo Dokumentarnoga programa HRT-a, gdje iznimnom energijom otvara razgranatu tematsku lepezu serija i emisija koje su iznimno dobro prihvatili gledatelji, ali i kritika. Godine 2002. smijenjen je s mjesta urednika Dokumentarnoga programa HTV-a. Nakon toga snimio je dokumentarne filmove Na razkrižju života, Žumberačke perspektive i Čuvari mrtvih sela, za koje je dobio nagrade na festivalima.
• Koja je radnja (i glavne uloge) dvaju kratkih igranih filmova koji su nedavno prikazani u KIC-u?
- U KIC-u su nedavno uz šest dokumentarnih, prikazana i dva moja kratka igrana filma snimljena 1970-ih godina. Prvi je Ponedjeljak prema scenariju Marije Peakić-Mikuljan, a drugi Nije daleko prema scenariju Zvonimira Majdaka i Drage Kekanovića. Ponedjeljak se bavi sudbinom mlade, razvedene, poslovne žene, prateći samo naizgled u jednomu danu događaje koji govore o njoj i o svijetu u kojemu živi. Sjajnu ulogu u tomu filmu dala je Jagoda Kaloper, a uz nju su jednako vrijedna glumačka ostvarenja dali Žarko Potočnjak, Fabijan Šovagović, Zvonimir Lepetić, Finka Budak, Zvonimir Torjanac, Ilija Ivezić i drugi. Drugi film govori o ostarjelu željezničaru, o njegovoj dobroti, samoći i izgubljenosti na margini života, ali i o surovosti, nasilju i nezahvalnosti ljudi. U glavnoj ulozi izvrsno se snašao Milan Srdoč, a uz njega se ističu i Igor Galo, Đorđe Rapaić, Predrag Petrović i Velimir Hytil. Kao zanimljivost može se istaknuti da je producent toga filma bio danas planetarno poznati hollywoodski producent Branko Lustig, kao i snimatelj Živko Zalar. Nakon projekcije mnogi ljudi iz publike su me pitali zašto se ti filmovi ne mogu vidjeti na našim TV postajama, a posebno na HTV-u gdje postoji i jasna obveza prikazivanja domaćega programa. Neki su pitali mogu li nabaviti DVD, vodi li tko u nas brigu oko toga da ponudi autorske cjeline ili izbor iz baštine hrvatskoga dokumentarnoga i igranoga filma jer, uvjeravali su me, postoji zanimanje, samo eto ljudima nije jasno zašto se to koči, skriva, prešućuje, ignorira... ili koji je to zapravo vrag?! Složio bih se da je riječ vrag prilično prikladan odgovor na mnoge šokantne pojave u današnjoj hrvatskoj kulturi, a posebice u hrvatskome filmu.
• Pripremate prikazivanje amaterskih filmova iz vaše mladosti. Kada i gdje je predstavljanje i na koju tematiku?
- Nadam se da ćemo tijekom mjeseca svibnja u Kinotečinoj dvorani na Tuškancu moći vidjeti 16 filmova iz moga najranijeg stvaralačkoga razdoblja. To je široka lepeza od igranih do dokumentarnih i eksperimentalnih filmova. Tematika tih filmova vrlo je različita: od socioloških analiza do lirskih cjelina koje kao da bježe iz depresivne stvarnosti u kojoj smo rasli i razvijali se tih godina. Posebno me veseli što će publika moći vidjeti moje filmove s tematikom odlaženja naših ljudi na rad u inozemstvo. To je tema koja me je u to vrijeme opsjedala svojom težinom i tragičnošću, a i danas nisam ništa manje osjetljiv na odlazak naših mladih u inozemstvo. Mislim da su moji filmovi iz toga davnog razdoblja i prvi filmski uradci na tu temu u Hrvatskoj. Čitav život na ovaj ili onaj način bavim se problemom iseljavanja i posljedica po hrvatski narod što ih ta pojava izaziva. Kao što će se vidjeti na projekciji u Tuškancu, počeo sam o tome misliti još kao golobradi mladić, a mogu reći kako ni danas svojim najnovijim ostvarenjima ne prestajem upozoravati na pogubnost iseljavanja.
• Dobili ste na desetke domaćih i stranih nagrada za filmsko stvaralaštvo. Što treba poduzeti da i danas hrvatski autori budu zamjetno priznati na međunarodnome tržištu? Je li u pitanju samo novac?
- Moje je mišljenje da u svijetu možete uspjeti samo ako ste svoj. Nije u pitanju samo novac, nego upravo ovo što tvrdim u prvoj rečenici. Treba biti hrabar i iskren. Nije dobro raditi ono što svijet ili njegova središta moći od nas očekuju - a čini mi se da se u nas upravo takvim projektima daje najviše novca - jer umjetnost ne voli dodvoravanje, laž, kalkuliranje, protežiranje i sl. Takvi filmovi mogu biti i nagrađivani na stranim festivalima manjim ili većim priznavanjima, ali nikada ne mogu doživjeti istinski, pravi, najveći i nepodijeljeni uspjeh kakav je doživjela gospođa Jasmila Žbanić sa svojom Grbavicom.
• Zašto spominjete taj slučaj?
- Pa jednostavno zato da bih mogao postaviti pitanje što je s našom hrvatskom Grbavicom i zašto još nije snimljena?! Je li to Vukovar, Oluja, Škabrnja, Lovas, Konavle i Dubrovnik, Osijek, Banovina... masovne grobnice, mine, poslijeratna samoubojstva branitelja... Kažu da kod nas ni oko čega ne postoji jedna istina, a onda nijedan zajednički osjećaj, a onda ni politika koja bi nepokolebljivo stala iza zajedničke istine, iza zajedničkih osjećaja... i potrudila se da i svijet prepozna što to nas Hrvate boli, što to mi mislimo kad mislimo bez fige u džepu, slobodno, a ne da se svidimo i da budemo u trendu bilo političkome, bilo kulturnome. Ako se ni oko čega ne možemo složiti onda sve može postati istina, pa i neistina, odnosno laž. Upravo zbog toga što je istina siromašna, jer je sâma sebi dostatna, a laž bogata i punih džepova, jer mora plaćati da je nazivaju onim što nije, u hrvatskoj se kinematografiji skoro ne će dogoditi film s tematikom iz Domovinskoga rata koji bi izmamio suzu i nama i tom glamuroznom svijetu s crvenih tepiha. Kad naši autori budu rekli sâmi sebi - baš me briga što od mene očekuju u fondu u Ministarstvu kulture jer ovo sam ja, ovo je moja istina, za ovo ću se boriti jer vjerujem sebi i vjerujem u sebe - tek tada ćemo moći razmišljati o našim pričama, našim temama i našim filmovima. Ili ukratko: kad prepoznamo sâmi sebe, prepoznat će nas i svijet! U tome je bit uspjeha...
Pretplatite se na Fokus
--------------------------------------------------------------------------------
Ante Brčić
Post je objavljen 10.08.2006. u 19:27 sati.