U kuću u kojoj su nekada živjeli tata, mama i baka, volim doći između jutra i podneva, kada se dan već odlučio kakvu će ćud pokazati. Ne tražim više ništa. Ni danas. Sestra i ja sve smo njihovo uzeli, razdijelili, bacili. Otvaram vrata i prozore, puštam ostatke noći, promatram novi namještaj koji je unio novi stanar, njihov unuk. Teško mi je zamisliti nekadašnji raspored stvari, ali zato jasno čujem vesele glasova koji me pozivaju objedovati, jer hrana je zauzimala veliko značenje u našim životima, a blagovanje je bilo jednako iskazivanju ljubavi. Nosnice mi se instinktivno šire, a u ustima nakuplja slina.
Sin je na poslu i osjetim se poput uljeza. Izlazim na dvorište. Okružuju me ispucali beton, žilavi otoci mahovine, suha ručna pumpa, neko novo cvijeće u širim trakama od zemlje pored zidova i novo razvijanje vinove loze koju je osakatio otac odlučivši ukloniti brajdu. Ljeti je davala neprobojni hlad, ali s jeseni bi masovno odbacivala suncobrane od lišća kao obilno smeće. Tako smo razočarani obrazlagali njegov udar nasilja.
Dok sjedim na stepenicama nenadano pomislim da je otac pred kraj života zapravo htio osloboditi nebo, kako je htio ukloniti žive, bujajuće prepreke između sebe i nas kada ga više ne bude bilo. Kao da se nadao da ću tako opravdati njegovo nerazborito činjenje. Vinova loza opet se penje po stupovima i žicama, ali ma koliko gusta bila neće zakriliti nebeski svod, dragi stari moj!
I
Biti izazvan do zategnutosti,
stati u hodu, u gustoj magli,
prepustiti arhidemonu da
gospodari tvojim usmjeravanjem,
da ga zamjeni neobuzdanom
vrtnjom u krugu bezglavog bezizlazja.
II
Euritmiju tvojih svojstava
zaustavlja spoticanje na ravnoj
stazi korisnosti sa signalizacijom
od riječi koje hrane; spoticanje
koje ne razumiješ, ne opravdavaš,
posrnuće koje gnječi bezazlenost.
III
Razaranje estetike iluzija mira
navalom blatne bujice dužnosti i
požrtvovanja; uvrtanje radoznalosti
u protuelegični otpor, silovit,
bez milosrđa – do stupora, do
lomljenja rasuđivanja, do ništavila.
neće valjda kopati i ispod kuće
Striborove u kojoj je Ivana s Vatroslavom
1892. izgubila nevinost – izrugivao
bih se malodušno u mislima
dosadnim i upornim arheolozima koji
su bili raskopali korzo pretvorivši ga
u spomeničko nalazište. osujećivali su me
mjesecima da pravom linijom izbijem
na kej kako bih primio dnevnu dozu Save.
a oni su samo radili svoj posao,
otkrivajući nove dokaze da su rimljani
na tom području osnovali marrsvnniu
nakon što su pokorili pleme breuka.
ne sjećam se jesu li kasnije izložbom
predstavljeni vrijedni nalazi njihovih
terenskih istraživanja što svjedoče
o dalekoj prošlosti mog grada –
rimskoj provinciji punoj unovačenih breuka.
sjećam se da su trpjele trgovine i kafići,
kako je zamrla vreva, kako sam u sebi hulio,
kako sam prošlost doživljavao kao prepreku,
sjećam se zastoja sadašnjosti, sjećam se
svoje glupe sebične nestrpljivosti. i sjećam se
muzejskog fotografa koji je obilazio nalazište,
radosno i samouvjereno snimajući krhotine i novčiće.
primite li iz dubina sjećanja
nenajavljeni zahtjev
da svoju ljubav lišenu slobode kretanja
izbavite iz zatočenja,
od izdržavanja kazne odijeljenosti
u hladnoj i tamnoj samici,
kako bi joj dali krila za let u svijet
mašte i neodoljive žudnje,
a pred vama iskrsne visoki, glatki zid
od nesnalaženja, uznemirenosti, zbunjenosti,
barijera preko koje se morate izdignuti –
neka vam lopovske ljestve
pridrži sklonost prema prevari,
neka vam pomognu svojstva obmane.
sve je dopušteno.
i koliko god da vam džepovi budu puni
balastnog odustajanja, koliko god vam
se činilo nemogućim spašavanje ljubavi –
znajte da ste vi rođeni za penjača.
i znajte da je poziv za oslobađanjem ljubavi
uvod u njeno posjedovanje,
i da je posjedovanje uvjet opstanka osloboditelja.
< | prosinac, 2017 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Ja u svijetu, svijet u meni