Poezija i gitara

nedjelja, 30.05.2010.

Spavač

Volim čovjeka kojeg nitko ne poznaje, nitko ga nije vidio. On spava u tebi i budim ga, budim ga... svakim pogledom, osmjehom, uzdahom, poljupcem...


Bolji

Čitaš me ko dijete prva slova
pobjedonosno i ponosno
sa nevjericom i sa nadom
da li je to igra nova
... ti si bolji.

U savršena jutra grliš slobodu
i kažeš mi da dobro zatvorim vrata
i za dva, tri sata
koliko još sna trebaš
izblijedit će slike strasti na hotelskom podu
... ti si bolji

Samo mrvica mene ti za sreću treba,
ali što je ta sreća naspram moje
jer, iako to ne znaš, dajem ti cijelu sebe
koja ne stane u tebe
pa prštim i isijavam ljubav do neba.

Ma bolji si od ovog.

--------------


Zar ću zauvijek samo ja znati da on postoji?

subota, 29.05.2010.

Na zapadnoj strani

Sunce kad zalazi kao da uranja u njegov stan, toliko je blizu...


Na zapad

Želja na zapad
tone u zadnjim bojama dana.

Da oči mogu proniknuti
groz sumrak, daljinu i šume
kroz izmaglicu polja i voda
kroz titranje grada i zidove...

Da pogled može prebaciti
dalekovode, krošnje i krovove
spletove cesta i mostova
buku vlakova i trgova...

Da misao se može zavući
u korake što nose ga drugoj
u planove njegove noći
u sjećanje da pronađe mene...

Da srce se može ušuljati
i provesti večer u njegovoj košulji
sklupčat se u uhu onog tko ga sluša
drhtati na žicama gitare koju svira...

Okrećem glavu na zapad
tonem u zadnjim bojama dana.

-----------------


...a tako daleko. Ponekad mi se čini, ako se dovoljno potrudim da ću moći, a onda se opet uvjerim da je moć želje onolika kolika je moć djelovanja, pogled na zapad i to je sve.

SSSSSSSSSSSSSSSSSS

Slovo S prelazi iz jednog smijera u drugi na, ljudima, nekako najprirodniji način, ima ga u svim smjerovima, nigdje nije ograničeno i nigdje ne završava... ima li geometrija ikakve veze sa poezijom?


U sjeni

U sjeni smo sami i sretni
u sjeni smo sjetni
u sjeni sviću sumraci
slavuji sonate sipaju
snovi sjaje i sijevaju
u sjeni suze sušimo
sudimo sebi i svima
snagom sumnju srušimo
u sjeni slavimo sunce
u sjeni sova samuje
snuždena sloboda spava
sivo sutra stiže
u sjeni savjest suzi
u sjeni sanjamo slavu
spajamo slova i slogove
u sjeni snježi sporije
u sjeni se sprema sačma
srca se slamaju surovije
u sjeni snagu skupljamo
na satkanoj svili sjedimo
sijemo sjeme samodovoljnosti
u sjeni stupaju sinovi
sade stabljiku slobode
u sjeni slijede ih sjene
i smrt im suborac sumorni
u sjeni se svije sigurnost
u sjeni stoje satovi
u sjeni se sriču stihovi.


--------------


Slovo S može napisati i vjetar... najljepše mu ispadaju na hrvatskoj zastavi...

četvrtak, 27.05.2010.

Volim kišu

U kišne dane kao da se više družimo sa svojom dušom.


Kiše

Gdje žive
gdje spavaju kiše
prije no
na zemlju se sliše
i nema ih više?

One iste noćne
što su usmljenika pratile
polako ga domu vratile
i bdjele dok tuga ne jenja.

One iste ljetne
što su dugu stvorile
na trenutak čašu sreće dolile
i mamile šetnju toplim lokvama.

One iste dobrodošle
što su sramotu suza sakrile
u posljednji tren ih isprale
i potopile tajnu srca zauvjek.

One iste olujne
što su spokoj bujicama odnijele
nemoć i ranjivost donijele
i zatražile naklon pred većim.

One iste tihe
što su malo zlato uspavale
da smo svi jedno šapnule
i dale nadu da krug ne prestaje.

Gdje žive
gdje spavaju te iste kiše
prije no opet
na zemlju se sliše
i opet nema ih više?

----------------


Kiša mi daje šansu da se zavučem, povučem, uvučem pod kožu sama sebi, ugodim si, ohrabrim se, pripremim se za sunčani dan kad moram biti jaka i sretna.

srijeda, 26.05.2010.

Mojoj sestri

Kome je kazna njena bol i patnja?


Ne boj se

Ne boj se, to je kao kad list
padne pod granu,
kao kad se noću izgubi
posljednji šum,
kao kad s vrha gore pogledaš
na drugu stranu,
kao kad za ugodnom mišlju
odluta um.

Ne boj se, to je kao kad se more
najednom stiša
i pokrije mutnim sjajem
do u nedogled,
bit će lako kao što se lako
spusti kiša,
kao što jutrom lako iščezne
mjesec blijed.

Ne boj se, bit će kao da se u
maglu tone,
kao da se tiho pomrači
svijet sav,
evo ti moje ruke, posljednje
tanke spone
dok se u pomračinu
ne otisne splav.

Ne boj se, bit će samo kao kad vjetar
pođe na konak,
kao prijelaz od jedne do
druge sjene,
bit će lako kao da te
pokrije oblak,
tek će blago zadrhtati nebo i
naše zjene.

Ne boj se, bit će brzo kao od
nevidljive zamke,
nećeš stići osjetiti ni bol
ni tugu,
uhvati moje ruke, one će
biti slamke
koje će te lako prenijeti na
obalu drugu.

Zar nije čitav život koračanje
niz brvno
preko tamnog ponora gdje je nadu
teško sresti,
nisi nikad gledala dolje
u dno crno
nemoj ni sad, ja ću te
pažljivo prevesti.


---------------


To je sve što sam mogla učiniti za nju, ali Bogu neću oprostiti što nije učinio više.

utorak, 25.05.2010.

Nezahvalnost

Silueta sa zločestim roščićima na glavi koja nas uporno prati, zove se nezadovoljstvo.


Mijenjam

Sve mijenjam za ništa,
ali ne ide.

Noći i dane u sjajnom paketu
koji tresem i tresem, al' ne čujem ništa,
ima tko bi čuo, znam.
Večeri i jutra uz molitvu svetu,
kad amen spusti zastor
u duši aplauz ne ori,
zar duše nemam?
Ima tko se pitao ne bi, znam.

I zime što vriju ispod ledenog krova,
romani i bajke uz miris kamina
sve je došlo
i prošlo uz pomoć snova
ostaje samo Djevojčica sa žigicama.

I ljeta čekana i vruća
koja nižu putovanja i slike
slute neke nejasne šanse,
a onda bez mnogo buke i vike
vrate blaženstvo i prokletstvo
stare romanse.

I postelju dragu, toplu i meku
koju tek navika sprema,
u kojoj sigurnost drijema,
sigurnost od sreće
neostvarive, nezaslužene, tuđe
i bezobrazno veće.

Sve - kao svemir zbijen u atomu
postoji, ali se ne događa i ne živi.
Ništa - kao smjerovi krivi
u beskrajne blizine i daljine gdje me nema
i ako se bacim u taj ponor
možda me uhvate nečije misli,
zapnem u nečiju mrežu strasti,
pa ako i boli i vrijeđa
uvijek mogu bez sjećanja dalje pasti.

Sve mijenjam za ništa,
ali ne ide.

-------------

Da li je onaj tko može napisati ovo, nezahvalno sebično čudovište...? Ma neka je sto puta tako, za "onaj" osjećaj svi će odbaciti sve i stajati goli na kiši ljubavi, a poslije kako bude, uz jako puno sreće možda nas netko zagrne toplim kaputom...

ponedjeljak, 24.05.2010.

Moćna gitara

Dobro je dok se u nizu tugaljivih riječi i u kukanju koje će ljudi podnositi tek reda radi i ako baš moraju, nađe neko "možda" i neko "ali"...


Ona zna

Možda me voli tvoja gitara
ona ima tvoju dušu
što ti ne znaš... ona zna.

Nema me u tvome danu
ni u tvojim neznanim noćima
nema me u tvome stanu
ni u tek ti probuđenim očima.

Nema me u tvojim prstima dok sviraš
ni u želji koju pustiš da luta
ni u tvome jutru dok košulju biraš
ni u mirisu tvoga auta.

Nema me u ljuljanju tvoga hoda
nema me u sjeni što ti je na put pala
dok prolaziš parkom ispod zelenog svoda
ni u kutu tvojih sunčanih naočala.

Nema me na tvojim usnama
dok pjevušiš pjesmu staru
ni na večer u umornim mislima
ali u snu... pitaj svoju gitaru...


-----------


Njen zvuk, te tankoćutne vibracije žica i treperenje u zraku možda će pronaći u nama neki osjećaj koji ne znamo ili ga ne želimo... Kao kad nakon ljetnog pljuska, miris zemlje prizove sreću nekih davnih dana kad su sitne nožice trčale po toplim lokvama. Od te sreće u sjećanju postajem svjesna koliko je danas nema, kako smo neskromni i kako nam puno treba za sreću.

subota, 22.05.2010.

Mogu ja, možeš i ti.

Razni su načini da se povrati i održi snaga, vjera, samopouzdanje... Jedan je i ova pjesma:


Mogu sve

Mogu ubrati ovaj vjetar
da ljulja se na mojoj kosi,
osjećati kako je sretan
dok osmjehe u nepovrat nosi.

Mogu jutro spremiti u nadu,
danu pokloniti strpljenje
dok me dodiri nespremnu kradu,
a srce pod prazninom stenje.

Mogu želju hrabro nositi
čvrstim korakom kroz park
gdje se blizina nota osjeti
i mašta da primjetim znak.

Mogu ponosno voditi za ruku
sve što je stvorila žena u meni,
duboko osjećati u struku
koliko sam moćna u tihoj sjeni.

Mogu vjerovati da ljubav je biće
hrabro, mudro i sveto
koje iz ogoljenog tla niče
i preživjet će i ovo sušno ljeto.

-------------


Ako bude potrebno, sve dok dišem razmišljat ću ovako, a ako to ne budem mogla, neću više ni disati.

petak, 21.05.2010.

Jugo se sprema, valovi dižu...

Jugo je vjetar koji ima osobine... nekako je naporan, tvrdoglav, neukrotiv, divlji, zbrkan...


Jugo

Luduje u kosi
usne suši
haljinu nosi
previre u duši.

Grane savija
cvijeće mi lomi
bor klanja
ponos slomi.

Buči u glavi
misli brka
kaos slavi
košmar i zbrka.

Srce tutnji
diže ga plima
leti na slutnji
da ljubav ima.

Jugo miriše
na gitare i more
romansom diše
obećaje zore.


------------


.... a opet zavodljiv, smion, topao, bez pravila, s njim možeš biti bilo tko i što, ono što inaće nisi, ili upravo ono što jesi...skriveno.

četvrtak, 20.05.2010.

Kada samoubojstvo?

Ne moći se zamisliti u situaciji koja dolazi, ne moći prihvatiti određene okolnosti, strah od posljedica... to se događa jer si postavljamo ili su nam postavljeni okviri izvan kojih mislimo da nećemo izdržati i da nećemo vidjeti smisao. Svi i sve bi trebalo biti usredotočeno, kod djece, mladih i ostalih, na pomicanje tih okvira do granice kad je očajni čin koji je jedini preostao jednak neizbježnoj stvarnosti od koje bježimo. Dakle opravdano je samo od smrti pobjeći u smrt. Sve ostalo je promjenjivo, uključujući najviše nas, i daje nam šansu.Neke vjere to zabranjuju, a ja mislim da to treba biti osnovno ljudsko pravo - moći izabrati između mučne ili okrutne smrti i lakše smrti.


Crno sutra

U noć se smjestilo sutra
kuca, lupa i viče
prijeti kako već sviće
rastjerava san do jutra.

U krevet se zavuklo sutra
i žulja i smeta i tišti
u jastuku promuklo vrišti
pod nogama škripi do jutra.

U kutu sobe čući sutra
i zuri i škilji i puzi
iz očajnog oka suzi
na usni se grči do jutra.

U umornoj duši boli sutra
sablasno pleše u glavi
jedini izlaz u ruke stavi
presudu izreče do jutra.


-------------


Samo ako si sami damo šansu, dat će nam je i onaj, ona ili ono tko ili što nam udjeljuje mrvu, dvije ili pregršt mira, nade i sreće.

Ne vrijedi bježati

Sreća i tuga, crno i bijelo, suze i smijeh, mrak i svjetlo, dolje i gore, imaš i nemaš... jedno bez drugog nema težine.


Valovi duše

I opet, znam, nema mi spasa
sreća i tuga u igri dva druga
dižu do nade, u očaj ruše, iz mraka vade
na tom orkanskom moru duša talasa.

Gdje će srce noćas noćiti,
u koju maglovitu luku baciti sidro? I onda hitro
otploviti prije svitanja, da ne čuje pitanja
čije odgovore ne može i ne zna sročiti.

Hoće li razum biti od srca veći
kad se zbroje – potrebe tuđe i želje moje?
Bilo kako – nema oprosta, do spokoja nema mosta
kad zagrlim tugu, zahvalim sreći.

I opet, znam, nema mi spasa
sreća i tuga u igri dva druga...
na tom orkanskom moru duša talasa.


--------------

Kad sljedeći put krene taj osjećaj, koji nitko ne voli kod drugog, a svi si ga povremeno priušte - samosažaljenje, možda da probamo vjerovati u formulu koja nema neupitnu logiku matematike, ali ima logiku hormona i moždanih stanica - što je veći jad, veći je i osjećaj zadovoljstva kad on prođe.

utorak, 18.05.2010.

Jesmo li spremni znati?

Male tajne,velike tajne,opasne, nedokučive, sitne, bolne, slatke i ostale tajne - one su čarolija, draž i izazov.


Tajna

Želim znati tajnu
onu što piše na noćnom nebu
u sate kad ulične lampe
više ne gore.
Što zapravo razdvaja,
a što spaja
moje bose korake
i ovo nebesko more?

Želim znati tajnu
onu što trepće na drhtavoj zvijezdi
dok spava grad
na ogradi cvijeća stojim.
Koliko je drugačija,
a koliko ista
vatra što na plavom suncu gori
i ona u očima mojim?

Želim znati tajnu
onu što leti kroz beskraj vremena
u mraku i tišini neznanja
na besanoj pućini se njišem.
Koliko je drugo,
a koliko jedno
nečija želja i moć da vrti svjetove
i moja da u njegovom zagrljaju dišem?

--------------


Koliko god ljudi naučili, saznali, otkrili, nikad to neće biti sve i nikad neće biti gotovo... mislim... to svi znaju,ali da li znamo da je to dobro? Što bismo bez neznanja, znatiželje, traganja, bez nečeg novog?

četvrtak, 13.05.2010.

Ljušture

Koliko različitih sudbina oko nas, svatko je svoju skrio u
čvrstu ljušturu i svakodnevno na njenoj površini, onoj okrenutoj
svijetu, crta i piše svoju ulogu, onako kako misli da će se drugima
svidjeti,da će je prihvatiti, hvaliti i odobravati.



Vlak

U toplom krevetu
ne sama
ali usamljena
čekam
da iz mraka naiđe san
to moj je plan
ali...
Kroz otvoren prozor
došumio poznati zvuk
volim taj huk
vlaka u daljini.
Ritam vagona
prevode mi otkucaji bila
misao se svila:
kuda i tko
kuda i tko
kuda i tko
kuda i tko
.
.
.


-------------



Maštam... putovanje vlakom. Nepoznati krajolici i svjetla bezimenih
gradova promiču i promiču... odredište je tako daleko da je sasvim
besmisleno razmišljati šta me tamo čeka... i povratak je tako dug
da je potpuno nevažno koga i što sam ostavila na polasku... samo
ples kroz nepoznato, bez kajanja.
Poznato?

utorak, 11.05.2010.

Želje

Ništa nije tako zarobljeno, utamničeno, lišeno svake
slobode, dostojanstva i svakog prava kao neizrečene
želje, one koje je nemoguće ostvariti.



1. 01. 2010.

U noći najljepših želja
želim ti korake čvrste koji vode moje
nose te dalekom neistraženom zemljom
čarobnih ljepota
dok u sjeni starog hrasta sa mnom stoje.

Želim ti poglede što u zeleno tonu
bez riječi, bez misli
sa mojim očima vezu
nevidljivu najjaču sponu.

Želim ti osmjeh što odgovara na moj
kroz šumu lica, rečenica i mana
s lakoćom da ga nosiš i pružaš
jer još ih te čeka na kraju dana.

Želim ti dodire zapisane na mojoj koži
poljupce što mi rastu na usnama
i suze koje sije sreća
kad buduća jutra pronađeš u nama.

Želim ti prste od mašte, strasti i snova
kad te gitara povede na put
svaku notu da oboji ona ista ljubav
što te meni vraća... uvijek... iznova.

U noći najljepših želja
tu sebičnu želju – svu sreću svijeta
nisam ti poželjeti smjela.


------------


Jednom, nakon ko zna koliko krugova, možda nešto pomakne
taj šestar sudbine, tada možda...

ponedjeljak, 10.05.2010.

Bijeg

Mislim da se svatko bar jednom našao u takvom stanju da
svoj jad i svoje misli nije mogao podijeliti ni sa obitelji, ni sa
prijateljom-icom, kolegicom, susjedom, ljubavnikom...
zapravo ni sa kim iz ljudske vrste.



Šuma

Glava u čvrstom stisku dlanova
da ne bi pali udarci
da ne izađe vrisak iz uma
razborit korak na muci...

Šuma u popodnevu se nudi
teške uzdisaje može podnijeti
njima njiše moćne krošnje
na njima će lišće ponijeti.

Komadići neba više vrijede
kad titraju kroz zeleno sito
razigravaju utrnutu nadu
mekšaju što je u srcu zbito.

Zvukovi dublji i čišći
ko mantra pulsiraju šumskom žilom
ovdje i sada se gubi u vremenu
odakle i kamo se sluti bilom.

Boje u sjeni su nježnije
pokrivaju oštre bridove straha
ublažuju bljesak gole zbilje
smiruju bol pada i kraha.

Mirisi vlažni i teški
popunjavaju pore sretnih sjećanja
skupljaju prosuta zrnca ljepote
pronalaze putem izgubljena svitanja.

Šuma u popodnevu me grli
udarce prima mekom dubinom
vrisak guta zemljom i visinom
u njenoj dobroti zli dusi su umrli...


-------------


Ko nova!

četvrtak, 06.05.2010.

Neizbježno

Kakva je to poezija bez ljubavi i ljubav bez poezije.


Ljubav

Ljubav kao trag
kroz dan,
kao sjena i mijena
kroz noć,
kao kist što dotiče san
i raste i nestaje ko pjena.

Ljubav me oblači i skida
bira haljinu nježnu
iznad koljena je diže bez stida
i kroz grad
nosi korake u potrazi
gdje je njegov korak prošao
ili dolazi.

Ljubav mi češlja kosu
ruž stavlja na usne
i to blago opet prosu
na neke poglede plitke,
ljubav ne dobiva bitke
do pobjede vodi strepnjom
kroz želju golu i bosu.

Ljubav kao trag
koji pratim kroz dan,
kao sjena i mijena
što me prate kroz noć,
kao čežnja što uljulja u san
i raste i nestaje ko pjena.


--------------


Postoji li išta nestalnije od ljubavi, pa ipak kroz vijekove i do
danas ljudi iskreno vjeruju da će draž prvih pogleda i dodira
trajati zauvijek i daju iskrena obečanja. Hvala Bogu na tome.

Mogli smo, a nismo.

Ljudski grijeh mjeri se kroz sve ono loše što učinimo,
a puno su veći grijesi oni koji se mjere kroz dobro,
sve ono dobro što smo mogli učiniti, a nismo.



Neučinjeno

Pada noć, jedan dan više
jedna prilika manje
još jedna šansa se briše
riječi i djela ostaju sanje.

U očima plaču pogledi neupućeni
ja ubojica nisam dala da se rode,
u prstima bole dodiri nepruženi
to zločini su što u pakao vode.

Kako srušiti pravila i brane
i učiniti nemoguće, veliko i ludo,
sumnja i vjera da zamjene strane
u sivom jutru da osvane čudo?

Vrijeme me nosi ko učmala rijeka
da li ću žaliti na kraju toka
gdje nitko nikog više ne čeka
i pognuti glavu pred sudom s visoka?

Panika zavrtila bljeskove misli
u nepovrat idu sve stvari neučinjene,
strah i zebnja srce su stisli
umrijet će sa mnom sve riječi neizrečene.


------------


Do kasnije.

srijeda, 05.05.2010.

Bilo kako bilo...

...kroz život treba hodati, ne puzati.


Hodam

Hodam lijepa, jutro mi umiva lice
pod osmjeh, hrabrost i proljetnu jaknu
sakrila sam loše ovozemaljske sitnice.

Hodam čista, kiša mi lijepi kosu
pod bezazlen pogled i haljinu bijelu
spremila sam grijehe i zamućenu rosu.

Hodam vjerna, jučer mi bira cestu
pod mirne riječi i komadić zlata
sakrila sam laž, od istine sestru.

Hodam sretna, grad me pozdravlja brižnu
pod sigurni smisao i skupe naočale
spremila sam tugu i ljubav nedostižnu.

--------------

Vrijeme je za krevet, sutra je novi radni dan, klinci u školu, trgovina, ambulanta, zraka sunca, zrno kiše i vjetar sa stihovima... i možda nešto što nije u
prognozi.

utorak, 04.05.2010.

Pet dragocijenih minuta...

...za grešku, svi ih radimo.


Greška

U mračnom kutu bića i svemira
u ljubavnoj igri čežnje i nemira
začeta je greška.
Hranjena samoćom i vremenom što bježi
dobila je oči, prste i namjeru
imuna prema svakom obziru
mudro je čekala...
i ugledala svjetlo dana
onoga časa kad je slabost srcu bila
najjača strana.

Prišla je zanosna, nevinog smiješka
drhtavog daha, pogleda spora
u haljini od nade, s vrpcom od modrih zora
fatalna i slatka, luda, neshvaćena greška.

Sve ono prije kao da je bio
samo put do nje
vladarica uma i duše
razum tek se snio
spokoj žeđa u eri suše.

Sjena svakog sna i misli svake
samo moja neotuđiva greška
od koje nema bijega
iako je rumena, gorka i teška
neka je tu i neka je blizu
jer vrijeme su promjene u nizu
jednom možda bude ona - ono najbolje od svega.

------------


Moram po sina. Ma ne, ne, ne, on nije greška, ne nikako!

ponedjeljak, 03.05.2010.

Ulovih malo vremena...

Budi gospodar svog vremena i onog što činiš...

Sada

I vječnost ima kraj
upravo tamo gdje je početak nove
slušaj...
čeka te i zove
ali pazi...
u novoj je stare vječnosti sjaj.

Ne daj da ti želja bezciljno luta
zarobi sreću u svoj sebični kutak
ne iskoristiš li ovaj trenutak
nema šanse ni drugi ni idući
ni stoti puta.

Ako smo kopija nekih davnih vremena
što učiniti sada
kad sve njegovo nesavršeno
pronalazi u meni ono savršeno?
Iako sam možda samo prošlosti sjena
što sam učinila u minulim vječnostima
odlučujem sada, ovoga trena.


------------

Znanje je moć - opasno
savršenstvo je lijepo - prolazno
u neznanju je spas
u nesavršenom je ljudskost i ljubav.
Valjda zato na njemu najviše volim zakrivljen nos i loš rukopis,
zaton kod svoje kćeri najviše volim tvrdoglavost i prebrz jezik,
zato kod starijeg sina najviše volim nespretan hod i zbunjenost,
a kod mlađeg sina prevelik apetit.
Bez problema bih prihvatila da osobe koje volim iz nekih razloga izgube neke od brojnih vrlina i vještina koje imaju, ali ne mogu ih zamisliti bez njihovih mana.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.