Poezija i gitara
četvrtak, 27.05.2010.
Volim kišu
U kišne dane kao da se više družimo sa svojom dušom.
Kiše
Gdje žive
gdje spavaju kiše
prije no
na zemlju se sliše
i nema ih više?
One iste noćne
što su usmljenika pratile
polako ga domu vratile
i bdjele dok tuga ne jenja.
One iste ljetne
što su dugu stvorile
na trenutak čašu sreće dolile
i mamile šetnju toplim lokvama.
One iste dobrodošle
što su sramotu suza sakrile
u posljednji tren ih isprale
i potopile tajnu srca zauvjek.
One iste olujne
što su spokoj bujicama odnijele
nemoć i ranjivost donijele
i zatražile naklon pred većim.
One iste tihe
što su malo zlato uspavale
da smo svi jedno šapnule
i dale nadu da krug ne prestaje.
Gdje žive
gdje spavaju te iste kiše
prije no opet
na zemlju se sliše
i opet nema ih više?
----------------
Kiša mi daje šansu da se zavučem, povučem, uvučem pod kožu sama sebi, ugodim si, ohrabrim se, pripremim se za sunčani dan kad moram biti jaka i sretna.
