Poezija i gitara
srijeda, 30.06.2010.
Bijeg u...
Zaborav
Duboko u noć ulaze misli,
dan je bio lud
luđi od ovg mjeseca
nakrivljene glave
jer ne shvaća
leptire...
Duboko u sitne sate
mrakom tapkaju misli
i ljekovite tampone noći
stavljaju na oči
jer dan je bio lud
ko ovaj leptir
što mu je ugasla lampa
i ne shvaća
da su krila prespržena
za let do mjeseca...
Duboko u ravnice sna
bježe misli
o dan je bio lud
ko izluđeni noćni vjetar
u mirisu moje kose
pa divlje rasipa svoj trud
na oblake
što sjenkama noći
sjenu nose...
Duboko u ponoćni zaborav
dopuzale misli
jer dan je bio lud
luđi od luđaka
moje druge strane...
petak, 25.06.2010.
Kriv je mate...
Moje zlato
Dragi i pametni i lijepi
rade li to svjesno ili su slijepi
lažu sebe u narkomanskom snu
traže smisao na samome dnu.
Sa svojih 15 godina pitanja
želiš razumjeti njihova svitanja
znati koja ih misao vodi
prividnoj, bijeloj - crnoj slobodi.
Sa svojih 15 godina traženja
želiš iskušati svoja snalaženja
u vrtlogu rocka, droge i cuge
s idejom da ćeš mijenjati druge.
Sa svojih 15 godina naivnosti
htjela si njega iz pakla izvesti
al' od njegove ljubavi prolazi jeza
sa zdravim razumom ti si mu veza.
Te travanjske noći bila si žrtva
djevojčica u tebi ostala je mrtva
ponos i ti ste se vratili kući
razumjela si što te život uči.
Plakala si - Mama, ne mogu ih spasiti...-
shvatila da ćeš samu sebe ugasiti
ako sa svojih ranjivih 15
budeš anđeo njemu s izgubljenih 19.
četvrtak, 24.06.2010.
Bez naslova
---------
Lagano ko u bijeloj priči
pada prvi snijeg.
Moj dah vatra uze
na prozoru tvoje ime
da si tu pitao bi me
- čemu suze?
Lagano ko u bijeloj priči
pada prvi snijeg.
---------
nedjelja, 20.06.2010.
Jedan od onih dana
Korov
Dan se vuče ko prastara ura
na zidu oronulog dvorca
melankoličnim zvukom zove slugu
da štapom kazaljke gurne
jer je zapela u vremenskom dugu.
Dan se vuče u mirisu kiše
koji priziva slike s početka puta
jednolično kapka sa zrcalnog krova
zatvara oči utezima dosade
spore misli u brzoj vožnji do snova.
Dan se vuče kroz šikaru samoće
zapinjem za granje svega što ne želim
korov mi sapliće korak, boja šipka me zove
sakrivam pogled da njime ne pripadnem
jer dalje moram sama sanjati prilike nove.
subota, 19.06.2010.
Naiva
Zvjezdani pad
Topla proljetna večer
balkon i cvijeće.
Tu pod zvijezdama tražim
mir, odmor i san,
u društvu jedne želje i čežnje
da završim dan.
Pogled mi ponire u dubine
tamne beskrajne visine,
Tu dobročudno trepću
sjajne nebeske vile,
lete i tajne priče pričaju
na crnom tepihu od svile.
Taj savršeni čarobni sklad
naruši zvjezdani pad.
S nevjericom pratim zlatni trag,
zar to tako i sa zvijezdama biva?
Bože, što ja mogu učiniti
da opet gore bezbrižno sniva?
Je li moguće da je za mene pala
nakon što je milijardu godina sjala,
da je smisao zvjezdane vječnosti
ispuniti malu ljudsku želju
i da je največa čast ostvariti je
nesebičnu, uzavrelu i smjelu?
Ako je tako, nemam pravo odustati
za ovu ljubav ću se boriti,
potisnuti strepnju, sram i strah.
Možda mrtva zvijezda stvara
i u njegovoj duši nerazumljivi nemir
koji će mu prevsti
tek njegova gitara.
Ne pokušavajte u crkvi
Molitva
O Bože, ne reci da je ovo sve
što ću ikad primiti i dati
i da će zlatni okov sa dva lica
koliko i život u očima sjati.
U sebi gazim i vrijeđam i psujem,
srce sebičnošću trujem
što ne želim sreću u blistavom dvorcu
gdje je ljubav smaknuta mačem šutnje
i okrećem leđa viteškom borcu.
Svi što me trebaju lome me
bez milosti i treptaja oka,
a moja sreća je rijeka duboka
kad im zagrljaje i smijeh darujem,
ona rađa snagu do novog sutra
i u jutra bez suza vjerujem.
U sebi udaram, rušim i bježim,
perem se daljinama svježim
gdje me otvaraju note sa struna,
čar života otkriva dodir
na zlatnoj kosi njegova kruna.
O Bože, ne reci da je ovo sve...
Možda je to posao nimalo lak,
ali Bože, molim te, molim te
daj mi znak.
nedjelja, 13.06.2010.
Krivnja dolazi kasnije
Krivnja
Kuda smo krenuli ti i ja
ove tople slatkorječive noći
da l' to samo ona zna
nestvarna i varljiva
i ova luna što mora biti kriva
da se moje tijelo uz tvoje savija.
Kuda smo krenuli ti i ja
otisnuli se na otvoreno more
u jedra nam pušu obećanja
i ne brinu nas valovi koje stvore
oluje što se dižu i prijete
iza crte zakrivljene, nedostižne...
za njom naše nade plove... lete.
Kuda smo krenuli ti i ja
još ne želimo znati
pod oklopom stare kornjače
nek utamničeni ostanu sati,
Amor nek strelicom zakuca zoru
za skute noći
jer jutro će biti sudac
i nikad više pogledi ne budu čisti
kad nam jednom krivnja obori oči.
četvrtak, 10.06.2010.
Čuvam je...
Bora
Jedna bora iznad usne, desno
nije kao druge, kratke, duže i duge
koje su upravo tamo gdje trebaju biti
u svom savršenom redu
nižu godine u prirodnom, sve bržem slijedu.
Jedna bora iznad usne, desno
bez neke logike našla je svoje mjesto
i pamti posebne dane i čudne noći
koje ponekad srećom ili na žalost
s uma smetnem
ona me vraća meni samoj
kad je bez šminke
u jutarnjem odrazu sretnem.
Bora iznad usne
gužva mučne nemire dječjeg polusna
gura ih u nesvjesna prostranstva moga bića
da bi snošljiva bila priča
ljubav prema bližnjem nema sjene
zahvalna sam, mirna i ponosna
dok samo odana crta lica tajnu zna.
Bora iznad usne
drhti od studeni zimskoga dana
onog kad je dijete odraslo jer je shvatilo
da baš svatko može otići, pa i sestra
samo moja, nedužna i mlada,
o Bože, kome je kazna njena bol i patnja
i koga tješi ovo cvijeće što sadim
na ploči mrtvoga grada?
Bora iznad usne
sjeća se čudesne vjere i tvrdoglave nade
u borbi prsa o prsa s užasom straha
da ne postoji sutra
kad je pobjeda imala zvuk moga daha
i prkosno nosila zastavu
bijelog bolničkog jutra.
Bora iznad usne
čuva dubinu jednog muka
bila sam spremna dati obečanja
riječju, tijelom
svime što on mašta i skriveno sanja
moj odgovor silno je želio biti zvuk...
nije se zbilo
moj odgovor izgara...
pitanja nije bilo.
Bora iznad usne
kolijevka je dječjeg plača i smijeha,
nježnih zagrljaja i utjeha
ljulja prve slogove i korake
vrijedili su iskušenja, oluje i molitve svake
ovi poljupce na usnule oči
i ljubav koja jedina ne može proći.
Bora iznad usne
još nije zaključala riznicu sreće i bola
još ću mnogo propustiti
i kajanje ko perle nizati
i još ću mnogo uzeti sa tog šarenog stola.
Moja bora
ko otvorena školjka na dnu mora
još bokal bisera i crnih i srebrnih
želim joj dati,
a ona me prati i prima ih svjesno...
koliko prošlosti u nju još može stati?
Jedna bora iznad usne, desno.
Nostalgija
Vječnost
Danas kad sam bila sama
sama ja i ova tama
moje tihe sobe
živjela sam u novom svijetu
u jednom dalekom, ali poznatom ljetu
u podneblju moga djetinjstva.
Vidjela sam sebe ponovo u tom kraju
u toplom rujanskom sjaju
jednog popodneva budućeg
još neproživljenog.
Selo je bilo napušteno
pusto
samo šipražje gusto
vladalo je prašnjavim drumom.
Sve što je ostalo
boljelo je.
Ono što je nekad bilo moje
stajalo je odbačeno, samo.
Trava miriše
gusta je, visoka
osjećam je sve do boka
a nekada moj Bobi i ja
ah, moj Bobi i ja
trčali smo duž cijelog dvorišta
i trava nikad nije mogla da porasta
ispod naših bosih noga.
Suze mi teku niz lice
kao da čujem svoje ljubimce
u igri.
Probijam se kroz znamenje zaborava
kroz more trava
preko trošne ograde
zelene od vremena i kiše
još više
još više
u polje.
Tu na jednom tihom mjestu ispod neba
gdje teret ovog svijeta ne vreba
stoji nešto što mi treba
neizmjerno treba u prošlosti.
Sad već mjesto neoznačeno, zaboravljeno
u spleteno bilje utonulo
blago su uzdignuta tri malena humka.
Čuva zemlja njihov mir
čuva tišina njihov mir
neću da ih budim.
Na svaki je grob suza pala
dio svoje duše njima sam dala
za onda
za sada
i za jednom kad ćemo opet zajedno biti
tamo... gdje nas vječnost štiti...
Moslavina pod suncem.
---------------
... za djetinjstvom.
Ubojica
Sanjam te usnulog
Snivan snivaš
i sjedinjuješ se sa mnom
u, kao smrt neizbježnu,
tajnu mrtvih ljubavi.
Strepnja prolistava moje lice...
U tamnjenju dana
koje otkida s njega latice svjetla
zajedno iščezavamo.
Nevidljiva
približavam se svom vječnom grobu.
Tvoja ruka vodi za ruku moj život,
mojim putem
gdje ljubim ruku što me vodi u smrt,
tvojim putem
gdje u ime druge ljubavi hladno razumom ubijaš.
Moj put vječnosti,
tvoj put sreće.
Sanjam te usnulog
i poslije najtežeg čina ubojicu ljubavi
sanjam
nježnog i nevinog.
Sanjam te usnulog.
--------------
...jdino na što pristajem
Previše
Uz zvuke gitare...
Želja na želju
dah na dah
koža uz kožu
i sjena parka u jasen.
Vrhovi prstiju
dodire lagano upijaju
da kroz uzlet osjetimo
svaki val blizine.
Oči otvorene
dok usne žive strah
daće biti razdvojene.
Dlanovi vlažni
pod tvojom košuljom
nježnoplavih sivih linija
koju dobro znam.
Poljupci duboki
prekinuti samo
da bi pogledi šansu dobili
i osmjesima se uvjerili
da smo to ti ja.
Kosom ti pokrivam lice
i mirisi ljuljaju svijet
ruke uzimaju
ono što silno želimo dati.
Zar ovakvi ponori
imaju dno
zar ovi trenuci
imaju kraj?
Uz zvuke gitare
da se stvarno desi
da l' bi moglo i bolje biti
snažnije i ljepše?
Za mene smrtnu previše
poželjela bih umrijeti.
ponedjeljak, 07.06.2010.
Ponosna
Iskorištena...
Dva doma
Moj je dom ovog proljeća
iznad terase na krovu svom
dobio još jedan mali dom.
Meni mali, neugledan, skroman
a dvije lepršave grude narančastog repa
ushićeno žvrgolje u raskoši
suhih trava, grančica
i izgubljenih pera.
Vrijeme teče kao gorska rijeka
na površini, kao sjajna vidra, novi život bljesnu
to već mladi u gnijezdu graju dižu...
roditeljska briga nema predaha
jer jesenji dani iza ljetnih vire
u magli, u dugoj sjeni
u odrastanju stižu.
Hodam meko, tihoga glasa
jer velika sam, čudna i opasna k tomu
možda ih pridobije tek na tren časa
pramen moje kose
od srpanjskog klasa
... uglavnom, uljez sam u vlastitom domu.
Crna dubina u sitnom oku
mami me da nemiru se predam
kao da me žali, kao da pita
zar ne znam da u beskraj svemira gledam?
Zalutala u toj jednostavnosti
da bih se našla
moja sitna duša traži mane
dok me ovo oko guta, pitam se
što radi ono s druge strane?
Jutro obećava sunce na krilima
ptići povedeni
na prvi let do neba, do svjetla.
Omamljena mrvom zasluge
o kako sam ponosna
što ih je moja greda čuvala
od kiše i vjetra.
----------------
...počašćena.
subota, 05.06.2010.
Nezaborav
U ovo međublogersko druženje ušuljala se tema rata:
Rat
A gdje sam bila ja
kad je glupost uzdigla zle...?
Od mnogih, od boljih, nevinijih
nije vrijednijja ni čišća moja koža
pa zašto je izbjegla oštricu noža...
a oni ne, a oni ne?
Ja dosanjah naivne sne
kad je gitara otirala zaljubljene suze
kad je rock budio jutra
i nema veze što je život nešto drugo,
neki bi umjeli i dali više
pa zašto ja dobih šansu
da letim danas, padam sutra
a on ne, a ona ne?
Ja dobih sve
malo srce što raste pod mojim
kuca smisao svega - sreća
al' od sreće druge žene što osluškuje život
nije ni svetija ni veća
pa kako, zašto moj anđeo danas diše
a njen ne, a njen ne?
Sve dok sam tu
bit ću hram ljudskog poraza,
gorka je pobjeda što sam živa
ipak čupam nadu iz davnih dana
njihovog čistog odraza
i sadim osmjehe, zalijevam ljubav...
al' zauvijek i uvijek bit ću nedostojna
bit ću kriva.
--------------
Da sada nisam tu, da li bi moje mjesto bilo nekom ustupljeno, nekom tko svoje mjesto na ovom svijetu nema... ne bi, opravdavam se...
petak, 04.06.2010.
... 'ko sam pak ja?
Ne dokučujem smisao, a zašto i bih, da li se kap kiše trudi dokučiti smisao ovog stakla ili mojih staklastih očiju koje ju prate?
Kišne kapi
Prozorom putuju, zastaju
jedna drugu hvataju
kad se stope u istoj žili
zabrzaju prema istoj idili.
Vjeruju da ih dolje čeka
gostoljubiva, sretna rijeka
koja ponire duboko i lebdi još više
do novih oblaka i nove kiše.
Dno mog prozora da l' je kišni raj
ili samo ništavni kraj
u koje male kapi bezglavo jure
u slijepoj vjeri sjedinjeno žure?
Ali tko sam ja da bih znala bolje
što se krije tamo dolje
od kišnih kapi boje sive
koje lupkaju, vrckaju, vjeruju i žive.
-------------
Mi si, ljudi, umišljamo svašta, a istina je - kad me ne bude i ako svih nas ne bude, kiše će i dalje padati, dobro je da smo sve svjesniji toga, jer obrnuto se
ne može reći.
Odbijanje
Ne želim vidjeti i nitko mi ništa ne može...
Nanizane
Pogasih sva svjetla
u ovo gluho doba noći
i brojim nisku...
dvadeset i pet ih kupa mjesec
još deset ih se ljubi sa zvijezdama
a dalje se mute
perle prosute u mraku
prose svjetlost
a ja, kukavički okrutna
ne pružam pogled spasa.
Pogasih sva svjetla
i brojim nisku
godina...
--------------
... ali jutarnje ogledalo sprema zamku.
srijeda, 02.06.2010.
Kako kome
Ono što je nekome samo bezlična nota koju nije popratio ni najmanji drhtaj srca, nekome je najljepša simfonija...
Mrvice
Mrvice tvog života
kupim, skupljam, nižem
ne bih li stvorila nešto veće
sa ničijeg tla ih dižem
čuvam kao sjeme sreće.
Mrvice tvog života
puštaš da umru u sjećanju
ljubavlju im vraćam postojanja dah
da bih preživjela pustinju
i neželjen dodir i bijeg i strah.
Mrvice tvog života
kad spremim u ladicu nade
rastu, cvjetaju , sjaje
moje ih srce od neuglednosti krade
i krunu ljepote im daje.
Mrvice tvog života
hranim, mazim, želim strasno
kad bi ih vratio u misli svoje
i zadnjoj sumnji bilo bi jasno
sve duge svijeta su tvoje.
-------------
Kradem ih i čuvam u sjajnim dvorima, da li sam lopov ako one nikome ne trebaju ili sam dobrotvor...?
Nije zlato sve što sija
Bila sam ponosna na svako tvoje "oprosti", ali što dalje, sve manje...
Tvoje oprosti
Svoje oprosti odnesi
na kraj prokletog svijeta
baci u vjetar
u ponor bez dna istresi.
Svoje oprosti potopi
mojim suzama u nizu
panikom ga osjećam blizu
čašu svršetaka popij.
Svoje oprosti izbriši
danom u kojem te nema
i strepnja opet se sprema
al' strah je sve tiši i tiši.
Svoje oprosti pokrij
smijehom što usamljen zvoni
u poznatu priču ga skloni
u najdaljoj daljini me otkrij.
Tvoje oprosti
da ne ubije sve što volim
ne uguši sve što vrijedim
ko sjena prošlosti blijedim
bez vjere molitve molim.
Da ne pomuti mirne kiše
grčom ne ispuni jutra
ne slomi želju za sutra
tvoje oprosti – nikad, nikad više!
-------------
Oprosti je plemenita riječ, ali kao i sve drugo, kod pretjerane konzumacije je štetna, pa i opasna...
