Poezija i gitara
subota, 19.06.2010.
Naiva
Zvjezdani pad
Topla proljetna večer
balkon i cvijeće.
Tu pod zvijezdama tražim
mir, odmor i san,
u društvu jedne želje i čežnje
da završim dan.
Pogled mi ponire u dubine
tamne beskrajne visine,
Tu dobročudno trepću
sjajne nebeske vile,
lete i tajne priče pričaju
na crnom tepihu od svile.
Taj savršeni čarobni sklad
naruši zvjezdani pad.
S nevjericom pratim zlatni trag,
zar to tako i sa zvijezdama biva?
Bože, što ja mogu učiniti
da opet gore bezbrižno sniva?
Je li moguće da je za mene pala
nakon što je milijardu godina sjala,
da je smisao zvjezdane vječnosti
ispuniti malu ljudsku želju
i da je največa čast ostvariti je
nesebičnu, uzavrelu i smjelu?
Ako je tako, nemam pravo odustati
za ovu ljubav ću se boriti,
potisnuti strepnju, sram i strah.
Možda mrtva zvijezda stvara
i u njegovoj duši nerazumljivi nemir
koji će mu prevsti
tek njegova gitara.
