Poezija i gitara
četvrtak, 10.06.2010.
Čuvam je...
Bora
Jedna bora iznad usne, desno
nije kao druge, kratke, duže i duge
koje su upravo tamo gdje trebaju biti
u svom savršenom redu
nižu godine u prirodnom, sve bržem slijedu.
Jedna bora iznad usne, desno
bez neke logike našla je svoje mjesto
i pamti posebne dane i čudne noći
koje ponekad srećom ili na žalost
s uma smetnem
ona me vraća meni samoj
kad je bez šminke
u jutarnjem odrazu sretnem.
Bora iznad usne
gužva mučne nemire dječjeg polusna
gura ih u nesvjesna prostranstva moga bića
da bi snošljiva bila priča
ljubav prema bližnjem nema sjene
zahvalna sam, mirna i ponosna
dok samo odana crta lica tajnu zna.
Bora iznad usne
drhti od studeni zimskoga dana
onog kad je dijete odraslo jer je shvatilo
da baš svatko može otići, pa i sestra
samo moja, nedužna i mlada,
o Bože, kome je kazna njena bol i patnja
i koga tješi ovo cvijeće što sadim
na ploči mrtvoga grada?
Bora iznad usne
sjeća se čudesne vjere i tvrdoglave nade
u borbi prsa o prsa s užasom straha
da ne postoji sutra
kad je pobjeda imala zvuk moga daha
i prkosno nosila zastavu
bijelog bolničkog jutra.
Bora iznad usne
čuva dubinu jednog muka
bila sam spremna dati obečanja
riječju, tijelom
svime što on mašta i skriveno sanja
moj odgovor silno je želio biti zvuk...
nije se zbilo
moj odgovor izgara...
pitanja nije bilo.
Bora iznad usne
kolijevka je dječjeg plača i smijeha,
nježnih zagrljaja i utjeha
ljulja prve slogove i korake
vrijedili su iskušenja, oluje i molitve svake
ovi poljupce na usnule oči
i ljubav koja jedina ne može proći.
Bora iznad usne
još nije zaključala riznicu sreće i bola
još ću mnogo propustiti
i kajanje ko perle nizati
i još ću mnogo uzeti sa tog šarenog stola.
Moja bora
ko otvorena školjka na dnu mora
još bokal bisera i crnih i srebrnih
želim joj dati,
a ona me prati i prima ih svjesno...
koliko prošlosti u nju još može stati?
Jedna bora iznad usne, desno.
