Dobro je dok se u nizu tugaljivih riječi i u kukanju koje će ljudi podnositi tek reda radi i ako baš moraju, nađe neko "možda" i neko "ali"...
Ona zna
Možda me voli tvoja gitara
ona ima tvoju dušu
što ti ne znaš... ona zna.
Nema me u tvome danu
ni u tvojim neznanim noćima
nema me u tvome stanu
ni u tek ti probuđenim očima.
Nema me u tvojim prstima dok sviraš
ni u želji koju pustiš da luta
ni u tvome jutru dok košulju biraš
ni u mirisu tvoga auta.
Nema me u ljuljanju tvoga hoda
nema me u sjeni što ti je na put pala
dok prolaziš parkom ispod zelenog svoda
ni u kutu tvojih sunčanih naočala.
Nema me na tvojim usnama
dok pjevušiš pjesmu staru
ni na večer u umornim mislima
ali u snu... pitaj svoju gitaru...
-----------
Njen zvuk, te tankoćutne vibracije žica i treperenje u zraku možda će pronaći u nama neki osjećaj koji ne znamo ili ga ne želimo... Kao kad nakon ljetnog pljuska, miris zemlje prizove sreću nekih davnih dana kad su sitne nožice trčale po toplim lokvama. Od te sreće u sjećanju postajem svjesna koliko je danas nema, kako smo neskromni i kako nam puno treba za sreću.
Post je objavljen 24.05.2010. u 22:57 sati.