Mislim da se svatko bar jednom našao u takvom stanju da
svoj jad i svoje misli nije mogao podijeliti ni sa obitelji, ni sa
prijateljom-icom, kolegicom, susjedom, ljubavnikom...
zapravo ni sa kim iz ljudske vrste.
Šuma
Glava u čvrstom stisku dlanova
da ne bi pali udarci
da ne izađe vrisak iz uma
razborit korak na muci...
Šuma u popodnevu se nudi
teške uzdisaje može podnijeti
njima njiše moćne krošnje
na njima će lišće ponijeti.
Komadići neba više vrijede
kad titraju kroz zeleno sito
razigravaju utrnutu nadu
mekšaju što je u srcu zbito.
Zvukovi dublji i čišći
ko mantra pulsiraju šumskom žilom
ovdje i sada se gubi u vremenu
odakle i kamo se sluti bilom.
Boje u sjeni su nježnije
pokrivaju oštre bridove straha
ublažuju bljesak gole zbilje
smiruju bol pada i kraha.
Mirisi vlažni i teški
popunjavaju pore sretnih sjećanja
skupljaju prosuta zrnca ljepote
pronalaze putem izgubljena svitanja.
Šuma u popodnevu me grli
udarce prima mekom dubinom
vrisak guta zemljom i visinom
u njenoj dobroti zli dusi su umrli...
-------------
Ko nova!
Post je objavljen 10.05.2010. u 21:07 sati.