Silueta sa zločestim roščićima na glavi koja nas uporno prati, zove se nezadovoljstvo.
Mijenjam
Sve mijenjam za ništa,
ali ne ide.
Noći i dane u sjajnom paketu
koji tresem i tresem, al' ne čujem ništa,
ima tko bi čuo, znam.
Večeri i jutra uz molitvu svetu,
kad amen spusti zastor
u duši aplauz ne ori,
zar duše nemam?
Ima tko se pitao ne bi, znam.
I zime što vriju ispod ledenog krova,
romani i bajke uz miris kamina
sve je došlo
i prošlo uz pomoć snova
ostaje samo Djevojčica sa žigicama.
I ljeta čekana i vruća
koja nižu putovanja i slike
slute neke nejasne šanse,
a onda bez mnogo buke i vike
vrate blaženstvo i prokletstvo
stare romanse.
I postelju dragu, toplu i meku
koju tek navika sprema,
u kojoj sigurnost drijema,
sigurnost od sreće
neostvarive, nezaslužene, tuđe
i bezobrazno veće.
Sve - kao svemir zbijen u atomu
postoji, ali se ne događa i ne živi.
Ništa - kao smjerovi krivi
u beskrajne blizine i daljine gdje me nema
i ako se bacim u taj ponor
možda me uhvate nečije misli,
zapnem u nečiju mrežu strasti,
pa ako i boli i vrijeđa
uvijek mogu bez sjećanja dalje pasti.
Sve mijenjam za ništa,
ali ne ide.
-------------
Da li je onaj tko može napisati ovo, nezahvalno sebično čudovište...? Ma neka je sto puta tako, za "onaj" osjećaj svi će odbaciti sve i stajati goli na kiši ljubavi, a poslije kako bude, uz jako puno sreće možda nas netko zagrne toplim kaputom...
Post je objavljen 25.05.2010. u 21:38 sati.