Plastično je fantastično

… u proizvodnji plastičnih vrećica?

Riječ je o gospodarskoj grani koja u Hrvatskoj bilježi pozitivne, iz godine u godinu sve bolje rezultate. Ali zato su proizvođači tih vrećica u Hrvatskoj konstantno na udaru, od raznih lažnih »zelenih« koji bi valjda htjeli ugasiti još i tu proizvodnju ističući plastične vrećice kao jedan od gorućih ekoloških problema

Piše: Boris Jagačić,
glavni urednik portala ZG Magazin

S vrećicama kao da vrijedi ono pravilo – baš kad ih najviše trebaš, onda pri ruci nemaš nijednu. Pogotovo to živcira kada se onako usput sjetite da trebate nešto iz dućana pa onda pored špajze pune plastičnih vrećica kupujete nove. Ali moraju i plastičari od nečega živjeti… Slična nam se situacija nedavno dogodila – trebalo je ponijeti neke stvari s vikendice, a vrećice »ni za lijek«. No nakon malo prekapanja naišli smo na jedan upravo povijesni primjerak koji se skrivao u ladici jednog kredenca – plastičnu vrećicu s reklamom za nekadašnju jeans robnu marku Majoriza koje je stajala Kuća europske mode, odnosno Kamensko. Lako se može zaključiti da spomenuta vrećica datira iz 1980-ih, vremena dok su još harali synth-pop glazbeni sastavi pa manekeni s reklame djeluju kao članovi Duran Durana, a tu je i marama u kosi kako bi nadopunila efekt.

A Majorove traperice bile su tada apsolutni hit, valjda nema nikoga od jeans generacije tko ih nije nosio. Neizostavne su bile i traper jakne, a kasnije i zimske traper jakne s krznom, kakve su se također mogle kupiti s etiketom brenda Kamenskog. Netko će reći da tada drugih traperica nije ni bilo, ali mogle su se kupiti i Varteksove Levisice pa i neke druge, a one kakve su pojedinci nabavljali iz uvoza kvalitetom nisu bile nimalo bolje, a sve to je bilo puno skuplje. Pogotovo ako ste Majorice kupovali u tvorničkom dućanu Kamenskog u Reljkovićevoj.

Nepostojeće slobodno tržište

Danas više nema Kamenskog, a Major brend je prestao postojati, čini mi se, još početkom 1990-ih, kada su širom otvorena uvozna vrata. Valjda nije bio dovoljno cool ili nobl za neke jer kod nas izgleda stoji deviza da je sve uvozno bolje. Spomenimo da potpuno slobodno i otvoreno tržište ne postoji valjda nigdje u svijetu jer svi na ovaj ili onaj način nastoje sačuvati vlastitu proizvodnju, ali »idealu« slobodnog tržišta ponajviše se približila upravo Hrvatska. Kao da to baš nama odgovara.

Da svoje cijeniti ne znamo upravo je zorno posvjedočio i svojedobni radijski nastup Nadana Vidoševića, a riječ je o ni više ni manje o dugogodišnjem čelniku Hrvatske gospodarske komore (HGK) i nesuđenom predsjedniku Republike Hrvatske koji je u vrijeme predsjedničke kampanje gostovao na stojedinici. Vidošević je prilično suvereno vladao nastupom dok je razgovor išao po uhodanom terenu. Na uobičajena i predviđena pitanja samouvjereno je verglao odgovore koji su zvučali kao da stižu s gramofonske ploče. Trajalo je to sve dok se voditelj nije nenadano odmaknuo od uobičajenih okvira i onda je ploča najednom počela »preskakati«.

Zbogom TOZ-ovim flomasterima “Hlapić”

Podsjetimo, HGK je poznat po svojoj, samoj po sebi hvalevrijednoj akciji (i sloganu) Kupujmo hrvatsko, koju je inicirao upravo Vidošević. Stoga je voditelj svoga gosta s neba pa u rebra, onako kao ovlaš pitao nešto o toj akciji, da bi pitanje zatim povezao s potpitanjem zašto on na sebi ne nosi hrvatski proizvod, već uvozni (Vidošević je na sebi imao skupocjeni proizvod talijanske modne tvrtke Paul&Shark).

E na to Vidošević nije imao suvisli odgovor, bilo je to sve nešto u stilu tuc-muc, pa je u jednom trenutku čak izvalio da proizvod »mora biti kvalitetan« itd… Da je još tada postojao Feral Tribune, odgovor je mogao komotno završiti u njihovoj rubrici Shit of the week, samo što je i Feral u to vrijeme prestao postojati (liste je ugašen 2008. godine). A iz odgovora bi se jednostavnom metodom indukcije onda mogao izvesti zaključak kako odjevnim predmetima proizvedenima u Hrvatskoj nedostaje i kvalitete i estetike, odnosno da je ona zadovoljavajuća za prosječnog hrvatskog potrošača (čitaj raju), ali ne i za odabrane, za »elitu«. I to iz usta glavnog promotora hrvatskih proizvoda i proizvodnje.

Koliko nam je stalo do našega govori i primjer Tvornice olovaka Zagreb, koja je ugašena nakon 78 godina postojanja. Ova tvrtka, koja zauzima važno mjesto sada već u povijesti zagrebačke industrije pala je »šaptom«, uz suzu pokojeg radnika koji će svoj kruh morati potražiti negdje drugdje. Samo gdje? Ili kako bi rekao onaj jedan drugi Tozovac – siromah sam, al’ volim da živim – samo što ovi radnici, za razliku od lika iz pjesme nisu ništa učinili ništa krivo. Ispada kako je od egzistencije radničkih obitelji i njihovih olovaka, flomastera, pastela, vodenih boja, plastelina i dr. – proizvoda uz koje su odrastale generacije – privlačnije zemljište ne kojem se nalazi tvornica. Nekako slično kao i u slučaju Kamenskog. Navodno će se i tamo graditi stanovi, premda u Zagrebu još ima popriličan broj neprodanih stanova. Ali to je biznis u kojem se u relativno kratkom roku okreću ogromni dobici pa se netko očito tome nada.

Hrvatski izvozni suficit

No vratimo se plastičnim vrećicama s početka priče. Riječ je o gospodarskoj grani koja u Hrvatskoj bilježi pozitivne, iz godine u godinu sve bolje rezultate. Ali zato su proizvođači tih vrećica u Hrvatskoj konstantno na udaru, od raznih lažnih »zelenih« koji bi valjda htjeli ugasiti još i tu proizvodnju ističući plastične vrećice kao jedan od gorućih ekoloških problema. To su isti oni koje je smetalo istraživanje plina i nafte u Jadranu, za koje doduše, ni nakon javnih prepucavanja sučeljenih strana ne znamo jeli to više štetno ili korisno. No ove su smetala i uzgajališta ribe u Jadranu. Zagađivao je valjda i TOZ. Sada više neće. Ima li uopće nekakva proizvodnja koja ih ne bi smetala i misle li da se u Hrvatskoj može živjeti od čistog zraka? Naravno da okoliš treba čuvati, ali ne možemo ugasiti sve koji još nešto rade. Po toj logici razmišljanja Njemačka bi onda bila »najprljavijia« zemalja u Europi s obzirom na svoje goleme proizvodne resurse, a svi vrlo dobro znamo da tomu nije tako.

Valja napomenuti da, prema riječima Gordane Pehnec Pavlović, pomoćnice direktorice Sektora za industriju i IT pri HGK, proizvodnja plastičnih vrećica ima izvozni suficit i dodatni izvozni potencijal. Sličan odgovor dobili smo i iz tvrtke Muraplast d.o.o. Davor Uljaki, zamjenik direktora Muraplasta, potvrdio nam je da Hrvatska, ali i sve zemlje u regiji (Slovenija, Srbija, Bosna i Hercegovina) na tom polju imaju izvozni potencijal.


Tablica: Statistički podaci za izvoz plastičnih vrećica (2010 – 2014) * Izvor: HGK

Statističke podatke za proizvodnju, uvoz i izvoz plastičnih vrećica od 2010. do 2014. godine možete preuzeti ovdje.

Za kraj prenosimo izjavu Gordane Pehnec Pavlović i svaki dodatni komentar bio bi suvišan: »Kao što možete vidjeti iz priloženog, ova gospodarska grana i dalje bilježi rast proizvodnje i rast izvoza, izvozni suficit uz evidentan proizvodni potencijal. Želim nadodati kako problem onečišćenja okoliša koji se uvijek veže uz ovaj proizvod moguće je jednostavno riješiti kroz sustav gospodarenja okolišem tako da se isti prikupljaju zajedno sa ostalom plastičnom ambalažom što bi omogućilo njihovo recikliranje pa neće više predstavljati problem kao što je to sada slučaj«.



Izvor:
ZG Magazin: Kome smetaju dobri rezultati u proizvodnji plastičnih vrećica?