Plastično je fantastično

Od bioplastike preko agrokulture do kiborgizacije, to su aktivnosti profesora dr. Igora Čatića u ovim prosinačkim danima. Dok je u tijeku priprema za objavljivanje materijala objavljenih na savjetovanju "Bioplastika - danas i sutra", održanom 23. studenog u Zagrebu (o čemu će uskoro biti više govora i na stranicama ovog bloga), aktivnosti se nastavljaju.

Već sutra prof.dr. Igor Čatić ima predavanje na temu "Ne ispirati mozak s proizvodima agrokulture" koje će održati u 18 sati u Europskom domu u Zagrebu, Jurišiveća 1 - više na sljedećem linku.

A kako ste mogli vidjeti u prethodnom postu, sljedeći tjedan u srijedu, 12 prosinca, u Rijeci na Medicinskom fakultetu profesor drži predavanje "Kiborzi među nama".

Prije nekoliko dana je na web stranicama ZG Magazina objavljen interview s profesorom o svim tim aktivnostima i međusobnim poveznicima, pa ga prenosim i na stranice ovog bloga.



Ono što valja istaknuti, kada se spominje ZG Magazin s kojim i ovaj blog surađuje, je nedavno primljen e-mail glavnog urednika g. Borisa Jagačića koji kaže:

Web portalu ZG Magazin i glavnom uredniku g. Borisu Jagačiću s kojim ovaj blog surađuje čestitke na uspješnom radu koji je eto prepoznat i priznat. Lijepo.

Ali vratimo se temi posta:

Kiborzi među nama

Henry Markram vodi projekt stvaranja umjetnog ljudskog mozga s rokom završetka u 2023. Na projektu će raditi istraživači iz devet zemalja (u inozemnim medijima prozvani i kao ‘Team Frankenstein’), a vrijednost projekta je jedna milijarda eura. Umjetni mozak bit će napravljen od silicija, zlata i bakra, a imat će sposobnost razvijanja misli nezavisno od ulaza (inputa) s drugih strana, i mogućnost osjećanja. Među znanstvenicima prevladava strah da bi taj mozak mogao biti više zao, nego dobar. Zato je projekt etički vrlo dvojben…

Čovjek je prirodno biće kada se rodi. Kada dobije, npr. prvu zubnu ispunu postaje kiborgom. Ali valja razlikovati stupnjeve kiborgizacije, njihovu poželjnost ili dvojnost.Postoji više mogućih podjela kiborga na: „biomedicinske kiborge“ ili „homo kiborge“ i „digitalne kiborge“. Na temelju mog načina gledanja, kojeg označavam sintezologijskim, moguća je podjela na tvarne kiborge i informacijske kiborge.

Razgovarao: Boris Jagačić

prof. dr. Igor Čatić >

Kada smo nedavno razgovarali s prof. dr. Igorom Čatićem o njegovim aktivnostima, u jednom smo trenutku zaključili da bi objava našeg cijelog razgovora premašila opseg koji je prihvatljiv za suvremenog, sve užurbanijeg čitatelja. Stoga smo se dogovorili da se razgovor podjeli u dva dijela. U prvom dijelu, objavljenom 11. listopada na stranicama ovog portala, razgovarali smo o njegovim postignućima i povezanosti s filozofima u svjetlu nedavno održanog skupa „Ideja Sveučilišta“ tijekom 21. dana Frane Petrića“, gdje je naš sugovornik propitivao ciljeve bolonjskog procesa.

U ovom, drugom dijelu, našeg razgovora usredotočili smo se na tri transdisciplinarne teme s aktualnim povodima. To su kiborzi, bioplastika i s njom povezana tribina “Ne ispirati mozak proizvodima agrokulture”. Krenimo s kiborzima.

Svojedobno ste u jednom dnevnom listu objavljivali članke na temu robotike, a sudjelovali ste i u radu nekih robotičarskih skupova. O čemu ste tamo govorili?

Robotika je područje s kojim se nisam aktivnije bavio. Pratio sam kretanja, a govorio sam obično o temama koje su na neki način povezane s robotima i robotikom. Međutim treba na ovom mjestu navesti jednu pojedinost. Običaj je da se asistente i to kao stvarno zadužene, uključuje u vođenje diplomskih radova. Jedan takav bio je tada 1982. godine, danas jedan od svjetski vodećih robotičara, prof. Branko Katalinić. U okviru Katedre za preradu polimera suvodio je dva diplomska rada, „Projekt manipulatora za poslugu ubrizgavalice“ i „Prihvatnice i upravljački uređaji pneumatskog manipulatora za poslugu ubrizgavalica“. Poslije uspješno obranjenih diplomskih radova, ponuđen je zajednički projekt zainteresiranoj plastičarskoj grani gospodarstva. Nažalost bezuspješno.

U posljednje vrijeme vaše ime se sve češće pojavljuje u člancima na temu kiborga. Na tu temu i u inozemstvu je objavljen jedan vaš članak.

Ta tema me povremeno zaokuplja već više od desetljeća. Snažan poticaj tom interesu potječe od mog druženja s bioetičarima. A izravni poticaj bila je jedna TV emisija gdje su prikazali aktivnost prof. K. Warwicka sa Sveučilišta u Readingu na ugradnji čipova.

Dopustite upadicu. Što se nastavnika s područja proizvodnje plastičnih i gumenih dijelova tiču kiborzi?

Pitanje je opravdano samo na prvi pogled. Treba znati da se, u pravilu čipovi prave od anorganskih polimera na osnovi silicija. A ugradnja dijelova u čovječje tijelo ili umjetni udovi često su načinjeni od organskih polimera. Nismo svjesni, ali još 1989. jedan novinar u „Vjesniku“, Ivo Jakovljević, izvrsno je sastavio naslov za moj prilog o polimerima. „Život je polimer“ što je točna oznaka. Naime bjelančevine, nukleinske kiseline i polisaharidi su osnovni organski polimeri. Dodajmo još, plastika i guma u suvremenoj medicini čine više od pola svih upotrijebljenih materijala.

Valja i u ovakvim razgovorima biti jezično precizan. Kako se definira kiborg?

Najčešća je definicija da je ljudski kiborg, jer postoje i životinjski (čipiranje životinja), hibrid između živog tijela, npr. čovjeka i stroja. Poslije naših produbljenih istraživanja, osobito tijekom posljednjih nekoliko godina u okviru projekta „Primjena opće sustavnosne teorije u raščlambi opće tehnike“ pokazalo se prikladnijim definirati kiborga kao hibrid živoga i neživoga. U nekim slučajevima kao što je to umjetno srce, koje je još u razvoju, mase od 960 grama, radit će se o svojevrsnom stroju. Ali i ono je neživo. Dakle, naša je definicija općenitija.

Znači li to da ima puno više kiborga među nama nego smo mi toga svjesni?

Točno. Čovjek je prirodno biće kada se rodi. Kada dobije, npr. prvu zubnu ispunu postaje kiborgom. Ali valja razlikovati stupnjeve kiborgizacije, njihovu poželjnost ili dvojnost. Zbog daljnjeg razgovora valja navesti sadašnju podjelu kiborga. Postoji više mogućih podjela kiborga. Po prvoj razlikuju se četiri kategorije kiborga.


Mogućnosti zamjene prirodnih dijelova čovječjeg tijela s umjetnima (I. Greguric 2010.)

U prvu kategoriju ubraja se obuhvaća fizičko nadomještanje udova, organa i ostalih dijelova čovječjeg tijela koji nedostaju, uz djelomično ili potpuno vraćanje njihovih funkcija, kao npr. umjetni kuk ili umjetna ruka. Dodavanje ili pojačavanje određenih funkcija organizma, pri čemu se on dovodi u stanje koje se smatra „normalnim“ za ljudska bića, poput vraćanja vida smatra se drugom skupinom (vraćanje vida slijepima). Treća kategorija kiborga su oni koji obuhvaćaju rješenja koja proširuju već postojeće funkcije organizma – stvaranje bolje verzije čovjeka. U tu se skupinu ubraja i čipiranje ljudi. Konačno četvrtu kategoriju kiborga čine oni kojima su dodani organi ili funkcije koje nisu karakteristične za ljudsku vrstu s ciljem da joj se omogući egzistencija u inače nepovoljnom okruženju. To su npr. rješenja kojima se teži da čovjek može prenositi teret veći od uobičajenog ili da vidi u infracrvenom području.

Treba spomenuti još dvije podjele. Prva je na „biomedicinske kiborge“ ili „homo kiborge“ i „digitalne kiborge“. Na temelju mog načina gledanja, kojeg označavam sintezologijskim, moguća je podjela na tvarne kiborge i informacijske kiborge. Primjer tvarnog kiborgiziranja je ugradnja umjetnog kuka, a čipiranjem se postaje informacijskim kiborgom. Ovom podjelom želi se naglasiti na čemu je težište.

Ljudi žive sve dulje i potrebno im je sve više „rezervnih dijelova“. Kako riješiti taj problem?

Nažalost, presađivanje organa ili udova, koje je također u snažnom razvoju, nije trajno rješenje. Kroz priču jednog kirurga, glasoviti filozof tehnike, Francuz Jacques Ellul još je 1992. ovako sažeo svoj stav o presađivanju. »Što više mladih stradalih u prometnim nesrećama, to više uspješnih presađivanja.« Dakle morat ćemo mijenjati živo, prirodno, s umjetnim, neživim.

U jednom vašem članku pročitah da će mrtvozornici dobiti novu dužnost. O čemu je riječ?

Preostaci kremiranja >

Umrle je moguće pokopati ili kremirati koje postaje sve prošireniji način zbrinjavanja mrtvog čovječjeg tijela. Npr. u Japanu se čak 99 % umrlih kremira. Što su preostatci kremiranja, koji su već sada privukli pozornost oporabljivača, njih šest, pretežno u SAD-u? To su skupi metali, čelični klinovi, titanski kukovi ili kobaltno-kromna koljena. Njih je moguće pretvoriti u dijelove automobila, zrakoplova ili vjetroturbina. Samo umjetnih pužnica do sada je ugrađeno oko 200 tisuća. Što je s elektrostimulatorima srca ili s RFID-čipovima? Tu ne bi trebalo biti etičkih problema, jer usatci nisu nikada bili živi. A to nameće novu zadaću mrtvozornicima u budućnosti. Morat će odrediti stupanj kiborgiziranja pokojnika i dopustiti ukop u zemlju ili zahtijevati kremiranje.

Koji je najveći projekt na putu potpune kiborgizacije čovjeka?

To je projekt umjetnog mozga kojeg vodi H. Markram. Odobren mu je 2011. projekt „Human Brain Project“, s rokom završetka u 2023. Na projektu će raditi istraživači iz devet zemalja, od toga oko tisuću doktoranada s područja medicine, kemije, fizike i informatike, a vrijednost projekta je jedna milijarda eura. Umjetni mozak bit će napravljen od silicija, zlata i bakra, a imat će sposobnost razvijanja misli nezavisno od ulaza (inputa) s drugih strana, i mogućnost osjećanja. Među znanstvenicima prevladava strah da bi taj mozak mogao biti više zao, nego dobar. Zato je projekt etički vrlo dvojben.

Dolazimo do pitanja etičnosti kiborgiziranja, ili onime čime se bavite. To je pitanje kiborgoetike. Možete navesti pozitivan i negativan primjer?

< RFID čip

Pozitivni i poželjni primjer kiborgiziranja je vraćanje vida slabovidnima ili slijepima. Sporno informacijsko kiborgiziranje je prvenstveno ugradnja radiofrekvencijskih identifikacijskih (RFID) čipova. Nekima da ne uzimaju previše lijekova, nekima iz pomodnih razloga. S tom takvom identifikacijom započelo se kod ljudi 10. svibnja 2002. Tada su trojici članova obitelji Jacobs iz Floride ugrađeni RFID čipovi. Osnovni razlog bio je što je otac Jeff bio jako ovisan o brojnim lijekovima, a pogrješka u njihovu uzimanju bi bila katastrofalna. Već je 2005. više od sedam tisuća ljudi imalo ugrađeno takve čipove.

Potencijalno negativne posljedice ugradnje RFID čipova pojavljuju se sve ubrzanije.Europska unija (2010.) i američka Food and Drug Administration (FDA, 2011.) odobrile su čipiranje lijekova (npr. pilula) čipovima veličine zrne pijeska koji mogu iz ljudskog probavnog trakta slati podatke o stanju tijela na računalo. Zapravo je to uvod u globalizacijsko praćenje pojedinca kojim se nastoji dovršiti koncept jedinstva i uniformnosti zemaljske kugle i uspostaviti potpunu kontrolu kretanja, mišljenja i djelovanja građana. Osim mentalnog, emocionalnog, pa i fizičkog programiranja naše svijesti i percepcije stvarnosti, bit će moguće daljinskom kontrolom zaustaviti neke fiziološke procese u tijelu, što može imati pogubne posljedice po zdravlje. Čip priključen na nervni sustav čovjeka uključenog u mrežu može usporavati ili ubrzavati rad srca, usmjeravati i kontrolirati njegove misli, fizičke reakcije itd.
Mikročipiranje moglo bi dosegnuti globalne razine ljudskih aktivnosti i zahtijevati obaveznu upotrebu mikročipova u svakodnevnici građana, bez kojih neće biti u mogućnosti pristupiti određenim društvenim segmentima.

Ova tema je vrlo intrigantna. Može li se o njoj negdje nešto više pročitati ili čuti?

Ako imate prijatelje među liječnicima, neka Vam posude „Liječničke novine“ od rujna 2012. Tamo je objavljen vrlo opširan tekst o toj temi. Koji je prikazan u sličnoj slovenskoj tiskovini u skraćenom obliku. Govorio sam o njoj u Senatu Medicinske akademije i za građane Cresa u okviru „21. dana Frane Petrića“. Sada se priprema o toj temi Tribina na Fakultetu strojarstva i brodogradnje 4. prosinca 2012. A pozvan sam i da govorim o tome u okviru Dana Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, 12. prosinca 2012. Konačno Hrvatski radio I. program objavio je razgovor o toj temi u emisiji „Drag mi je Platon“, a 1. prosinca će objaviti razgovor s autorom Radio Novi Sad.

Druga je aktualna tema „bioplastika“. Naime Društvo za plastiku i gumu organizira 22. studenoga 2012. po prvi puta u Hrvatskoj savjetovanje isključivo posvećeno toj temi. O čemu je riječ?

Odgovorit ću na zaobilazni način. Javnosti se nameću dvije teme kao tehnička novost i napredak. To su nanotehnika i bioplastika. Da vidimo neke podatke o tome. Prve nanočestice bile su one zlatne i stare su oko 2.700 godina. U 2010. proizvedeno je oko 11 milijuna tona nanočestica, od čega otpada oko 9,5 milijuna tona na čađu za potrebe raznih gumenih i ostalih proizvoda. A čađa se upotrebljava odavno, barem od 19. stoljeća. Suvremenih nanočestica je još uvijek jako malo. Pritom valja navesti da sam 2008. uveo pojam nanooze, bolesti koju izazivaju nanočestice. Tri mjeseca kasnije pronašao sam i prvu bolesnicu od te bolesti.

Slično je s bioplastikom. Bioplastika je prethodila sintetskoj plastici, jer je prva sintetska plastika bila je fenol-formaldehid, popularni „bakelit“ koja je izumljena tek 1907. Prva je bila plastika načinjena je na osnovi biomaterijala kao što su npr. celuloza (parkesin, celuloid, celofan), kazein, bjelančevina iz mlijeka (galalit) ili soje. Primjerice kazein poznat i kao galalit, proizvodi se već nekoliko stoljeća, npr. za dugmad. Ti su materijali, međutim, ubrzo zaboravljeni, nakon što je otkrivena mogućnost dobivanja plastike od nafte (fosilna plastika). Renesansa plastike na bioosnovi započela je s plastikom na osnovi škroba, zbog razloga koji vrijede i danas: relativno niska cijena i raspoloživost sirovina te zbog biorazgradljivosti kao dodatne funkcije materijala.

Što je zapravo „bio-“, jer imamo biokozmetiku, bioplastiku, biotekstil… Postoji li i bioguma?

Mayanska igra loptom >

Oznaka „bio-“ označuje da je ulaz u proces nešto na osnovi biljaka ili životinja (celuloza ili mlijeko). Međutim proizvodi nisu prirodni, kako nam se to nameće. Sve što je stvorio čovjek uzgojem ili na neki drugi način je umjetno. Prema tome nema prirodnog uzgojenog pamuka kako nas to uvjerava jedan glasoviti reklamni dvojac u Hrvatskoj. Radi se o pamuku uzgojenom pri posebnim uvjetima. Čija je danas proizvodnja ispod 1 % ukupne proizvodnje pamuka. Jedino tekstilno vlakno koje je načinjeno od prirodnog ulaza u proces je ono načinjeno od brnistre.

Ali, dobro se uočili, nitko ne govori o biogumi. A prvi gumeni proizvodi koji su načinjen od sirovina, prirodnih neprerađenih tvari, bile su gumene lopte i sandale i to pred 3,5 tisuća godina u Srednjoj Americi. Naime bile su od prirodnog lateksa i slaka vinove loze. Ali očito da bioguma trenutno nikoga ne zanima.

Kolika je svjetska proizvodnja bioplastike? Koliki je uopće njezin udjel u svjetskoj proizvodnji plastike?

Svjetska proizvodnja bioplastike 2011. je bila 1,2 milijuna tona, s prognozom da će biti 2015. ili 2016. oko 6 milijuna tona. A proizvodnja fosilne plastike bila je već 2011. godine oko 280 milijuna tona.

Treba li nam onda bioplastika?

Treba, ali samo ako je načinjena od otpadne biomase, a ne da se za potrebe te plastike uzgajaju biljke koje daju npr. škrob. Treba pridodati da sam najoštrije osudio reklamu jednog talijanskog proizvođača, plastike koji od 170 proizvoda ima samo jednu vrstu bioplastike. A napao je plastiku u cjelini. To je rezultiralo mojim tekstovima ili tekstovima nekih urednika koji su objavljeni u SAD-u, Poljskoj, Velikoj Britaniji, Srbiji, Sloveniji. Vrhunac je bio kada je jedini časopis posvećen isključivo bioplastici – „Bioplastics Magazine“ 2011. objavio moj tekst „Bioplastika da, ali …“.

Recite nam o čemu će biti govora na skupu „Bioplastika – danas i sutra“?

Skup će biti svojevrsno poučavanje stručne javnosti o bioplastici. To najviše nedostaje svuda, o čemu su svjedočili nedavno brojni referati održani na sličnom skupu u Sloveniji. Govorit će se o mjestu bioplastike među materijalima i njezinom povijesnom razvoju. Ukazat će se na svjetske trendove, prednosti i nedostatke tih materijala, potrebnoj normizaciji te o biorazgradljivosti. Neki od znanstvenika referirat će o svojim rezultatima istraživanja.

Međutim, s bioplastikom povezana je i treća tema. To je najavljena tribina „Ne ispirati mozak proizvodima agrokulture. Tribina će se održati 6. prosinca 2012. u Europskom domu, Jurišićeva 1a s početkom u 18 sati. Na tribini uvodničari bit će doc. dr. sc. Katica Knezović, teologinja i agronomka i vaš sugovornik. Osnovna je svrha tribine pokrenuti zabranu uporabe riječi prirodno ako se radi o proizvodima iz uzgoja. Prirodne su samonikle biljke i životinje u šumi. Sve ostalo je umjetno, što kaže i naziv za biljne proizvode da su to proizvodi agrokulturne djelatnosti.

(U ovom razgovoru dotaknuli smo se ipak rubnijih tema s kojima se inače bavi prof. dr. Igor Čatić. Ovaj put nismo razgovarali o onome što čini središnji dio njegova područja djelovanja. A to su plastika i guma. Posebno u ozračju da se najvjerojatnije gasi organska industrija plastike u Zagrebu. No bit će i za to zgode…)


Izvor: ZG Magazin