Opera house

Paul Hindemith (Hanau, 16. studenog 1895. - Frankfurt na Majni, 28. prosinca 1963.), njemački skladatelj


Paul Hindemith studirao je u Frankfurtu na Majni. Djelovao je kao skladatelj, solistički i komorni virtuoz na violini i violi, dirigent i pedagog. Jedan je od pionira europske glazbene moderne, a prošao je faze od ekspresionizma do neoklasicizma, odnosno neobaroka. Skladao je orkestralna djela te balete, a uzor je širokom krugu njemačkih skladatelja (tzv. Hindemithova škola).

Djela:

opere:
"Ženska nada"
"Ubojica"
"Sveta Suzana"
ciklus solo pjesama:
"Marijin život"
"Filharmonijski koncert"

Stevan Hristić (19. 06. 1885., Beograd – 21. 08. 1958., Beograd), svojom sveukupnom delatnošću je bio najistaknutiji skladatelj u Srbiji u prvoj polovici 20. stoljeća. Školovao se na čuvenom Lajpciškom konzervatorijumu, koji je njegovom radu dao solidne profesionalne temelje. Takođe je, u vreme pred Prvi svjetski rat, boravio u Moskvi, Parizu i Rimu. Upoznat sa muzičko-stilskim tendencijama ondašnje Europe, kao i sa osloncem u tradiciji srpskog muzičkog romantizma i nacionalne boje (posebno samoga Mokranjca), stvorio je osebujan muzički jezik koji je bio mešavina folklornih utjecaja i kasnoromantičarskih, impresionističkih i verističkih elemenata u melodici, harmoniji i instrumentaciji. Ovo je učinilo da njegova muzika bude slušljiva i bliska širokom auditorijumu. Pred premijeru baleta "Ohridska legenda" izjavio je:

„Gledao sam, pre svega, da ovo delo napišem tako da bude pristupačno i jasno. Da ga razume šira publika, da na nju što snažnije deluje, a da njegova tehnička obrada zadovolji onih deset-petnaest stručnjaka što će biti tamo...”
Njegov najznačajniji doprinos razvoju kulturnog života Srbije je osnivanje i vođenje Beogradske filharmonije. Naporedo sa tim, bio je i direktor Beogradske opere u periodu 1924.-1935., a 1937. je jedan od osnivača i prvih profesora Muzičke akademije, a kasnije je i jedno vreme bio njen rektor. Nakon Drugog svjetskog rata, 1945. učestvuje u osnivanju Udruženja kompozitora Srbije, čiji je jedan od prvih predsjednika, a takođe je bio i prvi predsjednik Saveza kompozitora Jugoslavije (osn. 1950.). Osim ovih uvaženih funkcija, nosio je i najvišu akademsku titulu, budući član, najpre dopisni (1948.-1950.), a zatim i redovni (od 1950.) Srpske akademije znanosti i umjetnosti (SANU).

Ipak, najviše zasluga nosi za svoje stvaralaštvo. Ono počinje pisanjem scenske muzike za komad s pjevanjem "Čučuk Stana" (1907.), a do kraja svog života je napisao i solo pjesme, nekoliko zborskih djela, dve koncertantne kompozicije, "Simfonijsku fantaziju za violinu i orkestar" (diplomski rad u Lajpcigu) i "Rapsodija za klavir i orkestar". Njegova najznačajnija, i najpoznatija, djela su (prvi u srpskoj muzici) oratorijum "Vaskrsenje", izvaredno "Opelo u b-moll-u", jedina dovršena opera "Suton" i, kao njegovo najpoznatije, a moglo bi se reći i najkvalitetnije djelo, balet "Ohridska legenda".

Opus
Vaskrsenje (oratorijum) (1912.)
Suton (opera) (1925.)
Ohridska legenda (balet) (1948.)

OSNOVANA PRVA GLAZBENA ŠKOLA

Godine 1824. znameniti hrvatski virtuoz na gitari Ivan Padovec osnovao je sa svojim učenicima i drugim ljubiteljima glazbe malo glazbeno društvo, koje je uskoro pripremilo i prvi javni koncert. Početkom 19. stoljeća glazbena tradicija u Zagrebu već je vrlo jaka i javlja se potreba osnivanja stalne glazbene škole koja će školovati glazbenike za hrvatske orkestre, zborove i folklorna društva. Zato Hrvatski glazbeni zavod osniva 16. veljače 1829. godine Glazbenu školu, prvu stalnu ustanovu za glazbenu naobrazbu u Hrvatskoj.
Bila je smještena u školskoj zgradi na Katarininu trgu. U to vrijeme učili su samo gudački instrumenti i solo pjevanje. Broj polaznika ograničen je na 36. Nastava traje tri godine s četvrtom godinom za usavršavanje, a u kasnijem razdoblju škola traje dva puta po tri godine. U drugom razdoblju učenik je obvezno svirao u nekom orkestru. Učenici su, uz nastavu, svakodnevno imali i individualni rad sa svojim profesorom. Uskoro se u školi predaju drveni duhački instrumenti, potom i druga glazbala, a dvadesetak godina poslije, školsku je svjedodžbu dobio i prvi mladi skladatelj. Bio je to Franjo Pokorni. Od 1854. godine programi se tiskaju isključivo na hrvatskom jeziku. Školu su vodili poznati glazbenici i pedagozi kao što su Juraj Wisner Morgenstern, Valentin Ježek, poznati budimski glazbenik Antun Kirschhofer , skladatelj Karl Engelmann, zatim poznati češki pedagog Vaclav Huml i drugi.
Unatoč povremenim teškim novčanim krizama, Škola je, zahvaljujući darovnicama i dobrovoljnim prilozima, izdržala sva krizna razdoblja sredine 19. stoljeća. Nakon nekoliko seljenja, godine 1876. prešla je napokon u novu zgradu u Gundulićevoj ulici. Time su stvorene mogućnosti za nesmetan rad i stalno obrazovanje novih učenika, koji će proslaviti to glazbeno učilište daleko izvan granica domovine.

LOVRO VON MATAČIĆ - HRVATSKI DIRIGENT

Rođen: 14. veljače 1899. u Rijeci
Umro: 5. siječnja 1985. u Dubrovniku

Na Sušaku, koji je sada u sastavu Rijeke, rođen je 14. veljače 1899. proslavljeni hrvatski dirigent Lovro von Matačić. Glazbu je učio od najranijeg doba. Bio je član glasovita zbora Bečkih dječaka, a poslije je u Beču nastavio i glazbeni studij.
Njegov je uspon bio brz i sjajan. U 33-oj godini povjerava mu slavni dirigent Wilhelm Furtwängler palicu Berlinske filharmonije. Matačić uskoro postaje građanin svijeta dirigirajući učestalo u svim većim opernim i koncertnim dvoranama. Još prije II. svjetskog rata, mnogi uspjesi i usponi opera u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i drugim gradovima bivše Jugoslavije, vezani su uz ime Lovre Matačića. A kad mu je poslije II. svjetskog rata bio omogućen odlazak u svijet, proslavljeni dirigent Herbert von Karajan ispričavao se Londonskim simfoničarima što otkazuje koncert, preporučavajući istodobno kao zamjenu našeg maestra Lovru Matačića, riječima: Ako nije toliko dobar kao ja, onda je samo bolji od mene. Na početku svoje ponovne afirmacije 50-tih godina Matačić je oduševio londonsku kritiku i publiku, kao što će još desetljećima podizati na noge koncertno i operno slušateljstvo diljem svijeta od Tokija do New Yorka, Pariza, Praga, Moskve, Monaka i na svim važnijim festivalima. Često je nastupao na Dubrovačkim ljetnim igrama, Zagrebačkom muzičkim biennalu, a deset godina bio je i šef-dirigent Zagrebačke filharmonije.
Maestro Matačić bio je veoma skroman, druželjubiv i duhovit. Nije želio ikakva priznanja i često je govorio da je on samo interpretator genijalnih djela, reproduktivni umjetnik. Kada je jednom prigodom neki kritičar napisao da u njegovoj izvedbi Brahmsa nije vidio ništa novo, Matačić je rekao da to prihvaća kao izraz priznanja, jer cijeloga života nastoji samo jedno: izvesti djelo točno onako kako ga je skladatelj zamislio i napisao. Međutim, tko je god bi na nekoj od njegovih izvedbi Brucknera, Brahmsa, Beethovena, Wagnera, Straussa, Verdija, Janačeka ili je slušao neku od njegovih brojnih ploča sa svjetskim orkestrima, zborovima i pjevačima, zna da maestro Matačić nije bio tek skroman reproduktivac, već jedan od najkreativnijih dirigenata prošlog stoljeća.
Posljednji put Lovro Matačić je dirigirao u Dubrovniku, ljeti 1984. Beethovenovu 7. simfoniju i svoje djelo Konfrontacije. Uskoro nakon koncerta bolest ga je zauvijek odnijela s koncertne, a pola godine poslije, 5. siječnja 1985., i sa životne pozornice.

U zlatno doba operete, na prijelazu iz 19. u 20. stoljece u beckom glazbenom zivotu javlja se mladi skladatelj madjarskog podrijetla Franz Lehar. Dotad nepoznati glazbenik odusevljavat ce godinama Becane, prvo izvedbama beckih opereta i Straussovih valcera, koracnica i polki, a potom i vlastitim operetama. Neke od njih, poput Zemlje smijeska ili Vesele udovice postat ce svjetskom operetnom bastinom.
Lehar je rodjen 30. travnja 1870. u Komarnu, a umro je 24. listopada 1948. u Bad Ischlu. Kao sin vojnog dirigenta, od malena uci svirati glasovir i violinu. Kasnije se skoluje na konzervatoriju u Pragu. U pocetku krece ocevim stopama, vodi vojni orkestar i dirigira u Trstu, Budimpesti, Puli i Lucencu. Nakon dolaska u Bec Lehara sve vise zaokuplja skladanje, pa 1905. nastaje njegovo prvo poznatije vec spomenuto djelo Vesela udovica. S njom postize veliku popularnost. Zatim slijede operete Ciganska ljubav, Carevic, Grof Luxemburg, Zemlja smijeska, a sklada i vise simfonijskih pjesama, koncerata i tri manje poznate opere.
U pocetku je Lehar pisao izrazito pjevna djela lakog sadrzaja. U zrelijoj dobi poseze za ozbiljnijim libretima i potpada pod utjecaj svoga prijatelja Puccinija. Zbog toga ce ga becka javnost nazvati operetnim Puccinijem. U Leharovim djelima sarmantno se ispreplece madjarski i slavenski melos, uza sve glavne znacajke becke klasicne operete.

Henry Purcell (London, 1659. - London, 21. studenog 1695.), engleski skladatelj


Henry PurcellNeposredno prije smrti skladao je grandiozni "Te Deum", najveličanstvenije djelo engleske crkvene glazbe. Bio je orguljaš Westminsterske opatije, pa kraljevske kapele i dvorski skladatelj, najveća ličnost engleskog glazbenog baroka. Purcell je nesumnjivo jedan od najvećih i najizvornijih engleskih skladatelja uopće. Svojim djelom otvorio je novo razdoblje u engleskoj glazbi, stvorivši novi, specifično engleski stil, slavljen kao "Orpheus Britanicus". Dao je pečat engleskoj vokalnoj, dramskoj, instrumentalnoj i crkvenoj glazbi.

Arrigo Boito (Padova, 24. veljače 1842. - Milano, 10. lipnja 1918.) talijanski književnik i skladatelj

Bio je garibaldinac, mnogo je putovao Europom, upoznao Baudelairea, oduševljavao se Richardom Wagnerom.

Bio je sudionik Milanske boheme kojoj pridonosi bizarnim kratkim spjevom "Kralj Orso", "Knjigom stihova" i operom "Mefistofele", za koju je dao i glazbu i libreto.

Prihvaća pesimističku ironiju romantičara i naglašava nerješiv sukob idealnog i realnog. U svojim operama isprepliće tradicionalni talijanski operni stil s vagnerijanskim i mjestimice impresionističkim stilskim elementima.

Pisao je pjesnički dotjerana libreta za opere Giuseppea Verdija ("Otello", "Falstaff"), Amilcarea Ponchiellija ("La Gioconda") i druge skladatelje.

Jean-Baptiste Lully (Firenza, 28. studenog 1632. - Pariz, 22. ožujka 1687.), francuski skladatelj talijanskog porijekla


Jean Baptiste LullyDjelovao je kao violinist dvorskog orkestra, plesač, pjevač, glumac i scenograf, a postao je glavni glazbeni intendant. Središnja je ličnost francuske glazbe u razdoblju baroka i tvorac klasične francuske opere. Posvetio se baletu i razvio ga u raskošni glazbeni spektakl, a s Moliereom je stvorio novu dramskoglazbenu vrstu - komediju s pjevanjem i plesom.

Luigi Cherubini (Firenca, 14. rujna 1760. - Pariz, 13. ožujka 1842.), talijanski skladatelj

Već sa 13 godina napisao je Misu D-dur, jedno od svojih velikih djela. Od 1787. godine živio je u Parizu. Stvorio je tip francuske herojske opere u duhu Revolucije (tzv. "opere spasa" i "opere užasa"). Koristio je raskošnu orkestraciju i goleme zborove. Kao profesor pariškog konzervatorija ostavio je traga u francuskoj glazbi, a njegovi udžbenici se i danas upotrebljavaju u Francuskoj.

Georges Bizet (Pariz, 25. listopada 1838. - Bougival, 3. lipnja 1875.), francuski skladatelj


Georges BizetIndividualni izraz postiže operom "Djamileh" i briljantno instrumentiranom glazbom za Daudetovu dramu "Arležanka", a najveći domet ostvaruje operom "Carmen", remek-djelom francuske i svjetske operne scene. Tu daje dramski realističnu i sugestivnu glazbenu karakterizaciju kontrasnih likova, a živopisni španjolski kolorit uspješno je dočarao ne služeći se elementima glazbenog folklora. Ta opera otvara put razvitku opernog verizma.

DOMENICO SCARLATTI

Rođen: 26. listopada 1685. u Napulju
Umro: 23. srpnja 1757. u Madridu

Talijanski skladatelj i čembalist Domenico Scarlatti, kojeg s pravom smatraju utemeljiteljem suvremene tehnike sviranja na instrumentima s tipkama, rođen je 26. listopada 1685. u Napulju.
U Scarlattijevu umjetničkom životu bilo je presudno venecijansko odmjeravanje virtuoznosti s Händelom. U plemenitom međusobnom nadmetanju oba su umjetnika bila podjednaka u majstorstvu na čembalu, ali poslije sviranja na orguljama Scarlatti je odao Händelu najiskrenije priznanje. Reproduktivna umjetnost čembala dostiže u Scarlattijevim djelima svoj posljednji vrhunac.
Oslobodivši čembalo utjecaja orgulja, primjenjivao je tehniku koja do tada nije bila poznata. Njezina je glavna značajka - virtuoznost: veliki intervalski skokovi preko oktave u obje ruke, sviranje prekriženim rukama, briljantni pasaži sastavljeni od naglih promjena ljestvice, sviranje nizova tonova u oktavama, tercama i sekstama - ali otmjenost, ukus i duhovitost nije nikada zamjenjivao površnošću i ispraznom igrom tonova.
Stekavši veliki ugled, odlazi najprije u London, gdje postiže sjajne uspjehe kao čembalist talijanske operne družine i operni skladatelj. Komični operni intermeco La dirindina izvodi se i u naše vrijeme. Zatim dolaze Skarlatijeve zlatne godine na portugalskom i španjolskom dvoru. No, čežnja za domovinom i rodnim Napuljem odvodi ga nekoliko puta pod vrhove Vezuva. I tu nastaje nedoumica o mjestu njegove smrti, koja je razriješena tek nakon dugotrajnog pomnog proučavanja dokumenata.
Utvrđeno je da Scarlatti nije umro u Napulju, nego u svojoj otmjenoj kući u Madridu - 23. srpnja 1757.

Alban Berg (Beč, 9. veljače 1885. - Beč, 24. prosinca 1935.), austrijski skladatelj

Pripadnik je Bečke atonalne škole. Stvorio je individualan ekspresivvan glazbeni izraz. Opera "Wozzeck" je remek-djelo ekspresionističkoga glazbenog kazališta. U novije vrijeme nazivan je "klasikom moderne glazbe".

Sergej Vasiljevič Rahmanjinov (Oneg, 1. travnja 1873. - Beverly Hills, 28. ožujka 1943.), ruski pijanist, dirigent i skladatelj


Sergej Vasiljevič RahmanjinovUbrajao se među najveće pijanističke virtuoze svojega doba. Njegova glazba je prožeta elegičkim akcentima koji katkad prelaze u pretjeranu melankoliju. Najpoznatija su mu klavirska djela, oblikovana pod utjecajme Lizta i Chopina.

Djela:

"Rapsodija na Paganinijevu temu"
"Elegički trio"
"Otok mrtvih"
"Proljeće"
"Zvona"

Modest Petrovič Musorgski (Karev, 21. ožujka 1839. - Petrograd, 28. ožujka 1881.), ruski skladatelj


Modest Petrovič MusorgskiPo zvanju je bio oficir, ali je napustio vojnu službu da bi se priključio skupini nacionalno orijentiranih skladatelja "Petorica", no svojim je umjetničkim stajalištem i originalnošću glazbenog izraza, koji zasniva na obilježjima izvornog ruskog folklora, ostao neovisan. U solo pjesmama prikazuje likove iz naroda i dočarava svijet dječjih doživljaja. U monumentalnoj povijesnoj operi "Boris Godunov" za nositelja radnje stavlja narod. U svoje vrijeme bio ne neshvaćen i nepriznat, ali je svojim originalnim glazbenim jezikom otišao daleko ispred suvremenika i utjecao na impresioniste i skladatelje slavenskih zemalja.

Djela:

opere:
"Hovanščina"
"Soročinski sajam"
klavirski ciklus "Slike s izložbe"
simfonijska pjesma "Noć na pustoj gori"
ciklusi:
"Dječja soba"
"Bez sunca"
"Pjesme i plesovi smrti"

Sergej Sergejevič Prokofjev (Sonocovka, 23. travnja 1891. - Moskva, 5. ožujka 1953.), ruski skladatelj i pijanist


Sergej Sergejevič ProkofjevStudirao je u Petrogradu, a od 1918. koncertrirao je po SAD-u i Europi. Definirali su ga kao kubista u glazbi, što je karakteristično za njegova ranija djela. Kasnije se približio ruskoj glazbenoj tradiciji 19. stoljeća i pojačao lirsku crtu i melodičnost.

Djela:

Opere :
"Igrač"
"Zaljubljen u tri naranče"
"Plameni anđeo"
"Vjenčanje u samostanu"
"Rat i mir"
Baleti:
"Romeo i Julija"
"Pepeljuga"
"Priča o kamenom cvijetu"
Simfonijska priča : "Peća i vuk"
Filmska glazba za Ejzenštejnove filmove:
"Aleksandr Nevski"
"Ivan Grozni"

Aaron Copland (New York, 14. studeni 1900. - Westchester, 2. prosinca 1990.), američki skladatelj i dirigent

Pravo ime - Aaron Caplan

Svojim skladbama i teorijskim tekstovima forsirao je učenike N. Boulangera da razvijaju vlastitu samostalnu i modernu američku glazbu to spajajući elemente klasične europske glazbe s elemetima jazza i američkog folklora.

Za svoj balet "Appalachian Spring" dobio je 1945. godine Pulitzerovu nagradu.

Ivan Dragutin Stjepan Zajc (1832. - 1914.) hrvatski kompozitor.

Životopis
Zajcov otac - Johann Zajitz doselio se u Rijeku kao vojni kapelnik 45. pješadijske pukovnije baruna Majera von Heldenfelda. Ta je pukovnija od 1821. boravila u Bratislavi, godine 1830. došla je u Rijeku, a 1835. premještena je u Zadar. U vrijeme njena boravka u Bratislavi Johann Zajitz stupa u tu pukovniju (1829.). Otac Johanna Zajca - Ivan Nepomuk Zaytz od Zagicza rođen je 1800. u Domašinu (Češka), te se 23. kolovoza 1829. vjenčao u Bratislavi s Annom Bodensteiner (njen otac Franz Bodensteiner bio je trgovac), rođenom 1805. u Bratislavi. Doselivši se s pukovnijom u Rijeku Johann Zajc ovdje je razvio znatnu glazbenu djelatnost u okviru glazbenog društva, škole u sklopu društva i u kazalištu. U listopadu 1834. pukovnija Majer posebnom notom upućenom ravnateljstvu kazališta dozvoljava Johannu Zajcu dirigiranje u riječkom kazalištu. Godine 1835. pukovnija je premještena u Zadar, no izgleda da je Zajc veoma zavolio Rijeku te se 1836. nakon smrti svog prvog učitelja Wenzela natječe za to mjesto. Između osam natjecatelja izabran je Johann Zajc koji je će ovdje ostati do svoje smrti 1854. godine.

U Rijeci se 3. kolovoza 1832. rodio njegov sin Ivan Dragutin Stjepan, a nekoliko godina kasnije, 10. prosinca 1837. i kćerka Albina. Ivan Zajc odrasta u glazbenoj sredini pa je od malih nogu upućen na glazbu. Prve poduke dobija od oca, a zatim od mjesnog učitelja. Prvi nastup u javnosti imao je 14. rujna 1845. godine na jednoj dobrotvornoj priredbi u riječkom kazalištu kada je na violini, uz pratnju oca, izveo Maysederov Rondo. Godine 1844. nastaje i prva Zajčeva skladba - Ouvertura. Dvije godine kasnije (1846.) već sklada i operu koja će - zbog nedovršenog liberta njegovog suučenika Giovanni Vallea - ostati nedovršena. Iako je mladi Zajc pokazivao veliku glazbenu nadarenost otac nije bio sklon tome da se njegov sin posveti glazbi. Želio je da njegov sin nakon završene srednje škole studira pravo te da postane odvjetnik. Konačno ipak se predomišlja i pristaje da Ivan pođe u Milano na konzervatorij (1850.). Do odlaska u Milano, Zajc je imao već 20 opusa skladbi. Na konzervatoriju Zajc studira od 1850. do 1855. godine.

U Milanu Zajc marljivo sklada, dobija razna priznanja i nagrade, a vrhunac nastupa na kraju Zaječeva studija kada su učenici kompozcije - prema Zajcu njih 20 - dobili zadatak skladati operu na isti libreto. Bila je to opera u tri čina La Tirolese. Zajčeva opera kao najbolja izvedena je 4. svibnja 1855. godine. Zajc je operu uvježbao, dirigirao i svirao prvu violinu, a u izvedbi su sudjelovali učenici konzervatorija. Unatoč uspjehu što ga je opera prigodom izvedbe postigla ona se kasnije nije izvodila. Prema Augustu Šenoi vlasnik libreta protivio se daljnim izvedbama opere, a nije pristao ni na otkup libreta. Zajc je bio pri kraju svog školovanja u Milanu kad su u kratkom razmaku od nepunih mjesec dana umrli u Rijeci njegovi roditelji. Naprije otac 13. ožujka 1854., a zatim i majka 7. travnja iste godine. To je bio razlog da odbije laskavu ponudu da nakon završetka svog školovanja ostane u Milanu kao drugi dirigent u znamenitom kazalištu Scala. Stoga se Zajc 4. listopada 1855. vratio u Rijeku i preuzeo očeve dužnosti. Godine 1855., molbom od 20. listopada upućenom Gradskom magistratu Zajc se natječe za dirigenta orkestra i nastavnika gudačih glazbala u Gradskom filharmonijskom institutu. Izgleda kako je to bila puka formalnost, ravnateljstvo je izabralo Zajca. Prema tadašnjem običaju Zajc je - osim poduke u glazbenoj školi i dirigiranja u kazalištu - bio dužan voditi crkveni zbor, instrumentirati potrebne skladbe za orkestar, jer je orkestar svirao između činova i kod dramskih predstava, te za kazalište prepisivati note i brinuti se za rasvjetu. Krajem 1856. godine udala se Zajčeva sestra Albina za Faustina Zanona, sina brodograditelja Andrije, a dana 5. siječnja 1857. oženio se i Zajc sedam godina mlađom Natalijom Jesenko (rođ. 1839.), kćerkom trgovca slovenskog porijekla. U Rijeci su se rodila i Zajčeva djeca - kćerka Anka (1857.) i sin Karmelo (1860.).

Naporan rad nepovoljno se odrazio na Zajčevo zdravlje. Nakon što je prebolio tešku upalu pluća liječnici su mu savjetovali promjenu podneblja. Krajem 1862. isticalo mu je ugovoreno vrijeme službovanja te je Zajc uputio magistratu dopis, da je odlučio krenuti drugamo radi mojih posebnih razloga koji se odnose na moju karijeru, nalazim se potaknut da otkažem službu kao nastavnik glazbe... da ću čim ozdravim, preuzeti ponovo svoju službu sve do gore spomenutog roka 7. studenog 1862. Zajc je u listopadu 1862. otputovao u Beč. Za svog boravka u Beču Zajc je stanovao u Komödiengasse 1, 1. stubište, 1. kat, a zatim u Weintraubengasse broj 6. U prvo vrijeme djelovao je kao profesor u Pjevačkom i opernom institutu društva Polyhymnia. Dana 15. prosinca 1863. u Beču se izvodi prvo Zajčevo djelo opereta Momci na brod (Mannschaft an Bord). Ta se opereta održala na rasporedu do uključivo godišta 1867./1868. te je doživjela više od 60 izvedbi. U Beču je tokom Zajčeva tamošnjeg djelovanja izvedeno 11 njegovih djela s ukupno blizu 140 izvedbi, a nakon Zajčeva odlaska izvedenaje 1874. još opereta Uhvaćeni Amor. Godine 1868. izvedene su u Beču čak tri nove Zajčeve operete. Dana 13. siječnja 1867. Glazbeni zavod u Zagrebu izabrao je Zajca za počasnog člana. Te godine započeli su pregovori o Zajčevu dolasku u Zagreb. Pregovori su urodili plodom pa je 18. studenog 1869. Zajc imenovan ravnateljem opere koju treba osnovati te redovitim učiteljem i ravnateljem glazbene učionice Narodnog zemaljskog glazbenog zavoda. Sukladno postigntuom dogovoru 31. siječnja 1870. na večer Zajc je s obitelji putuje iz Beča u Zagreb.

Zajc je s obitelji doputovao u Zagreb 1. veljače 1870. godine, a već 24. veljače nastupio je kao dirigent u kazalištu. Kazalište se tada zvalo Narodno zemaljsko kazalište u Zagrebu. Spomenute večeri izvodile su se dvije Zajčeve operete: Mjesečnica (prvi put u Zagrebu) i već prije izvedena opera Momci na brod. Nakon dolaska u Zagreb odsjeo je zajedno s obitelji u svratištu K Janjetu (današnja Teslina ulica). Kasnije su se nastanili najprije u Mikšićevoj kući u Jezuitskoj ulici (današnja Habdelićeva br. 2), a zatim je Zajc kupio kuću u Visokoj ulici br. 16 i tamo stanovao do smrti. Na toj kući postavila su 1925. godine Braća hrvatskog zmaja spomen ploču. Dana 2. listopada 1870. izvedbom nove Zajčeve opere, a prve njegove opere na hrvatski tekst Mislav započinje s radom stalna opera u Zagrebu. U siječnju 1867. Zajc je izabran za časnog člana Hrvatskog glazbenog zavoda koji se tada (do 1895.) zvao Narodni zemaljski glazbeni zavod. U jesen 1869. ravnatelj glazbenog zavoda Klobučarić piše Zajcu uz koje bi uvjete primio mjesto profesora i ravnatelja škole i orkestra. Budući da je Zajc bio imenovan dirigentom i ravnateljem opere u zagrebačkom kazalištu mjesto ravnatelja glazbene škole prihvatio je za manju plaću. Ugovorena plaća od 600 forinti godišnje povišena mu je još iste godine na 800 forinti. Osim toga on može svake godine sa silami ovog zavoda prirediti jedan koncert u svoju korist. Osim ravnateljskih dužnosti vodi vježbe, koncerte i mise te podučava učenike pjevanja u višim razredima.

Dana 23. veljače 1895. godine Zajc je za zasluge na području glazbe imenovan vitezom. U listopadu 1899. Zajc je zamolio ravnateljstvo da ga zbog starosti oslobodi dužnosti održavanja pokusa i ravnanja koncertima, što je obavljao skoro već 30 godina (... tjelesne sile ne dopuštaju više raditi kao prije... poslie pokusah i koncertah sam sasvim uzrujan, izmučen i bolestan... tim više, što sam podveržan upali plućah - koju sam bolest tečajem svog života pet puta prebolio.). Dana 21. veljače 1908. Zajc je na vlastitu molbu umirovljen, a tek 1912. godine JAZU ga je imenovala počasnim članom. Dva dana prije smrti potužuio se svojoj snahi da se ne osjeća dobro. Tužio se na poteškoće pri disanju. Dana 16. prosinca ustao je već oko 5 sati ujutro no ponovno je legao te je oko 9:30 spavajući umro. Sutradan je njegovo tijelo od 9 - 15 h izloženo u kazališnom predvorju. Poslije blagoslova oprostio se od njega ravnatelj opere Srećko Albini, a s kazališnog balkona otpjevali su tužaljke kazališni zbor i Savez hrvatskih pjevačkih društava. Poslije toga krenula je pogrebna povorka prema Mirogoju. Tamo je govorio profesor Miler, a Savez hrvatskih pjevačkih društava otpjevao je Eisenhuthovu tužaljku Nad grobom. Zajc je sahranjen u obiteljskoj grobnici u arkadi lijevo od ulaza u groblje.

Ivan Zajc živio je vrlo uredno. Ustajao je veoma rano u jutro te je već oko 4 sata sjedio kod svog pisaćeg stola i tiho zviždeći skladao. U 7 sati u jutro pio je mlijeko s pecivom, a zatim se do 8 odnosno 9 sati bavio ružama u vrtu. U glazbenoj školi radio je od 9 - 11 h i od 15 - 18 h, a u kazalištu od 11 sati često i do 14 h, tako da za objed koji put nije imao više od pola sata vremena. Za vrijeme objeda držao je sat na stolu kako ne bi zakasnio na posao. Kod ručka i večere bile su na Zajčevu stolu dvije vrste vina - stolno koje je pio s kiselom vodom i desertno vino. Poslije večere skladao je i do 1 sat u noći, tako da je veoma malo spavao. Uživao je u radu do kasno na večer i rano ujutro kad sve spava. Radio je pri petrolejskoj svjetiljci i bez naočala. Skladao je bez klavira, a sam je prepisivao i partiture i dionice. Dok je kazalište bilo u Gornjem gradu, poslije predstave okrijepio bi se čašom piva u kazališnoj restauraciji, obično u društvu s braćom Eisenhuth, J. Freudenreichom i A. Schwarzom. Njegovi prijatelji bili su: J. J. Strossmayer, I. Dežman, F. Marković, A. Šenoa, I. Zahar, L. Mrazović, I. Kostrenčić i J. E. Tomić. U mladosti je pušio cigare, ali je nakon prve upale pluća prestao zbog zabrane liječnika, no tada je samo šnofao iz srebrne burmutice. Skupljao je olovke. S unucima je rado igrao igru Mlin, ali nije volio gubiti pa su ga puštali da dobija. Kao učitelj i dirigent uvijek je bio miran i strpljiv, svaku stvar, bila opera ili najmanji zbor, savjesno je proučavao i uvježbavao, a na probe je uvijek dolazio na vrijeme. Ako je morao što pokuditi činio je to mirno i prijateljski. Njegovo dirigiranje bilo je mirno i dostojno bez ikakvih velikih teatralnih kretnji. Mnogo je pazio na svoju vanjštinu, te je uvijek bio dotjeran. Bio je veoma pobožan. Nije bio odviše rječit, više je slušao nego govorio. U društvu je bio dobroćudan, zabavan i ugodan, a kao učitelj strog i pedantan.

Stvaralaštvo
Zajc je komponirao s poslovičnom lakoćom i za sobom ostavio opus od oko 1200 raznovrsnih djela za orkestar (Sinfonička glasbena slika), za komorne sastave, za klavir, zatim 19 opera (Mislav, Ban Leget), 26 opereta, scensku muziku (za Dubrakvu Ivana Gundulića), oratorij Oče naš, oko 50 kantata (Dolazak Hrvata), 19 misa, 200 zborova (Glasna jasna, Putnik), 170 solo pjesama (Miruj, miruj, srce moje; Moja lađa; Vir; Lastavicom; Domovini i ljubavi; Djevojka i ruža)

Knige o Ivanu Zajcu
Više informacija o Ivanu Zajcu možete pronaći u knjizi Huberta Pettana Ivan Zajc, obavljenoj 1971. godine u izdanju Prosvjetnog sabora Hrvatske. Pored informacija o Zajčevom životu u knjizi možete naći i, doslovno cijeli, opus Ivana Zajca.

Josip Runjanin (8. prosinca 1821., Vinkovci – 2. veljače 1878., Novi Sad), časnik Austro-Ugarske vojske i skladatelj Hrvatske himne. Po narodnosti je bio Srbin.

Časnička služba
Školu je pohađao u Vinkovcima i Srijemskim Karlovcima, a nakon toga odlučio se za vojničko zvanje. U siječnju 1848. postao je poručnikom druge, a u svibnju poručnikom prve klase, te u rujnu iste godine natporučnikom. U rujnu 1849. unaprijeđen je u čin kapetana druge klase, a kapetan prve klase postao je u travnju 1857. Deset godina kasnije dobiva čin majora, a 1871. unaprijeđen je u čin potpukovnika i umirovljen. Poznato je da je između 1848. i 1866. sudjelovao u četiri ratna pogoda u Italiji, te da se u svojoj 43-oj godini oženio kćerkom umirovljenog kapetana Tome Perakovića. Kao predstavnik Prve banske pukovnije ušao je 1865. u Hrvatski sabor. Nakon umirovljenja povukao se iz javnoga života.

Skladanje hrvatske himne
Runjanin je glazbenu izobrazbu stekao kod vojnoga kapelnika u Glini, a svirao je i glasovir.

Kao carski kadet služio je u Glini gdje je često zalazio u društvo ilirskih rodoljuba koji su održavali književne skupove i čitali radove ilirskih pisaca. Ondje je Runjanin prvi put čuo Mihanovićevu pjesmu Horvatska domovina. Nije sasvim sigurno da li je Runjanin skladao njenu melodiju, ali se uvriježilo takvo mišljenje u drugoj polovici 19. stoljeća. Točna godina nastanka nije poznata, ali se obično uzima 1848. Pjesma je pod nazivom Hrvatska himna prvi puta pjevana prigodom otvorenja Hrvatsko-slavonske izložbe u Zagrebu 1891., kada nijedan od autora više nije bio živ.

Jedan od najistaknutijih predstavnika novoga nacionalnog smjera u Hrvatskoj svakako je Krešimir Baranović (25. srpnja 1894.), Dalmatinac iz Šibenika, koji se u dječačkim godinama nastanio u Zagrebu. Glazbu je studirao u Beču. Godine 1915. započeo je u Zagrebu vrlo uspješnu dugogodišnju dirigentsku djelatnost, koja ga je do Drugoga svjetskog rata vezala uz zagrebačku Operu, čiji je uspon u mnogo čemu upravo Baranovićeva zasluga. On je znatno proširio repertoar, obogativši ga ponajprije djelima slavenskih, osobito ruskih opernih skladatelja, a posvećivao je pozornost i izvođenju suvremenih baletnih djela. Nakon rata nastanio se Baranović u Beogradu gdje je bio profesor Muzičke akademije i direktor Beogradske filharmonije.

Baranović je svoja najbolja djela posvetio scenskom i vokalno-instrumentalnom području. Pridonoseći izgradnji nacionalnoga glazbenog stila, on stvara, gotovo u svim svojim skladbama, na osobinama hrvatskog glazbenog folklora, osobito onog iz Hrvatskog zagorja koji je snažno doživio. Baranović uspješno izgrađuje samostalne melodijske zamisli u duhu folklora, ali ne izbjegava ni citate, pomoću kojih ostvaruje raspoloženja specifičnoga lokalnog kolorita.

Baranović se kao mlad skladatelj afirmirao već na "historijskom" koncertu iz veljače 1916. svojom Koncertnom predigrom. Nekoliko godina kasnije mnogo je uspjeha imao njegov Simfonijski scherzo (1923). Ušavši u izvodilačku praksu glazbenog kazališta, on se, osobito nakon uspješne obradbe Zajčeva Svatovca za baletnu izvedbu (1922), i sam okušao na području baletne glazbe. Pišući svoj prvi cjelovečernji balet Licitarsko srce (1924), Baranović je bio doista sretne ruke. Na jednostavni vlastiti scenarij, u kojemu licitarsko srce zbližuje Momka i Djevojku, Baranović je napisao izvrsnu glazbu, koja vjerno prati i podvlači oba kontrastna raspoloženja, oko kojih se razvija radnja baleta: lirske, ljubavne prizore, i vrevu na proštenju u šarenilu razdraganog naroda i svirci gajdaša i tamburaša. U toj izrazito baletnoj glazbi nižu se poznate i nepoznate melodije; autentični folklor živi u posuđenim napjevima iz Hrvatskog (osobito zagorskoga) i drugih jugoslavenskih krajeva. Pristupajući obradbi svoga tematskog materijala, bio on izvoran ili preuzet, Baranović primjenjuje novije skladateljske tekovine. Njegova glazba ostaje tonalna, ali je Baranović umije načiniti sočnom, primjenjujući kvartne akorde, usporedne trozvuke, četverozvuke i peterozvuke, sekundne pomake i kromatizacije. Pri tome mu znatno pomaže i instumentacija, koja privlači, u prvom redu, živim koloritom, blještavilom boja i efekata. Licitarsko srce je temeljni kamen u razvoju novijega hrvatskog baleta. Iako se u njemu ne mogu previdjeti mjestimični utjecaji prvih baleta Igora Stravinskoga, Baranoviću je uspjelo da kroz to djelo izrazi snažnu stvaralačku ličnost i stvori uzor za decenije unaprijed.

Nakon tog baleta napisao je Baranović i druge: Cvijeće male Ide (1925), Imbrek z nosom (1935) i Kineska priča (1955). U Imbreku z nosom rađenom na elementima zagorskog folklora, autor izražava svoj smisao za glazbeni humor i grotesku, dok se Kineska priča događa sadržajno i glazbeno na Dalekom istoku; napisana je za komorni sastav koji Baranović iskorištava rafiniranošću velikog majstora instrumentacije. Baranović je napisao i dvije opere, obje komične: Striženo-košeno (1932) i Nevjesta od Cetingrada (1942, izv. 1951). On u njima nije dosegao Licitarsko srce; ipak uvertira opere Striženo-košeno pravo je remek-djelo prštave orkestralne komike i briljantne instrumentacije.

Među Baranovićevim vokalno-instrumentalnim djelima većeg opsega prvo mjesto zauzima ciklus pjesama za bariton i orkestar Z mojih bregov (1927) na kajkavske stihove F. Galovića. Tri pjesme tog ciklusa - kroz duboko doživljavanje teksta i glazbe koja je i tu izrasla iz folklora Hrvatskog zagorja - govore o tjeskobi i o smirenju što ga donosi daleka zvonjava (Pozdravlenje) i o veselom raspoloženju u vinogradskim klijetima zagorskih brežuljaka (Međaš i Kum Martin). Ali u obje te posljednje pjesme pjesnik i skladatelj ne mogu se oteti opomeni stvarnosti: sve je prolazno.

U to područje idu još dva ciklusa za glas i orkestar: Moj grad (1943) i Iz osame (1944). Posljednji je ciklus nastao u logoru, na skladateljeve tekstove i odaje sumornu svakidašnjicu u kojoj život prolazi kroz nečovječnosti i neostvarive želje. Za velike vokalno-instrumentalne sastave napisao je Baranović simfonijsku poemu Pan (1957) na stihove Miroslava Krleže i kantate Goran (1960) na stihove Ivana Gorana Kovačića te Šume, šume (1966). Od tih djela impresivno djeluje poema Pan u kojoj je Baranović umio naći pravi izraz za suprotnosti ugođaja što prožimaju Krležin tekst: za vedrinu života u sunčanoj toplini, za asketsku tamu u crkvi i za borbu što je vodi Pan, koji svladava moć vjerskih fanatika i izvodi ljude na svjetlo dana, u slobodu životne pobjede.

Vokalnom području treba dodati i nekoliko zbornih skladbi i solo-pjesama, od kojih su neke ušle u standardni repertoar hrvatskih pjevača (Mrtvi lugar, Crn-bel), a orkestralnom Poeme balcanique (1926), rapsodičku Pjesmu guslara (1945), Sinfoniettu za gudački orkestar (1951; to je zapravo prerađen Baranovićev jedini gudački kvartet iz 1924) i koncert za rog i orkestar u Es-duru (1971). Baranović je pisao i uspjelu filmsku glazbu. Umro je 17. rujna 1975. u Beogradu

Heitor Villa Lobos rodio se 1887. Počeo je studirati medicinu, ali ubrzo ju je napustio za studiranje glazbe. Njegova je slava kao kompozitor počela 1915. Umro je 1959.
Djela:
9 Bachianas Brasileiras
14 Chorosa
12 Simfonija
17 kvarteta
Balet Uirapuru i puno kompozicija za klavir

Fernando Sor je značajno ime u gitarskom svijetu. Kao glazbenik, svojim je radom tijekom razdoblja s početka devetnaestog stoljeća, podigao gitaru kao koncertni instrument na najviši nivo. Rodio se u uglednoj obitelji 1778. u Barceloni kao José Fernando Macarurio Sor. Obitelj je očekivala da nastavi očevim stopama vojnog časnika što je i učinio. I njegov otac je bio veliki zaljubljenik u glazbu te je Fernanda još od malih nogu učio svirati gitaru. Rezultat je bio taj da je već sa osam godina bio izniman gitarist. Pored vojne karijere, koliko su mu to financijske mogućnosti dopuštale, usavršavao je svoj glazbeni talent. Vojvotkinja od Albe, ujedno mecena slikara Goye, dala je Soru financijsku potporu, dovoljnu da u miru i potpunoj slobodi stvara. 1813. godine napustio je Španjolsku i odlazi u Pariz gdje, uz kraća izbivanja, boravi do kraja života. Nije mu bilo teško dobiti priliku da koncertira. Putovao je Rusijom, Engleskom i Francuskom. Njegove skladbe, opere i baleti bili su dobro primljeni kod publike i izvan granica Francuske. Gdje god je došao, popularnost gitare se širila. Za svoj skladateljski rad primio je puno nagrada za života i nakon smrti 1838.

Isaac Manuel Francisco Albéniz rodio se 1860. godine u Camprodónu, sjeveroistočnoj provinciji Španjolske. Kao dijete je bio iznimno talentiran te je javno nastupio svirajući klavir već s četiri godine. Sa šest godina majka ga je poslala u Pariz, gdje je pohađao privatne satove od Antoine Francois Marmontela, renomiranog profesora klavira na Pariškom konzervatoriju. Gdje god je svirao plijenio je svojim talentom. Uspoređivali su ga s Mozartom. Uistinu je neobično da je sa svega dvanaest godina, kao slijepi putnik na brodu, doplovio do Argentine. Svirao je po barovima sakupljajući novac za put na Kubu, Puerto Rico i SAD. Put ga vodi u Europu, gdje je nastupao u svim većim španjolskim gradovima. Dosljedan svojoj nepredvidivoj naravi, odlučuje se za studij klavira i kompozicije u Leipzigu, ali je teško podnosio rigoroznu disciplinu, te se nakon svega dva mjeseca vraća u Španjolsku. San da sretne Franza Lista potaknuo ga je da kao stipendist kralja Alfonsa XII ode u Brussel, a nakon toga u Budimpeštu. Muzikolozi se ne slažu oko toga da li je on ikada sreo Liszta. Vjerojatnije je da nije. Odustajući od potrage za Lisztom vraća se u Madrid. Sklopio je poznanstvo s Felipe Pedrellom kojeg su zvali «ocem španjolske glazbe». Pedrell je bio profesor, kompozitor i muzikolog. Proučavao je staru španjolsku glazbu. Sa svojim idejama utjecao je na stvaralaštvo Albeniza. Kao koncertni pijanist nastupao je u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Austriji, Belgiji i Francuskoj. Zadnjih desetak godina života mučila ga je teška bolest. U tom razdoblju je napisao jedno od najznačajnijih djela-suitu Iberia. Albéniz je bio nacionalni kompozitor i jedan od najvećih španjolskih glazbenika uopće. U svojim skladbama dočarava ljepotu španjolskih pokrajina i naglašava bogatstvo njenog folklora. Umro je 1909.

Rođen 1879 u Bologni studirao je tamo i diplomirao violinu. Radio u jednom orkestru u Petersburgu, te je studirao sa Maxom Bruchom u Berlinu.Vratio se u Italiju i svirao za Kvintet Mugellini, a onda 1913 postao je učitelj kompozicije u muzičkoj akademiji Sv. Cecilije u Rimu, a 1925 postao je direktor. Umro je u Rimu 1936.
Djela:
Belfagor (1923)
Plamen (1934)
Rimske fontane (1916)
Borovi Rima (1924) njegovo remek-djelo

Bedrich Smetana, najslavniji čehoslovački skladatelj, rođen u Litomišlu 1824 i umro u Pragu 1884. Idoli su mu bili Hector Berlioz i Franz Liszt. Upisao je prašku muzičku akademiju. Skladao je do zadnjeg, kad je umro od mentalnog poremećenja.

Giovan Battista Pergolesi (Jesi 3. sječnja 1710- Pozzuoli 16. ožujka 1736) Tal. skladatelj.
Njegvo prvo dijelo "Diskusija Sv. Wilhelma iz Aquitanie". Volio je pisati smješne opere. Tako su nastale:
Zaljubljeni fratar (1732)
Ropkinja gazdarica (1733)
Olimpijada (1735)
Flaminio (1735)
Prije smrti uspio je napisati Stabat Mater.

Češki skladatelj ANTONIN DVOŘAK (1841.-1904.) po uklapanju tradicije češkoga folklora bio je daleko najuspješniji i najutjecajniji među trojicom koju su, uz njega, činili Smetana i Janaček. Napisao je ukupno četiri koncerta - po jedan za glasovir i violinu, te dva za violončelo. Uz violinski koncert, daleko je najpoznatiji, te među čelističkom koncertantnom literaturom vjerojatno najpopularniji njegov Drugi koncert za violončelo i orkestar u h-molu, op. 104 iz 1895. godine. Ovaj je koncert posljednja velika skladba koju je Dvořak napisao za vrijeme boravka u Americi, a nastao je na narudžbu čelista Hanusa Wihana, Wagnerovog prijatelja, koji ga je i praizveo. Glazba koju je Dvořak skladao duboko je inventivna, puna dubokih osjećaja (posebice u posljednjem stavku kojeg je skladatelj revidirao nakon smrti supruge), i savršeno prikladan upravo za ovaj instrument, što je izravna posljedica Dvořakova iskustva kao orkestralnoga glazbenika. Skladateljevo razumijevanje orkestralne zvučnosti i distinktivnih tonskih kvaliteta violončela ovo grandiozno i emocijama nabijeno djelo čine jednim od najvećih njegovih dostignuća.

Gaetano Domenico Donizetti (Bergamo, 29. studeni 1797. - Bergamo, 8. travnja 1848.), talijanski skladatelj

Umjetničku karijeru započeo je kao skladatelj simfonija, komornih i crkvenih djela. Kasnije se potpuno posvetio operi. U početku je pod Rossinijevim utjecajem, ali je ubrzo pronašao put do vlastite operne dramatike, pripravljajući pravac kojim će nastaviti Giuseppe Verdi. Od 1834.-1839. profesor je na konzervatoriju u Napulju, a od 1839. u Parizu. Od 1842. dvorski je skladatelj i kapelnik u Beču.

Benjamin Britten (Lowestoft, 22. studeni 1913. - Aldeburgh, 4. prosinca 1976.), engleski skladatelj i pijanist

Najznačajnija je ličnost suvremene engleske glazbe. Suosnivač je Engleske operne grupe i glazbenog festivala u Aldeburghu. Njegova glazba repuna je dramatike i vokalnih linija koje stvaraju određene ugođaje, osobito lirske. Skladao je opere, koncerte i pjesme uz orkestar i klavir.

Djela:

"Otmica Lukrecije"
"San ljetne noći"
"Mali dimnjačar"

Hector Berlioz (La Cote-Saint-Andre, 11. prosinca 1803. - Pariz, 8. ožujka 1869.), francuski skladatelj


Hector BerliozNapustio je studij medicine i studirao kompoziciju na Pariškom konzervatoriju. Afirmirao se više izvan domovine kao dirigent vlastitih djela, a u Parizu se pročuo kao pisac oštrih kritika i duhovitih feljtona. Pokušao je izraziti dramatsku radnju isključivo instrumentalnim sredstvima te je na taj način stvorio prva moderna orkestralna programna djela. Najznačajnije djelo mu je "Fantastična simfonija" u kojoj prikazuje središnji lik uvijek istom temom. Napisao je temeljne priručnike moderne instrumentacije i dirigiranja.

Djela:

"Harold u Italiji"
"Romeo i Julija"
"Faustovo prokletstvo"
"Benvenuto Bellini"
"Trojanci"
"Velika misa za mrtve"
"Te Deum"
"Kristovo djetinjstvo"

Claudio Monteverdi (Cremona, kršten 15. svibnja 1567. - Venecija, 29. studenog 1643.), talijanski skladatelj


Claudio MonteverdiBio je instrumentalist i pjevač na dvoru u Mantovi te glazbeni ravnatelj crkve Sv. Marka u Veneciji. Posljednji je veliki majstor talijanskog renesansnog madrigala i prvi izraziti operni dramatičar glazbenog baroka. Skladao je desetak opera, ali je sačuvan samo manji dio pa se njegov stilski razvoj može potpunije pratiti u crkvenim djelima i osam zbirki madrigala. Svoj novi dramatičan i afektivan stil (tzv. stile concitato) izložio je u predgovoru 8. knjizi madrigala. Od opera sačuvane su "Orfej", "Tužaljka" iz opere "Arijana", "Uliksov povratak u domovinu" i "Krunidba Popeje", kojom je položio temelje talijanskoj baroknoj operi. Djelujući na razmeđi dviju epoha svojim cjelokupnim glazbenim opusom proveo je definitivan prijelaz iz glazbene renesanse u barok. Utjecaji Monteverdijeva stila protežu se preko venecijanske i rane napuljske operne škole sve do Händela, a naziru se i kod Lullyja, Purcella i mnogih drugih.

Ruggiero Leoncavallo (Napulj, 8. ožujka 1858. - Montecatini Terme pokraj Firence, 9. kolovoza 1919.), talijanski skladatelj

Glavni je predstavnik talijanskog opernog verizma. Glavno djelo mu je opera "Pagliacci" na vlastiti libreto u kojemu prikazuje istiniti događaj iz života putujuće kalabrijske družine. U prologu te opere tumači estetska načela verističkog stila.

Djela:

"Medici"
"La Boheme"
"Kralj Edip"
"Kraljica ruža"

Claude Debussy (St-Germaine-En-Laye, 22. kolovoza 1862. - Pariz, 25. ožujka 1918.), francuski skladatelj


Claude DebussyPotječe iz građanske obitelji. Prvu poduku u klaviru dobio je od majke, a njegov glazbeni talent otkrila je Antoinette Mauté de Fleurville, učenica Frederica Chopina. Na konzervatoriju u Parizu studirao je glavi, ali se 1879. posvetio kompoziciji. Učitelji su mu bili E. Guiraud i kratko C. Franck. 1884. osvojio je Prix de Rome i do 1887. boravio je u Rimu. Već 1880. putuje kao kućni pijanist Nadežde von Meck, pokroviteljice P.I. Čajkovskog, u Švicarsku, južnu Francusku i Italiju, a zatim u Moskvu i tom zgodom upoznaje pjesme Borodina i Rimskog Korsakova i rusku narodnu glabu. 1884-85 bio je gost na njezinim ruskim imanjima. Debussyjev se glazbeni horizont proširo upoznavanjem djela G. Verdija, A. Boita i F. Liszta. Početkom osamdesetih napustio je roditeljsku kuću, a Marie Blance Vasbuer, muzikalna i kulturna pjevačica, uvodi ga u društvo umjetnika i intelektualaca. 1888-89. posjetio je Bayreuth. Kraća su ga putovanja vodila u London, Beč i Budimpeštu, Rusiju, Nizozemsku i Rim. Godine 1899. oženio se s Rosalie Texier, ali se rastavio i 1905. sklopio brak s Emmom Bardac iz kojeg je potekla kći Claude Emma (1905-1919). Obolivši od raka bio je 1915. podvrgnut operaciji, ali bez uspjeha. Umro je 1918. u Parizu gdje je i pokopan uz tutnjavu topova neprijateljskih vojnika.

Oslanjajući se na slikarstvo impresionista koje se iživljuje u nježnom ocrtavanju stvarnog, Debussy je pokušao i glazbom dočarati fine prijelaze osnovnih boja spektra. Karakteristična pratnja, često u notama kratka trajanja, onemogućuje pri tom točan redoslijed glasova te kod slušatelja ostaje predodžba o nekom raspoloženju ili boji. Njegovo epohalno dostignuće u tom pravu bila je orkestralna ekloga prema Mallarmeu "Faunovo poslijepodne". Svjetsku slavu postigao je operom "Pelleas i Melisande", koja je tek kasnije prihvaćena. Napustivši stariju formu opere koja je - razvijajući se u jednom pravcu - došla u Wagnerovoj glazbenoj drami do svog logičnog vrhunca, Debussy se oslonio na francusko obilježje. Dok su recitativi jednostavni, izraženi u sažetoj deklamaciji, orkestar se prepliće s melodijom i stvara odgovarajuću atmosferu. Debussy na diskretan način ocrtava najskrovitije ljudske osjećaje, da bi u to na drugom mjestu i probudio kod slušatelja najnježnije dojmove iz vanjskog svijeta.

Petar Iljič Čajkovski se rodio 7. svibnja 1840. godine u Kamsko-Votkinsku, gradiću daleke pokrajine Vjatke, na zapadnoj strani Urala. Bio je drugo dijete, od šestero, Ilje Petroviča, inženjera rudarstva i njegove supruge Aleksandre Andrejevne. U dobi od četiri godine, zajedno sa svojom mlađom sestrom Aleksandrom skladao je pjesmu za majku, vrlo rano pokazavši da je glazbeno neobično nadaren. Rano se pokazala i njegova velika senzibilnost, teško je podnosio primjedbe, dok je glazba oduvijek na njega djelovala snažno; nakon jedne glazbene večeri, zatekli su ga zaplakanog u postelji kako ponavlja: Ta glazba! Ta glazba! Tu mi je, u glavi, i ne da mi spavati.


Kao bistro dijete lako je naučio njemački i francuski, i ubrzo nadmašio učiteljicu koja ga je podučavala glasovir. Kad mu je bilo osam godina, obitelj se preselila u Petrograd, gdje su ga upisali u pomodnu školu Schmelling, u kojoj je bio vrlo nesretan. I školu i učenje glasovira morao je prekinuti jer se nakon preboljenih dječjih kozica oporavljao šest mjeseci. Nakon bolesti obitelj se odselila u Alpajevsk, no majka ga već sljedeće godine vraća u Petrograd, u internat, kako bi se pripremio za pravni fakultet. To odvajanje od majke bilo je jedno od njegovih najbolnijih iskustava, kojeg se s užasom prisjećao cijelog života.


Sljedeći udarac bila je smrt školskog prijatelja tijekom epidemije šarlaha. Čajkovski je stanovao kod njegove obitelji i umislio je da je on donio bolest, i da je kriv za dječakovu smrt. Obitelj mu se 1852. godine pridružila u Petrogradu, no njegova je sreća trajala samo dvije godine, kad mu je majka umrla od kolere. Utjecaj majke, s kojom je bio snažno povezan, bio je trajan i dubok i njezina ga je smrt slomila. Utjehu je nalazio u glazbi, učeći svirati glasovir i pjevanje, a zahvaljujući svojem učitelju pjevanja Luigiju Piccioliju, dobro je upoznao talijansku operu. Nakon što je 1859. godine diplomirao pravo, zaposlio se kao činovnik u Ministarstvu pravosuđa. Nije volio pravo, i ozbiljno je razmišljao da se glazbom bavi profesionalno. Odlazio je na predavanja Nikolaja Zarembre u Rusko glazbeno društvo, koje će ubrzo postati petrogradski Konzervatorij, a 1862. počeo je učiti skladanje kod Antona Rubinsteina, prvog ravnatelja Konzervatorija.


Sljedeće godine dao je otkaz, upisao se na Konzervatorij i uz satove glasovira, orgulja i flaute svirao je i u orkestru. Godine 1865. imao je sreću da izvedbom njegovih Karakterističnih plesova u Pavlovsku ravna Johann Strauss, a iste je godine prvi put nastupio kao dirigent svoje Uvertire u F-duru. Neposredno nakon diplome, početkom 1866. godine preselio se u Moskvu, gdje mu je mjesto profesora harmonije na novoosnovanom moskovskom Konzervatoriju ponudio osnivač, pijanist Nikolaj Rubinstein, kod kojeg je stanovao i s kojim će godinama ostati prijatelj. No, mučila ga je nostalgija, užasavao se života u Moskvi, smetalo ga je što se Rubinstein brine za njega kao da mu je dadilja i neprestano dovodi u kuću puno gostiju. Tijekom turneje talijanskog opernog ansambla, Čajkovski se zaljubio u sopranisticu Désirée Artôt, te iako se veza prekinula, njih su dvoje ostali bliski prijatelji.


Nakon što je skladao svoju Prvu simfoniju, zbog koje je gotovo doživio slom živaca, oba njegova profesora, Zarembra i Rubinstein, loše su je ocijenili. No, skupina petrogradskih nacionalnih skladatelja, nazvana Moćna petorka (Balakirev, Rimski-Korsakov, Cui, Borodin, Musorgski) pohvalila je prvi stavak. Nedugo zatim skladao je manje uspješne opere Vojvodu i Rusalku, no svejedno je počeo ostavljati trag u ruskom glazbenom životu. Balakirev je 1869. godine ravnao izvedbom njegove simfonijske fantazije Fatum i poticao ga da sklada Romea i Juliju. Krug njegovih prijatelja se širio, ali je Čajkovski ipak bio usamljen i čeznuo je za prisnim prijateljstvom, obitelji i životom negdje drugdje. No, kad bi otputovao, obuzimala ga je čežnja za Rusijom i jedva je čekao da se vrati. Svoje opsesije nikada nije uspio ostvariti, niti je doživio emocionalno ispunjenje.


Odselivši od Rubinsteina nakon pet godina zajedničkog života, potpuno se posvetio skladanju i započeo je Drugu simfoniju. Profesionalno mu je krenulo prilično dobro, a većinu je novaca trošio na putovanja u inozemstvo. Počeo je voditi dnevnik u kojem je pisao o svojim homoseksualnim sklonostima, što ga je mučilo te o sklonosti piću i svojem zdravstvenom stanju. Nekoliko sljedećih godina bilo je ispunjeno putovanjima i radom. Napisao je orkestralna djela Oluja, Francesca de Rimini, Drugi i Treći gudački kvartet, Prvi glasovirski koncert, operu Kovač Vakula, Treću simfoniju i balet Labuđe jezero. U tridesetpetoj godini dosegao je vrhunac svoje glazbene kreativnosti, ali ga je emotivna praznina sve više pritiskala.


Godine 1876. Čajkovski je slučajno upoznao Nadeždu von Meck, bogatu i usamljenu udovicu s kojom će sljedećih četrnaest godina ostvarivati vrlo neobičan odnos i prisnu vezu. Nakon što je Nadeždi, inače strastvenoj ljubiteljici glazbene umjetnosti, ispunio vrlo unosnu narudžbu skladbe za violinu i glasovir, njih su se dvoje počeli dopisivati, i ona mu je redovito pružala novčanu potporu. Ubrzo su jedno drugome otkrili osjećaje i misli koje nikada ne bi povjerili nikomu drugom. Taj idealan odnos postignut u pismima, a napisali su ih ukupno 1100, nisu željeli pokvariti susretom, što je i njoj i njemu savršeno odgovaralo.


Tijekom rada na Četvrtoj simfoniji, s kojom se mučio, iznenadilo ga je ljubavno pismo nepoznate žene, Antonine Ivanovne Miljukove, studentice moskovskog Konzervatorija. Pisala mu je još nekoliko puta diveći se njegovoj glazbi i moleći ga da se sastanu. Čajkovski je dirnut ljubavnim izjavama naposljetku pristao, to više što je Antonina prijetila samoubojstvom. Premda joj je odmah rekao da je nikada neće moći voljeti, nepromišljeno ju je zaprosio i oni su se u srpnju 1877. godine vjenčali. Taj brzopleti brak, sklopljen samo dva mjeseca nakon njezinog prvog pisma, odmah se pokazao katastrofom.

Pod izlikom liječenja Čajkovski je, uz pomoć novaca posuđenih od Nadežde von Meck, ogorčene zbog tog braka, pobjegao na Kavkaz. Psihički labilna Antonina, od koje se napokon uspio rastaviti nakon četiri godine zato što je ona rodila izvanbračno dijete, rađala je i dalje djecu različitih očeva, i život je skončala u umobolnici gdje je provela posljednjih dvadeset godina života. Težak duševni slom i pokušaj samoubojstva bili su posljedica braka sklopljenog na brzinu i Čajkovski je uz Nadeždinu novčanu pomoć proveo nekoliko godina većinom u Zapadnoj Europi. Svoju najbolju operu Evgenij Onjegin dovršio je u San Remu. Zatim je napisao vrlo dobar Koncert za violinu, no nastupilo je razdoblje stvaralačke krize. Tek nakon četiri godine nesređenog života, stalnih putovanja u Rusiju i iz Rusije, skladajući samo da bi zadovoljio narudžbe, počeo je pisati novu simfoniju.


Unajmio je kuću blizu Klina, uredio svoj život i posvetio se glazbenom stvaranju. Unatoč strahu od dirigiranja, koji ga je obuzeo 1877. godine, uz veliki je napor imao seriju dirigentskih nastupa u Petrogradu i Moskvi. Doživio je golem uspjeh i ponovno stekavši samopouzdanje, 1888. godine krenuo na prvu dirigentsku turneju Zapadnom Europom. Svugdje dočekivan kao veliki skladatelj, upoznaje Brahmsa, Griega, Dvoraka, Gounoda, Fauréa, Masseneta. Po povratku u Rusiju piše nova remek-djela, Petu simfoniju, balet Trnoružica, operu Pikova dama. Slijedi naprasan prekid korespondencije s Nadeždom von Meck, koja mu poručuje kako mu zbog novčane propasti ne može više slati novčanu potporu te stoga mora prekinuti prijateljstvo. Povrijeđeni Čajkovski pokušava nastaviti vezu, no ona ne odgovara. Poslije se pokazalo da priča o novčanoj propasti nije bila istinita, no nikada se nije saznao pravi razlog sukoba od kojeg se skladatelj nije oporavio do kraja života.


Godine 1881. skladao je, bez velikog oduševljenja, naručeni balet Ščelkunčik, a onda je u rastrojstvu otputovao u Pariz i New York na dirigentsku turneju, u međuvremenu saznavši za smrt voljene sestre Aleksandre. Oduševljeni dočeci malo su ublažili njegovu tugu i potištenost. Godine 1893. skladao je majstorsku Patetičnu simfoniju, djelo koje je smatrao najboljim. Bio je na vrhuncu stvaralačke snage, uspješan, omiljen i poštovan kao malo koji skladatelj.

No, slijedio je posljednji udarac, razotkrivena je njegova homoseksualnost i Sud časti, u kojem su bili i neke njegove kolege pravnici, odlučio je da mora počiniti samoubojstvo kako bi se izbjegao javni skandal.
Istodobno se šire glasine da je Čajkovski umro od kolere jer je popio neprokuhanu vodu.


Umro je u Petrogradu 1893. i pokopan je u samostanu Aleksandra Nevskog.

Igor Fjodorovič Stravinski (Oranienbaum, danas Lomonosov, 17. lipnja 1882. - New York, 6. travnja 1971.), ruski skladatelj

Učio je najprije klavir, a poslije kompoziciju i instrumentaciju kod Rimskog-Korsakova u Petrogradu. Od 1910. živio je izvan domovine, u Švicarskoj, Francuskoj i SAD-u.


Igor Fjodorovič StravinskiJedan je od četvorice začetnika i glavinih pobornika tzv. nove glazbe 20. stoljeća, a njegovo stvaranje javlja se kao rezultat spajanja dviju ruskih škola 19. st.: petorice i "zapadnjačke" škole Čajkovskog. Svjetsku reputaciju stekao je posredstvom S. Djagiljeva, čija trupa Ballets Russes izvodi 1910. u Parizu njegov balet "Žar ptica". Baleti "Petruška" i "Posvećenje proljeća", kao i predhodni, inspirirani su su ruskom tematikom i narodnom glazbom. U neoklasičnom razdoblju preuzima glazbenu građu ili elemente različitih stilova te ih "parodira", tj. preobražava u vlastiti glazbeni izraz. Sadašnji motivi su antički i religiozni. Svoje estetsko stajalište izložio je u autobiografiji "Kronika mog života".

Drugi svjetski rat zatekao ga je u Sjedinjenim Američkim Državama, pa je ondje primivši američko državljanstvo ostao do smrti. U Americi su nastala posljednja umjetnikova neoklasična djela.

Edvard Hagerup Grieg (Bergen, 15. lipnja 1843. - Bergen, 4. rujna 1907.), norveški skladatelj, pijanist i dirigent

Bio je dirigent filharmonijskog društva u Oslu, gdje je 1871. utemeljio i vodio Musikforningen. Na elementima norveškog folklora izgradio je vlastiti, nacionalno-romantički glazbeni izraz. Posebno je važan njegov doprinos razvoju postromaničke europske harmonije. Kao izraziti lirik svoja najbolja djela ostvario je u malim formama - klavirskoj minijaturi i solo-pjesmi.

Johannes Brahms (Hamburg, 7. svibnja 1833. - Beč, 3. travnja 1897.),njemački skladatelj

Karijeru je započeo kao pijanistički virtuoz. Robert Schumann mu je pomogao da se afirmira kao skladatelj, predstavivši ga glazbenoj javnosti i zauzimajući se za tiskanje njegovih djela. Polazi od klasičnog i baroknog naslijeđa, ali je njegov glazbeni izraz u osnovi romantičarski. U njegovu opusu nalaze se sve glavne instrumnetalne i vokalne vrste, izuzevši opere. Često se inspirirao narodnom glazbom, a osobito se istaknuo na području komorne glazbe i solo pjesama. Četiri simfonije, dva klavirska koncerta, violinski koncert u D duru, dvorski koncert za violinu i violončelo u A-molu, Njemački requiem i brojne solo pjesme samo su dio najvažnijeg Brahmsovog opusa, uz komorna djela te crkvena djela kojima je zaokružio bogato stvaralaštvo.

Paul Dukas (1865 -1935), francuski skladatelj, glazbeni kritičar i pedagog orkestraciji po uzoru na Wagnera. A baš ga je neskriveno divljenje Wagneru, a zatim i Beethovenu i Francku, koje je dijelio sa svojim suvremenicima d'Indyjem, Bordesom i Dujardinom dovelo u nezavidan položaj: naime, glazbeni kritičari i historiografi koji su analizirali Dukasov opus (pre)često su u njegovim djelima tražili isključivo utjecaje nekog od spomenutih skladatelja. L'apprenti sorcier, odnosno Zauberlehring simfonijski je scherzo prema istoimenoj Goetheovoj baladi čija je priča o neposlušnom čarobnjakovom učeniku, koji u odsutnosti učitelja (lošom) magijom oživi metlu koja zatim ne prestaje razlijevati vodu iz vjedra, poznata i najmlađim generacijama. Stroga simetrija koja se najočitije pokazuje u formi djela, a zatim i u svojoj ekstremnosti kroz neprestanu upotrebu dvaju po strukturi simetričnih akorda, povećanog kvintakorda i smanjenog septakorda, ublažena je ritmičkom gradacijom koja, baš kao i orkestracija, u potpunosti slijedi tijek priče. A upravo su blistava i narativna orkestracija te stalni ritamski klimaksi i antiklimaksi razlog nesumnjivoj atraktivnosti ovoga djela.

Georg Philipp Telemann (14. 03. 1681., Magdeburg - 25. 06. 1767., Hamburg); bio je jedan od najobrazovanijih glazbenika svojeg vremena, a ostao je poznat kao virtuoz na orguljama i čembalu, dirigent i skladatelj, pjesnik i pisac glazbenih rasprava. Skladao je više od 40 opera, 46 pasija, više od 2000 kantata, a i napisao je tri autobiografije.

Niccolo Paganini (27.10.1782., Genoa - 27.05.1840., Nice, Francuska); najslavniji violinst svih vremena, bio je poznat svojoj đavolskoj tehinici sviranja - kako su je znali zvati. Preminuo je raka grla.

Johann Strauss ml. (25. 10. 1825., Beč - 03. 06.1899., Beč); austrijski dirigent i skladatelj, sin Johann Strauss starijeg, proslavljeni "Kralj Valcera" i jedan od predstavnika klasične bečke operete. Skladao je 168 valcera, 117 polka, marševe, mazurke, galope i 16 opereta. Vrhunac su mu djela "Šišmiš" i "Barun i ciganin".

Rođen u New Yorku 1898. Od malena je zavolio ragtime i blues. Naučio je svirati klavir i 1919 napisao je svoju prvu kompoziciju, Swanee. Pisao je za neke spektakle za Broadway (lady be good 1924, Funny Face 1927). Paul Whiteman, dirigent, volio je spajati jazz i klasičnu glazbu te je nagovorio Gershwina da napiše tako nešto... tako je Gershwin 1924 napisao slavnu Rapsodiu u Plavom. Umro je 1937.

Rođen 1920 u Njemačkoj studirao je u Koloniji te u Parizu. Najviše je skladao za elektronske instrumente. Gl. djela:
Kontakte (1959-60)
Trenuci (1962)
Himne (1967)
Mantra (1971)
i Svjetlo (1991)

Vijesti
Njemački kompozitor Karlheinz Stockhausen (85), dobitnik Bachove nagrade, šokirao je javnost kada je na press konferenciji povodom Hamburškog muzičkog festivala izjavio da je teroristički napad na SAD najveće umjetničko djelo u povijesti čovječanstva.

Preciznije rečeno, dotični je izjavio: Napad na SAD je najveće umjetničko djelo, ikada izvedeno na cijelom planetu. Predočite si samo što se dogodilo. Postoje ljudi koji gledaju predstavu te 5 000 onih koji lete u zrak. Ja to nikada ne bih mogao izvesti. Uostalom, zato i jesam samo običan kompozitor.

Na pitanje novinara jesu li za njega umjetnost i zločin jedno te isto, Stockhausen je odgovorio: U ovom slučaju to je zločin, budući da ljudi nisu osvijestili proces. Da bi neko umjetničko djelo bilo uspješno u njemu se mora dogoditi neki skok, pa bio to i onaj iz stanja sigurnosti, života u smrt.

Austrijski kompozitor György Ligeti izjavio je potom za Financial Times Deutschland: Mislim da nije dovoljno što su mu organizatori otkazali koncerte (15. do 22. rujna). Najbolje bi bilo da se gospodina Stockhausena odmah zatvori na psihijatriju.

Carl Orff (10.07.1895., Minhen - 29.03.1982., Minhen); poznati njemački kompozitor, tvorac veličanstvene Carmina Burana. Pokopan je baroknoj crkvi u katoličkom samostanu Andechs u blizini rodnog mu grada.

Gioacchino Rossini (Pesaro, 29. veljače 1792. - Passy pokraj Pariza, 13. studeni 1868.), talijanski skladatelj

Debitirao je 1810. godine u Veneciji komičnom operom "Bračna mjenica", u kojoj slijedi stil kasnonapuljske škole. Postepeno se oslobađa te manire i u djelima nastalim 1813. godine već ima svoj posve izgrađen stil, formiran dijelom pod utjecajem Mozarta. U razdoblju do 1823. godine skladao je za talijanska kazališta 30-ak raznovrsnih opera, a u tom periodu nastala je i njegova najpoznatija opera "Seviljski brijač", remek-djelo talijanskog buffo-stila. Od 1824. godine angažiran je u Parizu kao direktor Talijanskog kazališta, a dobiva i zvanje kraljevskog skladatelja i inspektora pjevanja u Francuskoj. U zenitu stvaralačkih snaga i na vrhuncu slave prestao je sa skladanjem opere, a do kraja života dao je i u drugim glazbenim vrstama malo: zbirka arija i dvopjeva "Muzičke večeri", "Stabat Mater", "Malu svečanu misu" i nekoliko prigodnih vokalnih djela.

Djela:

"Bračna mjenica" 1810.
"Seviljski brijač"
"Turčin u Italiji"
"Elizabeta, kraljica Engleske"
"Otelo"
"Pepeljuga"
"Kradljiva svraka"
"Mojsije u Egiptu"
"Bagdadski kalif "

SVI SU ZA MIR, JA SAM ZA RAT - RAT UMA, DUHA I SLUHA!

GIUSEPPE VERDI (10.10.1813 - 27.01.1901)

Giuseppe Verdi, rođen u selu La Roncole u današnjoj provinciji Parma spada zajedno sa Richardom Wagnerom, u najpoznatije muzičke dramatičare 19. stoljeća. On je pored Monteverdia, Mozarta, Puccinia i Hectora Berlioza jedan od najizvođenijih oprenih kompozitora.

Rođen je u siromašnoj porodici, a prvu muzičku izobrazbu dobija kod crkvenog orguljaša u Roncolu i Bussetu. Bogati trgovac Antonio Barezzi iz obližnjeg grada Busetto, bio je toliko ushićen talentom maloga Verdija, pa poziva toga desetogodišnjaka na muzičko usavršavanje u Busseto.Sa svojih 15 godina postaje on muzičkim autoritetom.

Pored nebrojenih skladbi za tu opštinu, komponirao je uvertiru za Rossinijevu operu "Seviljski brijač", na nagovor mjesnog Filharmonijskog društva, gdje su bili uvjereni da će dječak to učiniti bolje od samog Rossinija, koji je u predigri te opere htio "podvaliti" muziku iz svojih starih djela. Uspjeh je, naravno, bio izniman! Verdijeva uvertira je zasjenila gotovo cijelog Rossinijevog Seviljca. S velikim su očekivanjem, stoga, građani Busseta i njegov dobrotvor Barezzi, prikupivši novac, ispratili Verdija u Milano na prijemni ispit za Milanski konzervatorij.

No prvi susret s Milanom donio mu je gorčinu. Njezin okus Verdi nije nikada zaboravio. Milanski konzervatorij odbija studenta iz Parme kao prestarog i zbog nedovoljne izučenosti na klaviru. Učilište je navodno bilo prepunjeno talentiranijom mladeži! Verdi će godinama principijelno odbijati molbe tog istog konzervatorija da nosi njegovo ime. Komponovanje izučava privatno u Milanu kod Vićenca Lavigna.

Velike uspijehe postiže s tamošnjim Filharmonijskim društvom. 1836. vraća se u Busseto, gdje dobiva stalno zaposlenje. Tamo se ženi kćerkom svoga mecene Margheritom Barezzi, koju je kao dječak podučavao muzici. U to vrijeme komponuje mnogo i pregovora o izvedbi prvoga svoga opernoga djela. Put se činio otvorenim......

Moć sudbine
U vrijeme kada najviše komponuje i dobiva mnogobrojne ponude i porudžbe rađaju mu se dvoje djece, kći Virginija 1837., a 1838. i sin Icilio. Kuća je puna radosti i sreće. No sreća ne potraja dugo. Sa 18 mjeseci umire mala Virginija. Verdi odlučuje napustiti Busseto i premda s oskudnim sredstvima, s porodicom odlazi u Milano, kako bi predstavio svoju prvu operu koju je napisao već prije tri godine. I kada se činilo da je vrijeme nesreće već prošlo i nasmiješila mu se sreća, za vrijeme proba u milanskoj Scali, samo mjesec dana prije premijere, sa 16 mjeseci umire mu i sin Icilio.

Godinu dana poslije, za vrijeme rada na komičnoj operi umire mu i žena Margherita u 27. godini života...

Još 1833. u vrijeme studija u Milanu umire mu 17-godišnja sestra. Tako da u nepunih deset godina oplakuje četiri smrti, svojih najmilijih - za dvije opere. Kakva cijena! Prva opera "Oberto" izvedena 17.10.1839. na milanskoj Scali, je veliki uspjeh. Hvali ga publika i kritika. Impresario milanske Scale Bartolomeo Merelli napokon je Verdiju ponudio dobar ugovor za tri nova djela, koja je trebao pripremiti svakih osam mjeseci.

No već prvo djelo iz toga ugovora "Un Giorno di Regno"- "Jedan dan kraljevanja" (1840) doživljava fijasko. Žena mu je umrla u julu iste godine, a već u septembru izviždano je njegovo drugo djelo. Verdi upada u duboku ljudsku i stvaralačku depresiju poslije porodične tragedije, luta usamljen ulicama grada, izgubljen i siromašan. Ništa mu ne polazi za rukom. Svagdje doživljava fijasko....


Slučajnost
Igra slučaja dovela je do toga da u Verdijeve ruke slučajno pada Solerin libreto "Nabucca", koga je njemački kompozitor Otto Nicolai odbacio kao neupotrebljiv. Baca se na rad i sa velikim uspjehom startuje sa njime na Scali 09.03.1842. To je veliki uspjeh i prekretnica u njegovu životu i stvaralaštvu.

S "Nabucom" je 1842. rođen čvrst, hrabar i nepokoljebiv Giuseppe Verdi koji će osvojiti svijet.

Od tada Verdi se pojavljuje u muzičkom životu discipliniran i strog prema drugima, a pogotovo prema samome sebi. Ne dozvoljava više libretistima, dirigentima, i pjevačima nikakvu "slobodnu interpretaciju", nego traži da se dosljedno drže njegovih uputa. Bilo je to jako teško i Verdi dolazi sa njima svima u velike konflikte.

Impresarijo Milanske Scale Merelli skida mu "Nabucca" sa reportoara. No na pritisak publike, koja je poslije premijere "Nabucca" osjetila kroz Verdijevu horsku melodiju zatočenih Židova u Babilonskom egzilu ("Va, pensiero, sull' ali dorate"), poziv na otpor protiv stranih okupatora i za toliko željeno italijansko ujedinjenje, vraća je ponovno na reportoar.

Pjevajući posvuda tu melodiju i pišući po zidovima parole "Viva V.E.R.D.I. budi se nacionalni patos, kojega publika prepoznaje u toj biblijskoj priči. V.E.R.D.I. ustvari znači Viva Vittorio Emanuele Re D' Italia.

Tako Verdi postaje jedan od duhovnih začetnika pokreta za ujedinjenje Italije. Slijedeća opera napisana iste godine 1842. "I Lombardi alla Prima Crociata" - "Lombardijci", zavijena u plašt križarskog pohoda, biva pravi poticaj na masovne demonstracije i glasan otpor neprijatelju. U posljednjem aktu kada Arvino poziva na bitku riječima: "Danas će Sveta zemlja biti naša", ne samo da mu odgovaraju ratnici i hor na pozornici nego i sama publika oduševljeno skače na noge uzbuđeno uzvikujući: "U rat! U rat!"


Verdi političar
Nesumljivo je da su žarke melodije Verdija imali veliki uticaj na buđenje patriotskih osjećaja. Svaki stih i svaka duboka patriotska melodija, biva odmah po publici prepoznata. Po gradovima Italije, pjevaju se njegove melodije posvuda. Nose se šalovi zeleno-bijele-crvene boje sa natpisima "Viva Verdi". Po zidovima na ulicama posvuda su prisutni grafiti "Viva Verdi". Poslije melodija iz "Nabucca" i "Lombardijaca" dolaze prepoznatljive patriotske melodije u operama "Ernani" i "Atilla", kao i poznata melodija "Patria oppressa, o dolce nome" iz "Machbetha" (Firenza 1847.).

Za vrijeme Revolucije 1848/1849. Verdijeve kompozicije dolaze narodu kao "melem na dušu" i podržava ga u želji za oslobođenje od austrijsko -burbonske dinastije. Patriotsku himnu "Suona la tromba", skladao je na kraju 1848. po želji republikanskog revolucionera Giuseppa Mazzinija.

"La battaglia di Legnano" (1849.) je jedina ekciplitna politička opera. Tema te opere je povijesna bitka iz 1176. godine, gdje Lombardijci pobjeđuju njemačkog cara Friedricha Barbarosu, što je bio otvoreni poziv na otpor Lombardijaca.

"Bogatstvo šarenila trikolora u publici, šalovi, maramice, damski šeširi kao i prepoznatljivi tonovi iz italijanske štampe; Barberi Stranieri, Sackra Italia, su jasan znak koliko smo nepoželjni." - opisuje, te scene, tako, pruski diplomat Alfred. pl. Reumont u augsburškom "Allgemeine Zeitung- u", iz onoga doba.

Verdi kako piše sam u svojim memoarima postaje nehotice jedan od vodećih italijanskih ujedinitelja. Njegov "genio musicale" koji instinktivno u svoju muziku unosi, riječi "patria" i "liberta", je preteča italijanskog ujedinjenja, do kojega dolazi godine 1861.

Zbog toga Verdi biva jedan od prvih poslanika u prvom Italijanskom parlamentu, samo godinu dana, da bi se na koncu samo prepustio komponiranju i glazbi, pišući, već sada bogat, samo opere i glazbu po želji ili po narudžbi.


Vrhunac stvaralaštva
Najveća opera njegova rana stvaralaštva bila je nesumljivo Šekspirov "Machbeth", koji je s izvanrednim uspjehom predstavljen u Firenzi 14.marta 1847.

Verdi je bio prvi muzičar koji je komponovao opere po djelima poznatih pisaca, koje pretvara u muzičke drame.



Šekspirove drame pretvara u opere : Machbeth, Otello, i Falstaf.

Po velikom njemačkom pjesniku Šileru, nastaju opere: Giovanna d' Arco, I masnaderi, Luise Miller, Don Carlos.

Po Victor Hugou: Ernani, Rigoletto.A po üpanjolcu Guitierrezu; Il trovatore Simon Boccanegra.

Moramo spomenuti i francuza Dumas-a (La Traviata) ili engleza Bayrona (I due Foscari, Il corsaro), kao i služeći se sVolterom nastaje opera "Alzira".



Sve ove dramske figure, nastaju na koncu "verdijanske", koje svojom emocionalnom i sugestivnom snagom izgledaju "kao da su rodjene" za muzikalnu dramu. Najdraža opera Giuseppea Verdija, a to je isticao na kraju svoga opusa, bio je " Rigoletto"!

"Prekrasna drama sa zadivljujućim sukobima. Možda najveća tema i najveća drama našeg vremena, dostojna Šekspira", - znao je zanosno govoriti.

Njegovi biografi kažu da uzbuđenje s kojim je pristupio skladanju "Rigoletta" može se usporediti samo sa onim iz 1847. i pripremama "Machbeta".

Nakon dugog lutanja i pisanja neznačajnih opera u kojoj je bilo dobre "verdijanske" muzike, ali ne i verdijanske genijalnosti, u pravoj erupciji koja je uslijedila, u samo dvije godine od marta 1851. do marta 1853., nastaju tri opere kojim je okrunjen cijeli put Verdijeva glazbenog stvaralaštva. Tri opere, kao tri osnova na kojima muziöko pozorište počiva.

"Rigoletto"- kao najveća muzička afirmacija dramskog, "Traviata" - lirskog, a " Trubadur" - okrunjenje eksplozivnosti izraza!

S pričom o dvorskoj ludi kojoj otimaju, siluju i ubijaju kćer u "Rigolettu". O pariškoj kurtizani kojoj društvo ne dopušta ljubiti, nego samo prodavati ljubav u "Traviati". O zasljepljujućoj mržnji i osveti u "Trubaduru".

Sa svim glazbenim pričama iz velikog opusa, od "Nabucca", "Ernanija" do "Machbetha" kojima se divi i slavi ih cijeli svijet, Verdi je uistinu pokazao da ima srce koje može "plakati i ljubiti."

Poslije ovih opera Verdi se povlači u miran život, na svoje imanje u Sant Agati i piše opere samo po narudžbi, tu i tamo nastupa na italijanskim opernim kućama. Po porudžbi ruskoga cara piše operu "La forza del destino" - "Moć sudbine", odlazi u St.Petersburg, gdje joj je premijera 1862. bila velika senzacija. Premijeri je prisustvovao i sam ruski car.

Za Pariz piše operu "Don Carlos", koja biva izvedena 1867. Za egipatskog Khediva Ismail Pašu, prigodom otvaranja Suezkog kanala (1870) piše operu "Aida", čija premijera se održava 1871. u Kairu.

Poslije toga Verdi dirigira s uspjehom svoja operna djela svugdje po Europskim opernim kućama, gdje ga svagdje dočekuju sa oduševljenjem. Za vrijeme prvoga gostovanja u Beču 1843. bio je još nepoznat i dirigirao je "Nabucco," no kod svoga drugog gostovanja 1875. gdje je dirigirao "Aidu" bio je već svijetska veličina.

Predstavi je prisustvovao i sam car Franjo-Josip, koji bio vrlo oduševljen i udjeli mu medalju časti.



Jedna anegdota iz toga vremena kaže:

"Verdi je stanova preko puta opere u današnjem Hotelu Ambasador. Na putu k operi susreće jednoga uličnog orguljaša koji je bezvoljno okreteao svoj vergl, a iz njega je u valovima proizlazila melodija iz "Rigoletta" "La donna e mobile". Maestro baci par novčića u njegov šešir i zapovjedi mu da tu melodiju polaganije svira. Slijedećeg dana kada je Verdi prošao pored njega, čuo je da melodiju korektno svira. Okrenu se kako bi ga pohvalio, ali zastade. Orguljaš je imao na vratu natpis na kojem je stajalo: "Učenik Giuseppa Verdija!"



Šesnaest godina poslije "Aide" 1887. kada Verdi već ima 73 godine, je premijera "Othella", kod praizvedbe svoje posljednje opere "Falstaff", Verdi je već 80-godišnjak. Svoj muzički "amen" stavlja svojim "Reqiumom", na 28. svojih opera!

Verdi umire u 87. godini u Milanu 27.januara 1901. i biva ispaćen od 300.000 svojih obožavatelja koji mu na posljednji ispraćaj spontano zapjevaše "Va pensiero sull' ali adorati".

Pošto je cijela ova godina proglašena Verdijevom godinom, sve značajne događaje pratit ćemo i objavljivati.

Fantom u operi
Original: The Phantom of The Opera
SAD, 2004.
Režija: Joel Schumacher
Uloge: Gerard Butler, Emmy Rossum, Minnie Driver, Miranda Richardson, Patrick Wilson
Scenarij: Andrew Lloyd Webber, Joel Schumacher
Producent: Andrew Lloyd Webber
Žanr: Mjuzikl
Trajanje: 143 minute


Fantom u operi

Iz sjena operne kuće, zahvaljujući njegovom glasu, razvijaju se izvanredni talenti mlade pjevačice zbora Christine (Emmy Rossum). Samo učiteljica baleta Madame Giry (Miranda Richardson) zna da je Christinin misteriozni "anđeo glazbe" zapravo Fantom (Gerard Butler), glazbeni genij unakažena lica koji luta katakombama kazališta i zastrašuje brojne umjetnike koji u njemu žive i rade.

Kad temperamentna diva La Carlotta (Minnie Driver) iznenada napusti produkciju usred generalne probe najnovije opere, novi upravitelji kazališta (Simon Callow & Ciaran Hinds) nemaju drugog izbora no povjeriti mjesto pod svjetlošću reflektora Christine.

Njezina izvedba ostavlja bez daha i publiku i Fantoma koji je cijeloga sebe posvetio tome da od svoje štićenice stvori iduću veliku zvijezdu Opere. No, Christini se uskoro počne udvarati i bogati mecena Raoul de Chagny (Patrick Wilson), što naljuti Fantoma i postavlja scenu za dramatični krešendo u kojem strast, ljubomora i opsesivna ljubav prijete razdvojiti ljubavnike do točke s koje više nema povratka...


SURADNJA KOJA JE NASTAJALA PUNIH 15 GODINA

Mjuzikl Andrewa Lloyda Webbera nastao je na temelju romana Gastona Lerouxa "The Phantom of the Opera" i postao najprofitabilniji kazališni projekt na svijetu zaradivši više od 3.2 milijarde američkih dolara. Premijerno je prikazan u Her Majesty`s Theatre na londonskom West Endu 9. listopada 1986. godine, a odonda ga je vidjelo više od 80 milijuna ljudi. "Fantom u operi" je izveden više od 65 tisuća puta u 18 zemalja svijeta, nagrađen je s više od 50 nagrada, uključujući tri nagrade Olivier, sedam nagrada Tony, sedam nagrada Drama Desk i tri nagrade Outer Critic's Circle.

"Fantom u operi" na Broadwayu je premijerno prikazan u Majestic Theatreu u siječnju 1988. godine i po duljini prikazivanja drži drugo mjesto u brodvejskoj povijesti, iza Lloyd Webberovog mjuzikla "Mačke". Vidjelo ga je više od 3 milijuna ljudi.

Album na kojem je sudjelovala izvorna glumačka ekipa, uključujući Michaela Crawforda u ulozi Fantoma i Sarah Brightman kao Christine, snimljen je 1987. godine i najprodavaniji je album u svojoj kategoriji, s prodanih više od 40 milijuna kopija. Priprema se stalni postav mjuzikla u Las Vegasu, a 2006. godine 90-minutna verzija showa bit će prikazana u novom, modernom kazalištu sagrađenom (za 25 milijuna dolara) posebno za taj mjuzikl u okviru Venitian hotela i casina. Osim najmodernijih specijalnih efekata, pozornica će biti opremljena i pravim jezerom kao i replikom pravog lustera pariške Opere.

Film Joela Schumacher odvest će publiku izvan granica kazališta i uvesti je u živ svijet ljubavi, glazbe i napete drame istovremeno novoj generaciji filmske publike pričajući snažnu, napetu priču.

Lerouxov roman izdan je 1911. godine i nepresušan je izvor inspiracije filmskim i televizijskim umjetnicima. Zapanjujuća je to priča o unakaženom glazbenom geniju koji poput duha luta katakombama pariške Opere i u Christine pronalazi očaravajuću muzu. Schumacker kaže: "Andrewova verzija predstavlja Fantoma prije kao tragičnog ljubavnika i nježnog romantika nego kao kreaturu koje se treba bojati. Osim toga, njegov odnos s Christine prikazao je više ljubavnim no što je to u izvornoj priči."

Lloyd Webber legendaran je producent i skladatelj poznatih mjuzikala kao što su "Isus Krist Superstar", "Evita", "Mačke", "Joseph and the Amazing Technicolor Dreamcoat", "Starlight Express", "Aspects of Love" i "Sunset Boulevard". Osvojio je sedam nagrada Tony, tri Grammya, Zlatni globus i Oscara (za "Evitu").

Nakon što je "Fantom u operi" 1988. godine prikazan na Broadwayu, Lloyd Webber je počeo sa Schumacherom (nakon što je vidio njegov vampirski hit-triler "The Lost Boys") razgovarati o filmskoj inačici mjuzikla, o čemu kaže: "Joel ima nevjerojatan osjećaj za vizualno, kao i za korištenje glazbe u filmu. Ima sjajan sluh i zaista čuje i razumije ulogu glazbe u priči."

U to se doba Lloyd Webber razvodio od zvijezde "Fantoma u operi", Sarah Brightman, talentirane pjevačice i glumice koja je bila njegovom muzom tijekom nastajanja mjuzikla i prva je imala ulogu Christine. Odlučio je stoga odgoditi snimanje filma. Tijekom narednih godina Lloyd Webber i Schumacher surađivali su na adaptaciji, no redatelj je bio više no zauzet različitim hit-projektima, među kojima su "Batman zauvijek", "Vrijeme ubijanja", "Klijent", "Dan ludila" i "Telefonska govornica".

Sudbina je konačno odredila vrijeme za ovaj projekt – u prosincu 2002. godine stari su se prijatelji našli na večeri u Londonu i dogovorili početak dugo pripremane suradnje. Schumacher je upravo završio snimanje serije filmova – "8mm", "Nepodnošljivi prijatelji", "Zemlja tigrova", "Veronica Guerin" i "Telefonska govornica" - i svidjela mu se ideja da se okuša u potpuno novom žanru, budući da nikad prije nije radio mjuzikl. "Ova je tragična ljubavna priča dio naše kulture još od trenutka kad ju je Gaston Leroux opisao u svom romanu – i to stoga što se možemo poistovjetiti s Fantomom. On je fizička manifestacija svega što ljudsko biće vjeruje da na njemu nije vrijedno ljubavi. Zbog takvog nam lika srce krvari – nalik je zvonaru crkve Notre Dame i zvijeri iz `Ljepotice i zvijeri`."

Schumacher nastavlja: "Milijuni ljudi ne mogu vidjeti `Fantoma u operi` u kazalištu, mnogi ne žive ni blizu kazalištu u kojem se prikazuje ili si odlazak u kazalište ne mogu priuštiti. Prisjetite se filmova kao što su `Moje pjesme, moji snovi`, `Priča sa zapadne strane` ili `Chicago`. Koliko je ljudi vidjelo `Moje pjesme, moji snovi` na pozornici, u usporedbi s milijunima koji su gledali film? Postoje ljudi kojima se Andrewova glazba sviđa i ljudi koji su oduvijek željeli vidjeti `Fantoma u operi` u kazalištu, a sad će imati priliku vidjeti filmsku verziju."

Schumacher i Lloyd Webber razradili su priču i sporedne likove, pogotovo dijelove Fantomova djetinjstva, da bi priča bila još razumljivija. Schumacher objašnjava: "Predstava se temelji na onome što se događa Fantomu, Christine i Raoulu. Mi smo filmskim gledateljima željeli prikazati i što se događa iza pozornice, ljudima zaduženima za kulise, perike, pjevačima i plesačima. Surađivati s Andrewom je nešto predivno – on se ne pretvara da zna nešto o čemu nema pojma."

"Film izgleda i zvuči fantastično i mislim da je njime predstava predivno dokumentirana. To je sve čemu sam se mogao nadati," dodaje Lloyd Webber.

Glumci i likovi

Podjela uloga za filmsku verziju Fantoma u operi predstavljala je pravi izazov i za redatelja Joela Schumachera i za producenta i skladatelja Andrewa Lloyda Webbera. Schumacher je film zamislio kao seksi ljubavnu priču i želio je angažirati mlade glumce za glavne likove, posebno za naivnu mladu Christine koja vjeruje da je Fantomov glas zapravo glas "anđela glazbe" kojeg joj je otac na samrti obećao poslati.

Lloyd Webber objašnjava: "Ključno je bilo pronaći ljude koji su stvarni pjevači, jer se cijeli komad temelji na pjesmi."

Priča se odvija u Parizu 1870. godine. Unakažen glazbeni genij terorizira djelatnike Opere, zaljubljuje se u Christine i posvećuje stvaranju nove zvijezde. Za tu je ulogu bio potreban karizmatičan glumac u kojem ima nečeg opasnog, a koji je toliko dobar pjevač da može privući Christine. Takvog su glumca filmaši pronašli u Gerardu Butleru koji je američkoj publici poznat po ulozi u hit-filmu "Lara Croft Tomb Raider: Kolijevka života" iz 2003. godine u kojem je glumio s Angelinom Jolie.

Lloyd Webber tvrdi: "Gerry Butler je sjajan rock tenor." Schumacher dodaje: "Svidjela mi se njegova uloga u filmu `Dracula 2000` i znao sam da tako divan glumac može biti zadivljujuć u ulozi Fantoma."

Butler nije gledao mjuzikl i pri čitanju scenarija se rasplakao, identificirajući se s Fantomovom "strašću, žudnjom i umjetnošću kao i s boli i izolacijom od svijeta s kojima živi. Taj je mjuzikl toliko snažan upravo zbog toga što se ljudi identificiraju s njegovom boli. Ljudi s vremenom skupljaju ožiljke, iskustva kojih se ne žele odreći ali ih ne žele niti pokazati svijetu zbog straha da će ih svijet smatrati odbojnima i ružnima."

Butler je i prije audicije i tijekom snimanja uzimao satove pjevanja, a vježbao je i Fantomovo kretanje jer, kako kaže "nismo pokušavali stvoriti melodramu, nešto teatralno, već nešto potpuno realistično."

Fantomova maska ključna je komponenta tog lika jer skriva groteskno zdravstveno stanje zbog kojeg su ga kao dijete napustili i odbacili i obitelj i društvo. Četiri i pol sata trajalo je stavljanje maske i šminke prije snimanja.

Za ulogu Christine trebalo je pronaći glumicu koja će zračiti istinskom nedužnošću, a istovremeno imati sofisticirane glasovne mogućnosti. Schumacher je upoznao Emmy Rossum, šesnaestogodišnju glumicu poznatu po ulozi ubijene kćeri Seana Penna u Oscarom ovjenčanom filmu "Mistična rijeka", kao i po ulozi mlade Audrey Hepburn u televizijskom filmu "The Audrey Hepburn Story". "Emmy je sjajna glumica, a i od sedme godine života uči pjevanje u Metropolitan Operi," kazao je.

Za ovu je ulogu uzela satove plesa, posjetila slavnu Garnier Operu u Parizu i proučila Degaove slike i skulpture balerina u Musée D`Orsay. Svoj lik doživljava kao usamljenu dušu u potrazi za ljubavlju i sigurnošću koju joj je ulijevao njezin otac prije smrti. "Otkriva da su ona i njezin `anđeo glazbe` srodne duše, jednako usamljeni i nesavršeni. Jedno su drugome inspiracija, no kako ona sazrijeva i izrasta u samosvjesnu mladu ženu, Fantom je počinje promatrati drugačijim očima."

Fantom je opsjednut ljubavlju prema Christine, dok se ona zaljubljuje u Raoula de Chagnya, bogatog mecenu Opere u kojeg je bila zaljubljena još u djetinjstvu. Butler objašnjava: "Fantom treba samo društvo nekoga tko ga razumije, nekoga s kime može razgovarati. Navikao je na odbijanje, no ne može podnijeti da ga Christine odbije jer je ona postala središtem njegova života. Dok nju Raoul sve više privlači, Fantom biva sve više zaslijepljen bijesom i požudom. Vjeruje da će ga ona zavoljeti ako uspije napisati operu za nju ili da će ga konačno shvatiti ako je uspije odvući u svoj podzemni svijet i navesti je da ga sagleda."

Ulogu Raoula filmotvorci su povjerili Patricku Wilsonu, zvijezdi brodvejskih hitova "Oklahoma!" i "The Full Monty". Za ulogu u HBO-ovoj mini-seriji "Angels in America" bio je nominiran za nagradu Emmy.

Lloyd Webber kaže: "Patrick je prirodan lirski tenor." Schumacher dodaje: "Ima glas anđela! Njegova uloga u filmu je daleko razrađenija nego na pozornici. Stvorili smo od njega agresivnog romantičnog heroja koji je Christine još privlačniji, a istovremeno predstavlja još veću prijetnju za Fantoma."

Wilson je pet sati provodio u šminki da bi izgledao kao sedamdesetogodišnjak u sceni čija se radnja odvija 1919. godine. "Moja je uloga bila puno dinamičnija no što sam očekivao. Želio sam sve obaviti kako treba, jer u ono su vrijeme ljudi živjeli drugačije, živjeli su puno kraće i, kad bi pronašli ljubav svog života, nisu oklijevali niti gubili vrijeme."

Miranda Richardson bila je nominirana za Oscara za uloge u filmovima "Tom & Viv" i "Damage", a u ovom filmu glumi Madame Giry koja zna više o misterioznim događajima u Operi Populaire i o Fantomu no što je spremna priznati. Schumacher tvrdi: "Miranda je moja omiljena glumica još otkad sam je gledao u `Dance With a Stranger`."

"Madame Giry je ključ zbog kojeg je Fantom uopće u Operi. Opera Populaire je njezin svijet, njezina obitelj, njezin život. Ona je kruta, hladna prema mladim balerinama i drži se kao da je progutala metlu. No, istovremeno je romantična i strastvena," opisuje Richardson. Schumacher dodaje: "Želio sam da gledatelji saznaju nešto više o odnosu između Madame Giry i Fantoma zbog toga što je taj odnos oduvijek pomalo misteriozan. Na Mirandinoj audiciji osjećao sam se kao da sam na audiciji ja. Došla je s popisom od stotinjak pitanja i to mi se svidjelo."

Miranda Richardson nije imala nikakvog plesačkog iskustva pa je, zajedno s drugim članovima ansambla, pohađala satove baleta.

Jedini član ansambla Opere koji može zasjeniti Fantoma je temperamentna diva La Carlotta koju glumi Minnie Driver, talentirana glumica poznata po ulozi u Oscarom nagrađenom filmu "Dobri Will Hunting". "Carlotta je 1870. godine bila ono što bi danas bila kombinacija Davida Beckhama, Madonne i Kaylie Minogue. Osim toga, uvjerena je da svi ostali postoje samo zato da bi orbitirali oko nje," kazala je Driver.

Iako je Minnie Driver talentirana pjevačica, u ovom filmu njezine pjesme sinkronizirala je profesionalna operna pjevačica Margaret Preece koja je istu ulogu imala u kazališnoj postavi.

Poduzetni novi upravitelji Opere Populaire, Gilles Andre i Richard Firmin, dolaze u kazalište tijekom generalne probe povijesne opere "Hannibal", kad Carlotta zaprijeti da će otići prije podizanja zastora na premijeri. Osim toga, dobivaju i prijeteće pismo od Fantoma u kojem on zahtijeva da udovolje njegovim raznovrsnim prohtjevima.

Andrea i Firmina glume dvojica sjajnih karakternih glumaca, Simon Callow ("Zaljubljeni Shakespeare") i Ciaran Hinds ("Put do uništenja"), koji kaže: "Andrea zanima umjetnička i kulturna strana kazališta, dok je Firmin poslovni čovjek koji se oblači pomalo napadno i više nalikuje istrošenom prodavaču automobila."

"Andre i Firmin su nalik sijamskim blizancima. Svoje su bogatstvo stekli prodajući metalni otpad i sad se vesele mogućnosti da si novcem omoguće ulazak u svijet kazališta. No, kao i većina prije njih, zažalit će zbog toga," dodaje Callow.

Glazba večeri

Snimka izvorne postave mjuzikla "Fantom u operi" prodana je u više od 40 milijuna kopija, čime je postala najprodavanijim albumom svih vremena u svojoj kategoriji. To je prvi album mjuzikla koji je dospio na prvo mjesto britanskih ljestvica i postao zlatnim i platinastim i u Velikoj Britaniji i u Sjedinjenim Državama, a producentu i skladatelju Andrewu Lloydu Webberu i njegovim suradnicima donio je bezbroj nagrada i pohvala.

Redatelj Joel Schumacher tvrdi: "Andrew je zabavio milijune ljudi širom svijeta. Pjesme u `Fantomu u operi` su redom najljepše melodije ikad skladane, a tekstovi Charlesa Harta zadivljujući."

Snimanje filma dalo je Lloydu Webberu mogućnost da se ponovno pozabavi snimkom i, zahvaljujući znatnom budžetu, producira potpuno orkestriranu verziju. Napisao je i novu pjesmu i dodatnu glazbu za film, pri čemu mu je pomoglo i iskustvo ranijeg skladanja za filmove "The Odessa File" i "Gumshoe". Pomogli su mu i brojni suradnici, među kojima je bio i glazbeni ko-producent Nigel Wright, Webberov suradnik već 15 godina.

Simon Lee je pak radio sa svim glavnim glumcima na njihovim vokalnim izvedbama i to sedam mjeseci prije početka snimanja, a između ostaloga kaže: "Gerry nije školovan pjevač, ali ima iskustva s pjevanjem i bio je pravo otkriće. Ponosan sam na sve što je postigao."

Wright dodaje: "Inače se prilikom snimanja mjuzikla prvo snimi glazba, a tek nakon toga film. U ovom smo slučaju snimali pjesme neposredno prije snimanja određene scene, tako da je izvedba razvijena tijekom proba bila potpuno usklađena sa snimkom."

Veći dio glazbe snimio je orkestar od 28 članova, no povremeno je Lloyd Webber angažirao cijeli simfonijski orkestar. Neke od najzapaženijih pjesama su "Think of Me" kojom Christine od zborske pjevačice postaje solo sopran, "Angel of Music" duet Fantoma i njegove mlade štićenice, "The Phantom of the Opera" – zaštitni znak Fantoma koji tom pjesmom zavodi Christine, "All I Ask of You" – romantična serenada Christine i Raoula, "Masquerade" i "The Point of No Return".

Dizajniranje svijeta Fantoma

Radnja filma odvija se u Parizu tijekom 1870-tih godina. To je zlatno razdoblje puno uzbuđenja i strasti. Scenografija je povjerena Anthonyu Prattu koji je bio nominiran za Oscara za film "Hope and Glory" iz 1987. godine i za nagradu Emmy za HBO-ovu mini-seriju "Združena braća".

Pratt je proučio umjetnička djela iz tog razdoblja (John Singer Sergeant, Caillebotte i Degas), kao i zgradu pariške Opere, popularno nazvanu Opera Garnier prema njezinom arhitektu Charlesu Garnieru. Film je sniman u studijima Pinewood tijekom 40 tjedana. Za scenografiju je utrošeno 73 tone čelika, 15 tisuća litara boje i 150 kilometara drvene građe. Schumacher opisuje: "Pariška Opera je prekrasna, ali ogromna i nalikuje zgradi uprave. Želio sam da Opera Populaire bude intimnija, ženstvenija, a ne samo zgrada."

Prattov tim sagradio je kazalište na dvije razine, s 886 sjedala, ložama i pozlaćenim kipovima te kardinalski crvenim zastorom na veličanstvenom luku pozornice. Posebno je izrađen luster koji krasi svod dvorane i kojega Fantom na vrhuncu filma ruši na publiku, uništavajući time cijelo kazalište. Napravljena su tri lustera – jedan ("heroj") je korišten tijekom svakodnevnog snimanja, drugi ("kaskader") za scenu rušenja, a treći za scene koje se odvijaju 1919. godine. Luster je nalik onome u pariškoj Operi, s time da nema metalnih dijelova, već je od Swarovski kristala i stakla. Veličine je 5,2 puta 4 metra, teži 2,2 tone, a vrijednost "heroja" procijenjena je na 1,3 milijuna američkih dolara. Njegova izrada trajala je četiri mjeseca.

Pratt je izradio scenografiju i za zadivljujući bal pod maskama koji se odvija u velikom foajeu Opere Populaire koji se prostire na dvije razine, ima središnje zavojito stubište, bogato ukrašene balkone, provokativne kipove, mramorni pod i zidove optočene velikim ogledalima.

Za snimanje labirinta hodnika iza pozornice korišten je prolaz u sjevernom tunelu studija Pinewood. Tamo je stvoren svijet garderoba, soba za probe, kostime, izradu perika i elemenata scenografije. Snimatelj John Mathieson ("Gladijator") mogao je iskoristiti blizinu glavnog studija da bi neprimjetno prešao iz jednog prostora u drugi. "Zahvaljujući saznanju da je u pariškoj Operi živjelo i radilo 750 ljudi dobili smo ideju i mogućnost da prikažemo brojne kratke priče koje su upletene u glavnu nit filma," tvrdi Schumacher.

Krov zgrade mjesto je na kojem Raoul zaprosi Christine, a da nije svjestan da ih Fantom vreba iz sjene. Pratt je želio da krov bude predivan i romantičan, ali istovremeno i da vas od njega prođu trnci. Stoga je postavio velike kipove, nalik Rodinovima. Četrnaest je kipara bilo angažirano za sve kipove potrebne za film - uključujući one postavljene na groblju.

Christinein odlazak u Fantomov prostor skriven u katakombama duboko ispod zgrade Opere predstavlja metaforički prijelaz naivne djevojke u začaran sopran. Putovanje zavojitim hodnicima i spiralnim stubištima osvijetljeno je bakljama, zidovi su vlažni i oblijepljeni grotesknim, raspadajućim opernim plakatima. Na dnu je stubišta laguna u kojoj je vezan Fantomov brod. Dok Christine pjeva, pale se svijeće i otkrivaju sve veći dio prostora, ogromna ogledala, svijećnjake, orgulje i drugu spilju kojom dominira ogroman crni krevet. Taj je prostor predivan, jednostavan i seksi.

Pratt je dizajnirao i pozornice za tri opere koje izvodi ansambl Opere Populaire – "Hannibal", "Il Muto" i "Don Juan Triumphant!" - od kojih je svaka potpuno različita od drugih, a "Don Juan" s Fantomovog gledišta predstavlja pravu zamku. Za scene koje se odvijaju 1919. godine trebalo je cijelu zgradu "postarati". Zastori i kipovi su oštećeni, sve je posuto prašinom, a ptice ulijeću kroz rupe u stropu.

KOSTIMI I ŠMINKA – STVARANJE IZGLEDA FANTOMA

Kostimi za "Fantoma u operi" Andrewa Lloyda Webbera odraz su pariške mode iz 1870-tih godina. Izradila ih je Alexandra Byrne, nominirana za Oscara za filmove "Elizabeta" i "Hamlet". Schumacher, koji je svojedobno i sam bio kostimograf, kaže: "Osjećam veliko poštovanje prema Alex. Ona je pravi talent, ima suvremen i neobičan pristup kostimografiji."

Alexandra Byrne i njen tim sašili su 300 i preradili još 2.000 kostima koje su nabavili od raznih kostimografa širom Europe. Ona kaže: "Kod Joela je predivno to što točno zna što želi. Vizualna referenca bio nam je film `The Leopard`, sa svojim prekrasnim kostimima."

Najzahtjevnija je bila izrada kostima za samog Fantoma jer su trebali odavati i misterij i karizmu i opasnost koje ga okružuju u njegovom svijetu sjena. Osim toga, trebalo je izraditi masku Fantomovog deformiranog lica kao i masku kojom je ono prekriveno. Na tome je radila Jenny Shircore, dobitnica Oscara za "Elizabetu" 1999. godine.

Osim kostima i perika za Christine, Carlotte, Raoula, Andrea i Firmina, trebalo je osmisliti i napraviti i kostime i nakit za ostale članove ansambla (i njihove tri opere), kao i za gledatelje i sudionike bala pod maskama.

Opera se može definisati kao drama u kojoj glavni akteri uglavnom pjevaju većinu svojih uloga. Opera se smatra kompleksnom umjetnošću jer kombinira pjevanje, glumu, orkestralnu muziku, kostimografiju, scenario a često i balet kao vrstu plesa.

Andrea Bocelli, jedinstven, svestran i inovativan glazbeni izvođač osebujnog glasa, objavio je četvrti studijski crossover album «Andrea». Otkako je sredinom devedesetih ostvario proboj na internacionalnoj sceni, podjednako osvojivši pop publiku i ljubitelje opere, prodao je više od 50 miliona albuma diljem svijeta. Danas je Bocelli najpopularniji muški vokal pop glazbe i, istovremeno, najprodavaniji solist u kategoriji klasične glazbe. Tri godine nakon zadnjeg albuma «Cieli Di Toscana», Andrea je sretan što se ponovo posvetio popularnoj glazbi, o čemu kaže: «Pop muzika za mene je važno kreativno iskustvo. Daje mi mogućnost da se izrazim na različite načine, uživam u novim iskustvima, radim sa novim muzičkim talentima i novim glasovima, otkrivam novu muziku, nove kulture i nove senzibilitete.»

Album «Andrea» do sad je Bocellijev najosobniji album čemu je uvelike doprinjelo ostvarenje njegove ambicije - studija u vlastitoj kući: «Kroz godine sam naučio sve moguće o procesu snimanja albuma, tako da je studio u vlastitu domu ostvarenje mog sna. To mi je dalo veliku slobodu. Bilo kada mogu slušati nove materijale, eksperimentirati, formulirati ideje i, najvažnije, snimati. Svakodnevno radim na svom glasu po nekoliko sati tako da je napredak moći uhvatiti ga u trenutku kad si u najvećoj inspiraciji. Mislim da se to može i zapaziti na mom novom albumu.»

Na novom Bocellijevom albumu radili su njegovi dugogodišnji suradnici Mauro Malavasi, Celso Valli i Peppe Vessicchio, a od novih imena tu su Corrado Rustici, Zucchero, Elisa i Francesco DeGregori te najpoznatiji pop skladatelji današnjice Guy Chambers i Steve Powers.

Jean Sibelius
(1865.-1957.)


Za razliku od mnogih skladatelja koji su bezuspješno tražili potporu ili se morali boriti da prežive, Sibelius je bio sretnik kojem je samo četiri godine nakon završetka studija u Helsinkiju, Berlinu i Beču, doživotna godišnja stipendija finske vlade omogućila da u miru sklada. Ovo vidovito pokroviteljstvo omogućilo je pojavu na internacionalnoj sceni, ne samo najvećeg skladatelja kojeg je Finska ikad imala, već i umjetnika čija je glazba potpuno nadahnuta odmah prepoznatljivom nacionalnom atmosferom, što snažno priziva sumorni nordijski pejzaž, najčešće u vlasti elementarnih prirodnih sila.

HERBERT VON KARAJAN

Rođen: 5. travnja 1908. u Salzburgu
Umro: 16. srpnja 1989. u Salzburgu

Dominirajući pozornicom svojom dojmljivom figurom, teatralno razbarušene kose i prodorno plavih očiju, dirigent Herbert von Karajan je glazbi i prostoru oko sebe davao mističan ugođaj. I zbilja, onaj tko ga je vidio uživo dirigirati, ili pak gledao neku od njegovih nebrojenih audiovizualnih snimki, složit će se da je u njegovim izvedbama glazba uistinu postajala religijom, s njim kao njezinim vrhovnim svećenikom.
Rođen u Salzburgu 5. travnja 1908., Karajan je odrastao u krajnje kultiviranom glazbenom okružju, studiravši na salzburškom Mozarteumu, da bi zatim došao na bečku glazbenu Akademiju. Svoj je koncertni prvi javni nastup imao godine 1927., te je ubrzo postao glavni dirigent opere u njemačkom Ulmu, gdje je ostao do 1934. U isto je vrijeme vodio i dirigentske tečajeve Ljetnog seminara u rodnom gradu. Godine 1935. postaje dirigent opere u Aachenu, a od 1941. u Berlinu. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata, Karajan postaje dirigent Bečke filharmonije i Bečkih simfoničara. Od 1950. koncertira širom Europe i u Sjedinjenim Američkim Državama. Povremeno preuzima i umjetničko vodstvo slavne milanske Scale, ali i Londonske filharmonije, te godine 1955. naslijedivši Furtwänglera, postaje stalni ravnatelj Berlinske fiharmonije, a dvije godine poslije preuzima i Bečku operu. Godine 1967. utemeljio je Uskrsne svečane igre u Salzburgu.
Kao dirigent specifičnog temperamenta i sjajne glazbene memorije, širokog repertoara od Mozarta do Schönberga, sugestivan osobito u izvedbama djela klasike i kasne romantike, Karajan je oduševljavao poklonike klasične glazbe, šireći ujedno njihov krug, što je, uz ostalo, bio rezultat njegova opsežnog audio i vizualnog opusa. Pokazao se u najmanju ruku kao vizionar kad je 1965., zajedno s poznatim talijanskim redateljem Francom Zeffirellijem, napravio svoj prvi operni film La Boheme. Označilo je to početak duge suradnje s Unitelom, koja se utjelovila u punih 48 sati glazbe na filmu, što opera, što simfonija i drugih orkestralnih djela. Tako su nam na Unitelovim stereo snimljenim 35-milimetarskim filmovima zauvijek ostale majstorske Karajanove izvedbe Verdijeva Requiema, svih Beethovenovih 9 i četiriju Brahmsove simfonije, neke simfonije Čajkovskoga, zatim nezaobilazne Carmen, Othelo i Madame Butterfly.
Snimljeni su i neki glazbeni pokusi, na kojima možemo vidjeti maestra dok radi. Ništa manje važno nije ukazati na izvođače koje je odabirao. Među njima su neka od najvećih imena glazbene današnjice: Lucciano Pavarotti, Mirella Freni, Ruža Pospiš-Baldani, Yehudi Menuhin, Alexis Weissenberg i mnogi drugi.
Natkrilivši poput nekakvog svoda glazbeni život Europe, Karajan je na njega utjecao kao nitko dotad, osobito u razdoblju između 50-tih i 70-tih godina 20. stoljeća. Umro je 16. srpnja 1989. u rodnom Salzburgu, još za života postavši njegov najslavniji sin poslije Mozarta.

ARTURO TOSCANINI

Rođen: 25. ožujka 1867. godine u Parmi
Umro: 16. siječnja 1957. godine u New Yorku

Jedan od najvećih dirigenata u povijesti glazbe Arturo Toscanini počeo je svoju karijeru kao violončelist. Rođen je 25. ožujka 1867. u Parmi gdje je s laskavim nagradama u osamnaestoj godini završio konzervatorij. Već sljedeće godine član je talijanske operne staggione u Teatru Munisipal u Rio de Janeiru.
I dok su svi koji su ga poznavali smatrali da je rođen novi genij violončela, Toscanini iznenada zamjenjuje gudalo dirigentskim štapićem. Naime, u travnju 1886. na predstavi Verdijeve Aide u Riu publika je već u prvom činu izviždala dirigenta. Kako bi se spasila skupa predstava, službenog je dirigenta u sljedećem činu zamijenio mladi čelist i predstavu s mnogo uspjeha priveo kraju. Taj će veliki uspjeh potpuno promijeniti Toscaninijev život i odvesti ga u krug glazbenih besmrtnika.

U iduće dvije godine Toscanini će svoju raskošnu nadarenost potvrditi i na glazbenim pozornicama Europe. Već 1898. godine mladi dirigent dobiva angažman u milanskoj Scali. Od tada će Toscanini suvereno vladati svim velikim opernim i simfonijskim orkestrima svijeta kao direktor ili prvi dirigent - u Metropolitaineu, u operama Buenos Airesa i Milana, simfonijskih orkestara, među kojima i NBC-ja u New Yorku.

Tajna Toscaninijeva uspjeha bila je u izvanrednoj sposobnosti balansiranja svih kotačića u velikom orkestralnom mehanizmu i nalaženju sugestivnih interpretacija glazbenih fraza. Veliki dirigent vratio se i jednom načelu koje je u njegovo vrijeme bilo zaboravljeno - doslovno se držeći notnog teksta poštovao je svaki znak i oznaku skladatelja. Jednako genijalno uživljavao se u instrumentalna djela Sibeliusa, Dvořaka, Schuberta, Bacha, Beethovena i Brucknera, kao i u djela talijanskih i njemačkih majstora opere, te je svojim interpretacijama uvijek iznova doživljavao ovacije.

Tridesetih godina povlači se iz Europe pred najezdom fašizma u Ameriku, odakle će sve do kraja rata voditi antifašističku kampanju. Toscanini je umro 16. siječnja 1957. u New Yorku u dubokoj starosti od 90 godina.

Maria Callas (New York, 2. prosinca 1923. - Pariz, 16. rujna 1977.), operna pjevačica grčkog porijekla

Studirala je na konzervatoriju u Ateni i ondje debitirala 1938. sa samo petanest godina. Kao sopran proslavila se kreacijama glavnih uloga u Verdijevim, Donizzettijevim i Puccinijevim operama. Glasom neobičnog opsega i volumena, te izvanrednom vokalnom tehnikom i sposobnošću da se uživi u različite dramske likove i vokalne stilove, ostvarila je mnoštvo jedinstvenih kreacija i potaknula obnovu mnogih zaboravljenih opera.

Znamenita primadona druge polovice 20. stoljeća prvi put je snimala još 1949. Snimke arija iz Bellinijeve "Norme" i "Puritanca" i Wagnerove opere "Tristan i Isolda" najavile su svjetsku zvijezdu, premda je njezina atenska karijera bila stara već deset godina. U tim se godinama dospjela proslaviti i s Beethowenovim "Fideliom" i Puccinijevom "Sour Angelika", pa i ulogama u njemačkoj operi i opereti za ratne okupacije Grčke.

Mariu Callas su i obožavali i osporavali, a niti jedan njezin javni ili privatni potez nije prošao neprimjećen

GIACOMO PUCCINI

Rođen: 22. prosinca 1858. u talijanskom mjestu Lucca
Umro: 29. studenog 1924. u Bruxellesu
Giacomo Puccini vjerojatno je uz Verdija najpopularniji operni skladatelj svih vremena. Dvojica velikih skladatelja imaju mnogo toga zajedničkog. Obojica su odrasla u siromaštvu, već za života su stekli slavu i bogatstvo, a njihove arije i opere vrijedna su baština svijeta.
Autor glasovitih Bohema i drugih popularnih djela, Giacomo Puccini rođen je 22. prosinca 1858. u talijanskom mjestu Lucca. U njegovoj obitelji bilo je više glazbenika. Tako je mladi Giacomo prvu glazbenu naobrazbu primio od strica. Rano je ostao bez oca, pa je mladost proveo u oskudici. Njegovo studentsko doba u Milanu također je obilježeno siromaštvom. To je možda i razlog zašto se Puccini desetak godina poslije završetka glazbene akademije oduševio libretom o životu siromašnih studenata i umjetnika u pariškoj Latinskoj četvrti. Na taj libreto sklada remek-djelo, operu La Boheme, u kojoj sugestivno ocrtava boemski svijet gdje se radost, nesigurnost i tuga neprekidno izmjenjuju. La Boheme mnogi ljubitelji glazbe smatraju Puccinijevim najuspjelijim ostvarenjem.
Već svojim prvim operama Le Villi i Edgar Puccini je osvojio simpatije publike, a operom Manon Lescaut i naklonost moćnog izdavača Ricordija. Njegova djela odlikuju se jasnoćom, iznimnom snagom orkestra koji se isprepliće s izvrsnim solističkim i zborskim arijama. I doista, rijetko je koji skladatelj toliko dobro poznavao orkestar, kao što vjerojatno nijedan nije napisao toliko popularnih i toliko često izvođenih arija. Nakon svjetske slave La Bohema veliki uspjeh postiže opera Tosca s glasovitom molitvom glavne junakinje i arijom Cavaradossija, potom jedno od najbolnijih Puccinijevih djela Madame Butterfly, te jednočinka Gianni Schicchi, remek-djelo komične opere.
Posljednju operu Turandot nije uspio dovršiti. Strastveni pušač obolio je od raka grla i umro 29. studenog 1924. u Bruxellesu, gdje se trebao podvrgnuti operaciji. Operu Turandot dovršio je, prema Puccinijevim bilješkama, skladatelj Franco Alfano. Opera je s velikim uspjehom prikazana dvije godine poslije autorove smrti - 1926. u Milanu. Na toj predstavi, već tada proslavljeni dirigent Arturo Toscanini zaustavio je orkestar na posljednjim taktovima koje je napisao Puccini, rekavši publici: Dovde je maestro napisao svoje djelo. Turandot je lirska drama smještena u egzotičnom pekinškom dvoru iz doba priča. Jednaku slavu stekle su arije princeze Turandot, ropkinje Liu i princa Kalafa, kao i izvrsni i moćni orkestar u kojemu su duboke brazde novih glazbenih kretanja XX. stoljeća.

RICHARD WAGNER

Rođen: 22. svibnja 1813. u Leipzigu
Umro: 13. veljače 1883. u Veneciji

Njemački skladatelj Richard Wagner poznat je po burnu i uzbudljivu životu, ali i po svojim pogledima na glazbu, poeziju i filozofiju. Fanatičnost kojom se unosio u ostvarenje svojih planova učinili su toga velikog opernog reformatora jednim od najzanimljivijih umjetnika XIX. stoljeća. Od premijere Tannhausera, godine 1845., Wagnerova je umjetnost sve do naših dana bila u središtu najžešćih sukoba koji su dovodili do ekstremnih sudova - od negiranja do uzvišavanja.

Wagner je rođen 22. svibnja 1813. u Leipzigu. Shvativši da zabluda opere leži u tome što je u njoj sredstvo izraza, to jest glazba, postala svrhom, a svrha izraza, to jest drama, postala sredstvom, Wagner je išao za tim da drami vrati njezino pravo značenje, a operi da sintetički oblik. Duboko vjerujući da sadržaj glazbene drame može biti samo vječno - ljudsko, lišeno svake konvencionalnosti, on se zanosio legendom i mitom, čija se bića nalaze izvan tijeka povijesnog, pa se prema tome i drukčije vladaju nego ljudi.
Wagner je svoje glazbene drame Ukleti Holandez, Lohengrin, Parsifal, Tristan i Izolda, tetralogiju Prsten Nübelunga i druge, za razliku od dotadašnje opere - sastavljene od takozvanih brojeva, arija, recitativa, dueta - podijelio na prizore, dakle veće cjeline koje su pružale veću slobodu oblikovanja. Kako bi to postigao uveo je takozvanu beskonačnu melodiju koja nije kadencirala, a njezina je zadaća bila izraziti ono što je pjesnik prešutio.
Drugi važan sastojak Wagnerove glazbene drame bili su lajtmotivi koji su se ponavljali u trenutku kada su na pozornici bile osobe uz koje su bili vezani ili kada se o njima govorilo i slično, što je ujedno olakšavalo praćenje radnje. Hipertrofirana osjećajnost Wagnerove glazbe našla je u njegovoj orkestraciji učinkovita rješenja, koja su postala uzorom kasnijim skladateljima.
Izgradivši svoju glazbenu dramu na načelu umjetnost - religija, Wagner je izvanrednim osobnim zauzimanjem, ali i uz bogatu pomoć moćnika, izgradio umjetnički hram u Bayreuthu u kojem se od 1876. održavaju svečane igre posvećene njegovu djelu.
Wagner je umro 13. veljače 1883. u Veneciji, a pokopan je u Bayreuthu.

VATROSLAV LISINSKI

Rođen: 8. srpnja 1819. u Zagrebu
Umro: 31. svibnja 1854. u Zagrebu

Životni put i djelo hrvatskog skladatelja Vatroslava Lisinskog najuže su vezani s ilirskim pokretom. Na poticaj svog prijatelja Alberta Štrige Lisinski je još 1841. skladao pozdravnu pjesmu Ljudevitu Gaju.
Taj prigodna zborska pjesma Prosto zrakom ptica leti kao i druge budnice Vatroslava Lisinskog naišle su na veliko oduševljenje iliraca. Međutim, vatreni domoljubi nisu se zadovoljavali samo manjim skladbama već su od Lisinskog tražili nacionalnu operu po uzoru na Ivana Susanjina ruskog skladatelja Mihaila Glinke. Neumorni Alberto Štriga, student iz Križevaca, pronašao je odmah libreto i Lisinski je godine 1843. počeo rad na svojoj prvoj operi Ljubav i zloba. Praizvedba je održana 28. ožujka 1846.

Oduševljenje kojim su primljene prve izvedbe Ljubavi i zlobe nadmašilo je sva očekivanja. Mladi skladatelj napušta činovničko zvanje i odlazi u Prag na daljnje glazbene studije s libretom za novu operu Porin. Premda je Lisinski s odličnim uspjehom položio prijemni ispit, nije primljen na Praški konzervatorij zbog prekoračenja propisanih godina starosti. Tri je godine privatno studirao glazbu i pun nade vratio se u rodni Zagreb. Dočekali su ga gotovo kao tuđinca jer je nestao ilirski zanos. Teške prilike onemogućile su mladom umjetniku daljnji napredak pa se zaposlio kao činovnik trpeći brojna poniženja. Umro je nepoznat i zaboravljen u 35. godini života, 31. svibnja 1854.
Opera Porin prvi je put izvedena tek 2. listopada 1897., u tada novoj kazališnoj zgradi.

FRANZ SCHUBERT

Rođen: 31. siječnja 1797. u Lichenthalu kraj Beča
Umro: 19. studenoga 1828. u Beču

Austrijski skladatelj Franz Schubert rođen je 31. siječnja 1797. u Lichenthalu kraj Beča.
U obiteljskoj kronici, koju je vodio njegov otac, zapisano je da je Franz s osam godina, prema riječima voditelja mjesnog pjevačkog zbora, već znao sve što god ga je želio novo naučiti.
Dječak je tako lijepo pjevao da je bio primljen u zbor bečke Dvorske kapele. Tu je, među ostalim, učio harmoniju kod dvorskog kapelnika Salierija. Sa 17 godina postao je pomoćni učitelj i napisao svoju prvu majstorsku solo-pjesmu: Greta za preslicom.
Godina 1815., bila je najplodnija u njegovu životu. Napisao je tada 4 opere, 144 solo-pjesme, među kojima su znamenite Bauk i Divlja ružica, zatim dvije simfonije, dvije mise, gudački kvartet, dvije klavirske sonate i niz crkvenih skladbi. Schubert se gotovo nikad nije uspio domoći stalnog namještenja. Bezbroj puta natjecao se za malobrojna upražnjena mjesta kazališnih dirigenata, ali nije uspijevao, najčešće zbog spletki.
No uz sve poteškoće, neprestano stvara nova djela, čak i u bolnici kamo je dospio zbog slaba zdravlja i neuredna života. U tome razdoblju napisao je i 15 gudačkih kvarteta – najpoznatiji je Smrt i djevojka, devet simfonija, osma je nedovršena – i brojna klavirska djela, ali svoje majstorstvo pokazao je u solo- pjesmama kojih je skladao više od šest stotina. Sjetimo se ciklusa Lijepa mlinarica i Zimsko putovanje.
Prema njegovim melodijama Heinrich Berthe napisao je operetu Tri djevojčice, pronijevši njome svoje i Schubertovo ime gotovo svim svjetskim glazbenim pozornicama.
Schubert je navršio tek 31. godinu kad ga je u stanu njegova brata Ferdinanda u Beču pokosio trbušni tifus. Bilo je to 19. studenoga 1828. Pokopan je nedaleko od Beethovenova groba.
Premda vrijeme rađa toliko mnoštvo ljepota, ono nikada više neće donijeti jednoga Schuberta- rekao je Robert Schumann u povodu smrti jednog od najvećih majstora solo-pjesme svih vremena.

FRANZ JOSEPH HAYDN

Rođen: 31. ožujka 1732. u mjestašcu Rohrau, u austrijskom Gradišću
Umro: 31. svibnja 1809. u Beču

Simfonija s četiri stavka, sonata kakvu danas poznajemo, jednako kao i gudači kvartet, nastali su u 18. stoljeću u vrijeme koje glazbena literatura opisuje kao doba bečkih klasika. Najstariji od tih klasika, Franz Joseph Haydn, prethodnik Mozarta i Beethovena, zapravo je i tvorac toga novog glazbenog doba.
Haydn mijenja ne samo tradicionalan oblik skladbi, već uvodi u glazbu i nemir, pokret, veselje, narodni melos. Haydn je jedan od najplodnijih skladatelja u povijesti, pa tako znamo za njegovih 126 simfonija, 83 gudačka kvarteta, stotine instrumentalnih skladbi i koncerata, te 24 opere, četiri oratorija.
Joseph Haydn rođen je 31. ožujka 1732. u mjestašcu Rohrau, u austrijskom Gradišću. Otac mu je kolar koji ne poznaje ni jednu notu, ali često pjeva prateći se na harfi. Zavolio je uz oca glazbu, te pjeva i uči svirati orgulje u mjesnoj crkvi. Nadareni dječak priključit će se dječjem zboru u bečkoj stolnoj crkvi Svetog Stjepana, a kada je mutirao i izgubio lijepi sopran, već je u sebi prelomio da u život pođe teškim putem glazbenika. Haydn se mukotrpno školuje podučavajući sviranje i pjevanje bogatašku djecu. To je doba kada nastaje i prvi Haydnov gudački kvartet, te prva simfonija.
Najveći dio života i najplodnije Haydnovo stvaralačko razdoblje vezano je uz grofa Nikolu Esterhazyja kojemu je vjerno služio gotovo tri desetljeća. Grof Esterhazy držao je na svome dvoru cijelu glazbenu kapelu. Tu će Haydn napisati i izvesti stotine različitih skladbi koje će mu donijeti besmrtnu slavu, i istodobno odrediti sudbinu klasične glazbe. Nakon smrti Nikole Esterhazyja nastanjuje se u Beču, a u više navrata putuje Europom te odlazi u Englesku. U tom razdoblju nastaju londonske simfonije, a boravak na Otoku potaknuo ga je i na pisanje veličanstvenih oratorija Stvaranje svijeta i Godišnja doba.
Bogat i slavan, Joseph Haydn je umro 31. svibnja 1809. u Beču.

ANTONIO VIVALDI

Rođen: 4. ožujka 1678. u Veneciji
Umro: 28. srpnja 1741. u Beču

Crkva Svetoga Marka u Veneciji poznata je, uz ostalo, i po tome što je u njoj djelovao slavni i vrlo popularni skladatelj Antonio Vivaldi.
Malo je onih koji nisu čuli za njegova Četiri godišnja doba. Vivaldi je toliko blizak, prepoznatljiv, jednostavan i ugodan za slušanje da je netko rekao kako nije napisao 450 koncerata već jedan koncert 450 puta!
Rođen je u gradu na lagunama 4. ožujka 1678. Prvu glazbenu poduku dobio je od oca Giovannija Battiste koji je bio violinist u crkvi Svetog Marka i koji je 10-godišnjeg sina uveo u orkestar. Vivaldi je postao svećenik, ali je, vjerojatno zbog slabog zdravlja, napustio obavljanje dužnosti i potpuno se posvetio glazbi. Gotovo cijeloga života bio je vezan uz konzervatorij Ospedale della Pieta kao profesor, violinist, ravnatelj orkestra i skladatelj. Konzervatorijski orkestar, zahvaljujući njemu, ubrajao se među najbolje europske ansamble. A bio je to, zapravo, ženski orkestar sastavljen od redovnica! Ali, Vivaldi je i putovao, dirigirao je i izazivao skandale zbog svoje pratilje Anne Giro.
Napisao je, među ostalim, 23 simfonije-predigre, 46 concerta grossa, 447 koncerata, od kojih 221 za violinu; tri oratorija, a spomena je vrijedan Juditha Triumphans, zatim crkvena djela Gloria i Magnificante, te 49 opera u kojima se nije uspio izdići iznad sasvim prosječnih talijanskih opera-serija.
Vivaldi je nastavio na dostignućima prethodnika, a kasnije je utjecao na mnoge, pa čak i na Bacha. Najavio je razvoj pretklasične simfonije, ali i romantičarske simfonijske pjesme. Vrlo je važan i za unaprjeđenje razvoja tehnike sviranja na violini. Pokazao je velik smisao za kolorit i programske naslove, što vidimo po nekim zbirkama koncerata, kao na primjer Harmonijsko nadahnuće.
Umro je 28. srpnja 1741. u Beču, u kojem se nastanio kad je u Veneciji rasprodao svoju imovinu. Pokopan je na sirotinjskom groblju i kako kroničari kažu, uz najjeftiniji ispraćaj. Vivaldijevom smrću i njegova su djela pala u zaborav. Tek kad je potkraj dvadesetih godina našeg stoljeća u Nacionalnoj knjižnici u Torinu pronađen veći dio njegova dotad nepoznatog opusa, poraslo je zanimanje za njega. Na temelju onoga što je istraženo Antonio Vivaldi označen je središnjom osobom europske glazbe prve polovice XVIII. stoljeća.

MAURICE RAVEL

Rođen: 7. ožujka 1875. u Baskiji
Umro: 28. prosinca 1937. u Parizu
Autor jednog od najpopularnijih djela u cjelokupnoj povijesti svjetske glazbe, Bolera, Maurice Ravel po ocu je bio Švicarac, a po majci Baskijac.
U španjolskoj Baskiji rođen je 7. ožujka 1875. Kad je imao tri mjeseca obitelj se preselila u Pariz. Sa 7 godina počinje učiti glasovir, a s 14 je primljen u pripravni odjel Pariškog konzervatorija. Od Gabriela Faurea učio je ono što će mu donijeti slavu - skladateljsku tehniku.
Kad je kao student napisao nekoliko djela nesvakidašnje vrijednosti, među njima i glasovirsku skladbu Pavana za preminulu infantkinju, natjecao se za vrlo uglednu Rimsku nagradu, ali je u tri pokušaja nije uspio dobiti. Osim što je taj događaj izazvao skandal u glazbenom svijetu, Ravela je toliko uvrijedio da je petnaest godina kasnije - 1920. odbio ponuđeno državno odlikovanje - Legiju časti. Iza njega tada je bio rat i značajan opus: Španjolska rapsodija, opera u jednom činu Španjolski sat, senzualno lijep balet Daphnis i Chloe, impresionistička Zrcala, koja su utjecala na Debussyja, blještava klavirska skladba Noćni Gaspard, koreografska poema La Valse, zasnovana na ritmici bečkog valcera, klasični Couperinov grob i drugo.
Prigodom drugog posjeta Engleskoj, 1928. godine, Ravel je primio počasni doktorat sveučilišta u Oxfordu. Međutim, javili su se prvi znaci duševne bolesti, a automobilska nesreća 1932. prekinula je njegovu kreativnost.
Osim ekscentrične kratke opere Dijete i čarolije, u zadnjoj fazi nastaje već spomenuti Bolero, orkestrira, i to izvanredno, Musorgskove Slike s izložbe te piše dva glasovirska koncerta. Pročuo se onim u D-duru pisanim samo za lijevu ruku u znak sjećanja na njemačkog pijanista Wittgensteina, koji je u ratu izgubio ruku.
Ravelovo posljednje djelo bila je zbirka pjesama Don Qijote Dulcineji.
Umro je u Parizu 28. prosinca 1937.

ROBERT ALEXANDER SCHUMANN

Rođen: 8. lipnja 1810. u saskom gradiću Zwickau
Umro: 29. srpnja 1856. u lječilištu Endenich nedaleko od Bona

Majstor solo-pjesme, njemački skladatelj Robert Schumann rođen je 8. lipnja 1810. u saskom gradiću Zwickau. Uz Schuberta on je najvažniji zastupnik njemačkog Lieda u prvoj polovici XIX. stoljeća.
Premda je još u sedmoj godini počeo skladati, a u trinaestoj nastupati kao pijanist, Schumann će se tek mnogo kasnije posvetiti glazbi. Veoma je mlad ostao bez oca pa je po majčinoj želji poslije mature otišao u Leipzig na studij prava. No, tamo je više vremena posvećivao književnosti, učenju glazbe i slušanju koncerata nego pravu. Kad se upoznao s glasovitim pedagogom Friedrichom Wieckom i bio oduševljen izvanrednom pijanističkom nadarenošću njegove devetogodišnje kćeri Klare, i sam je počeo učiti kod Wiecka. Za glazbu se potpuno opredijelio poslije Paganinijeva koncerta u Heidelbergu. Imao je 19 godina. Učitelj Wieck prorekao mu je sjajnu karijeru. Ali Schumann je, želeći ojačati četvrti prst, doveo desnu ruku do djelomične paralize, od koje se nikada nije potpuno oporavio, pa je pijanističku karijeru morao zamijeniti skladateljskom.
Napisao je: četiri simfonije, tri gudačka kvarteta, tri klavirska trija, koncerte za klavir, violinu i violončelo, klavirske skladbe: Leptiri, Karneval, Dječji prizori, Album i život žene, Pjesnikova ljubav, Mirte i još mnogo toga.
Nakon vjenčanja s Klarom, samo u prvoj godini braka, Schumann je napisao 145 pjesama, koje očito govore o bogatstvu i osjetljivosti njegove duše. Ljubav u svim nijansama od prvih drhtaja srca preko vedrine, nade i tuge, razočaranja, do beskrajne radosti, obožavanja i ispunjenja najskrovitijih želja, te jecanja nad gubitkom nenadoknadivog. To su glavne osobine njegova lirizma.
Sreća mu je, međutim, bila kratka vijeka. Već u četrdesetoj godini počinje patiti od sve jačih nastupa živčane depresije. Ubrzo je nastupilo ludilo. Uvjeren da ga netko progoni, bacio se jednog dana u Rajnu. Uspjeli su ga spasiti, ali je dvije iduće godine živio putpuno pomračena uma.
Robert Schumann umro je 29. srpnja 1856. u lječilištu Endenich nedaleko od Bona.

FRANZ LISZT

Rođen: 22. listopada 1811. u mađarskome dijelu Gradišća
Umro: 31. srpnja 1886. u Bayreuthu
Veliki glazbenik epohe romantizma Franz Liszt, odnosno Ferenz Liszt, bio je pijanist, skladatelj, dirigent, pedagog, pokretač umjetničkih zbivanja, glazbeni pisac i kritičar. Bio je pijanist bez premca koji je virtuoznošću zadivio Europu.
Približio mu se Chopin, ali ga u čarobnoj nježnosti i gracioznosti nije nadmašio. Kao skladatelj u povijest glazbe Liszt je zabilježen kao otac simfonijske pjesme, a sva njegova nastojanja bila su upravljena prema budućnosti glazbe.
Lisztov život bio je nemiran, buran i uzbudljiv. Rođen je u Doborjanu, u mađarskome dijelu Gradišća, 22. listopada 1811. godine od oca Mađara i majke Austrijanke. Otac mu je bio nadglednik imanja kneza Esterhazyja u tome kraju. U kući se govorilo njemački, tako da Liszt nikada nije potpuno naučio mađarski jezik. Za vrijeme velike klavirske turneje po europskim zemljama dočekan je u Mađarskoj 1839. kao narodni velikan. Pri kraju te velike turneje nastupio je 1846. i u Zagrebu. Domovina se uvijek njime ponosila i 1875. iskazala mu poštovaje dodjelom mjesta predsjednika novoosnovane Glazbene akademije.
Iz golema Lisztova opusa treba svakako spomenuti dvanaest simfonijskih pjesama, među kojima su: Tasso, Preludij, Hamlet, Orfej, Prometej, Mazzepa i drugi, zatim dvije programske simfonije, Faust i Dante. Potrebno je istaknuti i veliki niz etida, balada, nokturna, poloneza i drugih skladbi za klavir, dva klavirska koncerta od kojih je poznatiji onaj prvi u Es-duru, nekoliko djela za orgulje od kojih je najpoznatija Fantazija i fuga na ime B-A-C-H, a među crkvenim djelima najvažniji je oratorij Krist, potom Legenda o svetoj Elizabeti te Madarska krunidbena misa.
Liszt je vec kao dijete nastupao na Esterhazyjevu dvoru, učio je u Beču, zatim je pošao u Pariz, ali najviše je znanja stekao slijedeći svoju genijalnu intuiciju. Važno razdoblje njegova života vezano je uz Weimar od 1848. do 1861. Ondje se rađala weimarska odnosno Novonjemačka škola oko koje okuplja skupinu mladih nadarenih glazbenika koji prihvaćaju njegove ideje o programnosti u glazbi i napuštanju konzervativne estetike. Skupini pristupa i Richard Wagner te postaje glavnim Lisztovim suborcem. To prijateljstvo oplodilo je i Lisztovo stvaralaštvo.
Osim strasti prema glazbi Liszt je imao još jednu, ženu. No, nisu ga sve poticale na stvaranje kao kneginja Wittgenstein. Upravo zbog te nemogućnosti da svoju ljubav prema njoj okruni vjenčanjem, obuzet depresijom i misticizmom, Liszt se zaredio.
Umro je 31. srpnja 1886. godine u Bayreuthu gdje je bio nazočan izvedbama glazbenih drama svoga prijatelja Wagnera, u čije je propagiranje uložio i sam mnogo truda.

FREDERIC CHOPIN

Rođen: 1. ožujka 1810. u mjestu Železowa Wola
Umro: 17. listopada 1849. u Parizu
Na poziv nekog poljskog plemića osmogodišnji dječak odsvirao je nekoliko Bachovih i Mozartovih skladbi, a nakon burna pljeska i oduševljenja počeo je svirati toga trenutka smišljene improvizacije. Auditorij je bio oduševljen. Rodio se genij. To ime treba svakako zapamtiti! Tako je izgledao prvi veliki uspjeh i prvi korak prema slavi mladoga pijanista i skladatelja Chopina.
Frederic Francois Chopin rođen je 1. ožujka 1810. u mjestu Železowa Wola. Majka mu je Poljakinja, a otac Francuz koji se zbog posla doselio u Poljsku. Kada je otac dobio mjesto profesora francuskog jezika u Varšavi, i obitelj se seli, što omogućuje Fredericu pohađanje glazbene škole i učenje glasovira kod najpoznatijeg poljskog pedagoga Elsnera. Tri godine poslije Chopin će reći da bi Elsner naučio svirati i magarca, a Elsner, da mali Frederic praktički nema više što naučiti. U sedamnaestoj godini odlučio se potpuno posvetiti glazbi. Danonoćno vježba, svira, a prazne kajdanke uskoro počinju puniti prve zrele skladbe: Varijacije na Mozartovu temu, Krakovjak itd.
Chopinovi nastupi u inozemstvu također plijene pozornost. Tadašnja kritika piše da je Chopin sasvim nesvakidašnja pojava u glazbi. Njegove improvizacije pravi su dragulji, prstored i tehnika sviranja sasvim su revolucionarni, a ritam u njegovim skladbama rasteže se i skuplja prema nahođenju mladoga glazbenika iako svaki takt počinje i završava na udarac metronoma. U to doba piše i svoja dva klavirska koncerta koja kritika hvali, ali i zamjera da je orkestar samo pratnja glasoviru.
U dvadesetoj godini Chopinu su Varšava i Poljska pretijesne, pa razmišlja o odlasku u Beč ili Pariz. Odluku ubrzava nesretna ljubav s prevrtljivom studenticom pjevanja Konstancom Gladkowskom. Skuplja svoje stvari i note, odlazi i više se nikada neće vratiti u voljenu domovinu. U to doba Austrija je hladna prema Poljacima, pa ni Chopin nije iznimka, to više što grad na Dunavu trese groznica valcera. Najljepše i najplodnije umjetnikovo razdoblje počinje dolaskom u Pariz. Opčinjen je Parizom, a Pariz njime. Opčinjeni su čak i takvi autoriteti kao što su bili Mendelssohn, Berlioz, Mayerbeer, Schumann. Chopin je priznat, nema novčanih briga, kreće se u najvišem pariškom društvu. Intiman s Georg Sand, prijatelj sa slikarom Delacroixom, a često u lošim odnosima s Lisztom koji svira njegove skladbe na koncertima, a poslije će napisati i prvi Chopinov životopis. U tom razdoblju Chopin stvara svoja najljepša djela: poloneze, b-mol sonatu, Revolucionarnu etudu, mazurke, stotine klavirskih skladbi u koje će na najljepši način ugraditi bogat poljski folklor. No, Chopin nije sretan. Velikog skladatelja i pijanista izjeda bol zbog stalnih ljubavnih nedaća, zbog bijede njegove domovine koju su napali i pregazili Rusi, te zbog bolesti pluća koja ga iz godine u godinu sve više uništava. Posljednjih godina života Chopin je toliko slab da ne može svirati forte pa nastupa samo u salonima.
Najveći pjesnik klavira podlegao je bolesti 17. listopada 1849. u 39. godini. Pokopan je na pariškome groblju Pere-Lachaise kraj svojeg nekadašnjeg prijatelja Vincenza Bellinija, jedinog skladatelja, uz Mozarta i Bacha, kojeg je obožavao. Prema vlastitoj želji srce mu je izvađeno iz tijela, položeno u urnu i preneseno u dragu i voljenu Poljsku.

Johann Sebastian Bach (21. ožujka 1685. - 28. srpnja 1750.) je bio njemački skladatelj i orguljaš iz baroknog razdoblja, i općenito se smatra jednim od najvećih skladatelja svih vremena. Njegova djela, zapažena po intelektualnoj dubini, tehničkoj zahtjevnosti i umjetničkoj ljepoti, su bila nadahnuće gotovo svim skladateljima evropske tradicije, od MoZarta do Schoenberga.

Životpis

Rane godine
J. S. Bah je rođen u Eisenaku u Njemačkoj, 1685. godine, a umro je 1750. godine u 65. godini života. Njegov otac, Johan Ambrosius Bah, je bio gradski svirač u Eisenaku, posao koji je zahtijevao da priređuje sve necrkvene muzičke događaje u gradu i da, po zahtjevu crkvenog orguljaša, učestvuje u crkvenoj muzici. Članovi njegove bliže rodbine su također imali muzičke poslove, poput crkvenih orguljaša i skladitelja. U doba kad se smatralo da bi sin morao pomoći svome ocu u radu, možemo pretpostaviti da je J. S. Bah počeo da imitira muziku i svira razne instrumente kad je bio vrlo mlad.

Bahova majka je umire dok je Bah dječak, a njegov otac je umire kada je J. S. Bah imao samo devet godina. Nakon smrti oca, Bah preseljava kod njegovog starijeg brata Johana Kristofa Baha, crkvenog orguljaša u Ohrdrufu u Njemačkoj. Dok je živio u kući njegovog brata, Bah nastavlja kopirati, učiti, i svirati muziku. U Ohrdrufu, Bah također uči kako da pravi orgulje. Orgulje u Ohrdrufskoj crkvi je trebalo održavati i popravljati, i Bah često biva poslan da popravlja razne dijelove. Crkvene orgulje su u tom dobu najsloženiji uređaj u evropskom gradu. Ovo iskustvo poznavanja orgulja je bilo jedinstveno, i Bah je bez problema mogao razgovarati sa graditeljima i sviračima orgulja.

Mladi Bah.Tokom školovanja, Bahova radoznalost ga tjera da nađe čuvene orguljaše Njemačke, poput Džordža Bohma, Ditrika Bukstehudea, i Johana Adama Reinkena, češto putujući daleko da bi ih čuo dok sviraju. Rad Nikolasa Bruhnsa je također imao utjecaj na Baha. Nedugo nakon završetka škole, (Bah je završio školu latinskog jezika kad je imao 18 godina, izrazit uspjeh u to doba a naročito uzevši u ozbir da je Bah bio prvi član svoje porodice koji je završio školovanje) Bah je prihvatio posao orguljaša u Amstadtu 1703. godine. Vjerovatno osjeća tjeskobu u malom gradu i počinje da traži posao drugdje. Zbog njegove vještine, uskoro mu je biva ponuđena bolja pozicija u Muhlhausenu. Neke od Bahovih najranijih skladbi bivaju napisane u ovo vrijeme, ali veliki broj skladbi koje je Bah napisao u ovom periodu su danas izgubljene.

Radni život
Još uvijek nezadovoljan sa poslom, 1708. godine Bah prihvata novu poziciju kao dvorski orguljaš i koncertni majstor u Vejmaru. Ovdje mu je pružena mogućnost da ne samo svira orgulje nego da komponira i svira raznovrsniji repertoar koncertne muzike sa vojvodskim ansablom. U ovom razdoblju nastaju djela kontrapunktalne muzike, od kojih je najpoznatiji Dobro uštimani klavir, djelo koje se sastoji od 48 preludija i fuga, po dva za svaki dur i mol. Osim monumentalnosti samih skladbi, po prvi put su na ovaj način upotrijebljeni svi muzički tonaliteti, a djelo je, kako sam naslov kaže, bilo izvodivo isključivo na precizno podešenom instrumentu.

Također u Vejmaru nastaje Orgelbuchlein - mala knjiga skladbi za orgulje, uglavnom tradicionalnih luteranskih himni, koje Bah harmonizira i priređuje na način koristan učenicima. Ovaj nezavršen rad predstavlja dvije važne teme Bahove zbirke: Prvo, njegovu posvetu učenju, i drugo njegovu sklonost luteranskim himnama kao izvor nadahnuća. Bahova posveta učenju je naročito značajna. Rijetki su bili slučajevi u Bahovom životu kada nije imao učenika na obuci, a uvijek je bilo privatnih učenika u njegovoj kući, poput Johana Friedrika Agrikola. I dan danas, učenici skoro svakog instrumenta nailaze na Bahove rane skladbe, a često se sreću s njima kroz cijelu karijeru.

Crkva sv. Tome u Leipzigu.Osjećajući povečavanje političke napetosti u vojvodskom dvoru u Vejmaru, Bah ponovo počinje da traži posao u skladu sa njegovim muzičkim interesima. 1717., preuzma novu službu i prelazi u Kofen gdje, također, vodi dvorsku kapelu princa Leopolda od Anhalt-Kofena, koji je i sam bio muzičar. Većina skladbi iz ovog razdoblja su svjetovne (Brandeburški koncerti, svita za čelo, sonate i partiture za violinu, te orkestralne svite), obzirom da je princ bio kalvinist, te se u službama nije koristila muzika u jednakoj mjeri kao u luteranskim crkvama.

Godine 1723. Bah prelazi u Leipzig, gdje biva imenovan kantorom u crkvi sv. Tome i gradskim muzičkim direktorom. Na ovim je službama ostao do kraja života. Posao je zahtijevao da ne samo uči učenike škole sv. Tome pjevanju, nego da i svake sedmice sklada kantatu, koja bi se izvodila nedeljom. Ovaj zahtjevan raspored, po kojem je u suštini svake sedmice trebao napisati sahat muzike (a povrh toga izvršiti svoje obaveze školi), rezultirao je nekim od njegovih najboljih skladbi. Većine kantata iz ovog doba razjašnjavaju nedeljna čitanja biblije za sedmicu tokom koje su bile napisane. Neke kantate su bile napisane na osnovu uobičajnih crkvenih himni, poput Wachet auf! Ruft uns die Stimme and Nun komm, der Heiden Heiland.

Za veće blagdane, kao što su Božić, Veliki petak, ili Uskrs, Bah je pisao naročito nadarene kantate, kao npr. Magnificat za Božić, Muka po Mateju za Veliki petak itd. Ove su skladbe često zahtijevale sudjeolvanje svih glazbenika u gradu. Opseg i značaj Bahovih sakralnih skladbi donio mu je naslov petog evanđelista u Njemačkoj.

Porodica
Jutarnje molitve Bah porodice.Bah je 1707. godine oženio svoju drugu rodicu, Mariju Barbaru Bah. Imali su 7 djece, od čega je 4 doživjelo odraslu dob. Malo se zna o Mariji Barbari. Umrla je iznenada 7. jula 1720. godine dok je Bah putovao sa princom Leopoldom.

Dok je živio u Kofenu, Bah ženi mladu sopranisticu Anu Magdalenu Vilke. Unatoč starosnoj razlici (Ana je bila mlađa 17. godina), par je imao sretan brak. Ana je podržava Bahovo skladanje dok on pomagaže Ani sa njenim pjevanjem. Imali su 13 djece.

Sva Bahova djeca su bila muzično nadarena. Njegovi sinovi Vilhelm Friedman Bah, Johan Gotfrid Bernhard Bah, Johan Kristof Friedrik Bah, Johan Kriščn Bah, i Karl Filip Emanuel Bah, svi postaju istaknuti muzičari. Od njih, Karl Filip Emanuel Bah biva najpoznatiji. Uprkos prepreka koje su stojale na putu ženama koje su htjele imati profesionalne karijere, sve Bahove kćeri su vjerovatno pjevale, i možda čak i svirale, u ansamblima njihovog oca. Jedina udata Bahova kćer je Elizabef Đuliana Frederika, čiji je muž bio Bahov učenik Johan Kristof Altnikol. Većina Bahove muzike koja je sačuvana do danas je sačuvana zahvaljujući njegovoj djeci, koji su sačuvali mnogo toga što je K. F. E. Bah nazvao "stari Bah arhiv" poslje smrti njihovog oca.

Tokom boravka u Leipzigu, Bah održava dobre odnose s profesorima tamošnjeg fakulteta, koji pišu tekstove za kantate i također bivaju kumovi njegovoj djeci. Bah je također bio u kontaktu sa mnogim muzičarima iz cijele Njemačke. Često ga posjećuje Džordž Filip Teleman, koji je bio kum K. F. E. Baha, i vjerovatno su se i često dopisuju. Međutim, Bah i Džrodž Fridrih Handel, koji su rođeni iste godine, nikada se ne sreću.

Kasniji život
Obzirom da je tokom 1720ih, skladajući kantate, prikupio opsežan repertoar sakralne muzike, Bahu se kasnije pruža mogućnost da se posveti svjetovnoj, vokalnoj, i nstrumentalnoj muzici. Mnogi kasniji radovi su bile suradnje sa Leipzigovim collegium musicum, ali neki su bili sve više introspektivna i apstraktna remek dijela koja predstavljaju vrhunac Bahove umjetnosti. Ovi obrazovani radovi počinju sa četiri volumena njegovog Clavier-Ubung ("Klavirska vježba"), skupa klavijaturskih radova napisanih da nadahnu orguljaše i ljubitelje muzike te sadržavaju 6 Partitura za klavir (Vol. I), italijanski končerto, Francusku uvertiru (Vol. II), i Goldbrg varijacije (Vol. IV).

Tokom susreta s kraljem Friedrikom II. Pruskim u Potsdamu, kralj zadaje temu koja je Bahu trebala poslužiti kao temelj za šesteroglasnu fugu. Rezultat je bila "Musilische Opfer" koja sadržava niz fuga i kanona na zadanu "kraljevsku temu". Bah je kasnije skladao i 14 fuga (kontrapunkta) na vlastitu temu. Ove skladbe, poznate kao "Die Kunst der Fuge" - Umjetnost fuge, sadrže neke od najsloženijih fuga ikad napisanih, i općenito se smatraju najznačajnijim kontrapunktalnim djelom ikada napisanim.

Baština
U kasnijem životu i nakon njegove smrti, Bahov ugled kao skladitelja je opada: smatralo se je da su njegova djela staromodna u usporedbi sa nadolazećim klasičnim stilom. Međutim, nije bio zaboravljen. Bah je bio pamćen kao svirač i učitelj, i kao otac njegove djece (Naročito K. F. E. Baha). U ovom periodu, njegove najcijenjene skladbe su njegova djela za klavir. Mnogi su još uvijek bili svjesni njegove vještine s klavijaturom, posebno Mocart i Betoven. Predanje glasi da je Mozart, u posjeti Tomasschule u Leipzigu nakon slušanja Bahovog djela izjavio "Napokon, nešto iz čega se može učiti!". Betoven je također bio ljubitelj Bahove muzike i rekao je da je Bah "Izvorni otac harmonije".

Preporod Bahovog ugleda u javnosti djelom biva ponukan Johan Nikolaus Forkelovim životpisom iz 1802. godine. Gete je upoznao Bahova dijela relativno kasno u životu, slušajući nekoliko predstava klavijaturnih i zborskih dijela 1814. i 1815. godine. U pismu iz 1827. godine Gete je poredio slušanje Bahove muzike slušanju "vječne harmonije u razgovoru sa sobom". Ipak, Feliks Mendelsohn je uradio najviše na obnovi Bahovog ugleda sa preformansom "Muke po Mateju" 1829. godine u Berlinu. Mendelsohnovo potpomaganje Baha i rast skladiteljeve reputacije su nastavljeni u narednim godinama. Bach Gesellschaft (Bah udruženje) se osniva 1850. godine za promicanje Bahovih djela i u sljedećih pola stoljeća udruženje objaviljuje sveobuhvatno izdanje Bahovih skladbi.

Nakon toga Bahova reputacija ostaje vrlo pozitivna. Tokom 20. stoljeća proces priznanja muzičke, i pedagoške, vrijednosti nekih Bahovih dijela je nastavljen. Bahov doprinos muzici, ili kako je njegov učenik Lorenz Kristof Mizler rekao "muzička znanost", često se poredi s genijima poput Vilijama Šekspira u književnosti i Isaka Njutna u fizici.

BWV sustav

Violinska sonata (BWV 1001) u Bahovom rukopisu.Johan Sebastijan Bahova djela su indeksirani BWV brojevima. BWV je skračenica za Bach Werke Verzeichnis. Katalog, objavljen 1950. godine, je sastavio Volfgang Šmajder i BWV sustav se ponekad zove Šmajderov sustav. Staromodan sustav upotrebljava S umjesto BWV za Šmajder.

Ovaj katalog je organiziran tematski umjesto hronološki: BWV 1-222 su kantate, BWV 225-248 velika zborska djela, BWV 250-524 zborska djela i svjetovne pjesme, BWV 525-748 orguljaška djela, BWV 772-994 druga klavirska djela, BWV 995-1000 lutnja, BWV 1001-1040 kamerna muzika, BWV 1040-1071 orkestralna muzika, i BWV 1072-1126 kanoni i fuge. Tokom sastavljanja sustava, Šmajder je upotrebljavao Bah Gesellschaft Ausgabe, sveobuhvatno izdanje skladiteljovih djela napravljeno između 1850. i 1905. godine.

Ludwig van Beethoven (* rođen najvjerojatnije 16. prosinca 1770., a kršten 17. prosinca 1770. U Bonnu; † 26. ožujka 1827. u Beču), njemački (Svetog rimskog carstva njemačkog naroda) skladatelj bečke klasike i jedan od najznačajnijih glazbenih skladatelja u povijesti.

Životopis

Obitelj
Ludwig van Beethoven potječe iz glazbeničke obitelji čije podrijetlo vodi iz flamskog grada Mechelena. Umetak “van” u njegovom prezimena ne označava vlastelinski položaj, već ukazuje na mjesno podrijetlo. Beethovenov djed, koji se također Ludwig zvao, radio je kao glazbenik, odgovoran za orkestar, kod kelnskog nadbiskupa. 1740. godine se rodio njegov sin Johann koji je također bio crkveni pjevač. Johann je 17. prosinca 1770. godine krstio svog novorođenog sina po imenu svog oca, Ludwig.

Pošto je Ludwigov otac bio oduševljen tadašnjim čudom od djeteta, mladim Mozartom, koji je već sa 6 godina komponirao skladbe, on je pokušao, po tom uzoru, malog Ludwiga vrlo rano učiti sviranje violine i glasovira, pri čemu je često i pretjerivao. Ludwig je često morao noću ustajati i vježbati sviranje na glasoviru, što je opet za posljedicu imalo to da je Ludwig često bio umoran za školu. Osim ispunjavanja visokih htijenja svojeg oca, život mladog Ludwiga nije bio jednostavan. Otac je bio alkoholičar a majka je bila često bolesna i od šestero njene djece preživjela su samo dva.

Izobrazba
Ubrzo je Ludwig van Beethoven postao i drugi orguljaš na dvoru i dobiva redovitu mjesečnu plaću. Kada je imao 13 godina svira čembalo i violu u izbornom orkestru dvora i bavi se komponiranjem različitih kamernih skladbenih djela. Kako bi unaprijedio svoje znanje, 1787. godine, Ludwig odlazi u Beč, koji je u tom vrijeme, zahvaljujući skladateljima kao što je Joseph Haydn, bio postao europsko glazbeno središte da bi učio kod slavnog Mozarta.

Zbog velike zauzetosti Mozarta komponiranjem svojih osobnih kompozicija i drugim brigama koje su ga opterećivale, Mozart nije bio uveliko zainteresiran za mladog Ludwiga, ali je slušajući ga kako svira rekao:»Jednog će dana taj mladić podići veliku galamu u svijetu!». Osim toga Beethoven je i sam poslije dva tjedna morao napustiti Beč i vratiti se za Bonn jer mu je majka bila na umoru. Kratko po njegovu dolasku u Bonn, majka mu umire.

Beethoven se 1789. godine odlučuje na studij na sveučilištu u Bonnu, gdje dolazi u dodir sa idejama Francuske revolucije, sloboda i čovječnost, koje ga oduševljavaju a koje se u njegovim kasnijim djelima mogu i primijetiti, posebno u njegovoj jedinoj operi Fidelio.

Kada je imao 22 godine, Beethoven odlazi ponovno za Beč i tamo ostaje. Iako je Mozart već bio mrtav, Beethoven postaje učenikom strogog Josepha Hydna i Antonia Salieria.

Skladateljstvo i bolest
Ubrzo Beethoven postaje poznat sa svojom kamernom glazbom, koja je predstavljala nešto sasvim novo. Osim toga, postaje poznat i kao majstor improvizacije i virtuoz na glasoviru, jer je jednom prilikom, kratko uoči koncerta uvidio da je glasovir za pola tona dublje naštimovan i umjesto da svira svoj koncert za glasovir u C-Duru (Erstes Klavierkonzert op. 15) svira ga u Cis-Duru.

Sa 29 godina, Beethoven počinje raditi na svojoj Prvoj simfoniji i završava je slijedeće godine. Uspješna praizvedba je izvedena 2. travnja 1799. godine.

Već u starosti od 30 godina, kod Beethovena se primjećuju znaci otoskleroze, «mješovitog» tipa, bolesti srednjeg u unutarnjeg uha i koja vodi ka gluhoći, i on počinje da sve manje čuje, pa počinje sve više izbjegavati ljude, tražeći mir u prirodi, gdje obično i nalazio i nadahnuće za svoje kompozicije. Kako bi unaprijedio svoj sve lošiji sluh, Beethoven zateže do 4 strune na svoj glasovir. 1819. godine, Beethoven postaje potpuno gluh, pa tako da više i nije u mogućnosti da izvodi sam svoje koncerte kao ni da dirigira. U međuvremenu, iako malo pogluh, Bethoven je i dalje radio na svojim djelima. Uslijedila je Druga simfonija, koja ne postiže neki veći uspjeh, a onda Treća koja postiže ogroman uspjeh. Simfonija je bila posvijećena Napoleonu i prvobitno se nazivala «Sinfonia grande, intitolata Bonaparte», ali kad je Beethoven saznao da se Napoleon 18. svibnja 1804. godine krunisao kraljem i da je odbacio svoje republikanske ideje, pobjesnio je i obrisao prvobitni naziv i nazvao simfoniju «Herojska simfonija, komponirana u slavlje jednog velikog čovjeka» (poznata još kao i Eroica). Praizvedba je bila u kolovozu 1804. godine na bečkom dvoru kneza Lobkowicza pa je njemu i posvijećena.

Poslije mnogo i čestih prepravki 1805. godine izvedena je praizvedba jedine Beethovenove opere, prvobitnog naziva «Leonore», Fidelio.

Prvom polovinom 19. stoljeća Beethoven uz Rossinia postaje najpoznatiji i najslavniji glazbeni skladatelj Europe. Njegove simfonije, protkane revolucionarnim duhom ubrzo postaju redovit repertoar svih orkestarskih koncerata.

Njegova Peta simfonija često se naziva i «simfonija sudbine», jer je nastala u teškom razdoblju Beethovenova života. O prva četiri tona simfonije, Beethoven je navodno izrekao riječi «Tako je došla sudbina na vrata.». Izvedena je 22. prosinca 1808. godine zajedno sa Šestom simfonijom (Pastorale) i četvrtim koncertom za glasovir. Sam Beethoven je svoju VI. simfoniju (Pastorale) označio kao «višim izrazom nadahnuća od slikarstva».

Sa ogromnim uspjehom izvedena je 8. prosinca 1813. godine njegova Sedma simfonija.

Tijekom Bečkog kongresa , Beethoven, koji je u svojoj mladosti bio opčinjen humanizmom Friedricha Schillera a kasnije i Goetheom uviđa da se budućnost Europe zasniva samo na podčinjavanju drugih, i to naglašava u svojoj opereti «Egmont». Kada je došlo do njegove potpune gluhoće, pri kraju života, napisao je djelo «Heiligstädter Testament». Ubrzo je našao neku novu životnu snagu i izjavio je «Osvetit ću se sudbini, sigurno me nikada neće skroz pokoriti.»

Poslije smrti svojeg brata 1815. godine, k sebi uzima njegova sina Karla. Ubrzo se uspostavilo da Beethovenov odnos prema svom nećaku od početka nije mogao proći dobro. Sa svojim pretjeranim moralnim opredjeljenjima, Beethoven ga je toliko stavio pod pritisak, da je mladi Karl na kraju pokušao izvršiti samoubojstvo. Ovaj pokušaj samoubojstva (u to vrijeme pokušaj samoubojstva je bilo krivično djelo) toliko je opteretilo i utjecalo na Beethovena. Upravo zbog toga, opterećen privatnim problemima, 1822. godine Beethoven piše djelo «Missa Solemnis».

Godinu dana kasnije Beethoven završava svoju Devetu simfoniju, u čijem posljednjem stavku uvodi i riječi, stihove Friedricha Schillera iz «Ode radosti», dok su prva tri dijela, sa svojom glazbenom arhitekturom, glazbom i temama, obilježili pravac simfonista romantizma sve do Gustava Mahlera. Simfonija je zajedno sa dijelovima djela «Missa Solemnis» izvedena 7. svibnja 1824. godine.

Zbog uznapretka bolesti, prihvatio je 1826. godine poziv drugog brata, Johanna Nikolausa, da s njegovom obitelji provedu nekoliko tjedana na imanju u okolici Kremsa. Tako je i bilo, a 1. prosinca Beethoven je putovao natrag u Beč u otvorenoj kočiji, unatoč prilično hladnom vremenu. Dobio je upalu pluća koju je nekako prebolio, ali je ona pogoršala ostale probleme, 3. siječnja 1827. napisao je oporuku, a 26. ožujka je umro u svom domu.

Na groblju Währing pokopan je 29. ožujka, a više od 20.000 ljudi bilo je na pogrebu, 1888. Beethovenovi posmrtni ostaci preneseni su na bečko središnje groblje.

Najznamenitija djela
9 simfonija
Simfonije Ludwiga van Beethovena
5 koncerata za glasovir
Prvi koncert za glasovir u C-Duru op.15 (1795 – 1801.)
Drugi koncert za glasovir u B-Duru op. 19 (1788 – 1801.)
Treći koncert za glasovir u c-molu op. 37 (1800 – 1803.)
Četvrti koncert za glasovir u G-Duru op. 58 (1804 – 1807.)
Peti koncert za glasovir u Es-Dur op. 73 (1809.)
Koncert za violinu D-Dur op. 61 (1806.)
Koncert za glasovir, violinu i violončelo C-Dur op. 56 (1804 – 1805.)
Opera Fidelio (Leonore) op. 72 – za ovu operu je Beethoven napisao četiri različite uvertire (tri uvertire za Leonoru i jednu za Fidelio) (1804 – 1814.)
Opereta Egmont op. 84 (1809 – 1810.)
Sonata Ruševine Atene op. 113 (1811.)
Sonate za gudačke instrumente
Missa Solemnis u D-Duru op. 123 (1819 – 1823.)
Sonate za glasovir (Pathétique, Sonata quasi una fantasia, Apassionata)
klavirska djela (Bagatelle "Für Elise" u a-mollu)
kamerna glazba, kako za gudačke, tako i za puhačke instrumente

Životpis
Mozart je rođen u Salzburgu, danas u Austriji ali tad glavni grad male nezavisne nadbiskupije u svetom rimskom carstvu. Mozart je pokršten dan nakon rođenja u katedrali sv. Ruperta sa imenom Johannes Chrysostomus Wolfgangus Theophilus Mozart. Mozartovo ime se je mjenjalo često tokom njegovog života; za opširnije objašnjenje vidite zaseban članak "Mozartovo ime"

Mozartova muzička vještina je bila vidljiva čak kad je bio samo par godina star. Otac mu je bio Leopold Mozart, jedan od vodećih evropskih nastavnika muzike, čija uticajna knjiga Versuch einer grundlichen Violinschule ("pisani članak o osnovama sviranja violine") je bio objavljen godine kad je Mozart rođen. Mozartov otac ga je naučio da svira i violinu i klavir. Mozart je brzo učio i napisao je svoje prve skladbe kad je bio tek pet godina star.

Godine putovanja
Leopold je ubrzo skontao da može zaraditi mnogo novca ako predstavi svog sina Evropskim dvorima kao čudo od djeteta. Mozartova starija sestra, Maria Anna, zvana Nanner, je bila vješta pijanistica i često je pratila svog brata na Leopoldevim turama. Mozart je stvorio nekoliko klavirskih skladbi, a naročito duete, da sa njom svira. Jedanput kad je Mozart bio bolestan, Leopold je izrazio više brine o gubitku prihoda nego o dobrobiti svog sina. Stalno kretanje i hladna klima je možda doprinjela Mozartovoj bolesti kasnije u životu.

Tokom formativnih godina, Mozart je završio nekoliko putovanja kroz Evropu, počevši sa izložbom 1762. godine na dvoru prina Bavarije u Minhenu, onda u istoj godini na carskom dvoru u Beču. Duga koncertska tura je onda bila održana (tri i po godine) koja ga je odnjela, zajedno sa ocem, na dvorove u Minhenu, Mannheimu, Parizu, Londonu, Hagu, ponovo u Parizu, i onda natrag domu kroz Zurich, Donaueschingen, i Minhen. Otišli su u Beč ponovo pri kraju 1767. godine i ostali su tu do decembra 1768. godine.

Nakon jedne godine u Salzburgu, sljedila su tri putovanja u Italiju: od decembra 1769. godine do marta 1771. godine, avgusta do decembra 1771. godine, i oktobra 1772. godine do marta 1773. godine. Tokom prvog putovanja Mozart je sreo G.B. Martinija u Bologni i bio je prihvaćen da postane član čuvene Accademia Filarmonica. Treba se reći da je tokom ovog čuvenog putovanja čuo Gregorio Allergijevu skladbu Miserere jedanput u predstavi i da je nju onda cijelu napisao samo od sječanja. Samo jedanput je provjerio svoju kopiju da bi ispravio neke male greške.

U septembru 1777. godine, zajedno sa svojom majkom, Mozart je počeo turu Evrope u kojoj je posjetio Minhen, Mannheim, i Pariz, gdje mu je i umrla majka.

Tokom svojih putovanja Mozart je sreo mnoge čuvene muzičare and upoznao se je sa djelima mnogih drugih velikih skladitelja. Među njih su J.S. Bach, G.F. Handel, i Joseph Haydn. Također je primjetio djela poznatih ljudi van muzike, poput staklene harmonike Benjamina Franklina za koju je napisao nekoliko skladbi.

Mozart u Beču
1781. godine Mozart je posjetio Beč sa svojim poslodavcom, princ-nadbiskupom Colloredom i imao je svađu sa njim. Prema Mozartu, Colloredo ga je bukvalno izbacio "sa udarcem u stražnjicu." Ipak, Mozart je odlučio da ostane i razvije svoju karijeru u Beču nakon što su Bečki plemići postali zainteresovani za njega.

4. avgusta 1782. godine, oženio se s Constanze Weber (također se piše "Costanze") protiv želja njegovog oca. On i Constanza su imali šestero djece, ali samo dvoje nisu umrli u djetinstvu. Obadvoje, Karl Thomas (1784.-1858.) i Franz Xaver Wolfgang, nisu oženili ili imali djecu.

1782. je bila uspješna godina za Mozartovu karijeru. Njegova opera "Die Entführung aus dem Serail" je bila vrlo uspješna i počeo je niz koncerta u kojim je prikazao svoje klavirske concertose kao skladitelj i solist.

Kao odrasli čovjek Mozart je postao slobodni zidar i nagovorio je svog oca da se također pridruži tom tajnom društvu prije njegove smrti 1787. godine. Njegova posljedna opera, Die Zauberflöte, ima mnogih slobodno-zidarskih tema i alegorije.

Mozartov život je bio pun novčanih teškoća i bolesti. Često nije bio plaćen za svoj rad i to malo para što je dobio brzo je potrošio na ekstravagantan stil života.

Mozart je proveo 1786. godinu u Beču u jednom stanu koji se može i danas posjetiti na Domgasse ulici (broj 5) iza katedrale svetog Stjepana. Mozart je tu sastavio Le Nozze di Figaro.