Johann Sebastian Bach (21. ožujka 1685. - 28. srpnja 1750.) je bio njemački skladatelj i orguljaš iz baroknog razdoblja, i općenito se smatra jednim od najvećih skladatelja svih vremena. Njegova djela, zapažena po intelektualnoj dubini, tehničkoj zahtjevnosti i umjetničkoj ljepoti, su bila nadahnuće gotovo svim skladateljima evropske tradicije, od MoZarta do Schoenberga.
Životpis
Rane godine
J. S. Bah je rođen u Eisenaku u Njemačkoj, 1685. godine, a umro je 1750. godine u 65. godini života. Njegov otac, Johan Ambrosius Bah, je bio gradski svirač u Eisenaku, posao koji je zahtijevao da priređuje sve necrkvene muzičke događaje u gradu i da, po zahtjevu crkvenog orguljaša, učestvuje u crkvenoj muzici. Članovi njegove bliže rodbine su također imali muzičke poslove, poput crkvenih orguljaša i skladitelja. U doba kad se smatralo da bi sin morao pomoći svome ocu u radu, možemo pretpostaviti da je J. S. Bah počeo da imitira muziku i svira razne instrumente kad je bio vrlo mlad.
Bahova majka je umire dok je Bah dječak, a njegov otac je umire kada je J. S. Bah imao samo devet godina. Nakon smrti oca, Bah preseljava kod njegovog starijeg brata Johana Kristofa Baha, crkvenog orguljaša u Ohrdrufu u Njemačkoj. Dok je živio u kući njegovog brata, Bah nastavlja kopirati, učiti, i svirati muziku. U Ohrdrufu, Bah također uči kako da pravi orgulje. Orgulje u Ohrdrufskoj crkvi je trebalo održavati i popravljati, i Bah često biva poslan da popravlja razne dijelove. Crkvene orgulje su u tom dobu najsloženiji uređaj u evropskom gradu. Ovo iskustvo poznavanja orgulja je bilo jedinstveno, i Bah je bez problema mogao razgovarati sa graditeljima i sviračima orgulja.
Mladi Bah.Tokom školovanja, Bahova radoznalost ga tjera da nađe čuvene orguljaše Njemačke, poput Džordža Bohma, Ditrika Bukstehudea, i Johana Adama Reinkena, češto putujući daleko da bi ih čuo dok sviraju. Rad Nikolasa Bruhnsa je također imao utjecaj na Baha. Nedugo nakon završetka škole, (Bah je završio školu latinskog jezika kad je imao 18 godina, izrazit uspjeh u to doba a naročito uzevši u ozbir da je Bah bio prvi član svoje porodice koji je završio školovanje) Bah je prihvatio posao orguljaša u Amstadtu 1703. godine. Vjerovatno osjeća tjeskobu u malom gradu i počinje da traži posao drugdje. Zbog njegove vještine, uskoro mu je biva ponuđena bolja pozicija u Muhlhausenu. Neke od Bahovih najranijih skladbi bivaju napisane u ovo vrijeme, ali veliki broj skladbi koje je Bah napisao u ovom periodu su danas izgubljene.
Radni život
Još uvijek nezadovoljan sa poslom, 1708. godine Bah prihvata novu poziciju kao dvorski orguljaš i koncertni majstor u Vejmaru. Ovdje mu je pružena mogućnost da ne samo svira orgulje nego da komponira i svira raznovrsniji repertoar koncertne muzike sa vojvodskim ansablom. U ovom razdoblju nastaju djela kontrapunktalne muzike, od kojih je najpoznatiji Dobro uštimani klavir, djelo koje se sastoji od 48 preludija i fuga, po dva za svaki dur i mol. Osim monumentalnosti samih skladbi, po prvi put su na ovaj način upotrijebljeni svi muzički tonaliteti, a djelo je, kako sam naslov kaže, bilo izvodivo isključivo na precizno podešenom instrumentu.
Također u Vejmaru nastaje Orgelbuchlein - mala knjiga skladbi za orgulje, uglavnom tradicionalnih luteranskih himni, koje Bah harmonizira i priređuje na način koristan učenicima. Ovaj nezavršen rad predstavlja dvije važne teme Bahove zbirke: Prvo, njegovu posvetu učenju, i drugo njegovu sklonost luteranskim himnama kao izvor nadahnuća. Bahova posveta učenju je naročito značajna. Rijetki su bili slučajevi u Bahovom životu kada nije imao učenika na obuci, a uvijek je bilo privatnih učenika u njegovoj kući, poput Johana Friedrika Agrikola. I dan danas, učenici skoro svakog instrumenta nailaze na Bahove rane skladbe, a često se sreću s njima kroz cijelu karijeru.
Crkva sv. Tome u Leipzigu.Osjećajući povečavanje političke napetosti u vojvodskom dvoru u Vejmaru, Bah ponovo počinje da traži posao u skladu sa njegovim muzičkim interesima. 1717., preuzma novu službu i prelazi u Kofen gdje, također, vodi dvorsku kapelu princa Leopolda od Anhalt-Kofena, koji je i sam bio muzičar. Većina skladbi iz ovog razdoblja su svjetovne (Brandeburški koncerti, svita za čelo, sonate i partiture za violinu, te orkestralne svite), obzirom da je princ bio kalvinist, te se u službama nije koristila muzika u jednakoj mjeri kao u luteranskim crkvama.
Godine 1723. Bah prelazi u Leipzig, gdje biva imenovan kantorom u crkvi sv. Tome i gradskim muzičkim direktorom. Na ovim je službama ostao do kraja života. Posao je zahtijevao da ne samo uči učenike škole sv. Tome pjevanju, nego da i svake sedmice sklada kantatu, koja bi se izvodila nedeljom. Ovaj zahtjevan raspored, po kojem je u suštini svake sedmice trebao napisati sahat muzike (a povrh toga izvršiti svoje obaveze školi), rezultirao je nekim od njegovih najboljih skladbi. Većine kantata iz ovog doba razjašnjavaju nedeljna čitanja biblije za sedmicu tokom koje su bile napisane. Neke kantate su bile napisane na osnovu uobičajnih crkvenih himni, poput Wachet auf! Ruft uns die Stimme and Nun komm, der Heiden Heiland.
Za veće blagdane, kao što su Božić, Veliki petak, ili Uskrs, Bah je pisao naročito nadarene kantate, kao npr. Magnificat za Božić, Muka po Mateju za Veliki petak itd. Ove su skladbe često zahtijevale sudjeolvanje svih glazbenika u gradu. Opseg i značaj Bahovih sakralnih skladbi donio mu je naslov petog evanđelista u Njemačkoj.
Porodica
Jutarnje molitve Bah porodice.Bah je 1707. godine oženio svoju drugu rodicu, Mariju Barbaru Bah. Imali su 7 djece, od čega je 4 doživjelo odraslu dob. Malo se zna o Mariji Barbari. Umrla je iznenada 7. jula 1720. godine dok je Bah putovao sa princom Leopoldom.
Dok je živio u Kofenu, Bah ženi mladu sopranisticu Anu Magdalenu Vilke. Unatoč starosnoj razlici (Ana je bila mlađa 17. godina), par je imao sretan brak. Ana je podržava Bahovo skladanje dok on pomagaže Ani sa njenim pjevanjem. Imali su 13 djece.
Sva Bahova djeca su bila muzično nadarena. Njegovi sinovi Vilhelm Friedman Bah, Johan Gotfrid Bernhard Bah, Johan Kristof Friedrik Bah, Johan Kriščn Bah, i Karl Filip Emanuel Bah, svi postaju istaknuti muzičari. Od njih, Karl Filip Emanuel Bah biva najpoznatiji. Uprkos prepreka koje su stojale na putu ženama koje su htjele imati profesionalne karijere, sve Bahove kćeri su vjerovatno pjevale, i možda čak i svirale, u ansamblima njihovog oca. Jedina udata Bahova kćer je Elizabef Đuliana Frederika, čiji je muž bio Bahov učenik Johan Kristof Altnikol. Većina Bahove muzike koja je sačuvana do danas je sačuvana zahvaljujući njegovoj djeci, koji su sačuvali mnogo toga što je K. F. E. Bah nazvao "stari Bah arhiv" poslje smrti njihovog oca.
Tokom boravka u Leipzigu, Bah održava dobre odnose s profesorima tamošnjeg fakulteta, koji pišu tekstove za kantate i također bivaju kumovi njegovoj djeci. Bah je također bio u kontaktu sa mnogim muzičarima iz cijele Njemačke. Često ga posjećuje Džordž Filip Teleman, koji je bio kum K. F. E. Baha, i vjerovatno su se i često dopisuju. Međutim, Bah i Džrodž Fridrih Handel, koji su rođeni iste godine, nikada se ne sreću.
Kasniji život
Obzirom da je tokom 1720ih, skladajući kantate, prikupio opsežan repertoar sakralne muzike, Bahu se kasnije pruža mogućnost da se posveti svjetovnoj, vokalnoj, i nstrumentalnoj muzici. Mnogi kasniji radovi su bile suradnje sa Leipzigovim collegium musicum, ali neki su bili sve više introspektivna i apstraktna remek dijela koja predstavljaju vrhunac Bahove umjetnosti. Ovi obrazovani radovi počinju sa četiri volumena njegovog Clavier-Ubung ("Klavirska vježba"), skupa klavijaturskih radova napisanih da nadahnu orguljaše i ljubitelje muzike te sadržavaju 6 Partitura za klavir (Vol. I), italijanski končerto, Francusku uvertiru (Vol. II), i Goldbrg varijacije (Vol. IV).
Tokom susreta s kraljem Friedrikom II. Pruskim u Potsdamu, kralj zadaje temu koja je Bahu trebala poslužiti kao temelj za šesteroglasnu fugu. Rezultat je bila "Musilische Opfer" koja sadržava niz fuga i kanona na zadanu "kraljevsku temu". Bah je kasnije skladao i 14 fuga (kontrapunkta) na vlastitu temu. Ove skladbe, poznate kao "Die Kunst der Fuge" - Umjetnost fuge, sadrže neke od najsloženijih fuga ikad napisanih, i općenito se smatraju najznačajnijim kontrapunktalnim djelom ikada napisanim.
Baština
U kasnijem životu i nakon njegove smrti, Bahov ugled kao skladitelja je opada: smatralo se je da su njegova djela staromodna u usporedbi sa nadolazećim klasičnim stilom. Međutim, nije bio zaboravljen. Bah je bio pamćen kao svirač i učitelj, i kao otac njegove djece (Naročito K. F. E. Baha). U ovom periodu, njegove najcijenjene skladbe su njegova djela za klavir. Mnogi su još uvijek bili svjesni njegove vještine s klavijaturom, posebno Mocart i Betoven. Predanje glasi da je Mozart, u posjeti Tomasschule u Leipzigu nakon slušanja Bahovog djela izjavio "Napokon, nešto iz čega se može učiti!". Betoven je također bio ljubitelj Bahove muzike i rekao je da je Bah "Izvorni otac harmonije".
Preporod Bahovog ugleda u javnosti djelom biva ponukan Johan Nikolaus Forkelovim životpisom iz 1802. godine. Gete je upoznao Bahova dijela relativno kasno u životu, slušajući nekoliko predstava klavijaturnih i zborskih dijela 1814. i 1815. godine. U pismu iz 1827. godine Gete je poredio slušanje Bahove muzike slušanju "vječne harmonije u razgovoru sa sobom". Ipak, Feliks Mendelsohn je uradio najviše na obnovi Bahovog ugleda sa preformansom "Muke po Mateju" 1829. godine u Berlinu. Mendelsohnovo potpomaganje Baha i rast skladiteljeve reputacije su nastavljeni u narednim godinama. Bach Gesellschaft (Bah udruženje) se osniva 1850. godine za promicanje Bahovih djela i u sljedećih pola stoljeća udruženje objaviljuje sveobuhvatno izdanje Bahovih skladbi.
Nakon toga Bahova reputacija ostaje vrlo pozitivna. Tokom 20. stoljeća proces priznanja muzičke, i pedagoške, vrijednosti nekih Bahovih dijela je nastavljen. Bahov doprinos muzici, ili kako je njegov učenik Lorenz Kristof Mizler rekao "muzička znanost", često se poredi s genijima poput Vilijama Šekspira u književnosti i Isaka Njutna u fizici.
BWV sustav
Violinska sonata (BWV 1001) u Bahovom rukopisu.Johan Sebastijan Bahova djela su indeksirani BWV brojevima. BWV je skračenica za Bach Werke Verzeichnis. Katalog, objavljen 1950. godine, je sastavio Volfgang Šmajder i BWV sustav se ponekad zove Šmajderov sustav. Staromodan sustav upotrebljava S umjesto BWV za Šmajder.
Ovaj katalog je organiziran tematski umjesto hronološki: BWV 1-222 su kantate, BWV 225-248 velika zborska djela, BWV 250-524 zborska djela i svjetovne pjesme, BWV 525-748 orguljaška djela, BWV 772-994 druga klavirska djela, BWV 995-1000 lutnja, BWV 1001-1040 kamerna muzika, BWV 1040-1071 orkestralna muzika, i BWV 1072-1126 kanoni i fuge. Tokom sastavljanja sustava, Šmajder je upotrebljavao Bah Gesellschaft Ausgabe, sveobuhvatno izdanje skladiteljovih djela napravljeno između 1850. i 1905. godine.
|