HERBERT VON KARAJAN
Rođen: 5. travnja 1908. u Salzburgu
Umro: 16. srpnja 1989. u Salzburgu
Dominirajući pozornicom svojom dojmljivom figurom, teatralno razbarušene kose i prodorno plavih očiju, dirigent Herbert von Karajan je glazbi i prostoru oko sebe davao mističan ugođaj. I zbilja, onaj tko ga je vidio uživo dirigirati, ili pak gledao neku od njegovih nebrojenih audiovizualnih snimki, složit će se da je u njegovim izvedbama glazba uistinu postajala religijom, s njim kao njezinim vrhovnim svećenikom.
Rođen u Salzburgu 5. travnja 1908., Karajan je odrastao u krajnje kultiviranom glazbenom okružju, studiravši na salzburškom Mozarteumu, da bi zatim došao na bečku glazbenu Akademiju. Svoj je koncertni prvi javni nastup imao godine 1927., te je ubrzo postao glavni dirigent opere u njemačkom Ulmu, gdje je ostao do 1934. U isto je vrijeme vodio i dirigentske tečajeve Ljetnog seminara u rodnom gradu. Godine 1935. postaje dirigent opere u Aachenu, a od 1941. u Berlinu. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata, Karajan postaje dirigent Bečke filharmonije i Bečkih simfoničara. Od 1950. koncertira širom Europe i u Sjedinjenim Američkim Državama. Povremeno preuzima i umjetničko vodstvo slavne milanske Scale, ali i Londonske filharmonije, te godine 1955. naslijedivši Furtwänglera, postaje stalni ravnatelj Berlinske fiharmonije, a dvije godine poslije preuzima i Bečku operu. Godine 1967. utemeljio je Uskrsne svečane igre u Salzburgu.
Kao dirigent specifičnog temperamenta i sjajne glazbene memorije, širokog repertoara od Mozarta do Schönberga, sugestivan osobito u izvedbama djela klasike i kasne romantike, Karajan je oduševljavao poklonike klasične glazbe, šireći ujedno njihov krug, što je, uz ostalo, bio rezultat njegova opsežnog audio i vizualnog opusa. Pokazao se u najmanju ruku kao vizionar kad je 1965., zajedno s poznatim talijanskim redateljem Francom Zeffirellijem, napravio svoj prvi operni film La Boheme. Označilo je to početak duge suradnje s Unitelom, koja se utjelovila u punih 48 sati glazbe na filmu, što opera, što simfonija i drugih orkestralnih djela. Tako su nam na Unitelovim stereo snimljenim 35-milimetarskim filmovima zauvijek ostale majstorske Karajanove izvedbe Verdijeva Requiema, svih Beethovenovih 9 i četiriju Brahmsove simfonije, neke simfonije Čajkovskoga, zatim nezaobilazne Carmen, Othelo i Madame Butterfly.
Snimljeni su i neki glazbeni pokusi, na kojima možemo vidjeti maestra dok radi. Ništa manje važno nije ukazati na izvođače koje je odabirao. Među njima su neka od najvećih imena glazbene današnjice: Lucciano Pavarotti, Mirella Freni, Ruža Pospiš-Baldani, Yehudi Menuhin, Alexis Weissenberg i mnogi drugi.
Natkrilivši poput nekakvog svoda glazbeni život Europe, Karajan je na njega utjecao kao nitko dotad, osobito u razdoblju između 50-tih i 70-tih godina 20. stoljeća. Umro je 16. srpnja 1989. u rodnom Salzburgu, još za života postavši njegov najslavniji sin poslije Mozarta.
|
