Jedan od najistaknutijih predstavnika novoga nacionalnog smjera u Hrvatskoj svakako je Krešimir Baranović (25. srpnja 1894.), Dalmatinac iz Šibenika, koji se u dječačkim godinama nastanio u Zagrebu. Glazbu je studirao u Beču. Godine 1915. započeo je u Zagrebu vrlo uspješnu dugogodišnju dirigentsku djelatnost, koja ga je do Drugoga svjetskog rata vezala uz zagrebačku Operu, čiji je uspon u mnogo čemu upravo Baranovićeva zasluga. On je znatno proširio repertoar, obogativši ga ponajprije djelima slavenskih, osobito ruskih opernih skladatelja, a posvećivao je pozornost i izvođenju suvremenih baletnih djela. Nakon rata nastanio se Baranović u Beogradu gdje je bio profesor Muzičke akademije i direktor Beogradske filharmonije.
Baranović je svoja najbolja djela posvetio scenskom i vokalno-instrumentalnom području. Pridonoseći izgradnji nacionalnoga glazbenog stila, on stvara, gotovo u svim svojim skladbama, na osobinama hrvatskog glazbenog folklora, osobito onog iz Hrvatskog zagorja koji je snažno doživio. Baranović uspješno izgrađuje samostalne melodijske zamisli u duhu folklora, ali ne izbjegava ni citate, pomoću kojih ostvaruje raspoloženja specifičnoga lokalnog kolorita.
Baranović se kao mlad skladatelj afirmirao već na "historijskom" koncertu iz veljače 1916. svojom Koncertnom predigrom. Nekoliko godina kasnije mnogo je uspjeha imao njegov Simfonijski scherzo (1923). Ušavši u izvodilačku praksu glazbenog kazališta, on se, osobito nakon uspješne obradbe Zajčeva Svatovca za baletnu izvedbu (1922), i sam okušao na području baletne glazbe. Pišući svoj prvi cjelovečernji balet Licitarsko srce (1924), Baranović je bio doista sretne ruke. Na jednostavni vlastiti scenarij, u kojemu licitarsko srce zbližuje Momka i Djevojku, Baranović je napisao izvrsnu glazbu, koja vjerno prati i podvlači oba kontrastna raspoloženja, oko kojih se razvija radnja baleta: lirske, ljubavne prizore, i vrevu na proštenju u šarenilu razdraganog naroda i svirci gajdaša i tamburaša. U toj izrazito baletnoj glazbi nižu se poznate i nepoznate melodije; autentični folklor živi u posuđenim napjevima iz Hrvatskog (osobito zagorskoga) i drugih jugoslavenskih krajeva. Pristupajući obradbi svoga tematskog materijala, bio on izvoran ili preuzet, Baranović primjenjuje novije skladateljske tekovine. Njegova glazba ostaje tonalna, ali je Baranović umije načiniti sočnom, primjenjujući kvartne akorde, usporedne trozvuke, četverozvuke i peterozvuke, sekundne pomake i kromatizacije. Pri tome mu znatno pomaže i instumentacija, koja privlači, u prvom redu, živim koloritom, blještavilom boja i efekata. Licitarsko srce je temeljni kamen u razvoju novijega hrvatskog baleta. Iako se u njemu ne mogu previdjeti mjestimični utjecaji prvih baleta Igora Stravinskoga, Baranoviću je uspjelo da kroz to djelo izrazi snažnu stvaralačku ličnost i stvori uzor za decenije unaprijed.
Nakon tog baleta napisao je Baranović i druge: Cvijeće male Ide (1925), Imbrek z nosom (1935) i Kineska priča (1955). U Imbreku z nosom rađenom na elementima zagorskog folklora, autor izražava svoj smisao za glazbeni humor i grotesku, dok se Kineska priča događa sadržajno i glazbeno na Dalekom istoku; napisana je za komorni sastav koji Baranović iskorištava rafiniranošću velikog majstora instrumentacije. Baranović je napisao i dvije opere, obje komične: Striženo-košeno (1932) i Nevjesta od Cetingrada (1942, izv. 1951). On u njima nije dosegao Licitarsko srce; ipak uvertira opere Striženo-košeno pravo je remek-djelo prštave orkestralne komike i briljantne instrumentacije.
Među Baranovićevim vokalno-instrumentalnim djelima većeg opsega prvo mjesto zauzima ciklus pjesama za bariton i orkestar Z mojih bregov (1927) na kajkavske stihove F. Galovića. Tri pjesme tog ciklusa - kroz duboko doživljavanje teksta i glazbe koja je i tu izrasla iz folklora Hrvatskog zagorja - govore o tjeskobi i o smirenju što ga donosi daleka zvonjava (Pozdravlenje) i o veselom raspoloženju u vinogradskim klijetima zagorskih brežuljaka (Međaš i Kum Martin). Ali u obje te posljednje pjesme pjesnik i skladatelj ne mogu se oteti opomeni stvarnosti: sve je prolazno.
U to područje idu još dva ciklusa za glas i orkestar: Moj grad (1943) i Iz osame (1944). Posljednji je ciklus nastao u logoru, na skladateljeve tekstove i odaje sumornu svakidašnjicu u kojoj život prolazi kroz nečovječnosti i neostvarive želje. Za velike vokalno-instrumentalne sastave napisao je Baranović simfonijsku poemu Pan (1957) na stihove Miroslava Krleže i kantate Goran (1960) na stihove Ivana Gorana Kovačića te Šume, šume (1966). Od tih djela impresivno djeluje poema Pan u kojoj je Baranović umio naći pravi izraz za suprotnosti ugođaja što prožimaju Krležin tekst: za vedrinu života u sunčanoj toplini, za asketsku tamu u crkvi i za borbu što je vodi Pan, koji svladava moć vjerskih fanatika i izvodi ljude na svjetlo dana, u slobodu životne pobjede.
Vokalnom području treba dodati i nekoliko zbornih skladbi i solo-pjesama, od kojih su neke ušle u standardni repertoar hrvatskih pjevača (Mrtvi lugar, Crn-bel), a orkestralnom Poeme balcanique (1926), rapsodičku Pjesmu guslara (1945), Sinfoniettu za gudački orkestar (1951; to je zapravo prerađen Baranovićev jedini gudački kvartet iz 1924) i koncert za rog i orkestar u Es-duru (1971). Baranović je pisao i uspjelu filmsku glazbu. Umro je 17. rujna 1975. u Beogradu
|
