::LUCY FAIR::

četvrtak, 30.12.2004.

SAGA O KLOPOTECIMA

Nekidan, pri povratku iz dućana, prolazim kraj novinskog kioska i gle čuda! Na svim naslovnicama neki grozni tetovirani tip, koji je slučajno pobijedio u groznom, besmislenom, zatupljujućem Big Brotheru i time neopisivo zadužio naciju, te zaslužuje da svi pričaju i pišu o njemu.
Zgražam se. I baš u tom momentu opazim susjedu Klopotec. Nakon razmjene pozdrava i lijepih želja, pitam je, reda radi, kako je? A ona razveže o silnoj sreći koja je obuzima i da se već dugo nije tako osjećala.
Opa! Stara se, izgleda, dobro provela.
"Proslavili ste Božić sa škvadrom iz Kluba penzionera?", pitam ljubazno.
"Ma kakvi. Baš su i oni neka škvadra za provod, s kokošima ideju spat..."
"Onda ste zacjelo kupili sebi veoma lijep Božićni poklon?"
"Mislila sam, ali ništ od toga. Delikventi su mi prošli tjedan maznuli tašku na tramvajskoj stanici, a nutra je bil geljdtašn, s celom božićnicom. Isti čas sam išla na policiju prijaviti..."
"I policajci su odmah uhvatili lopove, vratili vam novce i sad ste sretni?"
"Ne, nego su mi rekli da ko mi je kriv kaj nosim novce v taški? Umesto da ih zguram nekam na sigurno, na primer - u donji veš."
Kaže susjeda Klopotec i blaženo se smješka. Ne znam što bih pomislila? Ili se nasnifala ljepila ili joj je stariji, dobrodržeći policajac zorno pokazao kamo i kako valja sakriti novac?
"O, upoznali ste zanimljivog, iskusnog policajca, koji vam je pravio društvo za Božić?"
"Je, bil je jedan feš dečko, dosta mlad, tek je navršil šezdesetpet. Ali pokazalo se da nije za niš! Išli smo na kavicu i ja sam lepo počela pripovedati o svojoj familiji. Znate i sami kak je to zanimljiva priča, čuli ste je bar pedeset put. I kaj je bilo? Još nisam stigla ni do pradede, a policajac je opal s barskog stolca. Za ne poverovati, ali zaspal je. I kaj da delam s takvim? Rajše sam ostala sama doma. Zapraf, mislila sam navratiti do vas. Ali, onda sam ukopčala TV i nisam mogla prestati gledati Big Bradera, tak je bilo napeto...I sad sam sretna i presretna!"
"Da?"
"Da, zato kaj je Saša pobedil, a ja sam baš za njega glasala, zamislite!!!"
"O, čestitam!"
"Fala, fala, stvarno je zaslužil, tak je posebni..."
Uistinu, kad zrelo razmislim, nije taj Big Brother tako loša ideja. Zapravo, sasvim solidna emisija. A Saša je, mora se priznati, jedna nadasve simpatična i naočita pojava. Svojim nastupom na TV-u možda nije zadužio naciju, ali ipak je dao neki doprinos. Ako ništa drugo, spasio je mene i moju obitelj od pedesetprvog slušanja Sage o Klopotecima.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

petak, 24.12.2004.

MERRY CHRISTMAS, MRS. CHANCE!

U mojoj obitelji izbor božićnih darova za odrasle kreće se u rasponu od novčanika preko okovratne krpe (šal, marama, kravata) do sobne biljke. Pitam se zašto moji bližnji nemaju više mašte? Kad mi ionako ne namjeravaju pokloniti ono što stvarno želim, zašto ne stave pod bor nešto šaljivo i zabavno? Npr. sombrero s praporcima u obliku šišmišjih glavica? Ili plastičnu buljoooku sovu koja, kad povučeš uzicu, pjeva "you're just too good to be true, can't take my eyes off you"? Ili poster Dannya DeVita u tirolskom odjelcu? Ili bilo što osim još jednog, dva, tri novčanika, koji će se pridružiti skupini istovrsnih predmeta, osuđenih da otaljavaju svoju ispraznu egzistenciju u mojoj ladici za novčanike, rokovnike, tabakere i masivne penkale?
Osim toga, čak ni moje rođene kćeri, koje sam vlastitim snagama osobno donijela na svijet, ne dobivaju poklone u skladu sa željama. Mojim.
Ne, jer moderna pedagogija tvrdi da djeca imaju pravo na vlastiti izbor. Kojim zadovoljavaju istinske svjesne i podsvjesne potrebe. Proizvođača igračaka za profitom.
Već od Nikolinja počelo je dovlačenje krame iz Turbolimača, u velikim vrećama.
Šlag na torti stigao je u liku Barbike-Amazonke. Eto je, jaše ispod našeg bora. Na jednorogu. A iz posude s proklijalom pšenicom razdragano joj domahuje Ken, u uniformi Trenkovih pandura.
Skladnog li prizora! Kad samo pomislim da sam, umjesto istančane Barbi-estetike, htjela kupiti klinkama komplet prvih epizoda Alana Forda! I sablazniti nježne dječje očice crnohumornim nakaradnim rugobama. Grozno, zar ne? I upravo stoga sam u jedan od svojih bezbrojnih novčanika tajno pohranila izvjesnu svoticu. Kojom namjeravam zadovoljiti svoje istinske božićno-novogodišnje potrebe. Da napokon upoznam svoje kćeri sa Bobom Rockom i Superhikom. A sebe ću obradovati trendovskim hemi-sync CD-om, kreiranim da u toku slušanja ugodne glazbe harmonizira svijest, podsvijest i ostale komponente suvremenog života. Te tako vrati moj neurotični ego u savršeni balans, kakav se opaža na Buddhinim kipovima. I na licu Petera Sellersa, dok utjelovljuje esencijalnu prisutnost, u glasovitoj vrtlarskoj ulozi.
A kad smo već kod uzgoja bilja, moram spomenuti da je baka, po običaju, dobila još jedno bonsai drvce. Deda je obdaren šalom, a Debeli i Marki - kravatama.
Nakon što uvjerljivo odglume paroksizam oduševljenja i zahvalnosti, mogu slobodno otići u dućan i kupiti si poklon po želji. Isto preporučam i vama.
Sretan Božić!

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

ponedjeljak, 20.12.2004.

DJELA I DANI X

10.07.2004.
MARKI DA BERGERAC
Otkad je došla u posjed zuba, Markin ljubavni život pokrenuo se s mrtve točke. Napokon ima komada. Upoznale su se u gejlezbo discu, gdje je bilo veoma mračno. Atraktivna cura opijala se sama u kutu, te tugovala i slinila za svojom bivšom. Marki je smjesta ponudila rame za plakanje. I sve ostalo. Sad su u vezi. Seksualnoj. Dopisuju se preko neta. A poruke su seksplicitne, hvali se Marki i pokazuje mi korespondenciju.
Stvarno, cura joj doslovno piše:
«Draga moja neodoljiva M!
Najrađe bise utopila u dubini tvojih plavih oći. Ćeznem da zarinem prste u tvoju bujnu plavu kosu. I nočas sam opet sanjala tvoje preljepo tjelo, koje je idealni spoj između Šakire i J. Lo. Ljubljena Martina, ne nalazim rječi za sve što osječam i nemogu izreči…»
No, zato Marki može izreći sve, pa njezine izljeve ne bih citirala. Da ne završim na sudu zbog dilanja pornjave.
Ipak, nešto me kopka.
Marki nema plave oči, ni kosa joj nije plava. Niti bujna. Tijelo ima, to je točno. Ali ni izdaleka ne podsjeća na Shakirino. A o J. Lo da ne govorimo. Osim toga, stvarno se ne zove Martina.
U čemu je catch?
Nakon kraćeg unakrsnog ispitivanja saznala sam istinu. Cura je bila očajna, a Marki je uletjela s ponudom koju je nemoguće odbiti. U stanju alkoholiziranog beznađa.
Naime, da je spremna odglumiti fatalnu Martinu, onako neobavezno, preko neta. I tako neutješnoj curi pružiti iluziju da je voljena. Koja, zapravo, nije iluzija. Jer, Marki se zatreskala do daske. I nada se dramskom obratu. Onom, kad lijepa Roxane shvati da ne voli otmjenog Christiana nego nosatog, ali elokventnog Cyranoa.
Idealistkinja je moja frendica Marki, misli da život stvarno oponaša umjetnost. I da će cura s vremenom progledati. Što se neće desiti. Jer ljubav je slijepa. I glupa. A bome, znade biti i grdno nepismena.

10.07.2004.
WHY DO FOOLS FALL IN LOVE
Možda vam se opis događaja u prethodnom postu čini pretjeranim? Uvjeravam vas da nije. Marki je veoma romantična i spremna je učiniti neopisive ludosti zbog ljubavi.
Kad joj se dopala mlađahna blagajnica centralne lezbo udruge, lijepila je plakate koji pozivaju građane na donacije. Bez naknade, usred bijela dana, dok je kiša lijevala, čak i u kvartovima gdje su i pokojne bakice glasale za HDZ.
I tek što je obavila tu mukotrpnu dužnost, ispostavilo se da mlada dama više nije slobodna. Našla se u pritvoru, kad je financijska policija utvrdila izvjesne nepodudarnosti u ulazima i izlazima fonda.
Tko zna kakvu bi glupost Marki počinila, samo da i nju zatvore zajedno s blagajnicom, da se u međuvremenu nije iznenada zaljubila u simpatičnu stand-up komičarku. Ova je baš bila u koroti, nakon što je sahranila voljenog pekinezera Baltazara, koji je 20 godina bio član obitelji. Marki je dala sve od sebe da je oraspoloži i trgne iz depresije. Iako nema sluha, svake bi večeri došla pod njezine prozore i otpjevala «Volim te, budalo mala», praćena od amaterskog limenog banda i jašući na ramenima dvometarske biseksualne poštarice.
Kad je dobila sudsku zabranu pristupa komičarki, zaljubila se dotičnu poštaricu. I njoj je izvela isto, samo što je ovog puta jahala na magarcu, veoma veselom stvorenju, koje je pjevalo zajedno s njom. No, onda je i poštarici umro kućni ljubimac, mačak Melikor, od srčanog udara.
Može se reći da sirota Marki stvarno nema sreće u ljubavi. Tko zna zašto? Bit će da joj je takva karma…

11.07.2004.
MARKINE MEDITACIJE
«Ne kužim i ne kužim…Zašto kod nas sve mora biti glupo i nepotrebno komplicirano», jada se Marki, «čak i gejlezbo scena?»
Aha, cura iz disca pomirila se sa svojom bivšom, fatalnom Martinom. A Marki je opet izvisila.
«Ako žena brije glavu, a ne brije noge i oblači se u kožu, onda je muškarača, ružna, fuj i ne može si naći curu», nastavlja Marki, «ako nosi haljinice, štiklice i šminkice, onda svi misle da se nastoji svidjeti muškarcima i cure iz principa neće imati posla s njom…»
«Hm», koncentriram se u nastojanju da objektivno sagledam situaciju, «a da, za promjenu, prigrliš casual stil, nešto umjereno, nenapadno?»
«Misliš da se maskiram u prosječnu strejtericu», podrugljivo će Marki, «u uzornu majku i domaćicu, koja šeće okolo u šlafroku, s viklerima, kao Marica Hrdalo, dok je bila u naponu snage?»
«Ja ne nosim šlafrok i viklere», morala sam primijetiti, «i nisam krštena kao Marica, za razliku od tebe.»
«Ti si izuzetak koji potvrđuje pravilo», poklopi me Marki, «osim toga, družiš se sa mnom, pa ja pozitivno utječem na tebe. A zamisli da si prepuštena strejterskoj ženskoj škvadri iz kvarta, ha?»
Zaista, grozota! Ispijanje bezbrojnih prozirnih kavica i prepričavanje uvijek istih tračeva, između kojih je vječni br. 1 – «ste čule kaj se priča o onoj Marici, zvanoj Marki, koja živi u kući na ćošku, kraj trafike?»
Naravno da sam čula, iz prve ruke.
A da one čuju sve što Marki meni kaže, pale bi u katatoniju od šoka.
Stvarno, kad bolje razmislim, malo koja strejterica ima privilegiju saznati sve o tim zamršenim gejlezbo odnosima. Tako kompliciranima, da što više o njima znam, to manje razumijem. Ipak, tješi me što nisam jedina. Jer, Marki nujno ispija moju prozirnu kavicu, dok joj pogled zbunjeno luta u daljinama. I tiho mrmlja: «Ne kužim, ne kužim, ne kužim…»

11.07.2004.
BUDDY-BUDDY STORY
«Pokušavala sam skužiti gdje griješim», priča Marki, «tražila sam savjet od iskusnijih, neki dan na lezbo-chatu. Razgovarala sam sa tri starije butch…»
«A?»
«Vi, laici, zovete ih – muškarače.»
«Aha!»
«Kad sam se požalila na svoja brojna loša iskustva, ismijale su me! Da tko mi je kriv kad sam mekušac? Sa ženom treba grubo i nemilosrdno, tek onda te cijeni! Nikad ne pokazuj da ti je stalo. Umjesto toga, slomi joj srce, baci ga hijenama i smij se grohotom! I tako više puta, sve dok ti ne dopuže natrag, na koljenima. Nemoj se zaljubiti! Žene su kučke, ne zaslužuju tvoje osjećaje…i…šmrc», ponikne Marki glavom i otare suzu, «ja to sve znam, ali ne mogu. Natjerati sebe da se ponašam kao muška šovinistička svinja. Ja sam lezba koja voli žene…buhuhu…»
«A one druge lezbe, koje ne vole žene, one imaju uspjeha u ljubavi?»
«Nego! Jedna ima vezu sa suprugom lokalnog tajkuna, druga fura paralelku sa dvije studentice, a treća svakog tjedna ima drugu.»
«Znaš što, Marki», rekoh uzrujano, «možeš biti sretna i ponosna što nisi kao one. A večeras na chatu reci da si danas imala ludi seks sa udanom frendicom…»
«Misliš ozbiljno?»
«Ni u ludilu! Nego im samo reci tako!!! I možeš me slobodno opisati i navesti moj nick.»
«Razmisli, stara, kaj ak' se pročuje?»
Nek' se pročuje, baš me briga! Toliko, valjda, mogu žrtvovati za best-frendicu. Nego što ću? Dopustiti da je ismijavaju bahate butch lažljivice?

11.07.2004.
COMING OUT
Drage blogerice i blogeri, kao što sam nagovijestila u ranijem postu, postoji mogućnost da slijedećih dana čujete neke čudne glasine o meni. Kad dopru do vas, ne dajte se zbuniti. I nikako nemojte razuvjeravati sugovornike. Pa što ako se priča da sam gej? Vjerojatno i jesam. Možda ne u striktno seksualnom, ali u jednom širem, humanističkom i postmodernističkom smislu, svakako.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz zone sumraka

subota, 18.12.2004.

DJELA I DANI IX

8.07.2004.
MAMINA NAUČNOFANTASTIČNA PRIČA
Nakon što smo iscrpili sve bajke, basne i unaprijed proradili dobar dio školske lektire, sinoć se mama Lucy osmjelila na nešto novo. Da ispriča blizankama jednu svoju priču. Evo:
«Pitam se jesu li dinosauri stvarno izgledali onako urnebesno smiješno, kao što ih prikazuju enciklopedije i američki filmovi? Odakle da znam? Ja sam laik, što je ljepša riječ za neznalicu. Ali, za doktoricu Bonny Bone sumnje nema. Dinosauri su izgledali baš onako kako ona kaže da jesu. Jer, ona je stručnjak za pale-onto-logi-ju, nauku o izumrlim bićima.
Baš sada dr. Bone obrađuje jedno bogato nalazište fosila, a to su okamenjeni ostaci davnih životinja i bilja. Kopa i ruje, u potrazi za aquabuhusaurusom, prethistorijskom vodenom buhom. Dobila je puno novaca iz fonda za pomoć živčanim znanstvenicima i kupila svu silu kopačica, rovačica, bušilica, sušilica i drugih krasnih malih zujećih i brundajućih napravica. Koje su mladu Bonny oduvijek oduševljavale. I zbog kojih je upisala paleontologiju. Nakon što je pala prijemni na strojarstvu, brodogradnji i stomatologiji, tojest zubarstvu.
Dakle, Bonny Bone marljivo traži i nešto će zacijelo naći. Samo, što? I kako će objasniti nalaz?»
Stvarno, što će dr.Bone naći? Nemam pojma, rekoh da sam laik, a više nije bilo potrebe da se dovijam i naprežem maštu, jer su blizanke već zaspale. Nastavak slijedi…

8.07.2004.
MAMINA NAUČNOFANTASTIČNA PRIČA II
«I? Što je našla doktorica Bonny?», zapitale su me danas za ručkom moje cure. Nije mi bilo druge nego da nastavim priču o mladoj paleontologinji. I da se potrudim smisliti nešto tako neobično, da zinu od čuđenja. Tako da im mogu utrpati koji zalogaj više.
«Vidite, cure, ima jedan štos sa doktoricom Bonny. Ona ne živi na našoj planeti. Nego u paralelnom svemiru. To je drugi svemir, ali veoma sličan našem. Skoro potpuno isti, sa malim razlikama. U njemu postoji sunčev sustav, gotovo identičan našem, sa prekrasnom malom planetom Zemljom na trećem počasnom mjestu. Godina je 2004, sve je isto kao kod nas, osim jedne sitnice – nema konja. Ni kopitara, nikakvih. Svi su izumrli nekad davno, iz nekog nedokučivog razloga, kojeg znanost još nije objasnila. Jer, znanost ne zna da su konji uopće ikada postojali. Naime, još nije otkriven niti jedan fosilni ostatak konja.»
I u tom napetom trenutku pojavila se susjedova mala, s novom kuhinjom za barbike. S ručkom je bilo gotovo, a splasnuo je i interes za SF tematiku. Ali znam, doći će one opet k meni i pitati - što je bilo dalje s doktoricom Bone? Nastavit će se…

8.07.2004.
MAMINA NAUČNOFANTASTIČNA PRIČA III
«Znam, sjetila sam se», reče tri minute starija blizanka, nakon što su obje odgledale Pokemone, «doktorica Bonny je našla ostatke konja, zar ne?» Kakvog konja? Koja doktorica?
Ahaa, dr.Bonny Bone, paleontologinja koja živi u paralelnom svemiru, na paralelnoj planeti Zemlji, gdje su konji davno izumrli…
Tako je, našla je kosti konja, složila ih već nekako i zaključila da je to neobično biće sigurno živjelo u vodi, jer je u davnini cijelo područje prekrivalo veliko slano jezero. Osim toga, nemoguće je i zamisliti da bi se životinja sa tako čudnim završecima nogu ikako mogla kretati na kopnu. Koštani čunjići na krajevima nogu bili su tek uporište zacijelo velikih plivajućih opni, pomoću kojih se biće brzo i elegantno kretalo u dubinama. A duboko uleknuće na srednjem dijelu kičme ukazuje na postojanje goleme, veoma široke i visoke leđne peraje. Dugi vrat svjedoči o brojnim škrgama, koje su opskrbljivale ribetinu potrebnom količinom kisika.
Zanimljivi otvori, sprijeda, na izduženoj glavi, za koje bi laici pomislili da su nosnice, bijahu izlazna mjesta dugačkih bičastih izdanaka, opremljenih otrovnim žarnicima. Njima je biće ispitivalo okolinu. Osim toga, služili su za hvatanje, omamljivanje te prinošenje usmrćenog plijena ustima našeg vodenog grabežljivca. Dugački i krupni zubi mogli su samljeti svaki zalogaj. Nesumnjivo, životinja se hranila mesom, vjerojatno manjim ribama, te kopnenim gmazovima, koji bi neoprezno ugazili u vodu..
Velike, nemilosrdne, opake oči zacijelo su se pokretale u svim smjerovima. Ovo je snažno stvorenje u svoje vrijeme bilo strah i trepet jezerskih dubina…
»Nazvat ću ga Ichtioequus», odluči dr. Bone u trenutku neobjašnjivog nadahnuća.
«Ihtiokekvus! Hoćemo Ihtiokekvusa!» Klicale su oduševljeno moje cure.
Zaustila sam da kažem kako dotični ne postoji, osim u našoj mašti i možda u paralelnom svemiru, u glavi dr.Bone, ali bilo mi je jasno da nema smisla.
Umjesto toga, dala sam sve od sebe i nacrtala čudovište. Potom ga izmodelirala. Tako što sam gumenom konju Spiritu nakalemila odgovarajuće dodatke od plastelina i glinamola. Ovaj se žilavo opirao intervenciji, ali mama Lucy bila je uporna – htio, ne htio, bit ćeš ihtio. I na koncu sam, na izričito traženje moje okrutne djece, simulirala borbu sa Tyranosaurusom i Triceratopsom, najstrašnijima iz naše kućne zbirke.
U najnapetijem trenutku, kad se činilo da Ichtioequus gubi, na vratima se pojavio tatica Debeli…Nastavit će se…

9.07.2004.
MAMINA NEUKOFANTASTIČNA PRIČA
Zaključili smo raniji post sa dolaskom tatice Debelog. Koji tiho prilazi svojim nasljednicama i raznježeno pita: «Igrate se s dinosaurima?»
«Aha, sa Tiranosaurom, Tricepesekom i Diplodudekom. A ovaj novi je Ihtiokeks.»
Pitam se zašto predškolski klinci uglavnom dobro zapamte samo Tyranosaurusa?
No Debeli, dakako, pita – tko je Ihtiokeks?
«Za njega nismo znale», uzbuđeno objašnjavaju cure, «ali nam je mama sve objasnila…»
«Hm», smrknuo se tatica.
«Da, tata, on je iz svemira…sa one druge planete Zemlje, na kojoj su konji odavno izumrli…a Bonny Bone je doktorica za dinosaure i našla je kosti…»
«Aha», polako je počeo razumijevati tatica. I smrknuo se kao olujni oblak. Zašto?
«Zato jer nema smisla. Bez konja se ne bi razvila napredna civilizacija. Da su konji davno izumrli, Bonny B. ne bi bila znanstvena novakinja, nego eventualno treća žena poglavice divljeg nomadskog plemena. Ili, u najboljem slučaju, šamanka-pripravnica.»
«Misliš, da nije bilo konja, naš svijet ne bi izgledao lijepo? Nego ružno i zaostalo?» Brzo su skopčale moje cure. Koje su jako pametne. Tako da ne mogu zapamtiti nijednog dinosaura osim onog zubatog, kak' se već zove…
«Hm», sumnjičavo će mlađa blizanka, «a zašto je doktorica Bonny uopće nazvala biće Ihtiokeks?»
«Ichtioequus», rekoh suho, «jer ihtio znači riba, a ekvus – konj.»
«Riba-konj?» Nastavi mi utrljavati sol u ranu starija. «A kako ga je mogla nazvati 'konj', ako ne zna da su konji ikad postojali?»
E, sad mi je stvarno dosta!
Ubuduće neka im tatica izmišlja nove priče. Ja ću samo slušati. I vrebati greške. I naravno da ću ih naći. Ako ne nađem, izmislit ću ih, mašte bar imam napretek.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

petak, 17.12.2004.

DJELA I DANI VIII

7.07.2004.
IME RUŽE, GLOGA, BLOGA
Drage blogerice i blogeri!
Danas sam došla do veoma neugodnog otkrića. Da je naziv mojeg bloga - "Blogov kolac" - skoro pa plagijat. Naime, već postoji jedan blog koji ponosno nosi lijepo ime "Glog". I pojavio se prije mojeg. Međutim, ja o njegovom postojanjiu nisam imala pojma. Jer je lista svih blogova nedostupna nama, običnim korisnicima. Neobičnim beskorisnicima vjerojatno je poznata. Ali oni nisu našli za shodno da me na vrijeme upozore.
Stoga sam odlučila naknadno ispraviti nepravdu nanijetu autoru "Gloga". Ispričavam se što sam, u neznanju, uzurpirala njegovu dosjetku.
Odsada, ovaj blog nosit će moje ime.

7.07.2004.
BUDIMO REALNI, TRAŽIMO NEMOGUĆE
Nadam se da ste se privikli na novo ime bloga, pa da krenemo dalje, istim tempom. No, prije nego nastavim sa ljupkim pričicama u kojima mahnito tračam svoje bližnje, dozvolite da se malo pozabavim organizacijskom problematikom u smislu iznalaženja optimalnih tehničkih rješenja. Budite pošteni i priznajte da vam nije jasno o čemu baljezgam.
Dobro onda, idemo zdravoseljački – zašt nemeremo vidit sve blogove šta ovdi postoje?
Zar nadležni smatraju da smo tako krhki? Da bi nas svladao stres od zadobivanja prevelike slobode? Tjednima vidimo samo nekih 300-400 istih blogova i sad odjednom – buum! Da nam daju pristup svim dosad otvorenim blogovima, koji se broje u tisućama?
Da pored postojeće tri liste omoguće korisnicima ulaz u četvrtu – koja bi sadržavala sve blogove, po abecednom redu? Ili kronološki, po redoslijedu otvaranja?
Da, bilo bi to previše za naše skromne nervne sustave i male velike mozgove. Jer, mi smo još mali i moramo dopustiti njima, velikima, da nas željeznom rukom vode kroz mračnu blogovu šumu. Kao što su roditelji vodili Ivicu i Maricu. Da bi na koncu sve dobro završilo. Klinci su savladali vješticu i dokazali da znaju brinuti o sebi. U čemu je onda problem? Hoćemo vidjeti sve blogove – i proste, i odvratne i politički nekorektne. Čak i one najstrašnije, čiji su autori patološki ljenjivci, pa su u dva mjeseca uspjeli sklepati tek dva posta. Hoćemo! Hoćemo! Hoćemo!

7.07.2004.
BUDIMO NEMOGUĆI, TRAŽIMO, TRAŽIMO...
Dozvolite da sad u ozbiljnijem tonu nastavim sa temom iz prethodnog posta. Zaista je čudno što nam nije omogućen pristup svim blogovima.
Hipotetički, moguće je da netko veoma zanimljivo piše, ali nije u prilici javljati se svakodnevno. Premda je statistički veća vjerojatnost da piše nezanimljivo. Pa što? Neki čitatelji baš vole dosadne autore. Zvuči nevjerojatno, ali ima ljudi koji stvarno čitaju Thomasa Manna, pa čak i Tolstoja, za ozbiljno. A ne samo kratke sadržaje iz «Uvoda u komparativnu književnost».
Dakle, pretpostavimo da imamo izvjestan broj natprosječnih, odnosno natprosječno suhoparnih pisaca. Ukoliko se njihovi blogovi ne nalaze na dvije privilegirane liste…Što kažete? Tamo su? Svi takvi? Eto, moj nije. I recimo bar još dva-tri slična. I sad, ako ne pišu u frenetičnom tempu od 50 postova dnevno, dotični autori ostaju gotovo nevidljivi. Jer, blogovi na fresh-listi veoma se brzo izmjenjuju, nekoliko sati nakon zadnjeg posta blog iščezava.
Stoga, predlažem da se pitanje dostupnosti svih blogova diskretno i nenametljivo postavi na forumu. Odnosno, da nadležne zasipamo postovima i topicima sa spomenutim zahtjevom, sve dok ih ne počnu čitati.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

srijeda, 15.12.2004.

DJELA I DANI VII

5.07.2004.
ZLOBA
Uđemo nedavno Debeli i ja s djecom u restorančić. Jasno, klinke hoće dječje radosti: ćevape, ražnjiće, hambije i te gluposti.
Donekle ih kužim. Naravno, riba je zdravija, a meni i ukusnija. Ali ovo samo uzmeš u ruku i grizeš. Nema kostiju, nema gnjavaže. Nije nutricionistički uzorno, ali one ionako žvaknu tek par zalogaja.
Za obližnjim stolom sjedi veoma mlađahna škvadra. Zaokupljena salatom i rižom. Pogledavaju na nas iskolačenim očima i glasno komentiraju:
«Nevjerojatno da u dvajsprvom stoljeću još ima divljaka koji ubijaju nedužne životinje. Da bi žderali njihove leševe. I toliki su zločinci da jadnu djecu truju tom strahotom. Trebalo bi njih…svašta…zatvor…ono…giljotina, premazana kurareom, spojena na visoki napon…bla…bla…»
Razmišljam – što da odgovorim nadobudnim šmrkavcima? Da sam bila vegetarijanka, pet godina. Sve dok mi kosa nije počela ispadati, u pramenovima. Uslijed nedostatka proteina. A zubi su se njihali kao da sam članica posade na jedrenjaku «Skorbut». Simptomi su se čudesno povukli, samo tjedan dana nakon povratka svežderskom jelovniku, koji je i primjeren homo sapiensu.
I sad, da budem odvratna stara gadura i ispričam balavurdiji svoja zastrašujuća iskustva iz mladosti?
Ne, bit ću još odvratnija stara gadura – neću im reći ništa!


6.07.2004.
ČAROLIJA
«Možda vaš kulinarski stil nije sasvim usklađen sa željama vaše djece», nagovijestio mi je slatkim glasićem stručnjak za poremećaje u ishrani.
A njegove hladne reptilske oči govorile su: «Vještice jedna, nemaš pojma o kuhanju!»
Nakon njega, obišla sam sve dostupne eksperte. Nedavno sam posjetila i razvikanog prekognicista. Prorekao mi je veliki uspjeh na području avijacije, show-businessa i vrtlarstva. I dao mi lijepe kamenčiće protiv uroka. Za svaki slučaj, odnijela sam ih reiki-majstoru. Ovaj ih je začas nabio svojom moćnom energijom i savjetovao da ih stavim djeci ispod jastuka.
Moje cure obožavaju sve što je čarobno. I sama riječ «čarobno» u njihovim ustašcima ima čarobni prizvuk.
Međutim, prošlo je nekoliko dana.
«Mama, striček čarobnjak te prevario. Nema čarolije.»
Stvarno, nisu jele ništa bolje nego prije. No, one su mislile na nešto drugo.
«Nismo dobile čarobne moći.»
Onakve, kakve ima Mjesečeva ratnica, iz crtića.
«Ali Mjesečeva ratnica nije čarobna samo od čarobnog kamenja, nego jede čarobnu hranu», ispalih u očaju. Cure me gledaju s nevjericom. Zaista, toga nema u crtiću.
«Piše, na odjavnoj špici», snađoh se u trenu, «na japanskom. Prevela mi jedna teta, koja zna japanski.»
«Teta Marki?»
«Aha!»
«I gdje da nađemo čarobnu hranu?» Rastužile su se blizanke. «Ti je ne možeš skuhati, nisi čarobnica.»
«Da, nisam», priznala sam skrušeno, «ali koliko sam čula o čarolijama, dobra je i obična hrana, ako dođe u dodir s nečim čarobnim…samo, s čime, da mi je znati?»
«Oh, pa imamo čarobne kamenčiće», dosjetile su se cure, kao što sam predvidjela.
Istog popodneva skuhale smo čarobnu juhu od povrća. Ubacile smo u lonac nešto čarobnih kamenčića. Usprkos naputcima cijenjenog majstora o čuvanju i održavanju reiki-kristala. Koji nikako ne predviđaju kuhanje u juhi, ne.
Svejedno, slijedećih dana jeli smo čarobna variva, čarobnu blitvu, čarobni rižoto, a pokazalo se da kamenčić ubačen u ocat, može i običnu salatu učiniti prilično čarobnom.
Ipak, rezultati nisu spektakularni. Cure jedu tek nekoliko zalogaja više nego prije. Ali se zato na sva usta hvale pred klincima iz ulice: «Da samo znate kako naša mama kuha? Čarobno!!!»

6.07.2004.
KRITIKA MAJMUNSKOG UMA
Nedavno sam se kritički osvrnula na vegetarijance. Pretjerala sam. Pametni su oni. Ipak ih predvodi jedan veleum, mislilac bez premca. Zove se Peter Singer.
On smatra da životinjama treba dati ista prava kao i ljudima. Samo, još nije uspio razraditi detalje – kako uvesti pravnu državu u Amazonsku prašumu? I je li u redu da u životinjskom Parlamentu sjede oni koji su na vrhu hranidbenog lanca? Ili bi bilo pravednije da bestijalnim državama upravljaju oni najinteligentniji – majmuni?
S druge strane, čovjek je (po njegovom mišljenju do kojeg je došao putem samospoznaje) samo veliki majmun. Ali je pametniji od drugih životinja, pa si je uzeo za pravo gospodariti njima. Što nije u redu, misli Singer. Nego bi mudrije bilo obratno. Npr. da planetom vladaju tapiri i kokoši, na čelu sa Singerom.
Oni koji još nisu čuli za dotičnog, možda misle da je riječ o komičaru. Zapravo je, ali pored toga on predaje etiku na Princeton Center for Human Values. I mnogi utjecajni intelektualci, a osobito intelektukci uzimaju ga za ozbiljno. Tko želi saznati više, neka zaviri na
http://www.nationalreview.com/goldberg/goldberg031401.shtml


6.07.2004.
RASPRAVICA O METODI
Filozof Peter Singer ne samo da je velemudra sveznalica, nego je dobričina kakve nema. Naime, njegova se plemenitost ne zaustavlja samo na dobrobiti životinja. Ne, on želi usrećiti i ljude. Omogućiti nam da živimo po načelu maksimalnog zadovoljstva i minimalne patnje. Što ćemo najbrže postići tako da potamanimo one koji pate. Osobito nemoćne starce i bolesnu djecu. Logično, jer zbog njih pate i drugi, koji moraju brinuti o njima .
O akademskim patnicima nije se očitovao. Šteta. A mnogi zasigurno u teškim duševnim bolima i bolestima rađaju svoja velebna filozofska djela. Posebno ona s područja bioetike. Tužno je i misliti na to, a kamoli čitati. Ako bismo slijedili Singerovo učenje, najhumanije rješenje u takvim slučajevima bila bi – eutanazija. Na njegovu sreću, većina ga ipak ne shvaća ozbiljno.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

utorak, 14.12.2004.

DJELA I DANI VI

4.07.2004.
ZAŠTO VOLIM MARKI?
Ne zato jer je lezba, ne. Jer ja sam strejt, hetero, točka.
Nego zato jer je od riječi. Kad nešto kaže, to i učini. Eto, prekjučer je rekla da će me posjetiti u subotu. I nije. Nego je otišla dosadnoj bogomoljki Neni. Ali je k meni došla danas.
Stvarno, ona nikad ne laže. Nedavno me nazvala u tri u noći da se pohvali kako je provela pola dana sa najhot ženom Zagrebačke županije, u bliskom kontaktu, fizičkom.
I ispostavilo se da je govorila istinu.
Štoviše, demonstrirala mi je efekte tog odnosa. Nimalo je nije pokolebala prisutnost moje djece i ostalih članova obitelji, uključujući i roditelje, koji su već u poodmakloj dobi i neotporni na stres.
I njima je Marki pokazala. Zube!
Naime, spomenuta sexy mačka, koja je izvodila radnje na blaženoj Marki, ona je zubarica. I to najzgodnija u gradu. Tako je zanosna da ne mora trošiti anesteziju. Dovoljno je da nosi pripijenu odjeću. I napaljena je do ludila. Na svoju profesiju. Obrađivala je Marki punih 6 sati. Pipkala, razgledavala, vrtkala po njoj. Sve dok nije popunila mnogobrojne i obilne praznine u dotada neveselom osmijehu, kiselom, bljutavom i opskurnom.
A vidi sad!
Rastegla Marki usta od Podsuseda do Sesveta. I sve blješti!
Porculan, prvoklasni. A što ga ima, dostajalo bi za cijeli servis. Da ne govorimo o pravilnosti, simetriji, geometriji, komplanarnim vektorima i tangentnim projekcijama hiperbole…
Moji prirodni zubi, bez ijednog karijesa, mogu se skriti pred Markinim hiperbolično savršenim artefaktima.
U usporedbi s njima djeluju nekako, eufemistički rečeno, neugledno. Kao nahereni plot.
Pa što? Neću valjda ići zubaru da mi drnda po zdravim krivim zubima, samo zato da dobijem egzemplarni osmjeh, nalik na najljepši gebis? Ne, ipak nisam toliko luda…
Marki me počasti suosjećajnim, blago superiornim pogledom, pa uzdahne: «Ah, znam kako se osjećaš. Pusti, proći će. A ako ne prođe…» I diskretno mi gurne u džep posjetnicu razglašene dentističke umjetnice.
I kako da ne volim Marki? Frendicu, koja pogađa moje najskrovitije misli. I nepogrešivo učini baš ono čega se pribojavam

4.07.2004.
U RALJAMA ŽIVOTA
Da bacim posjetnicu čarobne zubarice ili da je ipak spremim? Ako se pojavi kakav karijes, negdje, nekome...Naravno da mi ne pada ni na kraj pameti da sjedam na zubarski stolac bezveze. Da mi turpija i tlači zube koji su savršeno zdravi, samo, eto, malo nesavršeno oblikovani...Ne dolazi u obzir, ne...
Gledam sad malo telku. Na programu je Nashville, solidni hollywoodski uradak iz mezozoika. I naravno, svaka glumica ima savršene zube. Čak i ona koja igra sasvim nevažnu medicinsku sestru, koja u dvije sekunde napušenim koracima proleti kroz kadar. Ali se svo vrijeme ceri u kameru. Šteta bi bilo ne pokazati svu tu ljepotu u ustima.
Ameri pate od manije krasnih osmjeha. Svi klinci ponosno nose zubne aparatiće.
U moje vrijeme zrelog socijalizma, išlo se u masovne posjete školskom zubaru. Pregled se sastojao od konstatacije da pacijent "ima sve zube predviđene za svoju dob". Meni su se osobito divili, jer nisam imala karijese. A to što mi zubi žive u veseloj konfederaciji, svaki vodi svoju politiku i razvija se u svom vlastitom smjeru, to je bila valjda moja intimna stvar. U koju školski zubari, kao pristojne osobe, nisu htjeli ulaziti. Hvala vam, dragi socijalistički dentisti. Što mi niste izravnali plot. Sad su mi zubi nepravilni, ali svi koje pitam kažu da djeluju baš simpatično. A što bi drugo rekli?

5.07.2004.
SWEETS FOR MY SWEETIES
Čudim se roditeljima koji dopuštaju djeci da prave cirkuse oko jela. Ja sam svoje blizanke odgojila da jedu sve. Stavim li na stol varivo – one pojedu. Juhu, meso, povrće, salatu – pojedu. Dva i pol zalogaja. Onda odgurnu tanjur i kažu «bljak».
Vrlo važno, jednostavno bez riječi pokupim tanjure sa stola i nema ništa do sljedećeg obroka.
Glad je najbolji začin jelu.
I zaista, gladne su. Vidi se, izgledaju tanušno, prozirno, s velikim očima na sitnim lišcima. Velikim, gladnim očima, koje iz trena u tren postaju sve veće i veće.
Mislite da me dira? Ni govora, izbjegavam ih gledati u oči. I mrtva-hladna čekam da prođe vrijeme do idućeg hranidbenog postupka.
I one čekaju. U toku je rat živaca. U kojem ja, naravno pobjeđujem.
Sve dok ne začujem kruljenje u malim crijevima. U tom trenutku trčim u špajzu, frižider, škrinju i vadim zalihe čokolade, sladoleda, keksa, snikersa i ostalih svinjarija.
Znam da nije u redu, ali što ću drugo? Pustiti da mi djeca gladuju?
Uostalom, čokolada je viskokovrijedna namirnica. Po naputku nutricionista, suvremeni proizvođači pune je vitaminima i mineralima. Možda čak i špinatom, tko zna?
Jer moja djeca od čokolade sasvim lijepo napreduju.
Visoke su, vitke, živahne i prepredene.

5.07.2004.
MATEMATIČKI PROBLEM
Jedan od provjerenih načina da nagovorim djecu na intenzivniji kontakt s prehrambenim materijama je putem proračunate emocionalne ucjene.
"Daj, zlato, jednu žlicu za mamu..."
Zatim za tatu, seku, dedu, baku. Onda, imamo još bratića i sestrične, ukupno komada tri. Pa ujaka i dvije ujne. Jednog strica, neoženjenog. I to je sve. Mala familija. Svega tucet zalogaja. Nije čudo da su mi klinke žgoljave.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

DJELA I DANI V

2.07.2004.
BEZ CENZURE
Objaviti nešto od Markinih ranih radova ili ne? Još se dvoumim...
Razmislite malo...Zar stvarno želite čitati sastavak u kojem se javljaju rečenice tipa:
"Opkoračila sam ju kao da to radim svakog jutra i veselo se igrala njezinim preponama, još uvijek pokrivenim vatrogasnom uniformom, podstičući plamen između svojih nogu, koji nije imao izbora, već da izgara zatočen ispod gaća, hulahopki, kožnih hlača i pregače za zavarivanje..."
Ili:
"Spuštam se svojim tijelom niz njezino, izvijajući se i trljajući, gibam se kao gmizavac, veliki, gladni, koji zijeva u nebo i škljoca zubima kao kastanjetama, u ritmu sudbinskih neumitnosti neotklonjive karme..."
A tek:
"Ona se snažno izvije u mojim raspamećenim rukama i ispusti krik uspaljene životinje, što mene još jače razjari, do paroksizma bezumlja u kojem zarih zube u njezin vrući trbuh pun drhtaja, žudnje, ludila i kozmičkih bjesova..."

2.07.2004.
BEZ CENZURE?
Marki je nešto tajanstvena zadnjih dana. Ne javlja se, ništa ne priča. I napokon me nazvala. Sad, u gluho doba noći. Nešto se desilo!
«Stara, koji komad! Ne da je zgodna i slatka. Nego je jedna od najljepših žena koje sam vidla uživo. Dogovorile smo se da dođem k njoj rano ujutro, u pol jedanajst. I zamisli, nije rekla «marš», niti mi zalupila vrata u nos. Nego se nacerila ko napušena, zgrabila me za ruku i uvukla unutra. Pa kaže «sjedni» i počne me dirkat i opipavat, kao napeta sam, nek se opustim. I spusti me, onak energično, u ležeći položaj. Te odmah počne izvodit na meni radnje, direkt, bez otezanja. Nisam mogla odlijepit pogled od njezinih ciceka, tako su se slatko njihali iznad moje glave. Onak taman, ni preveliki, ni premali. A o ostalim dijelovima da ne pričam – savršene noge, fantastičan guz, ravan trbuh, a tek usta…mmmm…Bila je totalno opičena, u spidu, ko struja. Nije se zaustavljala ni jednog trena – pipkala me, navlačila, razgledavala, vrtkala posvuda, nijedno mjesto nije preskočila. Neumorno, again and again. Šest sati sam provela kod nje. Kad sam napokon izašla van, nisam znala za sebe, koljena su mi drhtala. Jedva sam se dovukla doma, bacila na krevet i ćorila sve do sad. Kolko uopće ima sati?»
Bome, ostala sam bez teksta! Marki dobila lay??? Od super zgodnog i još k tome totalno napaljenog komada? I ova je imala volje da se napenali u aktivnu poziciju i tretira Marki kao seksualni objekt? Ne mogu vjerovati. Pa oprezno priupitam:
«Marki, kažeš da ste našle ujutro. A koliko te ja znam, ti spavaš do dva popodne. Da ti ipak nisi sve to sanjala, ha?»
«Kaaaj?» Uvrijeđeno će Marki.»Ona je stvarna. Oš njezino ime, adresu, JMBG?»
Pa odmah nastavi: «A ono kaj je na kraju izvela…ispalo je taaak dobro…ne može se opisat riječima…kad mi je stavila… Ne, ne mogu se izraziti, jedino mi preostaje da ti pokažem! Sutra dolazim k tebi, pa buš vidjela!»
Ne, nemoj mi pokazivati, ne, Marki, neeee!!!

3.07.2004.
LIJEP I SUNČAN DAN
Ponovo moram ozbiljno propušiti. Baš kad sam uspjela smanjiti broj cigareta na školski uzornu mjeru (onoliko koliko popuše klinci u školskom zahodu, i to uzorni đaci).
Naime, jučer je moja frendica Marki imala nevjerojatan susret sa nevjerojatnim komadom. Još uvijek ne vjerujem da se to doista zbilo, ali za svaki slučaj poduzimam obrambene mjere.
Jer, najavila je da najuspjelije zahvate namjerava demonstrirati na meni. A kako je Marki bivša pušačica i ne podnosi smrad duhana, ja, eto, pušim cigaretu za cigaretom.
Osim toga, izvukla sam iz košare za zmazani veš dres u kojem sam neki dan naporno joggirala, navukla na sebe i prtljam nešto metlom po dvorištu.
Nije da sam luda za čišćenjem i pospremanjem dvorišta, nego koristim lijepo vrijeme. Kad se moje blizanke običavaju igrati vani.
Pa mislim, ako Marki dođe, neće se valjda zaletjeti na mene pred djecom? Kako se to zove – kad odrasli koriste djecu kao živi štit? Kukavičluk? Svinjarija? Intifada? Ne znam, ali mene moja djeca obožavaju, pa nemaju ništa protiv.
«Mama, smetaš nam u igri! I ideš nam na živce!»
«Da, znam…»
«I užasno smrdiš!»
«O, super!»
«Znaš da pušenje uništava mozak? Tako kaže teta u vrtiću…»
«Može biti…»
«I što ćeš raditi kad ti se mozak skroz raspadne?»
«Igrat ću se s tetom Marki.»
«Onda ćemo vam dati naše stare Barbike, one potrgane. Samo, već smo ih bacile. Ali izvadit ćemo ih iz kante. Sad smrde po smeću, ali tebi to ne smeta, jelda? Hihihihi…»
Eto, kako me moja djeca vole, brinu o meni i misle na moju dobrobit. I sigurno neće dopustiti da mi se išta ružno desi.

3.07.2004.
ZAŠTO VOLIMO MUŠKARCE?
Zato jer oni vole nas. Moj Debeli mene osjeća cijelim svojim bićem, osobito kad na njemu uvježbavam nove kiropraktičke zahvate, pokupljene iz ženskih časopisa. Ponekad i akupunkturu.
Svejedno, Debeli točno zna kad mi nešto ne štima. Danas je primijetio da sam nervozna, da više pušim i ljubazno pitao za uzrok. Rekoh mu o Marki, da se ženska napalila i zapela da izvodi na meni one svoje nastrane stvari.
«Hm», zabrinuto će Debeli, «a smijem ja gledati?»
«Ne!!!» Vrisnem.
«A prisluškivat' pred vratima?»
Ništa ne odgovaram, samo ga nježno fiksiram blagim pogledom Hannibala-kanibala.
Debeli se uozbilji.
«Ne, ne smije ti ona ništa. Samo preko mene mrtvog. Evo, ja ću ležati između vas i praviti se da sam mrtav…»
«Jel' tebi uopće stalo do mene?» Uozbiljim se i ja.
«Nije stalo. Baš mi je krenulo. Pazi ideju – zavući ću se ispod kreveta i glumiti da me nema. Ako prije njezinog dolaska smijem namjestiti digitalnu kameru. Gore, na luster, ha?»
Eh, stvarno se čudim Marki, što joj bi da postane lezba i otkanta iz života ta divna dlakava stvorenja? Koja nas obasipaju pažnjom, razumijevanjem, nježnošću, poštovanjem i stalno misle na seks. Dakle, na nas.

4.07.2004.
VOLIM MARKI?
Da, svakako. Kao čovjeka, prijatelja, kućnog ljubimca, visibabu, slap…Ma, razumijete što hoću reći. Draga je ona, na svoj abnormalan način. Tko bi me drugi zvao u tri u noći, da mi ispriča najgluplju i najnevjerojatniju priču koju sam ikad čula? I sad opet. Zove.
«Oprosti, stara, kaj nisam danas svratila do tebe. Namjeravala sam, ali nazvala me – zamisli tko? Pobožna Nena! I kad sam joj ispričala gdje sam bila u petak ujutro, navalila na mene, da odmah dođem k njoj. Ona se dvoumi već dugo, razmišlja, ali nikako da odluči, ipak se radi o velikoj promjeni. I tak sam otišla k Neni, sve sam joj pokazala i detaljno objasnila. Bila je oduševljena! Da samo znaš kak joj se dopalo! Nemoj se ljutit, pliz, došla bum k tebi čim nađem vremena…»
Zanijemila sam.
Marki s pobožnom Nenom?
Onom, koja nije mogla vježbati tjelesni, zbog natečenih koljena, od klečanja u crkvi?
Da ne spominjemo da je ogorčena protivnica pobačaja, feminizma uopće i zakleta strejterica. Bila. Sve do jučer. Dok nije pripustila lezbu Marki na se, poda se i zna se.
A ima muža Hercegovca. I čak je svoju djecu nazvala HDZ: Hrvoje-Domagoj-Zdeslav.
Sjećam se kad se hvalila okolo kako ih je uporno dojila. Valjda do petog osnovne, jer joj vise do koljena, natečenih. Osim toga, razroka je i nos joj sliči na dršku od džezve.
Zgražam se, da.
Ali pored toga, obuzima me neki čudan nemir protkan ljutnjom, tračkom gorčine i bolnim osjećajem…ne znam čega…odsječenosti? Isključenosti? Odbačenosti? Pitam se kojom bih riječju uopće mogla imenovati taj emocionalni galimatijas?
Možda bi približno odgovarala - ljubomora?

...
Molim vas, nemojte ovaj post uzeti za ozbiljno. Bio je to samo trenutak slabosti.
Bježi slabosti, iš! Apage Satans!
Ja sam strejt! Strejt. Hetero.
I ne uvedi nas u napast. Amen!
Strejt!

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

nedjelja, 12.12.2004.

DJELA I DANI IV

29.06.2004.
DEMOKRACIJA
Čula sam za neke nemile događaje, brisanja, izbacivanja, cenzura, štatigajaznam...Nisam upućena u zbivanja, pa ne mogu komentirati. Svejedno, odlučila sam ovaj mali post posvetiti demokraciji. U tom duhu pozivam cijenjeno čitateljsvo da se izjasni - što biste najradije čitali, o čemu da pišem? O bajkama, o Marki, o Debelom, o postmodernizmu ili o frenetičnom grupnom sexu pod tušem?

30.06.2004.
CENZURA
Dakako, kao što se može naslutiti iz naslova – zasad neću pisati o grupnjaku pod tušem.
Nego da vidimo kako ćemo upristojiti tu groznu Snjeguljicu? Hajde da maćeha naredi kapetanu straže da odvede Snjeguljicu u vojnu akademiju i da je ostavi tamo. Jer, zla kraljica se nada da će pokćerka, kad je ošišaju na nulericu i obuku u uniformu, izgubiti bar dio svoje privlačnosti. A ostalo - kad ogrubi od napornih treninga i suludih vojnih vježbi…
No, zapovjednik straže smiluje se nježnoj djevojci koja ga usrdno moli da je poštedi teškog vojničkog života, te je pusti da ode u frentu. A zloj maćehi donese falsificiranu potvrdu da je Snjeguljica redovno upisana na 1. godinu vojne akademije, smjer – specijalne postrojbe.
S vremenom vještica sazna da djevojka, umjesto da se priprema za komandosa, uživa s patuljcima u njihovoj hippy komuni.
I sad, otrovna jabuka ne dolazi u obzir. Umjesto toga u igru ulaze čokoladne jabuke, punjene medom, bademima i Mozart-kuglama. Jer, zla maćeha namjerava napasti pokćerku kalorijskim bombama. Pa kad se udeblja i pokvari ten, više je nitko neće smatrati lijepom i poželjnom.
Snjeguljica lakomo zine na poslasticu i zalogaj joj zapne u grlu. Maćeha koja zna vještičje trikove, ali ne zna pružiti prvu pomoć, stane je besmisleno lupati po leđima. A onda, vidjevši da se patuljci vraćaju iz berbe marihuane, u panici pobjegne..
Patuljci, dakako, pojma nemaju. Osim toga, napušeni su kao zvijeri i sve im je smiješno. Misle da se Snjeguljica zeza, pa je ostave da leži kraj ceste.
Nasreću, tada nailazi mladi liječnik s obližnje klinike, podigne djevojku u naručaj i napravi joj Heimlichov zahvat, ona oživi i pođe s njim u bolnicu. Gdje je prvo vrijeme obavljala pomoćne poslove, a zatim je upisala medicinu i završila u rekordnom roku.
Eto, zar nije tako puno bolje?

1.07.2004.
OPET CENZURA
Učinilo mi se zgodnom idejom modernizirati Snjeguljicu. Prikazati je kao izgubljenu teen curu iz razorene obitelji. Mučenu nerealnim zahtjevima stroge maćehe. Zbog čega bježi u frentu i konzumira drogu, da bi se, naposlijetku, suočena sa smrtnom opasnošću, stubokom promijenila. I postala marljiva, ambiciozna, uspješna, divna, savršena. Odnosno, odvratna štreberica.
Međutim, mnogi smatraju da treba ići na realistički prikaz. I poantirati s nezaposlenošću nakon završenog studija.
Ma stvarno? Pa da klinci nakon takve bajke odmah krenu markirat, od prvog osnovne. Jer ionako se sve to skupa ne isplati.
E, ne može! Cenzura!!!

1.07.2004.
CENZURA, CENZURA
Baš kao i vi, i moje blizanke obožavaju bajke. Slušati, pričati i izmišljati.
Dakako, vole imati publiku. Eto, baš danas su dovele susjedovu malu u dvorište, da se skupa igraju.
Kao svaka odgovorna majka, tu i tamo oslušnem da li je sve u redu. Dakle, cijelo vrijeme prisluškujem. Između ostalog čujem ovo:
«Kada je sirota djevojčica upalila posljednju žigicu, ne bi li se ugrijala, ugledala je iznad sebe jedno lijepo i dobro lice. Bila je to teta koja radi na Hrabrom telefonu. Ona je ogrnula djevojčicu svojim kaputom i povela je k sebi doma. I onda su dugo živjele u sreći i zadovoljstvu…»
«Ali neee», pobuni se mala susjeda, «djevojčica sa žigicama je umrla! Zar vi to ne znate?»
«Pssst, tiho», začujem prigušene glasiće svoje dječice, «prozor je otvoren, mama nas može čuti…Mi znamo da se djevojčica sa žigicama smrzla na cesti, tako se priča u vrtiću…Ali naša mama ne zna. Kad bi saznala – jako bi se rastužila…»

2.07.2004.
CENZOROVA PJESMA
Mnogi misle da je moja frendica Marki jedna vulgarna ženturača. A ona je zapravo senzibilno i delikatno biće. Koje je svojedobno pisalo poeziju. Hermetičko-simbolističku, s naglaskom na nadrealističkim psovkama. Njima je plastično dočaravala dubinu depresije, izazvanu pubertetskom krizom identiteta. Tu i tamo ubacila bi prizore sado-mazo sexa, jer je smatrala da će tako lakše pridobiti publiku. Što bi se vjerojatno i desilo, da su njezini stihovi imali šanse da dođu do publike. Ali nisu, jer je drug urednik omladinskog lista bio mišljenja da bi takva poezija atakirala na moralnu okomicu u dušama mladih čitatelja. Pa je Markine priloge okomito spuštao u koš, iz obzirnosti spram morala i mladih duša. No kako je ova neumorno producirala nove i nove uratke i promptno prosljeđivala u redakciju, urednik je odlučio da joj veoma obzirno dade do znanja da su njezini prilozi nepoželjni. Nježno, putem stihova, ovih:
KRITIČKI OSVRT
Pjesme su ti grozne skroz,
curo, baci se pod voz!
Izričaji baš su grubi
što ih rabiš! Daj se ubi!
Strofe tvoje su preduge
od beznađa i od tuge.
Ali bolni očaj mine
pjesnikinju kad pogine.
Čemu da se pati, brine?
Ženo, baci se na šine!
Kad lokomotivu spaziš
nemoj da se preneraziš,
nego lijepo brzo skoči
da ne stigne da prikoči.
Gorke suze s tvoga lica
izbrisat će željeznica.
Pjesme više nemoj slati,
radije si muke skrati.
Primi ovaj savjet mali
i do pruge daj zapali!
Marki nije zapalila do pruge, umjesto toga zapalila je joint , oprostila se od poezije i prionula na prozu. Ponešto je i objavila, u visokotiražnim časopisima. Koji su se svojedobno prodavali u crnim plastičnim ovitcima. O čemu je pisala i kako? Mislim da ne želite znati. Ili možda krivo mislim???

Lucy Fair, vaša dopisnica iz zone sumraka

subota, 11.12.2004.

DJELA I DANI III

26.06.2004.
OGLEDALO
Bila sam ujutro na placu. Kupila sam ogledalo. U baroknom okviru, od pozlaćene plastike. A na staklu je otisnut lik mrtvaca. Naime, pokojne Merilinke.
Dakako da nisam kupila samo ogledalo. Prvo sam nabavila tjedne namirinice, natovarila Debelog torbama i poslala ga doma. Ja ću doći kasnije. Htjela sam malo prošetati frekventnim mjestom. Sama. Da vidim – reagiraju li tipovi još na mene?
I zaista, ubrzo mi se priljepio jedan oniži, žustri, u belom đez odelu.
«Ks, ks, gospoja, oš dobar provod? Muž ne moš da sazna, diskreditacija zajemćena, prava eskort usluga, vidi ga tamo, samo dvajst eura!»
I pokazuje mi mladića u tijesnoj majičici, sa bicepsima i rockerskom frizurom, romskog podrijetla.
S obzirom da sam prokleta u duši, ne pada mi na pamet da se vrijeđam, svađam ili zovem policiju. Nego mrtva hladna odvratim: «Ne, hvala. Ne volim…» Zaustila sam da kažem – ne volim takve. Nezgodno, moglo bi se protumačiti u rasističkom smislu. Pa za svaki slučaj rekoh: «Ne volim muškarce.»
«Aha», reče svodnik nimalo iznenađeno, «oš žemsku? Samo deset eura, vidi komada!»
Zaista, na vrhu obližnjih stepenica stajala je žena bez frizure, raskošnih oblina, s flašom u ruci. U zrelim šezdesetima, ali dobro se držala. Za galender, da ne padne.
«Ne volim ni žene», odbrusih zlobno.
E, sad sam već uspjela djelovati na svodnikove živce.
«Ne voliš muške, ne voliš žemske…pa koga voliš???»
«Samu sebe», rekoh diveći se vlastitoj domišljatosti.
«Sebe??? A?!? Tako…i treba! Pametno! Imam nešt taman za tebe. Oš kupit ogledalo? Samo dva eura!»
I tako sam morala kupiti ogledalo. Najružnije na svijetu.
Kud ću s njim, osim da ga stavim Debelom u ormar, na vrata, iznad vješalice s kravatama? Neće se buniti, on prihvaća sve što mu život donese. Čak i mene.


27.06.2004.
BIG SISTER
Moja frendica Marki već se stvarno osjeća besmisleno od života u anonimnosti. Stoga se prijavila na naš prvi domaći reality show. Smatra da je to prava stvar za nju.
U prijavi je napisala da je lezba, spremna da se javno deklarira kao takva u svakom trenutku. Osim toga, da je iznimno agresivna prema pušačima, vegetarijancima, inkasatorima, muškim šovinistima i prema ženama koje ne vole njezino društvo.
I povrh svega, zalagat će se za preimenovanje showa iz Big Brother u Big Sister.
Čini se da ima velike šanse da upadne.
Jer traže se jaki individualci koji će stvoriti eksplozivnu mješavinu drame, humora i romantike, s naglaskom na napetosti i konfliktima. A potonje Marki veoma polazi za rukom. Čak i u običnoj vožnji tramvajem. Kad je kontrolor ulovi bez karte, a ona ga smjesta glasno optuži za seksizam, homofobiju i vjersku nesnošljivost. Jer je članica sekte koja obožava besplatni gradski prijevoz.
«Ako me pozovu, sigurno ću pobijediti i osvajam premiju», samouvjereno će Marki iz ležećeg položaja, stružući energično nožicama kožu na mojem trosjedu. Pa nastavi: «U tom slučaju, kupit ću ti novu sobnu garnituru, ova se već dosta izlizala. Ukoliko me ne uzmu, ne znam kud ću sa sobom od dosade. Video mi uginuo, nemam love za novi. Jedino što mi preostaje – posuđivat svake večeri lezbo filmove i gledat tu, kod tebe. Bez veze, jer već sam ih sve odgledala, ali što ću drugo?»
Dakle, ovim putem obraćam se organizatorima spomenutog showa.
Uzmite Marki, molim vas lijepo, ponizno i usrdno!!!
Obećavam da nećete požaliti!
Tako nešto stvarno se rijetko viđa!

28.06.2004.
NA ZRNU GRAŠKA
Moje kćeri, komada dva, već su velike cure. Znaju snimati filmiće, uhoditi roditelje, surfati netom i pohađaju školu. Malu.
Upoznala sam učiteljicu, djeluje simpatično, mislim da se zove Gerda ili Helga. Možda Adolfina? Svejedno, djeca nisu mimoze, moraju se suočiti sa stvarnošću.
Ali bajke nisu stvarnost. I zašto onda mala sirena baš mora umrijeti?
Srećom, hollywoodski producenti uočili su problem. U njihovim filmovima glavna junakinja nadmudri morsku vješticu i uda se za princa. Nitko ne umre, svi su sretni i zadovoljni, a morska vještica odustaje od crne magije i otvori turističku agenciju.
Nakon takvog veselja stvarno nemam srca svojim nježnim blizančicama čitati kako «drvosječa i njegova žena življahu u takvom siromaštvu da više nisu znali kako da prehrane svoju djecu». I da ih je bijeda natjerala da, puni jada i očaja, odvedu Ivicu i Maricu duboko u šumu i ostave ih tamo. Čemu sva ta depresija? Kad puno bolje zvuči da su Ivicu i Maricu roditelji poveli na kampiranje. Međutim, spustilo se jako nevrijeme, vjetar je otpuhao šator, mamu i tatu, a djeca su ostala sama nasred šumskog proplanka… itd…
Sve ide kako treba, do mjesta gdje se otkriva da vještica ima ljudožderske sklonosti.
E, to ne može. Nego hrani djecu slatkišima i želi ih udebljati, zato da bi na njima iskušala čarobni napitak za mršavljenje. Kojem je posvetila cijelu vještičju karijeru i namjerava se na njemu bajkovito obogatiti…
«Užas!» Zgranuto vrisne njihov tatica, zvani Debeli, hvatajući se od nelagode za svoju godinama uzgajanu brenticu, «ccc… kako možeš djeci pričati takve strahote? Dijeta? Sredstva za mršavljenje? Pa to je gore od smrti!!!»

29.06.2004.
BAJKE TI MILE
Kao svaka savjesna majka, trudim se razviti svojoj djeci fantaziju. Čitam im maštovite predizborne govore, novinarske izmišljotine, forumska prepucavanja, pa i bajke.
I onda, kad smo već kod bajki, Pepeljuga i Trnoružica još nekako prolaze. Iako bi tu feministkinje imale kojekakvih komentara. Što je u redu, slažem se. I predlažem im da prionu na pisanje feminističkih bajki, ali ne takvih kao što je "Izvještaj Hite". Nego onih koje možemo čitati dječici.
Poetičnih, nježnih, koje počinju sa "nekoć davno". A glavna junakinja je crnokosa kraljevna, puti bijele kao snijeg. I umre joj mama, buhuhu. Pa dobije zlu maćehu, koja je tolika gadura da bezazlenom, nedužnom djetetu zavidi na ljepoti. Hajde, vrazi je izjeli, nek joj bude, zavidi pa zavidi...
Ali da zbog toga naredi lovcu da djevojčicu ubije?!? I donese, Điiiiizus, njezino srce kao dokaz???
Majke ti mile, pa jel' to za ljude???

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

DJELA I DANI II

24.06.2004.
ŽENSKO PITANJE???
Joj! Moja frendica Marki naletjela na www.blog.hr. I kud baš na Lebowskog? O kokošima iznad tridesete, neudanima, bez djece. Karijeristicama, koje ljubavna razočaranja liječe poslovnim uspjesima.
E, sad, Marki je tridesetogodišnjakinja i solo je. Ali, stvarno nije karijeristica. Živi kod starog, od njegove penzije. Ne nosi uske suknjice i ne hvata neiskusne klince. Ona je lezba, hvata cure.
Svejedno, ipak je feministkinja, tko zna što sprema Lebu za osvetu? Sudsku tužbu ili kućnu posjetu?
«Taj Leb!!!» Vrisne Marki, vitlajući isprintanim tekstom. Pa nastavi: «Fenomenalno! Točno je opisao moju bivšu. Kokoš, prava kokoš!»
Inače, njezina bivša kokoš bila je njezina samo dok su kokodakale preko neta. Kad su se srele uživo, nakon 15 minuta tihe konsternacije nad Markinom pojavom, dotična je otperjala u pravcu svog kokošinjca i uvrstila se među bivše. I sad Marki više nema lijepe riječi za nju, niti za njoj slične primjerke ženskog roda. Koje su se izmakle njezinom kljucanju i naskakivanju.
Zanimljivo, upravo fascinantno!
Kako nabrušeni muški šovinist Lebowski i frustrirana nelijepa lezba Marki imaju identično mišljenje o ženama. I ne samo da misle isto, nego i pišu sličnim stilom. Rečenica, ritam, kompozicija teksta…kao da se radi o istoj….ma, ne… nemoguće…da je brutalna muškarčina Leb, zapravo, jedna ojađena lezba??? Lezbowski???


25.06.2004.
BLOGO NAMA
Zgodno je čitati blogove. Čak i one prolazne, kratke, tipa «bla…bla…bla», «hahaha» ili «ciju-ciju». I među takvima ima sadržajnijih, npr. «evo i mene tu» ili «ne znam još o čemu da pišem, ali smislit ću nešto, bez brige».
Ne brinemo mi, većina blogova ima šanse da se održi. Osobito oni opsesivnog karaktera – alkoholičarski, radoholičarsko-štreberski i naročito, zaljubljeni.
«Ustao sam razmišljajući o tebi, listao sam modni časopis, svako žensko lice podsjetilo me na tebe, jer ti si žena. I to žena mog života.» Zatim slijedi koloplet stihova, romantičarskih, estradnih, dadaističkih, te na kraju upit: «Što će biti od naše veze?»
U RL radilo se o vezi saobraćajnog tipa, svodila se na zajedničke vožnje busom do škole. Međutim, školska godina je gotova i sad je veza u krizi. Čitatelji nikad neće saznati ovakve trivijalne podatke. Umjesto toga, bit će upoznati sa sjajem u njezinim očima i ljepotom njezinog osmjeha na jutarnjem suncu, i to na samo pedesetak kartica teksta.
Lijepa je ljubav.
A tek mržnja! Sumnjam da itko propušta blogove pesimističko-nihilističkog usmjerenja. Pune bijesa, prezira i životnih frustracija. U kojima često veoma nadareni i duhoviti autori uspješno pišu o svojim životnim neuspjesima.
I naposljetku, oni najintrigantniji. Tračerski blogovi.
Autori/ce sasvim ležerno, u revijskom tonu, nemilice olajavaju svoju obitelj, prijatelje, neprijatelje, političare, medijske zvijezde.
Oni najperverzniji ogovaraju sebe. I druge blogove. Poput doljepotpisane autorice.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

petak, 10.12.2004.

DJELA I DANI

Kako prvih sedamdesetak postova s ovog bloga više nije dostupno čitateljima, odlučila sam sljedećih nekoliko dana posvetiti ponavljanju gradiva.
Dakle, krenimo redom.


18.06.2004.
VOAJERI
Sudbina je htjela da počnem ovaj dnevnik jednom prestrašnom i tragičnom spoznajom. Dubokim razočaranjem u bližnje. I daljnje. I one, za koje ne znam kamo bih ih svrstala. Ali, u jedno sam sigurna – da su duboko izopačeni i nastrani.
A sve je počelo kad je nakon niza hladnih i kišnih dana, sunašce napokon stalo bacati svoje zrake kroz prozore našeg stana. Moj dragi Debeli promeškoljio se na svojem omiljenom kauču i raskopčao košuljicu, da posunča trbuščić. Onda sam ja sjela u fotelju i skinula svoju maijičicu, da se i ja naužim malo sunca. Začudo, Debeli je žustro ustao s kauča i skinuo košuljicu. I hlače. I ono smiješno ispod, s uzorkom likova iz crtića, za što on misli da su «bokserice». A ja znam da su «muške gaćurine s rasprodaje», jer sam ih osobno kupila tamo. Nema veze, ionako smo ih skinuli. I sve ostalo, pa se skupa sklupčali u fotelji, da se zajedno grijemo na popodnevnom suncu. A prije toga smo širom rastvorili balkonska vrata i razmaknuli zavjese. Ali, topline nikad dovoljno, pa smo se premjestili na balkon.
A dok smo se trljali jedno uz drugo, javile su se neke prirodne reakcije i uslijedile neke radnje, isto veoma prirodne. Međutim, nije išlo sasvim glatko, mi smo već u zrelim godinama, cirkulacija se srozala na razinu crkulacije, treba nam još topline, više sunca. Pa smo se tiho spustili u osunčano dvorište, na ugrijane ploče staze koja presijeca travnjak.
Tamo nam je išlo mnogo bolje, premda, objektivno gledano, još uvijek veoma skromno. Jer, iskreno, nismo bogzna što. Ipak, svi su susjedi izišli na balkone i napadno buljili u nas. Čak su i nepoznati prolaznici s ceste nepozvani ulazili u dvorište i pravili gužvu, u nastojanju da se probiju u prvi red. I pritom otvorenih usta zijali ravno u našu intimu. Koja, na njihovu žalost, nije dugo trajala, rekoh da su naše mogućnosti u granicama normale, dakle – seksualne bijede.
I molim vas lijepo, ta bijeda – da nekoga zanima! Čak mnoge. I ne samo da su nas promatrali, neki su pametnjakovići i snimili cijelu stvar, pa prodali pornografima s neta, pod naslovom «Seks uživo pred publikom».
A znate li tko? Naša rođena djeca, eto! Rodiš ih, odgajaš, kupiš im kameru i… Guje, koje u njedrima držah! Da guje, još gore – voajeri odvratni, perverzni, fuj, fuj, fuj!!!


19.06.2004.
PARADA
Čujem da se neki ljudi ljute zbog gay-parade. Nisam rodno kvalificirana da pričam o homićima, ali kao žena mogu reći da su lezbijke sasvim ok. Nisu u pravu oni koji ih smatraju rugobama koje ne mogu naći muškarca. Jer, neke su stvarno veoma atraktivne, mogle bi zarađivati kao cirkuske atrakcije.
Npr. moja frendica Marica, zvana Marki. Ona je čak poslala svoje fotke u Hollywood, jednom poznatom producentu. I primila je veoma laskav odgovor. Da joj je maska više nego fenomenalna, ali da zasad ne namjeravaju snimati nastavak «Planete majmuna».
Međutim, Marki se nije dala pokolebati odbijenicom, odlučila je probiti se u domaći film. Tako da je preporuči jedna poznata glumica, koja će sve učiniti za njezinu ljubav. Čim je upozna i zaljubi se. Da bi to postigla, Marki joj je prošle godine poslala prekrasno ljubavno pismo, puno neodoljivo nježnih i produhovljenih misli. Koje idu ovako:
«Ej zeno, komadu!
Tolko sam bila izvan sebe kad sam te vidila da sam skocila ko pop-korn. Uzmi me, kraljice srca mog! Napaljuješ me, baš me napaljuješ, volila bi te oralno obradit u totalu. Dala bi ti da me drpaš za sisu i upreš ko u životinju, jer to meni paše…jojjj, da samo znaš kako. Pustila bi te da ruješ po mojim sisama dok te glava ne zaboli. Tolki si seksipil da moram drkat do iznemoglosti svaki put kad pomislim na tebe. O kako bi ja rado bila žena tvog života, da me jebeš žestoko, o ti ženo, žešće! Da me jebeš ko luđak kad jebe!!!»
Iako odgovor još nije dobila, nimalo ne sumnjam da će Marki uspjeti u svom naumu da postane slavna. Jer ona nije obdarena samo upadljivim izgledom, nego je i intelektualni kapacitet. Tek je navršila tridesetu, a već je na drugoj godini faksa.
Osim toga, ima i parapsihološke sposobnosti. Eto, neki dan se u jednoj TV-emisiji pojavila djevojka koja je nekoć bila razuzdana i besramna, a danas je revna kršćanka. Odakle to? Doživjela je susret s Isusom? Ne, nego susret s Marki!
Osobno sam bila prisutna i mogu svjedočiti kako je protekao taj blind date. Kad se cura, tada još poznata kao veoma pohotna i sasvim neizbirljiva lezbijka, pojavila i ugledala Marki, zinula je u čudu. Zatim je sklopila ruke u iznenadnom vjerskom zanosu, zavapila: «Bože me sačuvaj!» i stala bježati kao da je vrazi gone.
Eto, kakvim čudotvornim moćima raspolaže moja frendica Marki, ne može to svatko…
I zato sam više nego uvjerena da će se Marki kad-tad pojaviti u medijima. Zapravo, već danas, u TV-prilozima o gay-paradi. Jer, sumnjam da će ijedan snimatelj propustiti da uhvati u kadar takvu pojavu. Usto, ambiciozna kao što je, zasigurno će se probiti u prve redove.
A ja ću se hvalisati okolo – ta cura na TV-u moja je dobra frendica…Hmm…Ili možda ipak neću?


20.06.2004.
GAY AFTER
Day after gay parade. Žalost i jad. Tužna je nedjelja. Marki plače kao ljuta godina i briše nos u moje salvete. Nakon što je pojela sve kolače, kekse, grickalice i ostalo otprilike jestivo što se nepažnjom zateklo u mojoj kuhinji u trenutku njezinog dolaska.
Što je uzrok tolike tuge, da je čak i nebo proplakalo s njom? Razlog je sasvim ništavan. Naime – ništa! Na TV-u. Ništa u novinama. Nijedna snimka, nijedan kadar koji bi sadržavao Marki.
A toliko se trudila da zablista. Irokez frizura u duginim bojama i nadljudski napori da u ovo doba godine nabavi nakit za božićno drvce. Jer, ono doma u ladici nije bilo dovoljno da prekrije u potpunosti svu raskoš njezinog volumena.
I nakon svega, nitko je nije usnimio, niti tražio intervju, niti je išta pitao. Osim klinaca iz kvarta, koji su je pokušali nagovoriti da takva dođe u obližnju školu kad se budu dijelile svjedodžbe i prestraši njihovu učiteljicu.
Sve u svemu, propao medijski proboj. I nitko ne bi čuo za Marki, niti znao da ona postoji, da ja ovdje ne pišem o njoj.
Ali, ona to ne zna. Ne mogu joj reći. Bojim se da bi se, iz zahvalnosti, bacila na mene i izljubila me.


22.06.2004.
VEZE
Moja telefonska linija opet funkcionira. Zahvaljujući odgovornom iz HT-a. On je dobar čovjek. Kad sam ga kontaktirala da prijavim kvar, bio je pun razumijevanja i spremnosti da pomogne.
«Pa šta ako je linija malo u kvaru? Koji je to problem ako dan-dva-tri nemaš telefonsku vezu», reče on, mazeći mi uho tvrdim južnjačkim akcentima.
Stvarno, kad sam bolje razmislila, shvatila sam njegovo stanovište. Koja je to glupost i obijest – imati telefon, svaki dan? Čemu? Da se lupeta bez veze, pa da se ide na internet tračat uzorite javne osobe i širit pornografiju?
Razmaženi smo mi, rođeni u gradu, telefon hoćemo i još mob'tel, jelte? Pa TV, DVD, CD, PC, WC, sve mora bit' u kući? A o frižiderima i bojlerima da ne pričamo…I mislimo da se nemere živit bez otih stvari? A može se, on – šef u Ht-u, on dobro zna da se može. Cijelu mladost je proveo bez svega toga, gore u svom selu, pa šta mu fali? Razvio se u kršnog momka, siš'o s planine, doš'o u Zagreb. Stric ga zaposlio u HT-u. I ubrzo zasjeo na šefovsko mjesto. Tako je, najdalje dotjeraju oni koji u početku tjeraju ovce. A ne oni šta ganjaju tog nekog miša po kompijuteru…Ko da to uopće ikom normalnom treba?


23.06.2004.
ZNANJE - IMANJE
Primijetila sam da su neki blogovi posvećeni našem obrazovnom sustavu i visokoj znanosti. Kako promijeniti stvari nabolje? Možda bi bilo najbolje krenuti korak po korak, od pojednačnih slučajeva.
Slučajno, osobno poznajem jedan takav slučaj, na kojem bi trebalo malo poraditi. Eto, jedna pristala žena, u ranim šezdesetima, poštarica iz mog kvarta, zaljubila se u akademika P, vidjevši ga na TV-u.
Da bi se duhovno približila svojoj simpatiji, kupila je zbirku viceva Voje Šiljka i naučila napamet. Naime, čula je P-ovu izjavu o tome kako Hrvatska ima znanstvenog potencijala da prodaje pamet ostatku svijeta. Pa je pomislila da je čovjek komičar.
Nemalo se iznenadila saznavši da se radi o znanstveniku, koji se iz nepoznatih razloga jako voli slikati za TV. Međutim, njezini osjećaji nisu se ugasili. Naprotiv, da bi povećala svoje šanse da se približi voljenoj osobi, naša poštarica odlučila se upisati na faks. I sad sprema prijemni ispit za političke nauke. S obzirom da je uspješno svladala viceve Voje Šiljka, čini se da ima prilične šanse.
I sad, kad bi akademik P. pristao da iziđe s njom na večeru ili bar u kino, ona bi dobila dodatnu motivaciju i sigurno postigla uspjeh u svojim plemenitim akademskim stremljenjima.
A Hrvatska bi bila bogatija za još jedan visokoobrazovani mozak. Koji se sigurno neće nikamo odliti.
Dakle, molim dotičnog akademika (sigurno se prepoznao) da se javi i konačno učini nešto konkretno za hrvatsku znanost.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

srijeda, 08.12.2004.

NOVI JADI NANCY FANCY

Naša uvažena spisateljica, među prijateljima poznata kao Nancy Fancy, dobila je narudžbu za kratku priču. Angažirao je urednik nultog broja časopisa Nulti sat, namijenjenog školskoj dječici.
Naravno, mogao je zaviriti na bloghaer, naći odgovarajući tekst i kontaktirati autora. No, čemu da se trudi? Opće je poznato da je glupost svemirska pojava, ali nije rezervirana samo za autore SF-a. Te otuda uopće nije važno što piše, nego tko piše. A Nancy Fancy je poznato ime i kćerka poznatih roditelja, koji se također bave pisanjem.
Osim toga, nije napunila ni četrdesetu, još je mlada, mladi se drogiraju, možda joj se nešto pomakne u glavi, pa zabunom napiše dobru priču, tko zna?
A Nancy je, opet, čvrsto riješila da radije neće predati ništa, nego nekakvu moralističku propovijed o učeniku Cvrčku, koji po cijele dane svira u bandu i njegovom razrednom kolegi Mravu, koji vrijedno uči. Ali, za razliku od La Fontaineovog sebičnog uzora, na kraju godine ipak pomogne Cvrčku da ispravi ocjene, nje, nje, nje...
Klinci koji pročitaju to smeće nikad neće postati njezina publika. A mogli bi, pokaže li se u pravom svjetlu. Kao nadasve otkačena i nimalo uštogljena autorica, bar na razini jedne Sue Townsend.
Kad je Nancy bila klinka, okidala je od smijeha na Adriana Molea. Kako se samo blentavo upucavao curi iz razreda, za krepati! A kad je izjavio da ne zna je li hetero, homo ili bi, ali da mu se svo troje sviđa? Buahaha, koja provala!
Eto, mogla bi i ona tako - o malom, hehe, Jadranku iz Dubrave ili Trešnjevke, koji meditira o ženama i seksu. Samo što? Da bi rado poševio sve što prođe kraj njega, a ne nosi lopatu u ruci?
Ne, ne može. Odmah bi se oglasili predavači katoličkog seksualnog odgoja, poduprti svekolikim klerom i optužili je za kvarenje mladeži. A to joj stvarno ne treba, u trenutku kad puca na sveučilišnu katedru.
"Ništa onda!", pomisli Nancy s gorčinom u srcu, "Kad ovaj narod pristaje živjeti u seoskom blatu, balkanskoj krčmi i srednjovjekovnom mraku, neka i bude tako. I čemu časopis za jadnu dječicu, koja ionako uzalud idu u školu, jer ih ne čeka nikakva budućnost? A taj idiot od urednika, zar nije mogao jednostavno prosurfati netom i tamo uzeti nekog? Valjda mu se nije dalo tražiti, alkos indolentni! Evo mu, onda, sranje!"
Pa otvori laptop i bezvoljno stane kucati:" Tek što je iskočio iz kreveta, Ivica Cvrčak dohvati svoju novu električnu gitaru..."

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

utorak, 07.12.2004.

LUCY ILI NOVA HELOISA

Ako mi išta ide na živce, pored reklama za uloške, to je ženska kuknjava kako trebaju muškarca. Da im zamijeni žarulju.
Kad meni premine žarulja, ne pada mi na pamet da uznemiravam Debelog. Nego otvorim jednu lijepu, šarenu kutiju gdje držimo kramu i drangulije - od uspomena iz mladosti, preko priručnika za senzualnu masažu, do rezervnih žarulja. Ove su uredno poslagane na vrhu. I baš kad sam posegnula za jednom, pažnju mi je odvukao neobični snopić papira, sa cvjetnim uzorkom.
Što li je to? Izgleda kao svežanj nekuvertiranih pisama.
"Ljubavi moja!
Večeras sam opet šetao tvojom ulicom, pod blijedim svjetlom varljive Lune i kad sam kroz otvoreni prozor tvoje sobe začuo Smoke on the water - A fire in the sky, vatre su buknule u mojem sjećanju...Pomisliš li još na mene, bar malo, ponekad? Zauvijek Tvoj."
Bez imena.
Oh, vidi ti Debelog, tko bi rekao da je tako sentimentalan? Dvadeset godina čuva neodaslana pisma.
"One večeri na koncertu, dok si plesala pored mene, a i onda kad nisi mogla naći mjesto, pa si sjela u moje krilo, znaš li što se tada desilo?
Nevezani elektroni oko mojih molekula preskakivali su u orbitale tvojih atoma i obratno. U tom trenutku, nešto nas je sudbinski povezalo i ja ne mogu prestati misliti na tebe."
Jasno da ne može. Ali, ne zato jer mu je mala vrtirepka darežljivo spustila guzičicu u krilo, nego zbog nestabilnih elektrona. I elektromagnetskih silnica u osjetljivim predjelima. Koje cura, međutim, nije tako duboko doživjela. Bit će da joj je fizika slabo išla. A biologija izvrsno. Ta je znala kako od dečka napraviti majmuna.
"Zašto nisi došla na dogovoreno mjesto? Zar ti poljubac u gardrobi nije baš ništa značio? Tvoje frendice kažu da si bila u Big Benu s drugim, ali ja odbijam povjerovati. Znam da ti nisi takva..."
Takva je, takva! Vjeruj, Debeli! O, koja prasica!
Siroče moje, kako se napatio zbog gadure, može biti sretan što je poslije sreo solidnu osobu, tojest mene.
Ali, što mu bi da desetljećima čuva dirljivi dokaz svoje mladenačke naivnosti? Svaki bi drugi muškarac s gnušanjem bacio pisamca, čim bi se dočepao prave žene (tojest mene). Koja ima razumijevanja za tuđe osjećaje. I subatomske čestice.
Hajde da ga priupitam.
"Debeli, dođiii!"
Gle, nešto je ispalo iz svežnjića. Jedna kuvertica. Ha, napokon ću saznati identitet okrutne neharnice. Koji glasi: Lucy Fair. A onda slijedi moja adresa.
Da, sad se prisjećam...Koncert, prije dvadeset godina. I simpatični dečko s naočalama, kojeg sam doživljavala isključivo kao frenda. Ne znam, možda sam mu u onoj gužvi slučajno sjela u krilo, iz prijateljskih pobuda. I malo smo se zafrkavali poslije koncerta, ali on je sve krivo shvatio...
"Zvala si me?", pita Debeli s vrata.
"Da. Krepala je žarulja u hodniku. Daj zamijeni, molim te!"

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

nedjelja, 05.12.2004.

Bez komentara, molim!

subota, 04.12.2004.

MOBY MIŠ

"Opet provjeravaš zalihe čokolade?", podbada me moj zakoniti Debeli.
"Da, moram", ne dam se smesti, "brzo nestaju, bojim se da imamo štetočinu u kući."
Čvrsto ga gledam u oči, pogledom koji jasno otkriva na koju štetočinu mislim. Na onu drsku, debelu, ćelavu, za koju sam se, u trenutku smanjene uračunjivosti, na prijevaru udala.
Ne samo da svakodnevno proždire urnebesne količine slatkiša namijenjenih djeci, nego usto ima petlje optužiti mene, koja sam tu istu djecu u mukama rodila. I još tada sam se zarekla da ću mu se osvetiti. A što sam rekla, to ću i učiniti!
Odjurila sam u bakinu smočnicu, bijesna poput bakhantice i žedna krvi. Koje tamo nije bilo, pa sam se ustremila na kištru s čokoladicama. Pograbila sam snikers i svojim oštrim, krivim zubima nemilosrdno ispilila foliju, sitno izgrickala sadržaj do pola, pa obijesno bacila ostatak u kutiju. I tako četiri-pet puta, sve dok me mahnitost nije prošla.
Onda sam hladnokrvno napustila poprište masakra, uletjela Debelom u kupaonicu i dreknula: "Imamo miša! Poduzmi nešto!"
Ne sluteći da je žrtva lukave smicalice, s dubokom je ozbiljnošću razgledao tragove zločina i smjesta pohitao u nabavku ratne opreme. A zatim se vraški namučio dok je postavio zastarjele, primitivne i sasvim beskorisne mišolovke. Jer, prvo - takav miš koji bi zagrizao pljesnjivi komadić sira pored hrpetine čokolade - ne postoji! A drugo - miš ne postoji! Dakle, lov će trajati dugo i bit će veoma neuspješan. A ja ću imati razloga da ga svakodnevno probadam dugim, prijekornim pogledom. Njega, nesposobnjakovića, koji nije u stanju zaštiti obitelj od neprijatelja. Malog, sitnog, podmuklo neuhvatljivog. Koji nezaustavljivo grabi svojim sitnim nožicama, noću, dok svi spavaju. Ciiii, ciiii, ravno u smočnicu. I tamo, naravno, uključim svjetlo da ne bih nagazila na mišolovku.
Kad je svjetlo bljesnulo, jasno sam ugledala - sićušnog, sivkastog miša kako šuškavo orgija po čokoladicama. Na trenutak, zapiljili smo se jedno u drugo s ponosnim prepoznavanjem i dubokim razumijevanjem u očima. Kao Predator i Alien, kao kapetan Ahab i Moby Dick. Zaustavivši dah, ispružila sam ruku da dohvatim sataru sa police, ali mali je nestao. Ako je uopće ikad bio tu?

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

četvrtak, 02.12.2004.

DOLCE STIL NOVO

Otkako su krenule u školu, moje su se kćeri uozbiljile. Domaću zadaću, naravno, ne bi uopće pisale da ja ne inzistiram na toj besmislenoj aktivnosti. Osim toga, trebalo im je nešto vremena da shvate kako svrha ispitivanja nije da se razred nasmije.
Ali, napokon su se ozbiljno prihvatile hrane. Kad se vrate umorne iz škole, one stvarno jedu. Stvarna jela, spravljena na tavi, u rangli, pa čak i u loncu. Prema čemu su, sve donedavno, pokazivale snobovski prezir. I radije se odavale slatkom životu.
A da ne bi ostale prikraćene, tatica Debeli nabavio je, po veleprodajnoj cijeni, oveću drvenu gajbu punu čokoladica, snikersa, pingija i sličnih gadosti. I spremio na sigurno mjesto, u bakinu špajzu. Tako da periodički, po potrebi, nagrabimo naramak kalorijskih bombica i strateški razmjestimo po kuhinjskom terenu, da se nađe.
I nađe se. Čak po dva dana zaredom isto brojno stanje.
Čudim se. A onda, ne znajući što bi, sama izvadim snikers, otvorim i zamahnem klinkama ispred nosa.
"Hoće netko?"
"Ne, hvala."
"Ne mogu, najela sam se mahuna."
I što ću, kad sam već otvorila? Ha, pojedem, neću valjda baciti?
Osim toga, povremeno obilazim centralno skladište, iz sigurnosnih razloga. S godinama, čovjek se nauči oprezu.
Samo zavirim i pogledam, je li sve u redu. Pa kad sam već tamo, uzmem poneku čokoladicu, da provjerim nije li uskladištenje naštetilo kvaliteti proizvoda?
Primjećujem da, osim mene, redovitu inspekciju obavlja i tatica Debeli. Sasvim razumljivo, njemu je sigurnost, što bi znalci u njegovoj struci rekli - conditio sine qua non, modus operandi plus vivendi. Ne, on ne predaje latinski, nego radi u osiguravajućem društvu.
A pored nas, tu su baka i deda, mudri i brižni, kojima bogato životno iskustvo nalaže da veoma prilježno pristupaju pitanjima sigurnosti.
Dakle, sigurno je da u našoj kući zalihe slatkiša neće propasti.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka