::LUCY FAIR::

utorak, 14.12.2004.

DJELA I DANI V

2.07.2004.
BEZ CENZURE
Objaviti nešto od Markinih ranih radova ili ne? Još se dvoumim...
Razmislite malo...Zar stvarno želite čitati sastavak u kojem se javljaju rečenice tipa:
"Opkoračila sam ju kao da to radim svakog jutra i veselo se igrala njezinim preponama, još uvijek pokrivenim vatrogasnom uniformom, podstičući plamen između svojih nogu, koji nije imao izbora, već da izgara zatočen ispod gaća, hulahopki, kožnih hlača i pregače za zavarivanje..."
Ili:
"Spuštam se svojim tijelom niz njezino, izvijajući se i trljajući, gibam se kao gmizavac, veliki, gladni, koji zijeva u nebo i škljoca zubima kao kastanjetama, u ritmu sudbinskih neumitnosti neotklonjive karme..."
A tek:
"Ona se snažno izvije u mojim raspamećenim rukama i ispusti krik uspaljene životinje, što mene još jače razjari, do paroksizma bezumlja u kojem zarih zube u njezin vrući trbuh pun drhtaja, žudnje, ludila i kozmičkih bjesova..."

2.07.2004.
BEZ CENZURE?
Marki je nešto tajanstvena zadnjih dana. Ne javlja se, ništa ne priča. I napokon me nazvala. Sad, u gluho doba noći. Nešto se desilo!
«Stara, koji komad! Ne da je zgodna i slatka. Nego je jedna od najljepših žena koje sam vidla uživo. Dogovorile smo se da dođem k njoj rano ujutro, u pol jedanajst. I zamisli, nije rekla «marš», niti mi zalupila vrata u nos. Nego se nacerila ko napušena, zgrabila me za ruku i uvukla unutra. Pa kaže «sjedni» i počne me dirkat i opipavat, kao napeta sam, nek se opustim. I spusti me, onak energično, u ležeći položaj. Te odmah počne izvodit na meni radnje, direkt, bez otezanja. Nisam mogla odlijepit pogled od njezinih ciceka, tako su se slatko njihali iznad moje glave. Onak taman, ni preveliki, ni premali. A o ostalim dijelovima da ne pričam – savršene noge, fantastičan guz, ravan trbuh, a tek usta…mmmm…Bila je totalno opičena, u spidu, ko struja. Nije se zaustavljala ni jednog trena – pipkala me, navlačila, razgledavala, vrtkala posvuda, nijedno mjesto nije preskočila. Neumorno, again and again. Šest sati sam provela kod nje. Kad sam napokon izašla van, nisam znala za sebe, koljena su mi drhtala. Jedva sam se dovukla doma, bacila na krevet i ćorila sve do sad. Kolko uopće ima sati?»
Bome, ostala sam bez teksta! Marki dobila lay??? Od super zgodnog i još k tome totalno napaljenog komada? I ova je imala volje da se napenali u aktivnu poziciju i tretira Marki kao seksualni objekt? Ne mogu vjerovati. Pa oprezno priupitam:
«Marki, kažeš da ste našle ujutro. A koliko te ja znam, ti spavaš do dva popodne. Da ti ipak nisi sve to sanjala, ha?»
«Kaaaj?» Uvrijeđeno će Marki.»Ona je stvarna. Oš njezino ime, adresu, JMBG?»
Pa odmah nastavi: «A ono kaj je na kraju izvela…ispalo je taaak dobro…ne može se opisat riječima…kad mi je stavila… Ne, ne mogu se izraziti, jedino mi preostaje da ti pokažem! Sutra dolazim k tebi, pa buš vidjela!»
Ne, nemoj mi pokazivati, ne, Marki, neeee!!!

3.07.2004.
LIJEP I SUNČAN DAN
Ponovo moram ozbiljno propušiti. Baš kad sam uspjela smanjiti broj cigareta na školski uzornu mjeru (onoliko koliko popuše klinci u školskom zahodu, i to uzorni đaci).
Naime, jučer je moja frendica Marki imala nevjerojatan susret sa nevjerojatnim komadom. Još uvijek ne vjerujem da se to doista zbilo, ali za svaki slučaj poduzimam obrambene mjere.
Jer, najavila je da najuspjelije zahvate namjerava demonstrirati na meni. A kako je Marki bivša pušačica i ne podnosi smrad duhana, ja, eto, pušim cigaretu za cigaretom.
Osim toga, izvukla sam iz košare za zmazani veš dres u kojem sam neki dan naporno joggirala, navukla na sebe i prtljam nešto metlom po dvorištu.
Nije da sam luda za čišćenjem i pospremanjem dvorišta, nego koristim lijepo vrijeme. Kad se moje blizanke običavaju igrati vani.
Pa mislim, ako Marki dođe, neće se valjda zaletjeti na mene pred djecom? Kako se to zove – kad odrasli koriste djecu kao živi štit? Kukavičluk? Svinjarija? Intifada? Ne znam, ali mene moja djeca obožavaju, pa nemaju ništa protiv.
«Mama, smetaš nam u igri! I ideš nam na živce!»
«Da, znam…»
«I užasno smrdiš!»
«O, super!»
«Znaš da pušenje uništava mozak? Tako kaže teta u vrtiću…»
«Može biti…»
«I što ćeš raditi kad ti se mozak skroz raspadne?»
«Igrat ću se s tetom Marki.»
«Onda ćemo vam dati naše stare Barbike, one potrgane. Samo, već smo ih bacile. Ali izvadit ćemo ih iz kante. Sad smrde po smeću, ali tebi to ne smeta, jelda? Hihihihi…»
Eto, kako me moja djeca vole, brinu o meni i misle na moju dobrobit. I sigurno neće dopustiti da mi se išta ružno desi.

3.07.2004.
ZAŠTO VOLIMO MUŠKARCE?
Zato jer oni vole nas. Moj Debeli mene osjeća cijelim svojim bićem, osobito kad na njemu uvježbavam nove kiropraktičke zahvate, pokupljene iz ženskih časopisa. Ponekad i akupunkturu.
Svejedno, Debeli točno zna kad mi nešto ne štima. Danas je primijetio da sam nervozna, da više pušim i ljubazno pitao za uzrok. Rekoh mu o Marki, da se ženska napalila i zapela da izvodi na meni one svoje nastrane stvari.
«Hm», zabrinuto će Debeli, «a smijem ja gledati?»
«Ne!!!» Vrisnem.
«A prisluškivat' pred vratima?»
Ništa ne odgovaram, samo ga nježno fiksiram blagim pogledom Hannibala-kanibala.
Debeli se uozbilji.
«Ne, ne smije ti ona ništa. Samo preko mene mrtvog. Evo, ja ću ležati između vas i praviti se da sam mrtav…»
«Jel' tebi uopće stalo do mene?» Uozbiljim se i ja.
«Nije stalo. Baš mi je krenulo. Pazi ideju – zavući ću se ispod kreveta i glumiti da me nema. Ako prije njezinog dolaska smijem namjestiti digitalnu kameru. Gore, na luster, ha?»
Eh, stvarno se čudim Marki, što joj bi da postane lezba i otkanta iz života ta divna dlakava stvorenja? Koja nas obasipaju pažnjom, razumijevanjem, nježnošću, poštovanjem i stalno misle na seks. Dakle, na nas.

4.07.2004.
VOLIM MARKI?
Da, svakako. Kao čovjeka, prijatelja, kućnog ljubimca, visibabu, slap…Ma, razumijete što hoću reći. Draga je ona, na svoj abnormalan način. Tko bi me drugi zvao u tri u noći, da mi ispriča najgluplju i najnevjerojatniju priču koju sam ikad čula? I sad opet. Zove.
«Oprosti, stara, kaj nisam danas svratila do tebe. Namjeravala sam, ali nazvala me – zamisli tko? Pobožna Nena! I kad sam joj ispričala gdje sam bila u petak ujutro, navalila na mene, da odmah dođem k njoj. Ona se dvoumi već dugo, razmišlja, ali nikako da odluči, ipak se radi o velikoj promjeni. I tak sam otišla k Neni, sve sam joj pokazala i detaljno objasnila. Bila je oduševljena! Da samo znaš kak joj se dopalo! Nemoj se ljutit, pliz, došla bum k tebi čim nađem vremena…»
Zanijemila sam.
Marki s pobožnom Nenom?
Onom, koja nije mogla vježbati tjelesni, zbog natečenih koljena, od klečanja u crkvi?
Da ne spominjemo da je ogorčena protivnica pobačaja, feminizma uopće i zakleta strejterica. Bila. Sve do jučer. Dok nije pripustila lezbu Marki na se, poda se i zna se.
A ima muža Hercegovca. I čak je svoju djecu nazvala HDZ: Hrvoje-Domagoj-Zdeslav.
Sjećam se kad se hvalila okolo kako ih je uporno dojila. Valjda do petog osnovne, jer joj vise do koljena, natečenih. Osim toga, razroka je i nos joj sliči na dršku od džezve.
Zgražam se, da.
Ali pored toga, obuzima me neki čudan nemir protkan ljutnjom, tračkom gorčine i bolnim osjećajem…ne znam čega…odsječenosti? Isključenosti? Odbačenosti? Pitam se kojom bih riječju uopće mogla imenovati taj emocionalni galimatijas?
Možda bi približno odgovarala - ljubomora?

...
Molim vas, nemojte ovaj post uzeti za ozbiljno. Bio je to samo trenutak slabosti.
Bježi slabosti, iš! Apage Satans!
Ja sam strejt! Strejt. Hetero.
I ne uvedi nas u napast. Amen!
Strejt!

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka