29.06.2004.
DEMOKRACIJA
Čula sam za neke nemile događaje, brisanja, izbacivanja, cenzura, štatigajaznam...Nisam upućena u zbivanja, pa ne mogu komentirati. Svejedno, odlučila sam ovaj mali post posvetiti demokraciji. U tom duhu pozivam cijenjeno čitateljsvo da se izjasni - što biste najradije čitali, o čemu da pišem? O bajkama, o Marki, o Debelom, o postmodernizmu ili o frenetičnom grupnom sexu pod tušem?
30.06.2004.
CENZURA
Dakako, kao što se može naslutiti iz naslova – zasad neću pisati o grupnjaku pod tušem.
Nego da vidimo kako ćemo upristojiti tu groznu Snjeguljicu? Hajde da maćeha naredi kapetanu straže da odvede Snjeguljicu u vojnu akademiju i da je ostavi tamo. Jer, zla kraljica se nada da će pokćerka, kad je ošišaju na nulericu i obuku u uniformu, izgubiti bar dio svoje privlačnosti. A ostalo - kad ogrubi od napornih treninga i suludih vojnih vježbi…
No, zapovjednik straže smiluje se nježnoj djevojci koja ga usrdno moli da je poštedi teškog vojničkog života, te je pusti da ode u frentu. A zloj maćehi donese falsificiranu potvrdu da je Snjeguljica redovno upisana na 1. godinu vojne akademije, smjer – specijalne postrojbe.
S vremenom vještica sazna da djevojka, umjesto da se priprema za komandosa, uživa s patuljcima u njihovoj hippy komuni.
I sad, otrovna jabuka ne dolazi u obzir. Umjesto toga u igru ulaze čokoladne jabuke, punjene medom, bademima i Mozart-kuglama. Jer, zla maćeha namjerava napasti pokćerku kalorijskim bombama. Pa kad se udeblja i pokvari ten, više je nitko neće smatrati lijepom i poželjnom.
Snjeguljica lakomo zine na poslasticu i zalogaj joj zapne u grlu. Maćeha koja zna vještičje trikove, ali ne zna pružiti prvu pomoć, stane je besmisleno lupati po leđima. A onda, vidjevši da se patuljci vraćaju iz berbe marihuane, u panici pobjegne..
Patuljci, dakako, pojma nemaju. Osim toga, napušeni su kao zvijeri i sve im je smiješno. Misle da se Snjeguljica zeza, pa je ostave da leži kraj ceste.
Nasreću, tada nailazi mladi liječnik s obližnje klinike, podigne djevojku u naručaj i napravi joj Heimlichov zahvat, ona oživi i pođe s njim u bolnicu. Gdje je prvo vrijeme obavljala pomoćne poslove, a zatim je upisala medicinu i završila u rekordnom roku.
Eto, zar nije tako puno bolje?
1.07.2004.
OPET CENZURA
Učinilo mi se zgodnom idejom modernizirati Snjeguljicu. Prikazati je kao izgubljenu teen curu iz razorene obitelji. Mučenu nerealnim zahtjevima stroge maćehe. Zbog čega bježi u frentu i konzumira drogu, da bi se, naposlijetku, suočena sa smrtnom opasnošću, stubokom promijenila. I postala marljiva, ambiciozna, uspješna, divna, savršena. Odnosno, odvratna štreberica.
Međutim, mnogi smatraju da treba ići na realistički prikaz. I poantirati s nezaposlenošću nakon završenog studija.
Ma stvarno? Pa da klinci nakon takve bajke odmah krenu markirat, od prvog osnovne. Jer ionako se sve to skupa ne isplati.
E, ne može! Cenzura!!!
1.07.2004.
CENZURA, CENZURA
Baš kao i vi, i moje blizanke obožavaju bajke. Slušati, pričati i izmišljati.
Dakako, vole imati publiku. Eto, baš danas su dovele susjedovu malu u dvorište, da se skupa igraju.
Kao svaka odgovorna majka, tu i tamo oslušnem da li je sve u redu. Dakle, cijelo vrijeme prisluškujem. Između ostalog čujem ovo:
«Kada je sirota djevojčica upalila posljednju žigicu, ne bi li se ugrijala, ugledala je iznad sebe jedno lijepo i dobro lice. Bila je to teta koja radi na Hrabrom telefonu. Ona je ogrnula djevojčicu svojim kaputom i povela je k sebi doma. I onda su dugo živjele u sreći i zadovoljstvu…»
«Ali neee», pobuni se mala susjeda, «djevojčica sa žigicama je umrla! Zar vi to ne znate?»
«Pssst, tiho», začujem prigušene glasiće svoje dječice, «prozor je otvoren, mama nas može čuti…Mi znamo da se djevojčica sa žigicama smrzla na cesti, tako se priča u vrtiću…Ali naša mama ne zna. Kad bi saznala – jako bi se rastužila…»
2.07.2004.
CENZOROVA PJESMA
Mnogi misle da je moja frendica Marki jedna vulgarna ženturača. A ona je zapravo senzibilno i delikatno biće. Koje je svojedobno pisalo poeziju. Hermetičko-simbolističku, s naglaskom na nadrealističkim psovkama. Njima je plastično dočaravala dubinu depresije, izazvanu pubertetskom krizom identiteta. Tu i tamo ubacila bi prizore sado-mazo sexa, jer je smatrala da će tako lakše pridobiti publiku. Što bi se vjerojatno i desilo, da su njezini stihovi imali šanse da dođu do publike. Ali nisu, jer je drug urednik omladinskog lista bio mišljenja da bi takva poezija atakirala na moralnu okomicu u dušama mladih čitatelja. Pa je Markine priloge okomito spuštao u koš, iz obzirnosti spram morala i mladih duša. No kako je ova neumorno producirala nove i nove uratke i promptno prosljeđivala u redakciju, urednik je odlučio da joj veoma obzirno dade do znanja da su njezini prilozi nepoželjni. Nježno, putem stihova, ovih:
KRITIČKI OSVRT
Pjesme su ti grozne skroz,
curo, baci se pod voz!
Izričaji baš su grubi
što ih rabiš! Daj se ubi!
Strofe tvoje su preduge
od beznađa i od tuge.
Ali bolni očaj mine
pjesnikinju kad pogine.
Čemu da se pati, brine?
Ženo, baci se na šine!
Kad lokomotivu spaziš
nemoj da se preneraziš,
nego lijepo brzo skoči
da ne stigne da prikoči.
Gorke suze s tvoga lica
izbrisat će željeznica.
Pjesme više nemoj slati,
radije si muke skrati.
Primi ovaj savjet mali
i do pruge daj zapali!
Marki nije zapalila do pruge, umjesto toga zapalila je joint , oprostila se od poezije i prionula na prozu. Ponešto je i objavila, u visokotiražnim časopisima. Koji su se svojedobno prodavali u crnim plastičnim ovitcima. O čemu je pisala i kako? Mislim da ne želite znati. Ili možda krivo mislim???
Lucy Fair, vaša dopisnica iz zone sumraka
Post je objavljen 12.12.2004. u 20:10 sati.