U mojoj obitelji izbor božićnih darova za odrasle kreće se u rasponu od novčanika preko okovratne krpe (šal, marama, kravata) do sobne biljke. Pitam se zašto moji bližnji nemaju više mašte? Kad mi ionako ne namjeravaju pokloniti ono što stvarno želim, zašto ne stave pod bor nešto šaljivo i zabavno? Npr. sombrero s praporcima u obliku šišmišjih glavica? Ili plastičnu buljoooku sovu koja, kad povučeš uzicu, pjeva "you're just too good to be true, can't take my eyes off you"? Ili poster Dannya DeVita u tirolskom odjelcu? Ili bilo što osim još jednog, dva, tri novčanika, koji će se pridružiti skupini istovrsnih predmeta, osuđenih da otaljavaju svoju ispraznu egzistenciju u mojoj ladici za novčanike, rokovnike, tabakere i masivne penkale?
Osim toga, čak ni moje rođene kćeri, koje sam vlastitim snagama osobno donijela na svijet, ne dobivaju poklone u skladu sa željama. Mojim.
Ne, jer moderna pedagogija tvrdi da djeca imaju pravo na vlastiti izbor. Kojim zadovoljavaju istinske svjesne i podsvjesne potrebe. Proizvođača igračaka za profitom.
Već od Nikolinja počelo je dovlačenje krame iz Turbolimača, u velikim vrećama.
Šlag na torti stigao je u liku Barbike-Amazonke. Eto je, jaše ispod našeg bora. Na jednorogu. A iz posude s proklijalom pšenicom razdragano joj domahuje Ken, u uniformi Trenkovih pandura.
Skladnog li prizora! Kad samo pomislim da sam, umjesto istančane Barbi-estetike, htjela kupiti klinkama komplet prvih epizoda Alana Forda! I sablazniti nježne dječje očice crnohumornim nakaradnim rugobama. Grozno, zar ne? I upravo stoga sam u jedan od svojih bezbrojnih novčanika tajno pohranila izvjesnu svoticu. Kojom namjeravam zadovoljiti svoje istinske božićno-novogodišnje potrebe. Da napokon upoznam svoje kćeri sa Bobom Rockom i Superhikom. A sebe ću obradovati trendovskim hemi-sync CD-om, kreiranim da u toku slušanja ugodne glazbe harmonizira svijest, podsvijest i ostale komponente suvremenog života. Te tako vrati moj neurotični ego u savršeni balans, kakav se opaža na Buddhinim kipovima. I na licu Petera Sellersa, dok utjelovljuje esencijalnu prisutnost, u glasovitoj vrtlarskoj ulozi.
A kad smo već kod uzgoja bilja, moram spomenuti da je baka, po običaju, dobila još jedno bonsai drvce. Deda je obdaren šalom, a Debeli i Marki - kravatama.
Nakon što uvjerljivo odglume paroksizam oduševljenja i zahvalnosti, mogu slobodno otići u dućan i kupiti si poklon po želji. Isto preporučam i vama.
Sretan Božić!
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 24.12.2004. u 14:11 sati.