5.07.2004.
ZLOBA
Uđemo nedavno Debeli i ja s djecom u restorančić. Jasno, klinke hoće dječje radosti: ćevape, ražnjiće, hambije i te gluposti.
Donekle ih kužim. Naravno, riba je zdravija, a meni i ukusnija. Ali ovo samo uzmeš u ruku i grizeš. Nema kostiju, nema gnjavaže. Nije nutricionistički uzorno, ali one ionako žvaknu tek par zalogaja.
Za obližnjim stolom sjedi veoma mlađahna škvadra. Zaokupljena salatom i rižom. Pogledavaju na nas iskolačenim očima i glasno komentiraju:
«Nevjerojatno da u dvajsprvom stoljeću još ima divljaka koji ubijaju nedužne životinje. Da bi žderali njihove leševe. I toliki su zločinci da jadnu djecu truju tom strahotom. Trebalo bi njih…svašta…zatvor…ono…giljotina, premazana kurareom, spojena na visoki napon…bla…bla…»
Razmišljam – što da odgovorim nadobudnim šmrkavcima? Da sam bila vegetarijanka, pet godina. Sve dok mi kosa nije počela ispadati, u pramenovima. Uslijed nedostatka proteina. A zubi su se njihali kao da sam članica posade na jedrenjaku «Skorbut». Simptomi su se čudesno povukli, samo tjedan dana nakon povratka svežderskom jelovniku, koji je i primjeren homo sapiensu.
I sad, da budem odvratna stara gadura i ispričam balavurdiji svoja zastrašujuća iskustva iz mladosti?
Ne, bit ću još odvratnija stara gadura – neću im reći ništa!
6.07.2004.
ČAROLIJA
«Možda vaš kulinarski stil nije sasvim usklađen sa željama vaše djece», nagovijestio mi je slatkim glasićem stručnjak za poremećaje u ishrani.
A njegove hladne reptilske oči govorile su: «Vještice jedna, nemaš pojma o kuhanju!»
Nakon njega, obišla sam sve dostupne eksperte. Nedavno sam posjetila i razvikanog prekognicista. Prorekao mi je veliki uspjeh na području avijacije, show-businessa i vrtlarstva. I dao mi lijepe kamenčiće protiv uroka. Za svaki slučaj, odnijela sam ih reiki-majstoru. Ovaj ih je začas nabio svojom moćnom energijom i savjetovao da ih stavim djeci ispod jastuka.
Moje cure obožavaju sve što je čarobno. I sama riječ «čarobno» u njihovim ustašcima ima čarobni prizvuk.
Međutim, prošlo je nekoliko dana.
«Mama, striček čarobnjak te prevario. Nema čarolije.»
Stvarno, nisu jele ništa bolje nego prije. No, one su mislile na nešto drugo.
«Nismo dobile čarobne moći.»
Onakve, kakve ima Mjesečeva ratnica, iz crtića.
«Ali Mjesečeva ratnica nije čarobna samo od čarobnog kamenja, nego jede čarobnu hranu», ispalih u očaju. Cure me gledaju s nevjericom. Zaista, toga nema u crtiću.
«Piše, na odjavnoj špici», snađoh se u trenu, «na japanskom. Prevela mi jedna teta, koja zna japanski.»
«Teta Marki?»
«Aha!»
«I gdje da nađemo čarobnu hranu?» Rastužile su se blizanke. «Ti je ne možeš skuhati, nisi čarobnica.»
«Da, nisam», priznala sam skrušeno, «ali koliko sam čula o čarolijama, dobra je i obična hrana, ako dođe u dodir s nečim čarobnim…samo, s čime, da mi je znati?»
«Oh, pa imamo čarobne kamenčiće», dosjetile su se cure, kao što sam predvidjela.
Istog popodneva skuhale smo čarobnu juhu od povrća. Ubacile smo u lonac nešto čarobnih kamenčića. Usprkos naputcima cijenjenog majstora o čuvanju i održavanju reiki-kristala. Koji nikako ne predviđaju kuhanje u juhi, ne.
Svejedno, slijedećih dana jeli smo čarobna variva, čarobnu blitvu, čarobni rižoto, a pokazalo se da kamenčić ubačen u ocat, može i običnu salatu učiniti prilično čarobnom.
Ipak, rezultati nisu spektakularni. Cure jedu tek nekoliko zalogaja više nego prije. Ali se zato na sva usta hvale pred klincima iz ulice: «Da samo znate kako naša mama kuha? Čarobno!!!»
6.07.2004.
KRITIKA MAJMUNSKOG UMA
Nedavno sam se kritički osvrnula na vegetarijance. Pretjerala sam. Pametni su oni. Ipak ih predvodi jedan veleum, mislilac bez premca. Zove se Peter Singer.
On smatra da životinjama treba dati ista prava kao i ljudima. Samo, još nije uspio razraditi detalje – kako uvesti pravnu državu u Amazonsku prašumu? I je li u redu da u životinjskom Parlamentu sjede oni koji su na vrhu hranidbenog lanca? Ili bi bilo pravednije da bestijalnim državama upravljaju oni najinteligentniji – majmuni?
S druge strane, čovjek je (po njegovom mišljenju do kojeg je došao putem samospoznaje) samo veliki majmun. Ali je pametniji od drugih životinja, pa si je uzeo za pravo gospodariti njima. Što nije u redu, misli Singer. Nego bi mudrije bilo obratno. Npr. da planetom vladaju tapiri i kokoši, na čelu sa Singerom.
Oni koji još nisu čuli za dotičnog, možda misle da je riječ o komičaru. Zapravo je, ali pored toga on predaje etiku na Princeton Center for Human Values. I mnogi utjecajni intelektualci, a osobito intelektukci uzimaju ga za ozbiljno. Tko želi saznati više, neka zaviri na
http://www.nationalreview.com/goldberg/goldberg031401.shtml
6.07.2004.
RASPRAVICA O METODI
Filozof Peter Singer ne samo da je velemudra sveznalica, nego je dobričina kakve nema. Naime, njegova se plemenitost ne zaustavlja samo na dobrobiti životinja. Ne, on želi usrećiti i ljude. Omogućiti nam da živimo po načelu maksimalnog zadovoljstva i minimalne patnje. Što ćemo najbrže postići tako da potamanimo one koji pate. Osobito nemoćne starce i bolesnu djecu. Logično, jer zbog njih pate i drugi, koji moraju brinuti o njima .
O akademskim patnicima nije se očitovao. Šteta. A mnogi zasigurno u teškim duševnim bolima i bolestima rađaju svoja velebna filozofska djela. Posebno ona s područja bioetike. Tužno je i misliti na to, a kamoli čitati. Ako bismo slijedili Singerovo učenje, najhumanije rješenje u takvim slučajevima bila bi – eutanazija. Na njegovu sreću, većina ga ipak ne shvaća ozbiljno.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 15.12.2004. u 22:30 sati.