::LUCY FAIR::

utorak, 14.12.2004.

DJELA I DANI VI

4.07.2004.
ZAŠTO VOLIM MARKI?
Ne zato jer je lezba, ne. Jer ja sam strejt, hetero, točka.
Nego zato jer je od riječi. Kad nešto kaže, to i učini. Eto, prekjučer je rekla da će me posjetiti u subotu. I nije. Nego je otišla dosadnoj bogomoljki Neni. Ali je k meni došla danas.
Stvarno, ona nikad ne laže. Nedavno me nazvala u tri u noći da se pohvali kako je provela pola dana sa najhot ženom Zagrebačke županije, u bliskom kontaktu, fizičkom.
I ispostavilo se da je govorila istinu.
Štoviše, demonstrirala mi je efekte tog odnosa. Nimalo je nije pokolebala prisutnost moje djece i ostalih članova obitelji, uključujući i roditelje, koji su već u poodmakloj dobi i neotporni na stres.
I njima je Marki pokazala. Zube!
Naime, spomenuta sexy mačka, koja je izvodila radnje na blaženoj Marki, ona je zubarica. I to najzgodnija u gradu. Tako je zanosna da ne mora trošiti anesteziju. Dovoljno je da nosi pripijenu odjeću. I napaljena je do ludila. Na svoju profesiju. Obrađivala je Marki punih 6 sati. Pipkala, razgledavala, vrtkala po njoj. Sve dok nije popunila mnogobrojne i obilne praznine u dotada neveselom osmijehu, kiselom, bljutavom i opskurnom.
A vidi sad!
Rastegla Marki usta od Podsuseda do Sesveta. I sve blješti!
Porculan, prvoklasni. A što ga ima, dostajalo bi za cijeli servis. Da ne govorimo o pravilnosti, simetriji, geometriji, komplanarnim vektorima i tangentnim projekcijama hiperbole…
Moji prirodni zubi, bez ijednog karijesa, mogu se skriti pred Markinim hiperbolično savršenim artefaktima.
U usporedbi s njima djeluju nekako, eufemistički rečeno, neugledno. Kao nahereni plot.
Pa što? Neću valjda ići zubaru da mi drnda po zdravim krivim zubima, samo zato da dobijem egzemplarni osmjeh, nalik na najljepši gebis? Ne, ipak nisam toliko luda…
Marki me počasti suosjećajnim, blago superiornim pogledom, pa uzdahne: «Ah, znam kako se osjećaš. Pusti, proći će. A ako ne prođe…» I diskretno mi gurne u džep posjetnicu razglašene dentističke umjetnice.
I kako da ne volim Marki? Frendicu, koja pogađa moje najskrovitije misli. I nepogrešivo učini baš ono čega se pribojavam

4.07.2004.
U RALJAMA ŽIVOTA
Da bacim posjetnicu čarobne zubarice ili da je ipak spremim? Ako se pojavi kakav karijes, negdje, nekome...Naravno da mi ne pada ni na kraj pameti da sjedam na zubarski stolac bezveze. Da mi turpija i tlači zube koji su savršeno zdravi, samo, eto, malo nesavršeno oblikovani...Ne dolazi u obzir, ne...
Gledam sad malo telku. Na programu je Nashville, solidni hollywoodski uradak iz mezozoika. I naravno, svaka glumica ima savršene zube. Čak i ona koja igra sasvim nevažnu medicinsku sestru, koja u dvije sekunde napušenim koracima proleti kroz kadar. Ali se svo vrijeme ceri u kameru. Šteta bi bilo ne pokazati svu tu ljepotu u ustima.
Ameri pate od manije krasnih osmjeha. Svi klinci ponosno nose zubne aparatiće.
U moje vrijeme zrelog socijalizma, išlo se u masovne posjete školskom zubaru. Pregled se sastojao od konstatacije da pacijent "ima sve zube predviđene za svoju dob". Meni su se osobito divili, jer nisam imala karijese. A to što mi zubi žive u veseloj konfederaciji, svaki vodi svoju politiku i razvija se u svom vlastitom smjeru, to je bila valjda moja intimna stvar. U koju školski zubari, kao pristojne osobe, nisu htjeli ulaziti. Hvala vam, dragi socijalistički dentisti. Što mi niste izravnali plot. Sad su mi zubi nepravilni, ali svi koje pitam kažu da djeluju baš simpatično. A što bi drugo rekli?

5.07.2004.
SWEETS FOR MY SWEETIES
Čudim se roditeljima koji dopuštaju djeci da prave cirkuse oko jela. Ja sam svoje blizanke odgojila da jedu sve. Stavim li na stol varivo – one pojedu. Juhu, meso, povrće, salatu – pojedu. Dva i pol zalogaja. Onda odgurnu tanjur i kažu «bljak».
Vrlo važno, jednostavno bez riječi pokupim tanjure sa stola i nema ništa do sljedećeg obroka.
Glad je najbolji začin jelu.
I zaista, gladne su. Vidi se, izgledaju tanušno, prozirno, s velikim očima na sitnim lišcima. Velikim, gladnim očima, koje iz trena u tren postaju sve veće i veće.
Mislite da me dira? Ni govora, izbjegavam ih gledati u oči. I mrtva-hladna čekam da prođe vrijeme do idućeg hranidbenog postupka.
I one čekaju. U toku je rat živaca. U kojem ja, naravno pobjeđujem.
Sve dok ne začujem kruljenje u malim crijevima. U tom trenutku trčim u špajzu, frižider, škrinju i vadim zalihe čokolade, sladoleda, keksa, snikersa i ostalih svinjarija.
Znam da nije u redu, ali što ću drugo? Pustiti da mi djeca gladuju?
Uostalom, čokolada je viskokovrijedna namirnica. Po naputku nutricionista, suvremeni proizvođači pune je vitaminima i mineralima. Možda čak i špinatom, tko zna?
Jer moja djeca od čokolade sasvim lijepo napreduju.
Visoke su, vitke, živahne i prepredene.

5.07.2004.
MATEMATIČKI PROBLEM
Jedan od provjerenih načina da nagovorim djecu na intenzivniji kontakt s prehrambenim materijama je putem proračunate emocionalne ucjene.
"Daj, zlato, jednu žlicu za mamu..."
Zatim za tatu, seku, dedu, baku. Onda, imamo još bratića i sestrične, ukupno komada tri. Pa ujaka i dvije ujne. Jednog strica, neoženjenog. I to je sve. Mala familija. Svega tucet zalogaja. Nije čudo da su mi klinke žgoljave.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka