Otkako su krenule u školu, moje su se kćeri uozbiljile. Domaću zadaću, naravno, ne bi uopće pisale da ja ne inzistiram na toj besmislenoj aktivnosti. Osim toga, trebalo im je nešto vremena da shvate kako svrha ispitivanja nije da se razred nasmije.
Ali, napokon su se ozbiljno prihvatile hrane. Kad se vrate umorne iz škole, one stvarno jedu. Stvarna jela, spravljena na tavi, u rangli, pa čak i u loncu. Prema čemu su, sve donedavno, pokazivale snobovski prezir. I radije se odavale slatkom životu.
A da ne bi ostale prikraćene, tatica Debeli nabavio je, po veleprodajnoj cijeni, oveću drvenu gajbu punu čokoladica, snikersa, pingija i sličnih gadosti. I spremio na sigurno mjesto, u bakinu špajzu. Tako da periodički, po potrebi, nagrabimo naramak kalorijskih bombica i strateški razmjestimo po kuhinjskom terenu, da se nađe.
I nađe se. Čak po dva dana zaredom isto brojno stanje.
Čudim se. A onda, ne znajući što bi, sama izvadim snikers, otvorim i zamahnem klinkama ispred nosa.
"Hoće netko?"
"Ne, hvala."
"Ne mogu, najela sam se mahuna."
I što ću, kad sam već otvorila? Ha, pojedem, neću valjda baciti?
Osim toga, povremeno obilazim centralno skladište, iz sigurnosnih razloga. S godinama, čovjek se nauči oprezu.
Samo zavirim i pogledam, je li sve u redu. Pa kad sam već tamo, uzmem poneku čokoladicu, da provjerim nije li uskladištenje naštetilo kvaliteti proizvoda?
Primjećujem da, osim mene, redovitu inspekciju obavlja i tatica Debeli. Sasvim razumljivo, njemu je sigurnost, što bi znalci u njegovoj struci rekli - conditio sine qua non, modus operandi plus vivendi. Ne, on ne predaje latinski, nego radi u osiguravajućem društvu.
A pored nas, tu su baka i deda, mudri i brižni, kojima bogato životno iskustvo nalaže da veoma prilježno pristupaju pitanjima sigurnosti.
Dakle, sigurno je da u našoj kući zalihe slatkiša neće propasti.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 02.12.2004. u 19:58 sati.