Kako prvih sedamdesetak postova s ovog bloga više nije dostupno čitateljima, odlučila sam sljedećih nekoliko dana posvetiti ponavljanju gradiva.
Dakle, krenimo redom.
18.06.2004.
VOAJERI
Sudbina je htjela da počnem ovaj dnevnik jednom prestrašnom i tragičnom spoznajom. Dubokim razočaranjem u bližnje. I daljnje. I one, za koje ne znam kamo bih ih svrstala. Ali, u jedno sam sigurna – da su duboko izopačeni i nastrani.
A sve je počelo kad je nakon niza hladnih i kišnih dana, sunašce napokon stalo bacati svoje zrake kroz prozore našeg stana. Moj dragi Debeli promeškoljio se na svojem omiljenom kauču i raskopčao košuljicu, da posunča trbuščić. Onda sam ja sjela u fotelju i skinula svoju maijičicu, da se i ja naužim malo sunca. Začudo, Debeli je žustro ustao s kauča i skinuo košuljicu. I hlače. I ono smiješno ispod, s uzorkom likova iz crtića, za što on misli da su «bokserice». A ja znam da su «muške gaćurine s rasprodaje», jer sam ih osobno kupila tamo. Nema veze, ionako smo ih skinuli. I sve ostalo, pa se skupa sklupčali u fotelji, da se zajedno grijemo na popodnevnom suncu. A prije toga smo širom rastvorili balkonska vrata i razmaknuli zavjese. Ali, topline nikad dovoljno, pa smo se premjestili na balkon.
A dok smo se trljali jedno uz drugo, javile su se neke prirodne reakcije i uslijedile neke radnje, isto veoma prirodne. Međutim, nije išlo sasvim glatko, mi smo već u zrelim godinama, cirkulacija se srozala na razinu crkulacije, treba nam još topline, više sunca. Pa smo se tiho spustili u osunčano dvorište, na ugrijane ploče staze koja presijeca travnjak.
Tamo nam je išlo mnogo bolje, premda, objektivno gledano, još uvijek veoma skromno. Jer, iskreno, nismo bogzna što. Ipak, svi su susjedi izišli na balkone i napadno buljili u nas. Čak su i nepoznati prolaznici s ceste nepozvani ulazili u dvorište i pravili gužvu, u nastojanju da se probiju u prvi red. I pritom otvorenih usta zijali ravno u našu intimu. Koja, na njihovu žalost, nije dugo trajala, rekoh da su naše mogućnosti u granicama normale, dakle – seksualne bijede.
I molim vas lijepo, ta bijeda – da nekoga zanima! Čak mnoge. I ne samo da su nas promatrali, neki su pametnjakovići i snimili cijelu stvar, pa prodali pornografima s neta, pod naslovom «Seks uživo pred publikom».
A znate li tko? Naša rođena djeca, eto! Rodiš ih, odgajaš, kupiš im kameru i… Guje, koje u njedrima držah! Da guje, još gore – voajeri odvratni, perverzni, fuj, fuj, fuj!!!
19.06.2004.
PARADA
Čujem da se neki ljudi ljute zbog gay-parade. Nisam rodno kvalificirana da pričam o homićima, ali kao žena mogu reći da su lezbijke sasvim ok. Nisu u pravu oni koji ih smatraju rugobama koje ne mogu naći muškarca. Jer, neke su stvarno veoma atraktivne, mogle bi zarađivati kao cirkuske atrakcije.
Npr. moja frendica Marica, zvana Marki. Ona je čak poslala svoje fotke u Hollywood, jednom poznatom producentu. I primila je veoma laskav odgovor. Da joj je maska više nego fenomenalna, ali da zasad ne namjeravaju snimati nastavak «Planete majmuna».
Međutim, Marki se nije dala pokolebati odbijenicom, odlučila je probiti se u domaći film. Tako da je preporuči jedna poznata glumica, koja će sve učiniti za njezinu ljubav. Čim je upozna i zaljubi se. Da bi to postigla, Marki joj je prošle godine poslala prekrasno ljubavno pismo, puno neodoljivo nježnih i produhovljenih misli. Koje idu ovako:
«Ej zeno, komadu!
Tolko sam bila izvan sebe kad sam te vidila da sam skocila ko pop-korn. Uzmi me, kraljice srca mog! Napaljuješ me, baš me napaljuješ, volila bi te oralno obradit u totalu. Dala bi ti da me drpaš za sisu i upreš ko u životinju, jer to meni paše…jojjj, da samo znaš kako. Pustila bi te da ruješ po mojim sisama dok te glava ne zaboli. Tolki si seksipil da moram drkat do iznemoglosti svaki put kad pomislim na tebe. O kako bi ja rado bila žena tvog života, da me jebeš žestoko, o ti ženo, žešće! Da me jebeš ko luđak kad jebe!!!»
Iako odgovor još nije dobila, nimalo ne sumnjam da će Marki uspjeti u svom naumu da postane slavna. Jer ona nije obdarena samo upadljivim izgledom, nego je i intelektualni kapacitet. Tek je navršila tridesetu, a već je na drugoj godini faksa.
Osim toga, ima i parapsihološke sposobnosti. Eto, neki dan se u jednoj TV-emisiji pojavila djevojka koja je nekoć bila razuzdana i besramna, a danas je revna kršćanka. Odakle to? Doživjela je susret s Isusom? Ne, nego susret s Marki!
Osobno sam bila prisutna i mogu svjedočiti kako je protekao taj blind date. Kad se cura, tada još poznata kao veoma pohotna i sasvim neizbirljiva lezbijka, pojavila i ugledala Marki, zinula je u čudu. Zatim je sklopila ruke u iznenadnom vjerskom zanosu, zavapila: «Bože me sačuvaj!» i stala bježati kao da je vrazi gone.
Eto, kakvim čudotvornim moćima raspolaže moja frendica Marki, ne može to svatko…
I zato sam više nego uvjerena da će se Marki kad-tad pojaviti u medijima. Zapravo, već danas, u TV-prilozima o gay-paradi. Jer, sumnjam da će ijedan snimatelj propustiti da uhvati u kadar takvu pojavu. Usto, ambiciozna kao što je, zasigurno će se probiti u prve redove.
A ja ću se hvalisati okolo – ta cura na TV-u moja je dobra frendica…Hmm…Ili možda ipak neću?
20.06.2004.
GAY AFTER
Day after gay parade. Žalost i jad. Tužna je nedjelja. Marki plače kao ljuta godina i briše nos u moje salvete. Nakon što je pojela sve kolače, kekse, grickalice i ostalo otprilike jestivo što se nepažnjom zateklo u mojoj kuhinji u trenutku njezinog dolaska.
Što je uzrok tolike tuge, da je čak i nebo proplakalo s njom? Razlog je sasvim ništavan. Naime – ništa! Na TV-u. Ništa u novinama. Nijedna snimka, nijedan kadar koji bi sadržavao Marki.
A toliko se trudila da zablista. Irokez frizura u duginim bojama i nadljudski napori da u ovo doba godine nabavi nakit za božićno drvce. Jer, ono doma u ladici nije bilo dovoljno da prekrije u potpunosti svu raskoš njezinog volumena.
I nakon svega, nitko je nije usnimio, niti tražio intervju, niti je išta pitao. Osim klinaca iz kvarta, koji su je pokušali nagovoriti da takva dođe u obližnju školu kad se budu dijelile svjedodžbe i prestraši njihovu učiteljicu.
Sve u svemu, propao medijski proboj. I nitko ne bi čuo za Marki, niti znao da ona postoji, da ja ovdje ne pišem o njoj.
Ali, ona to ne zna. Ne mogu joj reći. Bojim se da bi se, iz zahvalnosti, bacila na mene i izljubila me.
22.06.2004.
VEZE
Moja telefonska linija opet funkcionira. Zahvaljujući odgovornom iz HT-a. On je dobar čovjek. Kad sam ga kontaktirala da prijavim kvar, bio je pun razumijevanja i spremnosti da pomogne.
«Pa šta ako je linija malo u kvaru? Koji je to problem ako dan-dva-tri nemaš telefonsku vezu», reče on, mazeći mi uho tvrdim južnjačkim akcentima.
Stvarno, kad sam bolje razmislila, shvatila sam njegovo stanovište. Koja je to glupost i obijest – imati telefon, svaki dan? Čemu? Da se lupeta bez veze, pa da se ide na internet tračat uzorite javne osobe i širit pornografiju?
Razmaženi smo mi, rođeni u gradu, telefon hoćemo i još mob'tel, jelte? Pa TV, DVD, CD, PC, WC, sve mora bit' u kući? A o frižiderima i bojlerima da ne pričamo…I mislimo da se nemere živit bez otih stvari? A može se, on – šef u Ht-u, on dobro zna da se može. Cijelu mladost je proveo bez svega toga, gore u svom selu, pa šta mu fali? Razvio se u kršnog momka, siš'o s planine, doš'o u Zagreb. Stric ga zaposlio u HT-u. I ubrzo zasjeo na šefovsko mjesto. Tako je, najdalje dotjeraju oni koji u početku tjeraju ovce. A ne oni šta ganjaju tog nekog miša po kompijuteru…Ko da to uopće ikom normalnom treba?
23.06.2004.
ZNANJE - IMANJE
Primijetila sam da su neki blogovi posvećeni našem obrazovnom sustavu i visokoj znanosti. Kako promijeniti stvari nabolje? Možda bi bilo najbolje krenuti korak po korak, od pojednačnih slučajeva.
Slučajno, osobno poznajem jedan takav slučaj, na kojem bi trebalo malo poraditi. Eto, jedna pristala žena, u ranim šezdesetima, poštarica iz mog kvarta, zaljubila se u akademika P, vidjevši ga na TV-u.
Da bi se duhovno približila svojoj simpatiji, kupila je zbirku viceva Voje Šiljka i naučila napamet. Naime, čula je P-ovu izjavu o tome kako Hrvatska ima znanstvenog potencijala da prodaje pamet ostatku svijeta. Pa je pomislila da je čovjek komičar.
Nemalo se iznenadila saznavši da se radi o znanstveniku, koji se iz nepoznatih razloga jako voli slikati za TV. Međutim, njezini osjećaji nisu se ugasili. Naprotiv, da bi povećala svoje šanse da se približi voljenoj osobi, naša poštarica odlučila se upisati na faks. I sad sprema prijemni ispit za političke nauke. S obzirom da je uspješno svladala viceve Voje Šiljka, čini se da ima prilične šanse.
I sad, kad bi akademik P. pristao da iziđe s njom na večeru ili bar u kino, ona bi dobila dodatnu motivaciju i sigurno postigla uspjeh u svojim plemenitim akademskim stremljenjima.
A Hrvatska bi bila bogatija za još jedan visokoobrazovani mozak. Koji se sigurno neće nikamo odliti.
Dakle, molim dotičnog akademika (sigurno se prepoznao) da se javi i konačno učini nešto konkretno za hrvatsku znanost.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 10.12.2004. u 21:39 sati.