8.07.2004.
MAMINA NAUČNOFANTASTIČNA PRIČA
Nakon što smo iscrpili sve bajke, basne i unaprijed proradili dobar dio školske lektire, sinoć se mama Lucy osmjelila na nešto novo. Da ispriča blizankama jednu svoju priču. Evo:
«Pitam se jesu li dinosauri stvarno izgledali onako urnebesno smiješno, kao što ih prikazuju enciklopedije i američki filmovi? Odakle da znam? Ja sam laik, što je ljepša riječ za neznalicu. Ali, za doktoricu Bonny Bone sumnje nema. Dinosauri su izgledali baš onako kako ona kaže da jesu. Jer, ona je stručnjak za pale-onto-logi-ju, nauku o izumrlim bićima.
Baš sada dr. Bone obrađuje jedno bogato nalazište fosila, a to su okamenjeni ostaci davnih životinja i bilja. Kopa i ruje, u potrazi za aquabuhusaurusom, prethistorijskom vodenom buhom. Dobila je puno novaca iz fonda za pomoć živčanim znanstvenicima i kupila svu silu kopačica, rovačica, bušilica, sušilica i drugih krasnih malih zujećih i brundajućih napravica. Koje su mladu Bonny oduvijek oduševljavale. I zbog kojih je upisala paleontologiju. Nakon što je pala prijemni na strojarstvu, brodogradnji i stomatologiji, tojest zubarstvu.
Dakle, Bonny Bone marljivo traži i nešto će zacijelo naći. Samo, što? I kako će objasniti nalaz?»
Stvarno, što će dr.Bone naći? Nemam pojma, rekoh da sam laik, a više nije bilo potrebe da se dovijam i naprežem maštu, jer su blizanke već zaspale. Nastavak slijedi…
8.07.2004.
MAMINA NAUČNOFANTASTIČNA PRIČA II
«I? Što je našla doktorica Bonny?», zapitale su me danas za ručkom moje cure. Nije mi bilo druge nego da nastavim priču o mladoj paleontologinji. I da se potrudim smisliti nešto tako neobično, da zinu od čuđenja. Tako da im mogu utrpati koji zalogaj više.
«Vidite, cure, ima jedan štos sa doktoricom Bonny. Ona ne živi na našoj planeti. Nego u paralelnom svemiru. To je drugi svemir, ali veoma sličan našem. Skoro potpuno isti, sa malim razlikama. U njemu postoji sunčev sustav, gotovo identičan našem, sa prekrasnom malom planetom Zemljom na trećem počasnom mjestu. Godina je 2004, sve je isto kao kod nas, osim jedne sitnice – nema konja. Ni kopitara, nikakvih. Svi su izumrli nekad davno, iz nekog nedokučivog razloga, kojeg znanost još nije objasnila. Jer, znanost ne zna da su konji uopće ikada postojali. Naime, još nije otkriven niti jedan fosilni ostatak konja.»
I u tom napetom trenutku pojavila se susjedova mala, s novom kuhinjom za barbike. S ručkom je bilo gotovo, a splasnuo je i interes za SF tematiku. Ali znam, doći će one opet k meni i pitati - što je bilo dalje s doktoricom Bone? Nastavit će se…
8.07.2004.
MAMINA NAUČNOFANTASTIČNA PRIČA III
«Znam, sjetila sam se», reče tri minute starija blizanka, nakon što su obje odgledale Pokemone, «doktorica Bonny je našla ostatke konja, zar ne?» Kakvog konja? Koja doktorica?
Ahaa, dr.Bonny Bone, paleontologinja koja živi u paralelnom svemiru, na paralelnoj planeti Zemlji, gdje su konji davno izumrli…
Tako je, našla je kosti konja, složila ih već nekako i zaključila da je to neobično biće sigurno živjelo u vodi, jer je u davnini cijelo područje prekrivalo veliko slano jezero. Osim toga, nemoguće je i zamisliti da bi se životinja sa tako čudnim završecima nogu ikako mogla kretati na kopnu. Koštani čunjići na krajevima nogu bili su tek uporište zacijelo velikih plivajućih opni, pomoću kojih se biće brzo i elegantno kretalo u dubinama. A duboko uleknuće na srednjem dijelu kičme ukazuje na postojanje goleme, veoma široke i visoke leđne peraje. Dugi vrat svjedoči o brojnim škrgama, koje su opskrbljivale ribetinu potrebnom količinom kisika.
Zanimljivi otvori, sprijeda, na izduženoj glavi, za koje bi laici pomislili da su nosnice, bijahu izlazna mjesta dugačkih bičastih izdanaka, opremljenih otrovnim žarnicima. Njima je biće ispitivalo okolinu. Osim toga, služili su za hvatanje, omamljivanje te prinošenje usmrćenog plijena ustima našeg vodenog grabežljivca. Dugački i krupni zubi mogli su samljeti svaki zalogaj. Nesumnjivo, životinja se hranila mesom, vjerojatno manjim ribama, te kopnenim gmazovima, koji bi neoprezno ugazili u vodu..
Velike, nemilosrdne, opake oči zacijelo su se pokretale u svim smjerovima. Ovo je snažno stvorenje u svoje vrijeme bilo strah i trepet jezerskih dubina…
»Nazvat ću ga Ichtioequus», odluči dr. Bone u trenutku neobjašnjivog nadahnuća.
«Ihtiokekvus! Hoćemo Ihtiokekvusa!» Klicale su oduševljeno moje cure.
Zaustila sam da kažem kako dotični ne postoji, osim u našoj mašti i možda u paralelnom svemiru, u glavi dr.Bone, ali bilo mi je jasno da nema smisla.
Umjesto toga, dala sam sve od sebe i nacrtala čudovište. Potom ga izmodelirala. Tako što sam gumenom konju Spiritu nakalemila odgovarajuće dodatke od plastelina i glinamola. Ovaj se žilavo opirao intervenciji, ali mama Lucy bila je uporna – htio, ne htio, bit ćeš ihtio. I na koncu sam, na izričito traženje moje okrutne djece, simulirala borbu sa Tyranosaurusom i Triceratopsom, najstrašnijima iz naše kućne zbirke.
U najnapetijem trenutku, kad se činilo da Ichtioequus gubi, na vratima se pojavio tatica Debeli…Nastavit će se…
9.07.2004.
MAMINA NEUKOFANTASTIČNA PRIČA
Zaključili smo raniji post sa dolaskom tatice Debelog. Koji tiho prilazi svojim nasljednicama i raznježeno pita: «Igrate se s dinosaurima?»
«Aha, sa Tiranosaurom, Tricepesekom i Diplodudekom. A ovaj novi je Ihtiokeks.»
Pitam se zašto predškolski klinci uglavnom dobro zapamte samo Tyranosaurusa?
No Debeli, dakako, pita – tko je Ihtiokeks?
«Za njega nismo znale», uzbuđeno objašnjavaju cure, «ali nam je mama sve objasnila…»
«Hm», smrknuo se tatica.
«Da, tata, on je iz svemira…sa one druge planete Zemlje, na kojoj su konji odavno izumrli…a Bonny Bone je doktorica za dinosaure i našla je kosti…»
«Aha», polako je počeo razumijevati tatica. I smrknuo se kao olujni oblak. Zašto?
«Zato jer nema smisla. Bez konja se ne bi razvila napredna civilizacija. Da su konji davno izumrli, Bonny B. ne bi bila znanstvena novakinja, nego eventualno treća žena poglavice divljeg nomadskog plemena. Ili, u najboljem slučaju, šamanka-pripravnica.»
«Misliš, da nije bilo konja, naš svijet ne bi izgledao lijepo? Nego ružno i zaostalo?» Brzo su skopčale moje cure. Koje su jako pametne. Tako da ne mogu zapamtiti nijednog dinosaura osim onog zubatog, kak' se već zove…
«Hm», sumnjičavo će mlađa blizanka, «a zašto je doktorica Bonny uopće nazvala biće Ihtiokeks?»
«Ichtioequus», rekoh suho, «jer ihtio znači riba, a ekvus – konj.»
«Riba-konj?» Nastavi mi utrljavati sol u ranu starija. «A kako ga je mogla nazvati 'konj', ako ne zna da su konji ikad postojali?»
E, sad mi je stvarno dosta!
Ubuduće neka im tatica izmišlja nove priče. Ja ću samo slušati. I vrebati greške. I naravno da ću ih naći. Ako ne nađem, izmislit ću ih, mašte bar imam napretek.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 18.12.2004. u 23:32 sati.