Ako mi išta ide na živce, pored reklama za uloške, to je ženska kuknjava kako trebaju muškarca. Da im zamijeni žarulju.
Kad meni premine žarulja, ne pada mi na pamet da uznemiravam Debelog. Nego otvorim jednu lijepu, šarenu kutiju gdje držimo kramu i drangulije - od uspomena iz mladosti, preko priručnika za senzualnu masažu, do rezervnih žarulja. Ove su uredno poslagane na vrhu. I baš kad sam posegnula za jednom, pažnju mi je odvukao neobični snopić papira, sa cvjetnim uzorkom.
Što li je to? Izgleda kao svežanj nekuvertiranih pisama.
"Ljubavi moja!
Večeras sam opet šetao tvojom ulicom, pod blijedim svjetlom varljive Lune i kad sam kroz otvoreni prozor tvoje sobe začuo Smoke on the water - A fire in the sky, vatre su buknule u mojem sjećanju...Pomisliš li još na mene, bar malo, ponekad? Zauvijek Tvoj."
Bez imena.
Oh, vidi ti Debelog, tko bi rekao da je tako sentimentalan? Dvadeset godina čuva neodaslana pisma.
"One večeri na koncertu, dok si plesala pored mene, a i onda kad nisi mogla naći mjesto, pa si sjela u moje krilo, znaš li što se tada desilo?
Nevezani elektroni oko mojih molekula preskakivali su u orbitale tvojih atoma i obratno. U tom trenutku, nešto nas je sudbinski povezalo i ja ne mogu prestati misliti na tebe."
Jasno da ne može. Ali, ne zato jer mu je mala vrtirepka darežljivo spustila guzičicu u krilo, nego zbog nestabilnih elektrona. I elektromagnetskih silnica u osjetljivim predjelima. Koje cura, međutim, nije tako duboko doživjela. Bit će da joj je fizika slabo išla. A biologija izvrsno. Ta je znala kako od dečka napraviti majmuna.
"Zašto nisi došla na dogovoreno mjesto? Zar ti poljubac u gardrobi nije baš ništa značio? Tvoje frendice kažu da si bila u Big Benu s drugim, ali ja odbijam povjerovati. Znam da ti nisi takva..."
Takva je, takva! Vjeruj, Debeli! O, koja prasica!
Siroče moje, kako se napatio zbog gadure, može biti sretan što je poslije sreo solidnu osobu, tojest mene.
Ali, što mu bi da desetljećima čuva dirljivi dokaz svoje mladenačke naivnosti? Svaki bi drugi muškarac s gnušanjem bacio pisamca, čim bi se dočepao prave žene (tojest mene). Koja ima razumijevanja za tuđe osjećaje. I subatomske čestice.
Hajde da ga priupitam.
"Debeli, dođiii!"
Gle, nešto je ispalo iz svežnjića. Jedna kuvertica. Ha, napokon ću saznati identitet okrutne neharnice. Koji glasi: Lucy Fair. A onda slijedi moja adresa.
Da, sad se prisjećam...Koncert, prije dvadeset godina. I simpatični dečko s naočalama, kojeg sam doživljavala isključivo kao frenda. Ne znam, možda sam mu u onoj gužvi slučajno sjela u krilo, iz prijateljskih pobuda. I malo smo se zafrkavali poslije koncerta, ali on je sve krivo shvatio...
"Zvala si me?", pita Debeli s vrata.
"Da. Krepala je žarulja u hodniku. Daj zamijeni, molim te!"
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 07.12.2004. u 00:11 sati.