O-da životu!

Postoji drvo koje me prati od rođenja.
Na ulazu u dvorište djetinjstva, potpuno nesvjesno,
obilježilo je te predivne godine.
Ne znam ni sama koliko sam voćki pojele sjedeći ispod njega,
koliko mi je sunčevih zraka zakrililo
za sparnih ljetnih dana.
Ne znam koliko sam centimetara ispucalih vrhova odrezala,
noktiju, koliko sam tajni podijelila s prijateljicom, sestrom.
Bor me podržavao, ja toga nisam bila svjesna.
Volim dom, obitelj, ali svaki trenutak iskorištavam u prirodi
van ozidanih, umjetnih granica.
Žudim za svojom iskonskom obitelji prirodom.
Tu sam doma.

Udaja, preseljenje i a-ha efekt nakon toliko godina nove adrese.
Na brdašcu pokraj kuće tražim utjehu,
odmaram, bivam u trenucima koji me zovu.
Kada me zove moj drugi, prvi dom.
Zeleno je to utočište, ljekovita oaza usred sive ceste.
Legnem u travu, a sva četiri godišnja doba ne utihnu bilo zemlje.
Kao da i moje srce kuca u tom ritmu.
Tu sam i ništa mi ne treba, samo postojim sretna u tom postojanju.
Među hrastovima tek jedan jedini bor.
Moj zaštitnik, podrška, brat.
On ne treba razloge, moja je obitelj bez riječi koje povrijeđuju,
bez pogleda koji lede,
bez očekivanja koja razočaravaju.
Ovaj brat me uči voljeti u prihvaćanju i bivanju.

Dok ga grlim sretna što se ne opire,
naslanjam obraz na koru koja ispisuje godine, iskustva,
razne izvanjske lijepe i ne lijepe utjecaje,
zahvaljujem mu što mogu biti ono što jesam,
a on me takvu voli.
Lijepi me smolom kao da me ne želi pustiti i poručuje:
"Majicu ćeš oprati ili baciti, kupiti novu u svom materijalnom svijetu,
obraz ćeš također očistiti ako budeš mogla i htjela,
ali svoje prirodno čuvaj i ne dozvoli da prljaju smolom, da se lijepe.
I idem, idem dalje noseći poruku kroz ovaj život svojim imenom
koje mi je dano podsjećajući me tko sam i gdje jedino pripadam.