O-da životu!

Nakon tri mjeseca improvizacije, igre i zabave, došli smo na ideju
napraviti predstavu.
Mi glumci amateri imamo izvrsnu voditeljicu punu znanja, mudrosti i ljubavi.
Grupica smo od deset ljudi, između dvadeset i četiri i četrdeset pet godina.
Koliko smo različiti, toliko nas gluma spaja.
Nevjerovatno je kako se kroz igru povežeš
sa ljudima koje jedva poznaješ,
kako dječja duša i međusobno poticanje utječu na lijepe ljudske emocije,
Kako se otvaramo i dijelimo najintimnije životne trenutke i priče.
Možda čak i lakše, nego među ljudima koje bolje i duže poznajemo.
Od tih dva sata glume tjedno,
još je ljepše druženje uz piće na lokalnom jogu (boćariji) gdje nas
draga teta Mira tetoši kao djecu.
Četo nas uz piće koje ,naravno, platimo,
počasti klopicom u kojoj guštamo i uvijek se čudimo
kako su te male ljudske geste
ono što nas spaja i širi osmijeh, ali i ruke za zagrljaj.
Postali smo prava mala obitelj.
Volimo ponedjeljke, volimo ovu igru, naša druženja.

Voditeljica je imala sreće te je od prijateljice dobila scenarij za predstavu.
Savršeno je podijelila uloge u kojima smo se s(našli).
Naredna tri mjeseca smo vježbali, ponavljali, usavršavali se,
nabavili kostime, obukli ih, pomno odabrali rekvizite,
dočekali dane pred predstavu.
Na zadnjim probama nam se pridružio dječak od jedanaest godina
koji ima također svoju ulogu,
a dodatno je svojim veseljem i razigranošću unio još više veselja među nas.
Prije i poslije proba nam je dlanom dijelio „petice“.

Što se bliži dan D,
lagana tremica se polako uvlači u igru,
svjesna sam je i odlučim savršeno naučiti tekst jer je on jedino na čemu mogu zapeti.
Tekst je savladan, gluma, emocija, uloga i briga nestaje.
Javlja se povremeno u meni djevojčica od sedam godina radi koje gluma.
Ovo posvećujem njoj.
Njenoj traumi sa školske priredbe u prvom razredu osnovne.
Dan kada se javio i do danas nije nestao, strah od javnog nastupa, publike.
Taj osjećaj poraza zbog zaboravljenog teksta ,
posramljenog lica i pognutog pogleda,
unio je nesigurnost s kojom sam rasla, a i ta neugodna emocija kroz život.
Ne pričam puno, ne govorim da me strah,
ne pumpam prijatelje i rodbinu, muža, djecu.
Vjerujem u sebe pa i oni vjeruju u mene.

Predstava je prošla savršeno. Svi smo briljirali!
Na generalnoj probi vidim da od rasvjete ,zapravo,
ne vidim publiku, a to mi je olakšavajuća okolnost.
Gledam u njih, ali ih ne vidim.
Muž mi je poslije rekao da je imao tremu zbog mene. Slatko!
Došli su me podržati prijatelji.
Više, nego sam očekivala. Oni su moja rodbina koju sam izabrala.
Ponosni smo jedni na druge.
I što je još bitnije, motiviramo se kroz ovakve uloge.
Divno je- skidam svoje maske zadnjih godina,
čistim ono što nisam i onda kroz igru
navučem masku uloge koju je netko drugi izabrao za mene.
Ovaj put ja nisam.

Zanimljivo, večer prije premijere, jedna od nas uistinu slomi nogu.
Da ne komimo, složili smo se sa zakonom Svemira
da je ona slomila nogu za svih nas.
Izbacili smo scene u kojima glumi, prilagodili se i odradili to kao profesionalci.
Mi amateri, spremni smo za Festival amaterskih kazališta i našu drugu izvedbu,
nadamo se i pobjedu!