O-da životu!

Život...
Puno sam toga naučila potiskivati
no ne ide to nigdje dalje od mene,
izlazi na površinu kada se najmanje nadaš.
Smrt...
Zatekne te uvijek.
I ako dođe kroz bolest, patnju,
nikada ne misliš, evo sad se najavljuje,
sad će...
Uhvati nespremna,
onoga koji odlazi i one koji ostaju.
Zašto?...
Puno je teorija, praksa je vjera.
Iako....u čvrstoj duhovnoj vezi,
nedostaje taj pogled, dodir,
zagrljaj, nedostaje taj dječji iskreni osmijeh...
nedostaje i dio tebe.
Bol...
Nasuprot dobro poznatom,
još uvijek svježem smijehu,
baš onome zbog kojeg život ima smisla.
Naučili su nas, ne plači, nije lijepo
pa šta je drugo preostajalo, nego smijati se?
Hvala...
Suncu koje će i dalje sjati,
zvijezdama kojima ćemo svjedočiti
za vedrih noći,
povjetarcu koji će nositi dah
iz druge dimenzije.
Hvala prilici i životu što smo proživjeli rijetke,
ali lijepe trenutke
i dozvolili si biti prijatelji kilometrima udaljeni,
a tako blizu srcem.
Mom prijatelju.
Mojoj prijateljici.
Postoji veći plan,
onaj koji ne razumijemo,
ali koji nas drži da ostanemo i kada boli.
Zahvalimo iskustvu ljubavi,
tu je, vječno u našem srcu.