|
Ne znam sjećate li se posta napisanog
prije dvije godine o mojoj prijateljici koja je napustila
muža i dvojicu odraslih sinova te odselila u Švedsku,
započela iz početka?
Naravno da se ne sjećate,
ali emocija koja ste sada osjetili vas može malo prisjetiti.
Neki su je osuđivali kao lošu majku, neki joj se divili kao hrabru ženu...
Uglavnom, ja sam joj se divila jer znam koliko je teško
kao majci i ženi izboriti se za sebe.
Pogotovo kad se pogubiš u svim tim uvjerenjima i ulogama
koje nam nameću kao ženi, toliko da
stalno naglašavamo kako smo super majke i super žene,
kako se žrtvujemo za obitelj.
Nije li to grozno?
Da je ljubav žrtva?
No do ove spoznaje i prihvaćanja istine da smo u životu pogubili sebe
udovoljavajući drugima, dolazi se iskrenim traženjem odgovora
unutar sebe.
Neki ne dođu nikada.
Cijeli život žive pod normalno da je normalno udovoljavati drugima,
a sam ne biti sretan i ispunjen.
To nije ljubav-razočarat ću vas.
Djelovanje u ljubavi stvara osjećaj ugode, puni nas i sve oko nas.
Nema tu osjećaja niti mjesta dugovanju,
očekivanju, ljubav je sama po sebi dovoljna.
To je energija koja nas hrani zadovljstvom, mirom, slobodom, ugodom.
Sama je sebi dovoljna ako je čista.
I tu prestaju sva preispitivanja, osjećaji dugovanja, time i razočaranja.
Dug je put do nje, bolan, trnovit, ali moguć.
Očekivanja....koja imamo od drugih
znak su da ne dajemo i ne osjećamo bezuvjetno.
I to je tema puno dublja, ali korisna.
Počet ću od sebe i toga koliko sam smeća
osvijestila i uvjerenja u kojima sam naučila očekivati.
Od jednostavnih stvari na djeci,
iste one koje su meni nesvjesno radili: „Ako ti, onda ću ja....“
I to postane normalno u životu da sve očekujemo prvo da naprave,
daju, osjete drugi u odnosu na nas, tada ćemo im uzvratiti.
To vam je i kao komentiranje na blogu- Ako ti komentiraš meni, ja ću tebi.
Čisti ego!
To znači da prepuštamo drugima da odlučuju za nas, naše izbore.
Kako se oni osjećaju prema nama,
tako ćemo se mi prema njima. Gdje je tu sloboda? Gdje istina?
Često nesvjesni da smo povrijeđeni određujemo takva pravila
i ,kao, ograđujemo se od emocija od kojih se ne možemo ograditi,
možemo ih samo potisnuti,
a pojave se već kod prve glavobolje, da ne govorim od težim bolestima.
Sve su to potisnute emocije koje si nismo dali proživjeti
pa su se materijalizirale u našoj velikoj materiji-tijelu.
Po svom tijelu ćete znati kako se nosite sa emocijama.
Nekako spontano, a uz pomoć puno svjesnog analiziranja svoje psihe
došla sam do sebe, svoje istine.
Drago mi je neizmjerno jer sam veliki emotivac od uvijek,
a s vremenom sam se počela gušiti u svojoj istini od boli i razočaranja.
Pa ako ne pokažem emocije i svoju mekoću, nitko me neće više povrijediti.
I to je nesvjesna glupost jer svoju prirodu i istinskog sebe gušiš i sputavaš.
Ja sam emotivac.
Ne bojim se više svoje mekane strane jer mi je upravo ona dala snagu.
Prihvativši sebe sve više prihvaćam druge.
Ali i motiviram da žive svoju istinu, da se ne boje sreće,
svih paleta emocija, doživljaja i ljudi koji dolaze i odlaze.
Tu su da bi plakali i smijali se, osjetili život i zahvalnost
što smo baš ovakvi sada i ovdje,
usporedili s prošlošću iz koje smo naučili,
kreirajući u sadašnjosti još ljepšu budućnost.
Zagrlit ću vas i prihvatiti, ali prvo moram prihvatiti sebe,
svoje emocije i ljubav.
Nisam odgovorna za osjećaje koji drugi osjećaju,
ono čega se boje-sebe u svojoj mekoći čovjeka.
svoje duše i tijela.
Već danas možete poraditi na tome i dati priliku i svome tijelu da ozdravi.
Grlim vas.
P.S. Moja prijateljica je došla na odmor nakon dvije godine.
Sreća i zahvalnost koju osjećamo zbog zajedničkog uspjeha i osmijeh koji krasi naše lice i dušu,
zagrljaj mira i iskrenog prijateljstva, nije mjerljiv ničime.
Još jedna izliječena duša, još jedno zdravo tijelo.
I staro uvjerenje koje smo osvijestile, prihvatile i otpustile....
Kad u životu dođe period mira, ravnoteže, sreće i ispunjenosti-
svega ono što si svjesno kreirao iznutra te se manifestiralo na van,
pojavi se taj naučeni osjećaj straha da sreća kratko traje i da je nismo zaslužili.
Ovaj put smo to svjesno osvijestile.
Ništa nije trajno, ali dajmo si priliku uživati dok traje.
|
