O-da životu!

Kupujemo kopačke u jednom od trgovačkih centara.
Dečko se vraća s tenisicama iz skladišta bez broja kojeg smo tražili
te nakon što složimo razočarane face,
iz daljine nam se približava još jedan dečko s tenisicama u rukama
pa je misterija i zbunjenost riješena.
Naime, obojica mladića imaju popularne bradice pa sam na prvu pomislila
kako se radi o istom no čim se ovaj približio, primijetim očitu razliku u visini.
Eto tako, te posjete dućanima po šoping centrima su mi sve nelagodnije,
ali uvijek se nešto odigra u moju korist i zabavu.

Vjerujem da im mora biti grozno raditi osam sati u prostoriji
bez prozora i ikakvih prirodnih sila,
osim ljudi, kupaca koji su sve manje ljudi.
Očita frustriranost i nervoza se osjeti u zraku, država u malom.
Dane većinom provodim s ljudima sličnim sebi,
onima koji na život gledaju s vedrije strane i nalaze izlaz iz bezizlazne situacije.
Zato jer vjeruju da izlaz postoji!
Primjećujem da su ljudi prekriveni debelim slojem briga
i teško je doprijeti do njih,
ali nekako uvijek uspijem.
Jer u to čvrsto vjerujem!

Nasmijali smo se pomutnji bradica.
Komentiram kako je to danas moderno,
a moj dvanaestogodišnjak kako on još nema bradu.
„Ne brini, brzo će i to.
Odjednom ćeš se probuditi s bradom i shvatiti da je deset godina proletjelo!"
„Ejjjj pa ti si još mlad“, uzvratim optimistično jer mi se ne sviđa tok razgovora.
„Sve godine su lijepe. Svaka nosi svoje.“
„Ma znam , ali život tako brzo prolazi,“
nastavlja dalje pa ne propuštam priliku pitati ga koliko ima godina.
„Dvadeset i osam. Baš mi je danas rođendan.“
„Ajme super!“ Pružim ruku i čestitam.Kakva slučajnost!
„Mlad si ti još. Ja imam četrdeset i dvije.“
„Ma da! Možda sam mlad u odnosu na vas.“

Dok mi dalje mudrujemo oko veličine kopački
do nas se zaustavljaju muž i žena u trećoj životnoj dobi.
Ustupim mjesto gospodinu da proba tenisice.
Opet pričam, što ću, volim ljude,
a oni se nadovežu kako sam mlada.
„E već sam i ja u lijepim godinama“, odgovaram,
a gospođa odgovori kako imaju sigurno djecu mojih godina.
„Šta mislite koliko ja imam godina?“, uplete se gospodin.
Slegnem ramenima, ne bh voljela pogriješiti u procjeni,
a on nastavi da preko sedamdeset.
„Ajde budi iskren!, kaže njegova supruga na što on kaže:
“Ako ćete iskreno ,danas slavim sedamdeset i sedmi rođendan.“
Oduševljeno čestitam i zaželim puno zdravlja.
„Super izgledate, jako vitalni i očuvani“
te prošaram pogledom po dućanu i ulovim pogled drugog slavljenika:
“Ej, dođi, dođi!“
„Možeš li zamisliti!? I ovaj gospodin danas slavi rođendan!"
Sveopće oduševljenje, čestitanja, osmjesi.
Predivna energija u jednom trgovačkom centru
gdje sam od prirodnih faktora pronašla ljude.
Opet ista scena, pitanja, odgovori i činjenica da
mladi trgovac ima godina kao jedan od njihovih unuka.
Uglavnom, opet: „Mladi ste. „Nisam.“ „U odnosu na vas...“
Pozdravim ekipu, platimo kopačke
te zadovoljno izađemo moj nogometaš i ja u dan.
Uspjeli smo od ničega napraviti nešto.
Donesti vedrinu, osmijeh.
U trenutku je to ljudima puno,
ali većinom brzo zaborave i vrate se u svoje misli, svoje brige.
Sretna sam što sam bila dio tog lijepog, prirodnog trenutka.