|
Jučer je bilo četrnaest godina od mog prvog spoja sa zadnjim dečkom.
Ja to zovem spoj,bar sam tako zvala u to vrijeme,a kako četrnaest godina nisam bila ni na jednom idućem,ne znam kako to mladi danas zovu. 
Našli smo se na parkingu gdje smo došli svako svojim automobilom,a njegov pristup je bio najoriginalniji do tada.
Bila sam prilično živahan curetak.Nikakva posebna ljepotica,ali lijepa iznutra.
Nisam toga tada bila svjesna,koliko sam danas.A i bila sam preskromna pa češće nezadovoljna sobom,a bez pokrića.Što ćemo,to je prošlo,ali zato me izgradilo u ovo što sam sada.
Moj mi se budući dečko približio,pozdravio i spretnim dodirom,ali kao slučajnom gestom, opipao moje ženske atribute.
Zanimljivo je da smo nas dvoje generacija,točno mjesec dana me stariji,a kako sam ja voljela suprotan spol i bila prilično iskusna za svoje godine,a i za jednu žensku,bilo mi je drago da imam sudar baš s njim jer zna čovjek što radi.
Inače bi mi to bilo odvratno,ali on mi se toliko fizički svidio da mi je odgavarao taj njegov brzi,iskusni,a kao slučajni dodir.
Ženska ko ženska,glumica pa kao nešto se bunim ,a on mi se izvinjava.Kaže,slučajno mu ruka poletila.
I da bi bilo savršeno kao što i je,pružio mi je buketić svježih šumskih ljubičića.Moram li opisati kako sam bila iznenađena i sretna tom gestom? Dečko koji je dodirnuo moju skromnu dušu i jednostavno srce,upravo jednostavnošću.
Uz taj izgled,visokog crnog,lijepo građenog dečka u dvadeset i šestoj godini,baš je zanimljiva bila kombinacija dječarca iznutra koji se izvinjava kao dijete kad napravi grešku.
A onda,pićence...Koje je trajalo par sati i koji su proletili kao minuta.
Pa ja tog čovjeka obožavam!
Pričali smo kao da se znamo oduvijek.Iskreno,otvoreno,toplo,nježno,životno.Podijelili neke intimne stvari iz života koje dijeliš s najboljim prijateljima.
Rastali smo se na istom parkiralištu gdje smo se poljubili,izmijenili brojeve i postali par.
Uvijek kažem da muža osjetiš.Ja sam znala da je to ON.
Viđali smo se svaki dan.On je bio obrtnik u sezonskoj djelatnosti,ja sam mu s guštom pomagala raditi nakon svog posla.
Moj strogi,patrijahalni tata nije ni pomišljao da ja imam dečke,kamoli da bi se usudila kojeg dovesti kući.Njega sam dovela nakon četiri mjeseca.
To mi je bilo normalno.Nakon sedam mjeseci smo počeli skupa živjeti,nakon godinu dana planirati dijete,oženiti se.
Sjećam se kao jučer kad sam odlazila živjeti kod njega.U moj jugić i njegovog golfa smo potrpali moje stvari,papagaja Verdia,poljubila sam mamu,tata me nije htio ni pozdraviti.
U ovom životu,u njegovoj obitelji,najmlađe dijete odlazi od kuće živjeti s dečkom,a nije se ni udala.
Nije me to ništa zanimalo,bila sam sigurna u našu ljubav.I nije me bilo ničega strah.
Nakon par mjeseci,malo smo se jače posvađali i pomislila sam da ću se vratiti kući svojima.
Onda mi se u glavi pojavila slika ljutog tate koji će likovati što sam izgubila,a poznavajući sebe,ne volim gubiti,ja sam borac.
Ako se vratim kući,srce će me vuči natrag svojoj ljubavi pa ću dva puta postati gubitnica što nikako nema smisla.
Nakon te male,glupave svađice još sam više upoznala svoje slabosti.Pa sam se odlučila boriti i protiv njih,a sve u cilju da budem sretna.
Da budemo sretni.Ja,moj muž i naša dva sina danas.
Eto,ovo su ljubice iz mog dnevnika od tog prvog spoja.
A kako kažem da ne volim gubiti,već se boriti do pobjede ma šta ona značila,ovaj post nije trebao ni postojati.
Kako nema slučajnosti, drugi post koji sam objavljivala danas tri ili četiri puta nije želio biti objavljen.
Malo me počela nervoza i ljutnja što mi se to događa jer uvijek imam nešto za pisati i poručiti,tako i danas.Uz svoju dozu pozitive,želim da navratite kod mene i osunčate se uz novi dizajn.
Nakon tri neuspjela pokušaja objavljivanja,kuhanja sarme,pisanja poslovnih ugovora,čišćenja,pišem ovaj svoj novi post jer ja ne odustajem.
Ne predajem se ljutnji negativi što i kako,zašto ne mogu objaviti post pa se boram pišući novi i opet pokušavam.
Ako ste ovdje,čitate i sunčate se,moja borba se isplatila i ja se smijem,umjesto da sam isfrustrirana i ljuta jer sam poražena.
Borac ne poznaje poraz.
|
