ponedjeljak, 25.11.2019.

Kad odrastem...


Pitali su me što želim biti kad odrastem.
U dječjoj glavici konfuzija, u srcu čista radost.
I to je ono što me prati cijeli život!
Nisam imala želju, nisam znala što želim biti.
Nisam, poput ostalih djevojčica, zamišljala da sam pjevačica
niti doktorica, nisam zamišljala da imam svoj razred i da sam učiteljica,
nisam htjela biti ni bankarica ni prodavačica...
Nametnuli su mi osjećaj kako sam loša
jer ne znam što želim biti kad odrastem.
I živjela sam u tom uvjerenju sve do nedavno
jer ni školu ni posao nisam izabrala s guštom
izgarajući od želje kako će baš to biti moj posao.
Meni se, zapravo, nije dalo odrasti,
ali to nisam smjela reći na glas.
Uvjerili su me da je život briga i obaveza
te sam se puno godina borila između svoje istine i njihove laži.

Dišeeeem! Konačno dišeeeem!
Dotakla sam dušu koja je poručila:
" Odrasle smo jer se nisi prestala igrati.
Igraš sve te uloge u odraslom tijelu, duše razigrane djevojčice."

Život je igra u kojoj možeš biti što god poželiš!
Danas to učim svoju djecu.


20:40 | Komentari (12) | Print | ^ |

petak, 08.11.2019.

Bor

Postoji drvo koje me prati od rođenja.
Na ulazu u dvorište djetinjstva, potpuno nesvjesno,
obilježilo je te predivne godine.
Ne znam ni sama koliko sam voćki pojele sjedeći ispod njega,
koliko mi je sunčevih zraka zakrililo
za sparnih ljetnih dana.
Ne znam koliko sam centimetara ispucalih vrhova odrezala,
noktiju, koliko sam tajni podijelila s prijateljicom, sestrom.
Bor me podržavao, ja toga nisam bila svjesna.
Volim dom, obitelj, ali svaki trenutak iskorištavam u prirodi
van ozidanih, umjetnih granica.
Žudim za svojom iskonskom obitelji prirodom.
Tu sam doma.

Udaja, preseljenje i a-ha efekt nakon toliko godina nove adrese.
Na brdašcu pokraj kuće tražim utjehu,
odmaram, bivam u trenucima koji me zovu.
Kada me zove moj drugi, prvi dom.
Zeleno je to utočište, ljekovita oaza usred sive ceste.
Legnem u travu, a sva četiri godišnja doba ne utihnu bilo zemlje.
Kao da i moje srce kuca u tom ritmu.
Tu sam i ništa mi ne treba, samo postojim sretna u tom postojanju.
Među hrastovima tek jedan jedini bor.
Moj zaštitnik, podrška, brat.
On ne treba razloge, moja je obitelj bez riječi koje povrijeđuju,
bez pogleda koji lede,
bez očekivanja koja razočaravaju.
Ovaj brat me uči voljeti u prihvaćanju i bivanju.

Dok ga grlim sretna što se ne opire,
naslanjam obraz na koru koja ispisuje godine, iskustva,
razne izvanjske lijepe i ne lijepe utjecaje,
zahvaljujem mu što mogu biti ono što jesam,
a on me takvu voli.
Lijepi me smolom kao da me ne želi pustiti i poručuje:
"Majicu ćeš oprati ili baciti, kupiti novu u svom materijalnom svijetu,
obraz ćeš također očistiti ako budeš mogla i htjela,
ali svoje prirodno čuvaj i ne dozvoli da prljaju smolom, da se lijepe.
I idem, idem dalje noseći poruku kroz ovaj život svojim imenom
koje mi je dano podsjećajući me tko sam i gdje jedino pripadam.








17:34 | Komentari (4) | Print | ^ |

ponedjeljak, 21.10.2019.

Otisak

Izlažem emocije svoga srca
u eksponirani izlog šarenila.
Prihvaćam etikete i zakrpe,
modne krikove ove sezone.
Zamućeni izlog masovnih otisaka,
začuđenih uzdaha, donijet će sud.
Jesam li dobra u suosjećanju?
Zla sam u egocentričnosti?
Ili samo zrcalim?
Ostavljam svoj otisak
kroz vaš utisak.


13:54 | Komentari (7) | Print | ^ |

četvrtak, 25.07.2019.

Fućkaš sve!


„Kako ste lijepo nasmijana",
dodajem prodavačici na odlasku uz pozdrav,
a ona odgovara:
„Znate, ja sam Vam prije dvanaest godina bila teško bolesna
i onda sam si rekla: “Fućkaš sve!“

Jer...sve prođe, dotakne nas bljeskom i nestane u trenu.
Sve-loše i dobro; jedno bez drugog ne idu.
Kako bi prepoznali svjetlo da nema tame?

Tu sam i sada.
To je problem masovne svijesti
jer je uvijek tamo i onamo, a nikada ovdje.
I ne može ni prepoznati lijepi trenutak
jer je mislima u onome što je bilo i zaziva ono što će tek biti.

Konačno sam svjesna da je život radost detalja,
a ne čekanje nečeg velikog.
Život je svjesno kreiranje, želja, volja, ljubav.
I tu je u nama pa oko nas.
Ako dozvolimo da kreće iz onoga oko nas,
nikada, ali nikada nećemo dostići sreću.
Uvijek će nam kliznuti za onu dlaku koja padne na pod,
a ne možeš je više naći,iako ti je bila u ruci...

Životna radost je u nama i tko je pronađe,
sebičan je ako je ne dijeli.
Uporno i uporno, poput zatvorenika koji križa dane do slobode,
dotaknuti i osloboditi (po)nekog zatvorenika
svog nepodržavajućeg uma,
misija je onih koji pronađu radost.

Fućkajte i udrite brigu na veselje!
Veselite se onim malim, svakodnevnim detaljima,
ljudima koji su nam blago.
Često ih uzimamo zdravo za gotovo....
Baš ti detalji, baš ta blaga su svjetlo u tami.
Uvijek!



Oznake: radost, svjetlost, blago


15:34 | Komentari (5) | Print | ^ |

petak, 28.06.2019.

Pozdrav sa Šolte

Za početak imam potrebu napisati da je ovo
moje prvo sedmodnevno izbivanje od doma te
odvajanje od svoja tri mušketira.
Osim što su muškarci, nisu više mali.
Vrijeme je da si dajemo još više slobode
jer to ljubav je.







Vožnja autobusom od Rijeke do Splita nije
bila napeta ni naporna.
Dovoljno je stajanja, odmora, dovoljno izmjene putnika.
Za osam i pol sati dolazim u Split, taman
stignem kupiti kartu za prvi ovosezonski katamaran
za Šoltu, pojesti i upiti malo dalmatinske lijepe ikavice.







Stomorska je moje odredište,
Daničin apartman, trinaest nepoznatih žena
iz svih krajeva Hrvatske, tri djevojčice i dvije domaćice.
Predivan program, čisto more, smještaj,
zdrava hrana pripremljena s ljubavlju.







Donosim vam slikom i riječima utiske,
iako ih je nemoguće dočarati
Prvenstveno, spoznaje u ljepoti prirode,
dalje od svog doma.
Danas znam da mi je odmak bio potreban da još više
spoznam sebe, time i ljude koje volim,
koji me vole.
Puno je ljubavi za dati, primiti,
samo da se čovjek usudi biti ono što je,
ne gušiti svoju prirodu,
prihvatiti je.
Draga Šolta me je svojom prirodnom ljepotom,
harmonijom, bistrim morem, bogatim borovima,
agavama, glasanjem lokalne Čuvite,
slatkoćom torte otočnog rogača,
u tome svesrdno podržala.


*Čuvita-vrsta šoltarske sove

Oznake: šolta, ljubav, Danica


20:09 | Komentari (7) | Print | ^ |

ponedjeljak, 03.06.2019.

" U tvoje ruke dušu vežem" - Moja Rijeka

Tu subotnju večer ispijali smo kavu na našem
brdu te se divili ljepoti rođenog grada
koji nam se prostire, kao na dlanu.
Dobila sam inspiraciju fotkati drugo brdo
kroz okno stoljetnih bedema Trsatske kule.
Sasvim nepozvano, vratio se osjećaj iz djetinjstva
jer je dio dječjeg srca ostao, upravo, u tim
divnim brdima obraslim šumom.





Kao po nekom unutarnjem zovu srca,
spuštamo se dalje u šetnju našim Molo longom,
gradskom šetnicom sa koje se pruža pogled na našu
luku i sve što je ostalo od industrije.
Zanimljiva dužina šetnice dugačke
1707 m podudara se sa datumom mog rođenja
pa eto odgovora zašto srce tako pulsira
između djetinjstva i ove životne zrelosti,
igre i odgovornosti.
Prihvaćanja da je samo promjena stalna
























Vjerujem da će se mnogi prepoznati u ovim citatima putnika
koje je nada za boljim životom dovela u Rijeku,
poput mojih roditelja šezdesetih godina.
Tako je određeno i moje rođenje,
rođenje mojih sinova,
vezanost za ovaj grad.
Opet pušu neki novi vjetrovi,
uragan života, bura emocija, ostati- otići,
u ovoj ekonomskoj neizvjesnosti gdje je
domoljublje tanka sitost tijelu.
Mi ostajemo, nadamo se i naša djeca, za sada.

Ovaj post posvećujem pokojnim roditeljima
te svima vama koji ste zbog sebe i svoje djece
okrenuli kormilo za novim smjerom
u nadi za boljim životom.





Oznake: rijeka, Molo longo, Trsat


10:54 | Komentari (12) | Print | ^ |

srijeda, 22.05.2019.

Autostoperi

Vraćajući se iz Istre, ispred tunela tankamo naftu.
Pod dojmom sam nove „kante“
pa takanje odrađuje moj sedamnaestogodišnjak.
Cijelo vrijeme vožnje, uz sve glupave misli,
one pametnije „odlaze“ na sinove.
Konkretno, ovog starijeg koji mi radi društvo dok vozimo kući naš novi auto.
Koja je to ćuka opet mi je pokazao na jednom semaforu
gdje nisam iz prve startala na zeleno.
„Stisni kvačilo!“ kaže, te moju prvu, odnosno treću, ispravi u prvu brzinu
smirivši nepotrebnu tremu od vožnje novog auta.
Uz nesnosan smrad kvačila, nastavljam dalje
pomalo posramljeno greškom, iako ponosna
kako Senior vješto barata mehanikom.

Na benzinskoj stanici nam prilazi mladić engleskog govornog područja
i pita da li idemo put Zagreba te da li možemo povesti njega i prijatelja.
„Živimo u mjestu uz autoput za Zagreb pa vas mogu povesti do tamo“,
odgovaram na engleskom,a dok obojica potvrdno kimaju,
otvaram prtljažnik auta u koji ubacuju svoje velike ruksake.
"Što radite, gdje idete?", pitam. Ogovaraju da studiraju i putuju.
Sjedamo svi u auto no imam potrebu naglasiti da prvi put vozim ovaj auto,
sad smo išli po njega,
zapravo, očekujući da možda odustanu od vožnje,
ali se nadovežem rečenicom da vozim dvadeset godina.
„Sve je u redu“, uzvrati jedan uz osmijeh,
plaćam tunel te nastavljamo vožnju kroz tu veliku cijev.
Pitam ih koliko imaju godina, odgovaraju devetnaest te se dodatno šokiram.
Moj sin će uskoro sedamnaest,
na izgovor njegovog imena, jedan potvrdi da se isto tako zove
pa svi izgovaramo svoja imena.
To bi značilo da smo se i službeno upoznali.

Dečki su iz Ukrajine pa ne propustim par pitanja o njima i Rusima.
Usporedim stanje, situaciju s našom bivšom i sadašnjom državom.
Spomenu svog novog predsjednika,
a kako mene politika ne zanima,
srećom sam negdje usput pobrala
da se radi o bivšem komedijašu te se mogu nadovezati na razgovor.
Ne očekuju puno od njega, ustvari, ne znaju što da očekuju.
Padne mi na pamet da zvrcnemo frenda koji je živio u Rusiji,
izmijene par riječi, čisto da se dodatno opuste.
Pitam i o razlici u jeziku između ruskog i ukrajinskog,
uspoređuju neke riječi od kojih prepoznajem, jedino „Spasiba.“
Nakom tunela prostre se divno morsko plavetnilo
na što ne susprežu oduševljenje.
Super mi je kako preko njih osvijestim
da je meni ta scena potpuno normalna, a oni se ne mogu nadiviti.
„Is that Adriatic Sea?,
potvrdno odgovorim osjećajući taj nacionalni ponos.
Smiješno, Ukrajinci su mi ga izazvali! Ili more!?
Vozimo se dalje Riječkom zaobilaznicom
kojom ,gotovo svakodnevno, prolazim.
Opet oduševljenje na utvrdu na brijegu.
„To je Trsatska kula!“
odgovaram dok u glavi slažem priču o povijesti,
ali osjećam da mi nedostaju riječi na engleskom
pa od priče ništa.
„Morat ćemo doći u Rijeku, jako je lijepo!“
Čudim se da ne ostaju ovdje,
govorim da Zagreb nema more,
ali njih očito fascinira što je to glavni grad sa toliko stanovnika,
raspolažu svim informacijama.

Blizu smo cilju gdje ćemo mi izaći sa auto puta
i gdje ćemo ih pustiti da stopiraju dalje
te ne mogu izdržati,a da ne pitam što kažu njihovi roditelji na ovu akciju.
Cijelo vrijeme, zapravo, zamišljam svoje sinove
kako tako putuju i nije mi baš fora osjećaj,
iako moj Senior izgledom djeluje stariji i zreliji od njih.
Roditelji misle da putuju autobusom.
„Znači lažete ih!?“,glumim preneraženje
misleći da će to nešto promijeniti,
a oni se smješkaju i potvrđuju.
Na to me Senior znakovito šibne pogledom
na što mi ne preopstaje ništa do iskrenosti:
“I moji sinovi mene znaju lagati.“
Djeca imaju svoj naum,
bilo kakvo soljenje pameti neće ništa promijeniti.
Rastajemo se, rukujemo, zaželimo im sretan put,
a Senior mi komentira kako su ludi.
Uzvraćam mu spominjanjem njegovih ludosti,
u stilu, ti ne putuješ autostopom, ali imaš svoje druge bisere.
Dečki uživaju u svojoj avanturi, tko smo mi da ih osuđujemo,
želje sretnog putovanja i normalnih vozača bit će dovoljne...

...Prošli vikend smo susjeda i ja putovale u drugom smjeru-za Zagreb.
U našem mjestu smo povezle također stopisticu kojoj je baš Zagreb bio cilj.
Lina iz Kolumbije!
Predivni bijeli zubi, široki osmijeh,
pirsevi na nosu i jeziku, dio su Lininog izričaja.
Putuje, volontira, svašta nešto,
vesela je i također oduševljena našom zemljom.
Hvali prirodu, kupala se u moru, čisto je, kaže.
Uz dva poziva koja primam na mobitel,
ne mogu je ne predstaviti prijatelju i mužu,
stavljam je na zvučnik, upoznaju se i razmjenjuju riječi;“ Hi, Lina is here!“
Smijemo se, sretna sam što je vesela i što joj ovaj dio puta prolazi u smijehu.
Prijatelj me zeza vozimo li drogu,
smijem se jer uopće nisam pomislila na to.
Vjerujem ljudima, dok se ne pokaže suprotno, haha
Na jednom od odmorišta do Zagreba,
Lina ode u toalet, susjeda i ja klopati.
Dok mastimo po fast food-u,
uhvati me želja da počastim Linu pa odemo po nju, ali je nema nigdje.
E sad dolazi ono povjerenje na kušnju
kada mozak krene s filmovima o drogi, dilerima i policiji
koja je dobila dojavu, opkolila nam auto,
a mi nemamo ni knjigu za čitati u pritvoru.
Nakon petnaestak minuta dolazimo do auta
gdje je na haubi naslonjena Lina i puši cigaretu.
Susjeda joj kaže da ju je tražila,
pita ako je gladna, a ona kroz smijeh odgovara da je na pikniku.
Razmišljam o njenom velikom ruksaku i torbama u bunkeru auta
dok ulazimo u auto,
a ona se saginje i taj neočekivani pokret prema podu
izazove novu sumnju dok se ne uvjerim
da Lina iz Kolumbije voli našu zemlju više od većina koja tu živi..
Lina je, naime, ugasila opušak u pod i odnijela ga u smeće.
„Ti zbilja voliš našu zemlju“, cvrkućem veselo,
a i od olakšanja što nema droge, osim cigareta,
na što kroz svoje bijele zube potvrđuje; „ Croatia is beautiful!“
Nastavljamo put Zagreba dok mi susjeda sarkastično dobacuje :
“Jesi razmišljala da pišeš scenarije za filmove?
Super ti to ide, droga, ovo –ono...“
Smijemo se, još dodatno kada ugledamo tabelu za Remetinec.
Nemamo knjigu u autu, ali materijal za napisati knjigu, sigurno!

hrvatska




Oznake: full of life, croatia


18:28 | Komentari (10) | Print | ^ |

nedjelja, 28.04.2019.

"Šume Su Život-posadi i ti svoje stablo"

Naslov je goranske građanske inicijative
u kojoj sam jučer sudjelovala.
Šuma je, od kada znam za sebe, moje utočište,
drveće prijatelji.
Prođete li državnom cestom, ne možete
ne vidjeti katastrofu koja je snašla šumu
uslijed vremenskih nepogoda,
ali ta otužna slika još je tužnija
kada zakoračite dublje u šumu.
Gorski kotar je moje susjedstvo i kao
prava susjeda priskačem u pomoć.













Podijeljeni smo u grupe i raspoređeni po šumi.
Akcija je odlično isplanirana.
Hrvatske šume sudjeluju prijevozom,
alatom, ljudima, sadnicama.
Odaziv nas sudionika je velik, pretpostavlja se oko četiristo ljudi,
pošumljava se pet hektara šume.
Nas dvije žene i dvoje djece uzimamo
tri bunta od dvadeset i pet jela,
sadi se još divlja trešnja i smreka.
Zastrašujuće zvuči da je u zadnjih godina
zbog ledoloma, olujnog vjetra i crvotočina stradalo
300.000 stabala.
Tako i izgleda, nažalost.
Pozitivna entuzijastična atmosfera, volja i ljubav
prema životu, svome pa je logično i prema prirodi
jer bez nje ne možemo opstati,
zaključila je ovu divnu akciju.
Nagrađeni smo grahom, muzikom uživo, a
najviše od svega prilikom da posadimo stabla,
pomognemo šumi da se oporavi, stvorimo nove živote.
Sretna, ispunjena i ponosna što sam kopala, sadila
zagrtala zemlju i divila se posađenim mladicama
za koje vjerujem da će izrasti u divnu gustu šumu,
završavam citatom:
"Voli Zemlju.
Nisi je naslijedio od svojih roditelja,
već posudio od svoje djece".

*Delnice, 27.04.2019.





Oznake: šume su život, Delnice


14:20 | Komentari (10) | Print | ^ |

utorak, 02.04.2019.

Pozdrav iz Međugorja

Dugo imam želju posjetiti Međugorje.
Ukazala mi se predivna prilika putovanja autobusom
punim divnih četrnaestogodišnjaka.
Vesele me djeca u svojoj otvorenosti
koja se u ovoj dobi traže,
propitkuju iz čistog srca.
Možemo puno naučiti od njih.







Penjemo se brdom Križevac gdje se na postajama
izmjenjuju propovijed i pjesma koju predvode
dva mlada svećenika i par časnih sestara.
Križevac je brdo od 520 m, strmo, prilično zahtjevno,
puno oštrog, velikog kamenja
koje je na dijelovima izlizano od trošenja
tako da je uz vjeru, bitna i dobra obuća.







Idući dan obilazimo crkvu svetog Jakova.
Palimo svjećice za naše pokojne,
neki čekaju u redu ispred brojnih ispovijedaonica,
misa se sluša unutra ili vani u velikom dvorištu,
a svi zajedno svjedočimo brončanom kipu
Isusa Krista iz čijeg koljena čudesno curi voda.
Zanimljivo je da je sastav te neobjašnjive vode
istovjetan ljudskim suzama
pa ljudi iz cijeloga svijeta čekaju u redu i skupljaju vodu
u papirnate maramice ne bi li to čudo
odnijeli svojim bližnjima.





Vrijeme je za brdo ukazanja koje je niže od brda Križevac,
ali iste strukture kamenja.
Cilj nam je mjesto ukazanja
na kojem je postavljen kip Majke Božje.
Mimolaze nas brojne grupe i jezici svijeta,
staro i mlado, tate koje u naručju nose djecu,
ali i slijepci te ljudi sa štakama.
Neupitna je vjera svih koji se nalaze na ovom,
fizički zahtjevnom, terenu
sa raznim namjerama i željama.







Moj doživljaj mjesta, ovog svjetovnog Međugorja je također mir.
Iznenadila sam se kako vozači automobila
po uskim ulicama, bez problema
i nervoze, ustupaju mjesto autobusima.
Također se pješaku staje na pješačkom prijelazu
u rekordnom vremenu pa me i to ugodno iznenadilo.
Iako mnogi prosuđuju da se mjesto komercijalizalo,
moje osobno mišljenje je da je i taj materijalni dio neizostavan
jer kada se duhovno napuniš,
opet ostaje onaj dio kada si gladan, žedan,
kada želiš kupiti suvenir, prespavati..toga ne nedostaje.
Preporuka konobara za večeru-ćevapi u lepinji s kajmakom.
Dobri!



Posjetili smo i zajednicu Cenakolo
gdje nisam fotografirala jer sam
bila pod dojmom i ganućem
slušajući svedočanstva bivših ovisnika.
Cijelu ovu priču zaokružujem porukom
jednoga od njih koji kaže da nije ništa posebniji,
već da prihvaća da je griješan te svaki dan
osvještava i ispravlja svoje greške.
Na taj način živim i sama unutar sebe,
svoga hrama, svoga svetoga mjesta-srca.
Jer tada je zaista lakše pronaći razumijevanje,
mir, prihvaćanje i u drugim ljudima, mjestima.




18:09 | Komentari (5) | Print | ^ |

ponedjeljak, 11.03.2019.

Slomi nogu!


Nakon tri mjeseca improvizacije, igre i zabave, došli smo na ideju
napraviti predstavu.
Mi glumci amateri imamo izvrsnu voditeljicu punu znanja, mudrosti i ljubavi.
Grupica smo od deset ljudi, između dvadeset i četiri i četrdeset pet godina.
Koliko smo različiti, toliko nas gluma spaja.
Nevjerovatno je kako se kroz igru povežeš
sa ljudima koje jedva poznaješ,
kako dječja duša i međusobno poticanje utječu na lijepe ljudske emocije,
Kako se otvaramo i dijelimo najintimnije životne trenutke i priče.
Možda čak i lakše, nego među ljudima koje bolje i duže poznajemo.
Od tih dva sata glume tjedno,
još je ljepše druženje uz piće na lokalnom jogu (boćariji) gdje nas
draga teta Mira tetoši kao djecu.
Četo nas uz piće koje ,naravno, platimo,
počasti klopicom u kojoj guštamo i uvijek se čudimo
kako su te male ljudske geste
ono što nas spaja i širi osmijeh, ali i ruke za zagrljaj.
Postali smo prava mala obitelj.
Volimo ponedjeljke, volimo ovu igru, naša druženja.

Voditeljica je imala sreće te je od prijateljice dobila scenarij za predstavu.
Savršeno je podijelila uloge u kojima smo se s(našli).
Naredna tri mjeseca smo vježbali, ponavljali, usavršavali se,
nabavili kostime, obukli ih, pomno odabrali rekvizite,
dočekali dane pred predstavu.
Na zadnjim probama nam se pridružio dječak od jedanaest godina
koji ima također svoju ulogu,
a dodatno je svojim veseljem i razigranošću unio još više veselja među nas.
Prije i poslije proba nam je dlanom dijelio „petice“.

Što se bliži dan D,
lagana tremica se polako uvlači u igru,
svjesna sam je i odlučim savršeno naučiti tekst jer je on jedino na čemu mogu zapeti.
Tekst je savladan, gluma, emocija, uloga i briga nestaje.
Javlja se povremeno u meni djevojčica od sedam godina radi koje gluma.
Ovo posvećujem njoj.
Njenoj traumi sa školske priredbe u prvom razredu osnovne.
Dan kada se javio i do danas nije nestao, strah od javnog nastupa, publike.
Taj osjećaj poraza zbog zaboravljenog teksta ,
posramljenog lica i pognutog pogleda,
unio je nesigurnost s kojom sam rasla, a i ta neugodna emocija kroz život.
Ne pričam puno, ne govorim da me strah,
ne pumpam prijatelje i rodbinu, muža, djecu.
Vjerujem u sebe pa i oni vjeruju u mene.

Predstava je prošla savršeno. Svi smo briljirali!
Na generalnoj probi vidim da od rasvjete ,zapravo,
ne vidim publiku, a to mi je olakšavajuća okolnost.
Gledam u njih, ali ih ne vidim.
Muž mi je poslije rekao da je imao tremu zbog mene. Slatko!
Došli su me podržati prijatelji.
Više, nego sam očekivala. Oni su moja rodbina koju sam izabrala.
Ponosni smo jedni na druge.
I što je još bitnije, motiviramo se kroz ovakve uloge.
Divno je- skidam svoje maske zadnjih godina,
čistim ono što nisam i onda kroz igru
navučem masku uloge koju je netko drugi izabrao za mene.
Ovaj put ja nisam.

Zanimljivo, večer prije premijere, jedna od nas uistinu slomi nogu.
Da ne komimo, složili smo se sa zakonom Svemira
da je ona slomila nogu za svih nas.
Izbacili smo scene u kojima glumi, prilagodili se i odradili to kao profesionalci.
Mi amateri, spremni smo za Festival amaterskih kazališta i našu drugu izvedbu,
nadamo se i pobjedu!





19:27 | Komentari (13) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.