utorak, 14.04.2020.

Svjetlo i tama










Odgovorna prema društvu, ali i sebi,
socijalno sam distancirana,
ali neka druga bića su mi se odlučila pridružiti.

















Indijanci vjeruju da sve ima dušu.
Šamanski bubanj je već neko vrijeme podrška mojoj.
Ovo je vrijeme da učvrstimo povjerenje u nju.

Oznake: šumska bića, rijeka, duša


11:25 | Komentari (7) | Print | ^ |

nedjelja, 15.03.2020.

Virus



Zamislite da smo zatvoreni u stanu u karanteni,
a virus se širi preko zraka.
Ne smijemo pomoliti glavu kroz prozor,
ne smijemo izaći na balkon, terasu...
Pred stanom parkiran novi auto
o kojem smo maštali cijeli život,
ali kako trenutno ne možemo nigdje,
auto je tek hrpa lima u našoj omiljenoj boji.
Imamo novce na računu,
spremljenu ušteđevinu za putovanje života,
ali kako ne možemo nigdje,
ti novci su samo bezvrijedni papiri.
U stanu obitelj, svatko na svome mobitelu.
Između toga, okupljanje za stolom
gdje hrana ulazi,
a nema vremena ni mjesta da riječi izlaze.
Nema komunikacije.

Nakon zajedničkog okupljanja,
svi se vraćaju u svoj kut
svom virtualnom životu.
Obitelj, a potpuni stranci nezainteresirani
jedni za druge.
Tišinom vrišti tv program izmjenjujući scenarij,
od domaće, strane serije, dnevnika,
dokumentarca, glazbenog hita dana,
tjedna, mjeseca...
Primjećuješ televizijske mimike lica, tijela,
istovremeno svjestan svoje ograničenosti prostora.
Mikrofonija čudesnog tankog prozora u svijet,
još tanjih zaslona virtuale, postavlja ti pitanje:
"Kada si zadnji put čuo zvuk iz prirode?"
Pjenušavi val sljubljen s obalom,
lišće u krošnji, prateći vokali vrapčiću,
kosu, sjenici.
Sve popraćeno harmoničnim
instrumentalom bumbara na žutom maslačku.
Kada si to zadnju put slušao?
Čuješ li to uopće?

Vjerujem da je došlo vrijeme
preslagivanja prioriteta...
Vraćanje iskonskom, prirodnom, vječnom...i u sebi!
Čujemo li? Vidimo li?
Vjetar? Stablo? More?
Rijeku? Oblak? Pticu? Cvijet?
Ili nas usrećuje samo ono što kupimo?
Sada kada nemamo priliku vidjeti svoje roditelje,
bake, braću, prijatelje...
Hoćemo li ubuduće čekati priliku za posjetu?
Ili ćemo ih posjetiti "samo" zato jer ih volimo?
Ljubav ne treba razlog.

...Sjetite se, kada sve ovo prođe,
što ste naučili i čemu vam je poslužila izolacija?
Najvrjednije stvari nisu kupljene,
najvrjednije emocije nisu na prodaju.
Sjetite se što ste naučili!
Ili ćemo, kao poslije svakog sprovoda,
obećati sebi i drugima da ćemo od sada
bolje iskoristiti život jer nije vječan.
Bar ovaj oblik koji smo upravo predali zemlji.
A često obećanja ostanu samo to-obećanja.
Da (se) manje obećavamo, a više
slijedimo prirodno i iskonsko, ne bi život protratili,
već bi živjeli, voljeli, uživali u trenutku.
Ne bi skupljali na hrpu, štedjeli za sutra,
izbjegavali voljene, čekali prilike.
Grlili bi, ljubili, dijelili osmjehe, širili radost.
Tada ne bi imali potrebu ni obećavati iz potrebe
što ne djelujemo u trenutku.
I osvijestili bi da je najgori virus taj
što SVAKI DAN obećavamo za SUTRA
propuštajući DANAS.


Oznake: virus. život, smrt


20:16 | Komentari (8) | Print | ^ |

ponedjeljak, 10.02.2020.

ZVONČARSKA SIMFONIJA-ČAVLE

U sklopu EPK 2020 u Čavlima je započeo
Festival susjedstava.
U domu Kulture postavljena je izložba tradicionalnih maski
Europe, Hrvatske te domaćina-Grobnički zvončar - Dondolaš.
Donosim tek kratak osvrt kroz par riječi i fotografija
koje je bilo teško izdvojiti od toliko ljepote.













Na fotografiji se nalazi kraljica karnevala
koja se svake godine bira u peto godišnje doba,
tradicionalni meštar Toni te načelnica općine Čavle.
Oko petsotinjak zvončara je prodefiliralo
glavnom ulicom sa svojim osebujnim maskama i zvonima
predstavljajući dio svoje tradicije.
Događaj je zaokružen zvončarskim okupljanjem na glavnom trgu
gdje su bubnjevi i zvona odsvirali zvončarsku simfoniju
pod dirigentskom palicom riječkog
jazz glazbenika Zorana Majstorovića.
Nešto posebno, drugačije,
ali za mene i ovaj kraj gdje živim, veliko
jer u doba kada se ljudi razdvajaju
na svim nivoima i osnovama bez pokrića,
ovo okupljanje, druženje,
spajanje različitih kultura i tradicija
svjedoći da je moguće.
Uz sve lijepe ljude, susret sa riječkim blogerom
NF me dodatno razveselio.
Kulture i uvažavanja nama ne nedostaje!




















*za znatiželjne, link jednog riječkog portala

https://l.facebook.com/l.php?u=https%3A%2F%2Ftorpedo.media%2Ffoto-video-zvoncarskom-simfonijom-otvoreni-festivali-susjedstva-cavle%2F%3Ffbclid%3DIwAR1eJrjb-wWf7nEzLO8MuSn6ZmwZ0otoa_PE3ivjPDDvmaiX1wvgE10UyAY&h=AT0mMnOOy_CaRg-VXnRhwMkrSwBfJJ-YcnOACBh5zPkr5xZh4iCtdyScwQQOY-suC32Rw0iGZs6pewkC1AkBsBecJwKObecrvqIGn9MCjkVMVjWWoB_R-LDdOXFhN7dqexpJV8fLUr3inH8


Oznake: festival susjedstava, Rijeka EPK 2020, Čavle


12:01 | Komentari (4) | Print | ^ |

nedjelja, 02.02.2020.

RIJEKA 2020





































Sinoć sam uživala u svome gradu koji me vremenskom crtom
na Korzu, ulicama, trgovima, mjestima
vraćao i crtom moga života.
Rođena sam u Rijeci i živim ovdje sva četiri desetljeća.
Mogla bih pisati o emocijama koje se bude
čitajući razne komentare
na portalima i društvenim mrežama,
mogla bih zamjerati i izvikivati "svoje",
pljuvati "tuđe",
ali Rijeka u meni je poput svih rijeka protočna,
fluidna, nježna, emotivna, uzburkana, životna.
Upravo taj život od rođenja koji su obilježili,
sada već pokojni roditelji,
gradivši Rijeku i paralelno obiteljsku kuću
u jednom od dijelova Rijeke,
moje školovanje, izlasci, prve ljubavi,
druge, treće...do osnivanja obitelji i dva mlada,
ali obećavajuća Riječanina
dozvoljavaju i stvaraju emocije sreće,
ponosa i sretnoga života u
gradu na Rječini.

*ne stane jedan dan u cijeli post,
kao ni cijela povijest Rijeke u jednu godinu.
Dobrodošli u Rijeku, Europsku Prijestolnicu Kulture 2020!






Oznake: EPK 2020, rijeka


16:31 | Komentari (11) | Print | ^ |

petak, 31.01.2020.

Oprostite mi...

Što nisam znala primati kad ste me darivali.
Oprostite mi...
Što sam nemarno odmahivala rukom
kad ste me hvalili.
Oprostite mi...
Što nisam prepoznala vašu ljepotu
kad ste bojali moju zloću.
Oprostite mi...
Što sam tek naučila praštati sebi
pa mogu i vama.


Nisam vas svjesno odbijala,
povrjeđivala.
Ako bol služi da naučimo lekciju,
ja sam je savladala.
Ne sviđa mi se više biti povrijeđena
pa ću (se) svjesno usrećivati.
Dosta je rana i ožiljaka,
ajmo od njih raditi medalje!

Oznake: zloća, ljepota, rane, oprost


13:24 | Komentari (7) | Print | ^ |

nedjelja, 12.01.2020.

Žrtve li ti nemoćne!

Sve dok drugima dajemo moć nad našim emocijama,
potvrđujemo svoju nemoć.

... I ne bi to bilo tako moćno da se kroz generacije
nismo naučili ufuravati u nemoćnu ulogu žrtve.
O da, znam o čemu pišem
jer sam i sama guštala u toj ulozi koja je najlakša!
Ne moraš ništa raditi, samo kukaš i ufuravaš se da su svi,
osim tebe, odgovorni za tvoj život...
počevši od posla koji ne voliš,
a KOJI NE ŽELIŠ MIJENJATI,
potplaćenosti, A NE ŽELIŠ TRAŽITI VEĆU PLAĆU,
partnera koji je sebičan JER LJUBAV PREMA SEBI TRAŽIŠ U NJEMU,
A ON VOLI... SEBE!
....
Žrtva te vrti u krug nemoći toliko da počinješ uživati u njoj,
kukaš, pričaš, teoretiziraš...
a još ako nađeš društvo koje hrani tvoju žrtvu
potvrđujući kako si jadaaaaan jer su svi prema tebi loši,
nema kraja!

Svjesno sam radila i radim na svojoj žrtvici
koja me i dan danas zavrti,
ali mi se više ne sviđa osjećaj nemoći
pa preuzimam odgovornost i mijenjam,
ne kao nekad očekujući da drugi mijenja za mene
jer, pogađate, oni se bave svojim životom i sebi su na prvom mjestu.
Ja nisam.
O, kako tužno! smijeh
Ali nisu ni oni meni prije mene...
O, kako istinito! sretan

Sa prihvaćanjem žrtve u sebi,
otpustila sam je pa takva vibracija otpušta žrtve oko mene...
Iako (su)osjećam, dano mi je to rođenjem,
ne sažalijevam više pa vam se mogu učiniti kao neprijatelj koji
,umjesto da kao nekada sebi, govorim i vama..
"Jaaaaadan!", danas govorim istinu jer je i živim.
Pa ta istina da si za sebe odgovoran sam, kukavice plaši.

I to da je meni "sređen život, da sam opuštena, nasmijana..."
nije došlo preko noći....
Došlo je upravo izazovima da nemam love,
nemam ljubavi, nemam posao koji želim.
Počevši vjerovati kako sve to zaslužujem živjeti,
jer nisam ni odbačena ni odabrana,
već sam dobila život kao nagradu,
hrabro sam počela odmotavati poklone...

Zato, ako pomislite da sam vam postala neprijatelj,
upravo takvi "neprijatelji" su mene natjerali da se okrenem sebi...
kad su mi okrenuli leđa i pogađate, okrenuli se sebi. sretan

Tu sam uvijek za savjet,
energetski tretman na poklon,
podršku...
ali ne mogu vam dati ono što si sami ne dajete
jer ni ja nisam mogla primiti ono što sam
duboko vjerovala da ne zaslužujem...

Ljubav? Posao? Novac?
Zaslužujete li to obilje?
Krenite od svog djetinjstva i uvjerenja
koja ste gledali kao dijete i mislite da ste to vi.
Samo su vas krivo naučili, uvjerili, ali moć je u mijenjanju.
Ili nemoć u kukanju.
Obilje ili siromaštvo, uvijek je naš izbor..
Svjestan ili nesvjestan..
Veseli me ako sam vam osvijestila.
Veseli me ako sam vas naljutila...
jer to znači da sam dotakla istinu.
Istina je i da je ova čitaba nastala
kao osvještavanje "tuđe" žrtve
gdje sam dobila povratnu informaciju:
"Sad si i ti u žrtvi!"...
Tako da, savjet više,
ne odbacujte svoja ogledala ako niste naučili lekciju
jer će vas naći gdje god išli!
Možeš pobjeći od svih, ali od sebe ne.
Žrtve li ti nemoćne!
Ili kreatora moćnog!
sretanpjeva






Oznake: žrtva, obilje, kreator


22:17 | Komentari (10) | Print | ^ |

četvrtak, 26.12.2019.

Veliki u poniznosti


Ovaj Božić sam „narušila“ svoj komoditet pozvavši
jednu usamljenu dušicu na ručak.
Dok sam iz konobe nosila kup svečanih tanjura,
u drugoj ruci vreću s pićem, kičma me
upozoravala da joj je to preveliki teret.
Prilično svjesna svoje duše i ega,
mentalno odmahnem rukom jer fizički ne mogu,
pošto su mi ruke zauzete, te kažem egu:
„Dobro je, moja vjera će i ovo nadvladati“
te se preispitam radim li ovo iz sažaljenja ili čistog srca.
Mir u meni potvrdi odluku koja nije donešena
iz raznih obrazaca moranja,
moje unutarnje neistine, već iz istinske čistoće.
Time i teret u mojim rukama olakša,
stol se pripremi za nas petero kao od šale,
ručak prođe u divnom uzajamnom primanju
i davanju naših tinejđera,
nas dvoje životnih partnera te moje,
njihove prijateljice.

Večer odlučim raditi društvo mužu na misi,
iako me on par puta pita želim li to.
“Želim jer osjećam,znaš da ništa ne forsiram.“
Krcato automobilima oko velikog svetišta upućuje da smo
na Božić došli i mi koji inače ne dolazimo.
Ne forsiram ni crkvu jer je moj oltarić srce,
ali danas sam se nadala da će masovna energija ljubavi,
poniznosti i zahvalnosti učiniti da se osjećam još radosnije.
Međutim, to je izostalo te sam rekla mužu da ide unutra,
ja ću svojim putem.
Prošetala sam do prostorije zavjetnih darova
gdje su uz razglas mise,
moje pete odzvanjale starim kamenim podom.
Više od darova na zidu,
zaokupirao je moj pogled čovjek u kapelici.
Među praznim stolicama našao je svoje mjesto u društvu ikona i anđelića.
Pitam se koja je njegova sudbina,
što ga je, kao im mene, ponukalo da nije među svjetinom na misi.
Ostavljam ga u njegovim mislima pazeći da potpetice
ne nadglasuju njegove misli, svjesno mu pomažem
da nađe mir, odgovor u svojoj tišini.

Među upaljenim svijećama za pokojnike
pošaljem ljubav mami i tati,
zahvalim i bez opravdanja upijam svjetlost duša.
Znam da ne zamjeraju što im danas nisam upalila svijeću
jer ni oni nisu forsirali.
Koliko su znali, koliko osjećali,
živjeli su iz srca i na tome sam im beskrajno zahvalna
jer sam ja i zbog njih baš ovakva,
ljudska, emotivna, u smijehu, suzama
te milijun drugih tamnih i svijetlih nijansi koje čine život.
Trepere plamenčići brojnih svijeća, lučica i lampiona
podsjećajući na plamen duša koje žive vječno,
u odnosu na ovo fizičko ograničeno.
Sretan je onaj koji istinski vjeruje u to.
Sretna sam.

Šetam dalje dvorištem crkve
nećkajući se da sjednem na koju od praznih klupica.
Propovijed me jednostavno ne dotiče,
hodam dalje, izlazim iz crkve i vodim se blještavilom konzumerizma.
Kućice sa kuhanim vinom, fritule, germknedle...
obična svakodnevnica lažnog izvanjskog sjaja
koji više ne može zamijeniti moj iskreni unutarnji.
Gužva, naslikavanje, veliki i imali psi stresirani
u tom mnoštvu da se zapitam:
Jesam li sebična što svog Tulia oslobađam ovakvih šokova
ili životinjice baš vole biti viđene
poput nesvjesne svjetine obasjane lampicama koje imaju svoj rok?

Između lampica i crkve
idealno mjesto na terasi kafića čeka baš mene.
Sjednem i naručim rum punč kojeg nisam pila jaaaaako dugo.
Stol preko puta mene zauzela je brojna obitelj
djeda, bake, mame, tate, unučica.
Lijepa slika i čine se sretni, opušteni
ili ja to vidim iz svoje sreće i opuštenosti?
Dok najmlađa bebica povremeno vrisne u kolicima,
ona malo starija se zabavlja balonom
punjenim helijem u obliku žutog kanarinca Tweety-a.
Njena cika također ispunjava terasu
dok Tweety leti sa špagom kojeg tata drži u sigurnoj ruci,
a nju to silno zabavlja.
Osvijestim da se i sama radosno smijem,
osvrnem se oko sebe,
stariji par stol do mene također
se zabavlja ovim prizorom,
baka, djed, mama, tata, svima su ozarena lica.
To može i čini u svojoj iskrenoj emociji,
u bezbrižnoj igri, samo dijete.
Izmamiti toliko osmijeha, ozariti tolika lica, zagrijati srca.
Svaka iskrena, topla emocija to čini,
za razliku od forsiranih stanja, ljudi i događaja.
Dolazi muž kojem komentiram kako misa nije imala dušu.
Potvrdi razočarano te doda:
“Znaš koja me rečenica jedino dotakla?
Da bi si čovjek povremeno trebao dozvoliti biti razigrano dijete!“
Zahvalim i ovaj put svojoj dušici koju slijedim,
koja me vodi da to živim u praksi sa svog oltarića.





21:13 | Komentari (13) | Print | ^ |

ponedjeljak, 25.11.2019.

Kad odrastem...


Pitali su me što želim biti kad odrastem.
U dječjoj glavici konfuzija, u srcu čista radost.
I to je ono što me prati cijeli život!
Nisam imala želju, nisam znala što želim biti.
Nisam, poput ostalih djevojčica, zamišljala da sam pjevačica
niti doktorica, nisam zamišljala da imam svoj razred i da sam učiteljica,
nisam htjela biti ni bankarica ni prodavačica...
Nametnuli su mi osjećaj kako sam loša
jer ne znam što želim biti kad odrastem.
I živjela sam u tom uvjerenju sve do nedavno
jer ni školu ni posao nisam izabrala s guštom
izgarajući od želje kako će baš to biti moj posao.
Meni se, zapravo, nije dalo odrasti,
ali to nisam smjela reći na glas.
Uvjerili su me da je život briga i obaveza
te sam se puno godina borila između svoje istine i njihove laži.

Dišeeeem! Konačno dišeeeem!
Dotakla sam dušu koja je poručila:
" Odrasle smo jer se nisi prestala igrati.
Igraš sve te uloge u odraslom tijelu, duše razigrane djevojčice."

Život je igra u kojoj možeš biti što god poželiš!
Danas to učim svoju djecu.


20:40 | Komentari (13) | Print | ^ |

petak, 08.11.2019.

Bor

Postoji drvo koje me prati od rođenja.
Na ulazu u dvorište djetinjstva, potpuno nesvjesno,
obilježilo je te predivne godine.
Ne znam ni sama koliko sam voćki pojele sjedeći ispod njega,
koliko mi je sunčevih zraka zakrililo
za sparnih ljetnih dana.
Ne znam koliko sam centimetara ispucalih vrhova odrezala,
noktiju, koliko sam tajni podijelila s prijateljicom, sestrom.
Bor me podržavao, ja toga nisam bila svjesna.
Volim dom, obitelj, ali svaki trenutak iskorištavam u prirodi
van ozidanih, umjetnih granica.
Žudim za svojom iskonskom obitelji prirodom.
Tu sam doma.

Udaja, preseljenje i a-ha efekt nakon toliko godina nove adrese.
Na brdašcu pokraj kuće tražim utjehu,
odmaram, bivam u trenucima koji me zovu.
Kada me zove moj drugi, prvi dom.
Zeleno je to utočište, ljekovita oaza usred sive ceste.
Legnem u travu, a sva četiri godišnja doba ne utihnu bilo zemlje.
Kao da i moje srce kuca u tom ritmu.
Tu sam i ništa mi ne treba, samo postojim sretna u tom postojanju.
Među hrastovima tek jedan jedini bor.
Moj zaštitnik, podrška, brat.
On ne treba razloge, moja je obitelj bez riječi koje povrijeđuju,
bez pogleda koji lede,
bez očekivanja koja razočaravaju.
Ovaj brat me uči voljeti u prihvaćanju i bivanju.

Dok ga grlim sretna što se ne opire,
naslanjam obraz na koru koja ispisuje godine, iskustva,
razne izvanjske lijepe i ne lijepe utjecaje,
zahvaljujem mu što mogu biti ono što jesam,
a on me takvu voli.
Lijepi me smolom kao da me ne želi pustiti i poručuje:
"Majicu ćeš oprati ili baciti, kupiti novu u svom materijalnom svijetu,
obraz ćeš također očistiti ako budeš mogla i htjela,
ali svoje prirodno čuvaj i ne dozvoli da prljaju smolom, da se lijepe.
I idem, idem dalje noseći poruku kroz ovaj život svojim imenom
koje mi je dano podsjećajući me tko sam i gdje jedino pripadam.








17:34 | Komentari (4) | Print | ^ |

ponedjeljak, 21.10.2019.

Otisak

Izlažem emocije svoga srca
u eksponirani izlog šarenila.
Prihvaćam etikete i zakrpe,
modne krikove ove sezone.
Zamućeni izlog masovnih otisaka,
začuđenih uzdaha, donijet će sud.
Jesam li dobra u suosjećanju?
Zla sam u egocentričnosti?
Ili samo zrcalim?
Ostavljam svoj otisak
kroz vaš utisak.


13:54 | Komentari (7) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.