O-da životu!

Kako znate kada vam je vrijeme za post?
Imate li svoj dan, mantru, čekate inspiraciju, svrbe li vas prsti, živci?
Što kada nemate inspiracije? Kako je prizivate?
Dosadna sam s toliko pitanja, ali vrijeme je za post i treba nešto napisati.
Primijetila sam da sam u ovom mjesecu objavila postove dva utorka za redom.
Neka ovo bude treći.
Želim vidjeti, isprobati, testirati što će biti sa zadnjim utorkom u mjesecu.
Prva dva su se pojavila nesvjesno, ovaj svjesno, četvrtog ću testirati.

Sve manje sam u svojim okvirima, manje sam rob navika,
iako bez nekih automatiziranih stvari,
bez navike za oprati se, pojesti, zaraditi...ne možeš.
Možeš ako želiš, ja ne želim.
Dosta čitam, educuram se (edukacije koje mi koriste i koje želim)
i dosta radim neke radnje prvi put.
Bude nekad frkovito, iako sve rjeđe, duboko sam otišla da bih se mogla vratiti na površinu.
Iako duboko, nisam zaglibila, već suprotno,
nepoznate dubine su mi donijele slobodu življenja.
Osvijestila sam puno loših naslijeđenih programa po mene
pa ih prepoznajem u svijetu oko sebe.
Ljudi se koprcaju u problemima i ljute se,
a nisu svjesni da se zapravo koprcaju u istim uvjerenjima
koja im stalno donose iste profile ljudi i iste situacije.

Jutros sam se probudila sa snom u kojem sam čula glas
pokojnog oca i brata s kojim ne komuniciram.
Zanimljivo je jer ih nisam vidjela, samo čula.
Tata me po običaju kritizira, brat brani ( to me baš veselilo),
a ja odgovaram tati: „Uvijek daješ pa očekuješ natrag. To što žališ druge, žališ sebe.“
„Ali ludo, ti nemaš mamu, tebi je teško!“ na to odgovori tata i ja se probudim
uz zvonjavu mobitela koja je očito trebala prekinuti daljnje osvještavanje.
Podsvijest je čudo!
Izlazi na silu kada koristimo razne tehnike ili izlazi
kada umirimo mozak meditacijom ili spavanjem.
Fascinirale su me riječi koje sam izgovorila tati.
To da daje pa očekuje sam i sama naslijedila,
iako dok sa bila takva i nesvjesna, to mi je tada bilo prirodno, iako neprirodno stanje.
Da nisam osvijestila da mi to donosi puno problema i negativnih emocija u obliku razočarenja,
nastavila bih život na taj način u uvjerenju kako su ljudi oko mene „neispravni“.
Oslobađajuće je ,također, doći do svijesti da se možeš mijenjati,
evoluirati, biti u miru ako želiš.
Za to treba hrabrosti, puno hrabrosti.
Najprije skužiš da nisi tako super i idealan kakvim si se doživljavao,
skužiš da si u banani, pun strahova i kočnica i da se bojiš ići u nepoznato
jer ne znaš što te tamo čeka.
Zbog toga su ljudi u stanju provesti trideset života na poslu kojeg ne vole,
biti isto toliko u braku s osobom koju ne podnose i cijeli život glumiti sirotinju bez kinte,
nesvjesni da su siromasi u glavi.
Prošla sam i tu fazu „bez kinte“ i vraća se to glupavo uvjerenje jer je u ovom materijalnom svijetu
najveći izazov upravo to materijalno.
Tako neki ljudi cijeli život kukaju i žicaju, a ne pomiču se s mjesta
niti pokušavaju bilo što da bi zaradili, povećali si budžet.
Jednostavno su ograničeni u glavi da samo kukaju i žicaju,
a ljudi koji im daju neprestano i sami kukaju što im daju nesvjesni da ne žale njih, već sebe.
To se isto da lijepo odraditi jer čovjek je odgovoran
za svoj život i odluke pa ga tuđi život ne bi trebao dirati.
Ako ga već dira, pomogne i otpusti to čistog srca bez prigovaranja.
Tada zna da je pomogao toj osobi jer je potrebita i ne promišlja, ne razglaba, ne analizira dalje.
Sam čin pomaganja je svrha i ne traži daljnje analize.
Srce ne analizira, srce osjeća.

Nakon ovih redaka osvještavanja i pisanja nastade i post.
Pisali zbog drugih ili sebe, zbog čitanja, komentiranja, rasta, pada, učenja, kritiziranja,
pisanje je emocija koje izlazi iz nas.
Nema sumnje da sam i na ovaj način naučila puno o sebi, evoluirala.
Toliko da se ne osuđujem što god i kako god izašlo iz mene.
Sve sam to ja- razumijem i prihvaćam.
Veliko je to učenje do kojeg sam stigla,
a izazovi pristižu kroz ljude u suživotu s kojima se ne slažem u svemu,
ali razumijem ih i prihvaćam.
Ne očekujem ,kao nekada, da razmišljaju i budu poput mene jer sam baš ja „ispravna“.
Puštam ih na svom putu učenja i rasta i idem dalje po svom nepoznatom, neizvjesnom.
Svjesna sam da nisam kročila u to nepoznato i neizvjesno,
ne bih nikada došla do ovih spoznaja koje donose mir.
Miran utorak vam želim uz poruku da u svim svojim izborima izlazim kao pobjednik.
Ne očekujem da mi drugi uljepšaju život.
Već sam na tom poznatom bila.
Nije mi služilo.

"Egoist je onaj koji više misli na sebe, nego na mene."
pročitah neki dan i od srca se nasmijah.

Probudila sam se živčana. Dugo nisam bila ovakva.
Živce mi je dodatno napeo senior jer mu se ne ustaje po „ovakvom vremenu“ iz kreveta.
Kao da se meni ustaje.
Pasta za zube nazire se doslovno u kapima, a već je par dana natežemo po gumenoj tubi.
Naravno, tko će pobrati nego muž kojem živčano dobacim da ću kupiti danas novu pastu i sakriti je,
a on neka koristi ovu za koju mi je jučer odgovorio da je ima za još tjedan dana.
Puno mi je lakše okriviti drugoga, nego preuzeti odgovornost.
I Tuli je nešto živčan, cvili, tuli, šetka po hodniku.
Nemam baš vremena, ali ga izvodim van.
Pustim ga na terasi, ali pri izlasku iz kuće, naravno,
otvorena mala vrata kroz koja Tuli odšeta u svijet.
Opet moja bolja ili gora polovica pobire jer je on krivac što vrata nisu zatvorena.
Svjesna sam da je bezuspješno uopće pokušavati loviti ga jer kad izađe iz kuće,
ova divota od psa se pretvori u pravog divljaka.
Senior i ja sjedamo u auto, žurimo na trening na drugi kraj grada,
a sad i on već u mojoj živčanoj vibraciji
odbrusi da nisam slučajno stajala i hvatala ga, neka kisne.
Poslušam ga i stisnem gas no u retrovizoru primijetim kako se okreće i pogledom traži mezimca
ne bi li ga spazio na cesti pa mu odbrusim da šta gleda ako ga nije briga za psa.
Tu stane konverzacija, on se laća svog mobitela, ja mantranja i čišćenja.

Bem mu, prilično sam negativna!
Čistim i otpuštam putem u vožnji.
Došli smo do dvorane, senior i ja se pozdravimo, potrubim mu iz auta,
ali sad je i on u egu, ne doživljava me.
Šta je, tu je, vozim do obližnjeg trgovačkog centra gdje ću popiti svoju bijelu kavu,
a na ekranu mobitela uz zvono seniorovo ime- nema treninga.
Kako nema, pomislim pa tek sam sjela na kavu, neću sad kući.
Dam mu sve moguće naputke sebično ostajući pri namjeri pijenja kave sa samom sobom,
uspije dobiti trenera koji kasni, a ja čekam svoju bijelu kavu koje i dalje nema.
Jesam, živčana sam, tada se sve nekako okilavi, nema strpljenja, svjesna sam i toga,
ali mi se opet živci napnu kad vidim da konobar,
umjesto da meni donese kavu, prima narudžbe od ljudi koji su stigli poslije mene.
Nestrpljivo zurim prema šanku u namjeri davanja mota rukom konobarici da sam ovdje.
„Ejjjj, ovdje sam, nemoguće da ste me zaboravili! Mene, u pinki trapericama i tenisicama na cvjetiće!
Nemam baš ni proporcije standardnih gabarita. Pa tu sam! Ljudi ,šta vam je!?
Zar ne vidite da sam živčana!? Danas nemojte testirati moju pozitivu!...“
Cvilim u sebi i tražim spas izvana za moje unutarnje s(r)tanje.
Krivo!
Konobar mi se približava , kao u bunilu čujem riječi da je nešto sa sklopkom i da nema kave.
E, da, vidim sad da nema ni svjetla u kafiću pa mi razbistri sliku u mozgu
da od ljudi nije primao narudžbe, već se ispričavao kao sad meni.
Čekam još malo, ali besmisleno je trošiti vrijeme na to,
pozdravim i preselim se u kafić s druge strane centra.

Dva vanjska stola me čekaju i prizivaju na terasu pod krovom.
Nema dima cigareta, čavrljanja ljudi, muzike...samo sivilo i vlaga ovog kišnog dana.
Sjednem i čekam...opet čekanje i isti monolog u glavi..
„Ej, pa zar ne vidite da sam slabe volje!? Kava mi treba! Nije vani baš ni toplo....
Zar me nitko ne vidi!?“
Grrrrrrrrrrrrr, dignem se nestrpljivo pri pomisli da stolovi nisu od kafića
(već od moje kućne terase),
kuliram se hodajući do šanka jer sam opet svjesna
kako mozak počne komplicirati sa svojim glupim mislima.
Stop! Nećeš više, manijače! Sad je moj red. Svjesno preuzimam igru.
„Dobro jutro. Sjedim vani. Može bijela kava?“
„Može, naravno,Dobro jutro“, uzvraća konobar na moju ljubaznost.
„Ovo je vaš stol vani?“ „Je, je, slobodno.!"
Vraćam se za stol zadovoljna što sam podigla svoju vibraciju od početnog nauma ega
da se istresem na konobaru koji nema, a ma baš ništa s ovom mojom jutarnjom negativom.
Dolazi kavica, hvala - izvolite - molim -smješak...
sve potvrđuje ono što već znam- sami kreiramo svoj dan, odlučujemo u kom smjeru će ići.
Srk, srk, odlična bijela kava u velikoj šalici s toplim mlijekom i pjenicom....
gledam ispred sebe u kamione, dostavljače koji po ovoj kišurini izlaze, dižu rampe, vade pakete,
krcaju na ručne viličare i voze u centar u dućane. Kabanice, radne cipele...
A vidi mene- sjedim i guštam u kavi.
Odlučila sam osjetiti zahvalnost.
Tu predivnu emociju koju ponekad zaboravim pa se prepustim
navali bezveznih misli koje se kotrljaju glavom
slažući priče koje ne postoje, ali kreiraju stvarnost.
Nadam se da i dečke na kiši ista zahvalnost vodi kroz dan.
Da, pada kiša, sivo je, mokro, vlažno,
nisu idealni uvjeti, ali lakše je, zaista je lakše ako ih stvoriš u svojoj glavi.

Nastavljamo cestom otokom prema Baškoj
gdje uz nas po biciklističkoj stazi voze brojni biciklisti.
Krećemo od slova A...

Zanimljivo da je da nam do Krčkog mosta od kuće
autom ne treba više od desetak minuta vožnje,
a još je zanimljivije da se toga rijetko sjetimo pa cestom produžimo do Crikvenice ili Selca.
Danas smo pozvani na roštilj u Bašku,
ali smo dan odlučili započeti kavom na rivi u Malinskoj.