|
Probudila sam se živčana. Dugo nisam bila ovakva.
Živce mi je dodatno napeo senior jer mu se ne ustaje po „ovakvom vremenu“ iz kreveta.
Kao da se meni ustaje.
Pasta za zube nazire se doslovno u kapima, a već je par dana natežemo po gumenoj tubi.
Naravno, tko će pobrati nego muž kojem živčano dobacim da ću kupiti danas novu pastu i sakriti je,
a on neka koristi ovu za koju mi je jučer odgovorio da je ima za još tjedan dana.
Puno mi je lakše okriviti drugoga, nego preuzeti odgovornost.
I Tuli je nešto živčan, cvili, tuli, šetka po hodniku.
Nemam baš vremena, ali ga izvodim van.
Pustim ga na terasi, ali pri izlasku iz kuće, naravno,
otvorena mala vrata kroz koja Tuli odšeta u svijet.
Opet moja bolja ili gora polovica pobire jer je on krivac što vrata nisu zatvorena.
Svjesna sam da je bezuspješno uopće pokušavati loviti ga jer kad izađe iz kuće,
ova divota od psa se pretvori u pravog divljaka.
Senior i ja sjedamo u auto, žurimo na trening na drugi kraj grada,
a sad i on već u mojoj živčanoj vibraciji
odbrusi da nisam slučajno stajala i hvatala ga, neka kisne.
Poslušam ga i stisnem gas no u retrovizoru primijetim kako se okreće i pogledom traži mezimca
ne bi li ga spazio na cesti pa mu odbrusim da šta gleda ako ga nije briga za psa.
Tu stane konverzacija, on se laća svog mobitela, ja mantranja i čišćenja.
Bem mu, prilično sam negativna!
Čistim i otpuštam putem u vožnji.
Došli smo do dvorane, senior i ja se pozdravimo, potrubim mu iz auta,
ali sad je i on u egu, ne doživljava me.
Šta je, tu je, vozim do obližnjeg trgovačkog centra gdje ću popiti svoju bijelu kavu,
a na ekranu mobitela uz zvono seniorovo ime- nema treninga.
Kako nema, pomislim pa tek sam sjela na kavu, neću sad kući.
Dam mu sve moguće naputke sebično ostajući pri namjeri pijenja kave sa samom sobom,
uspije dobiti trenera koji kasni, a ja čekam svoju bijelu kavu koje i dalje nema.
Jesam, živčana sam, tada se sve nekako okilavi, nema strpljenja, svjesna sam i toga,
ali mi se opet živci napnu kad vidim da konobar,
umjesto da meni donese kavu, prima narudžbe od ljudi koji su stigli poslije mene.
Nestrpljivo zurim prema šanku u namjeri davanja mota rukom konobarici da sam ovdje.
„Ejjjj, ovdje sam, nemoguće da ste me zaboravili! Mene, u pinki trapericama i tenisicama na cvjetiće!
Nemam baš ni proporcije standardnih gabarita. Pa tu sam! Ljudi ,šta vam je!?
Zar ne vidite da sam živčana!? Danas nemojte testirati moju pozitivu!...“
Cvilim u sebi i tražim spas izvana za moje unutarnje s(r)tanje.
Krivo!
Konobar mi se približava , kao u bunilu čujem riječi da je nešto sa sklopkom i da nema kave.
E, da, vidim sad da nema ni svjetla u kafiću pa mi razbistri sliku u mozgu
da od ljudi nije primao narudžbe, već se ispričavao kao sad meni.
Čekam još malo, ali besmisleno je trošiti vrijeme na to,
pozdravim i preselim se u kafić s druge strane centra.
Dva vanjska stola me čekaju i prizivaju na terasu pod krovom.
Nema dima cigareta, čavrljanja ljudi, muzike...samo sivilo i vlaga ovog kišnog dana.
Sjednem i čekam...opet čekanje i isti monolog u glavi..
„Ej, pa zar ne vidite da sam slabe volje!? Kava mi treba! Nije vani baš ni toplo....
Zar me nitko ne vidi!?“
Grrrrrrrrrrrrr, dignem se nestrpljivo pri pomisli da stolovi nisu od kafića
(već od moje kućne terase),
kuliram se hodajući do šanka jer sam opet svjesna
kako mozak počne komplicirati sa svojim glupim mislima.
Stop! Nećeš više, manijače! Sad je moj red. Svjesno preuzimam igru.
„Dobro jutro. Sjedim vani. Može bijela kava?“
„Može, naravno,Dobro jutro“, uzvraća konobar na moju ljubaznost.
„Ovo je vaš stol vani?“ „Je, je, slobodno.!"
Vraćam se za stol zadovoljna što sam podigla svoju vibraciju od početnog nauma ega
da se istresem na konobaru koji nema, a ma baš ništa s ovom mojom jutarnjom negativom.
Dolazi kavica, hvala - izvolite - molim -smješak...
sve potvrđuje ono što već znam- sami kreiramo svoj dan, odlučujemo u kom smjeru će ići.
Srk, srk, odlična bijela kava u velikoj šalici s toplim mlijekom i pjenicom....
gledam ispred sebe u kamione, dostavljače koji po ovoj kišurini izlaze, dižu rampe, vade pakete,
krcaju na ručne viličare i voze u centar u dućane. Kabanice, radne cipele...
A vidi mene- sjedim i guštam u kavi.
Odlučila sam osjetiti zahvalnost.
Tu predivnu emociju koju ponekad zaboravim pa se prepustim
navali bezveznih misli koje se kotrljaju glavom
slažući priče koje ne postoje, ali kreiraju stvarnost.
Nadam se da i dečke na kiši ista zahvalnost vodi kroz dan.
Da, pada kiša, sivo je, mokro, vlažno,
nisu idealni uvjeti, ali lakše je, zaista je lakše ako ih stvoriš u svojoj glavi.
|
