Kako znate kada vam je vrijeme za post?
Imate li svoj dan, mantru, čekate inspiraciju, svrbe li vas prsti, živci?
Što kada nemate inspiracije? Kako je prizivate?
Dosadna sam s toliko pitanja, ali vrijeme je za post i treba nešto napisati.
Primijetila sam da sam u ovom mjesecu objavila postove dva utorka za redom.
Neka ovo bude treći.
Želim vidjeti, isprobati, testirati što će biti sa zadnjim utorkom u mjesecu.
Prva dva su se pojavila nesvjesno, ovaj svjesno, četvrtog ću testirati.
Sve manje sam u svojim okvirima, manje sam rob navika,
iako bez nekih automatiziranih stvari,
bez navike za oprati se, pojesti, zaraditi...ne možeš.
Možeš ako želiš, ja ne želim.
Dosta čitam, educuram se (edukacije koje mi koriste i koje želim)
i dosta radim neke radnje prvi put.
Bude nekad frkovito, iako sve rjeđe, duboko sam otišla da bih se mogla vratiti na površinu.
Iako duboko, nisam zaglibila, već suprotno,
nepoznate dubine su mi donijele slobodu življenja.
Osvijestila sam puno loših naslijeđenih programa po mene
pa ih prepoznajem u svijetu oko sebe.
Ljudi se koprcaju u problemima i ljute se,
a nisu svjesni da se zapravo koprcaju u istim uvjerenjima
koja im stalno donose iste profile ljudi i iste situacije.
Jutros sam se probudila sa snom u kojem sam čula glas
pokojnog oca i brata s kojim ne komuniciram.
Zanimljivo je jer ih nisam vidjela, samo čula.
Tata me po običaju kritizira, brat brani ( to me baš veselilo),
a ja odgovaram tati: „Uvijek daješ pa očekuješ natrag. To što žališ druge, žališ sebe.“
„Ali ludo, ti nemaš mamu, tebi je teško!“ na to odgovori tata i ja se probudim
uz zvonjavu mobitela koja je očito trebala prekinuti daljnje osvještavanje.
Podsvijest je čudo!
Izlazi na silu kada koristimo razne tehnike ili izlazi
kada umirimo mozak meditacijom ili spavanjem.
Fascinirale su me riječi koje sam izgovorila tati.
To da daje pa očekuje sam i sama naslijedila,
iako dok sa bila takva i nesvjesna, to mi je tada bilo prirodno, iako neprirodno stanje.
Da nisam osvijestila da mi to donosi puno problema i negativnih emocija u obliku razočarenja,
nastavila bih život na taj način u uvjerenju kako su ljudi oko mene „neispravni“.
Oslobađajuće je ,također, doći do svijesti da se možeš mijenjati,
evoluirati, biti u miru ako želiš.
Za to treba hrabrosti, puno hrabrosti.
Najprije skužiš da nisi tako super i idealan kakvim si se doživljavao,
skužiš da si u banani, pun strahova i kočnica i da se bojiš ići u nepoznato
jer ne znaš što te tamo čeka.
Zbog toga su ljudi u stanju provesti trideset života na poslu kojeg ne vole,
biti isto toliko u braku s osobom koju ne podnose i cijeli život glumiti sirotinju bez kinte,
nesvjesni da su siromasi u glavi.
Prošla sam i tu fazu „bez kinte“ i vraća se to glupavo uvjerenje jer je u ovom materijalnom svijetu
najveći izazov upravo to materijalno.
Tako neki ljudi cijeli život kukaju i žicaju, a ne pomiču se s mjesta
niti pokušavaju bilo što da bi zaradili, povećali si budžet.
Jednostavno su ograničeni u glavi da samo kukaju i žicaju,
a ljudi koji im daju neprestano i sami kukaju što im daju nesvjesni da ne žale njih, već sebe.
To se isto da lijepo odraditi jer čovjek je odgovoran
za svoj život i odluke pa ga tuđi život ne bi trebao dirati.
Ako ga već dira, pomogne i otpusti to čistog srca bez prigovaranja.
Tada zna da je pomogao toj osobi jer je potrebita i ne promišlja, ne razglaba, ne analizira dalje.
Sam čin pomaganja je svrha i ne traži daljnje analize.
Srce ne analizira, srce osjeća.
Nakon ovih redaka osvještavanja i pisanja nastade i post.
Pisali zbog drugih ili sebe, zbog čitanja, komentiranja, rasta, pada, učenja, kritiziranja,
pisanje je emocija koje izlazi iz nas.
Nema sumnje da sam i na ovaj način naučila puno o sebi, evoluirala.
Toliko da se ne osuđujem što god i kako god izašlo iz mene.
Sve sam to ja- razumijem i prihvaćam.
Veliko je to učenje do kojeg sam stigla,
a izazovi pristižu kroz ljude u suživotu s kojima se ne slažem u svemu,
ali razumijem ih i prihvaćam.
Ne očekujem ,kao nekada, da razmišljaju i budu poput mene jer sam baš ja „ispravna“.
Puštam ih na svom putu učenja i rasta i idem dalje po svom nepoznatom, neizvjesnom.
Svjesna sam da nisam kročila u to nepoznato i neizvjesno,
ne bih nikada došla do ovih spoznaja koje donose mir.
Miran utorak vam želim uz poruku da u svim svojim izborima izlazim kao pobjednik.
Ne očekujem da mi drugi uljepšaju život.
Već sam na tom poznatom bila.
Nije mi služilo.
"Egoist je onaj koji više misli na sebe, nego na mene."
pročitah neki dan i od srca se nasmijah.
Post je objavljen 23.05.2017. u 11:46 sati.