Ajme, beba se prehladila!
Prva je neki dan došla iz vrtića, zdrava, čila, vesela i dobra apetita.
I onda je odjednom povratila i zakurila na 38,5 pod pazuhom. Imamo i neki superturbocool moderni toplomjer kojeg prisloniš na čelo i izmjeri ti temperaturu warp brzinom ali Prva mu ne vjeruje. Moja mala žena je stara škola, pouzda se samo u onaj koji ide u dupe ili ispod pazuha. Ajde, barem je digitalni, nije onaj pretpotopni sa živom.
Pokupila je neku hiperbrzu verziju jesenske viroze. Sve skupa je trajalo malo više od 24 sata i sad je dobro. Nismo previše ni brinuli. A onda... tiha jeza svih novopečenih roditelja...
Druga je kihnula.
Ona šmrče!
Ajme, pobrala je virozu!
Prva je prvi put kihnula kad je imala čak 13 mjeseci pa nam je ovo - prehlada bebe od tada još nepuna tri mjeseca - bilo nešto sasvim novo.
Ali drugo dijete je ipak drugo dijete.
Opušteniji si.
Ne misliš da će umrijeti zato jer mu se začepio nos.
I ne juriš odmah pedijatru.
Nazvala sam telefonski. Zatražila upute.
- Ne morate dolaziti ako nema temperaturu veću od 38 u guzi. U međuvremenu dajte nešto za spuštanje temperature.
Da, bebama se temperatura mjeri tako da im toplomjer zabodete u guzu. Kad su mi prvi put to rekli, protrnula sam, duboko uvjerena da 'to' mora boljeti.
Na vršak toplomjera stavi se malo kremice i ne boli.
Ali postoji jedna ne baš simpatična nus-pojava: bebe to često potakne na kakanje. Druga tako, recimo, ima naviku ispaliti 'vodoskok', i to u trenutku dok joj je toplomjer zabijen u strateško mjesto.
Prvi put nisam znala.
Drugi put sam se skinula do grudnjaka.
Što da velim, lakše je oprati mene nego odjeću.
Ispalo je da ima graničnu temperaturu. Taman toliko da ne mora pedijatru. Nema smisla riskirati još goru zarazu u pedijatrijskoj čekaonici.
Strepila sam svaki put kad sam mjerila jer je meni uvijek djelovala kao da gori.
Govorili su mi, još dok sam bila trudna s Prvom, da ću bez frke moći shvatiti kad dijete ima temperaturu. Da je dovoljno samo popipati čelo ili trbuščić. Jer 'mame to kuže.'
E, pa ne znam jesam li ja retardirana mama ili netko pretjeruje, ali ja ne kužim. Kad mislim da mi dijete gori, ispadne da nema temperaturu, a kad mi se čini da je dijete OK, onda ima temperaturu. Nekad mi se, pak, čini da nije OK i fakat nije OK.
Nema pravila.
I zato ja mjerim.
Rekli su mi još da Drugoj ubrizgavam što više fiziološke otopine u nos, da se pročisti.
Ona baš time nije bila oduševljena, ali pomoglo je. Nosić se pročistio, i to dosta brzo.
Opasnost je prošla.
U međuvremenu se malo nervirala oko dojenja.
Cica u ustima, nos pun. Probajte vi disati.
Pomoglo je kad smo je usisali.
Da. Usisali.
Još kad je Prva bila beba, rekli su mi da je najučinkovitiji način vađenja šmrklji iz nosa bebi - usisavanje.
Faca koju sam u tom trenutku, neuka i neupućena, složila teško je opisiva riječima.
Da. Usisavanje. Usisavačem za pod. Onim od 1300 watta. Takav je barem ovaj moj.
Točnije rečeno, apsiratorom za nos kojeg kupite u ljekarni i onda ga prikačite na cijev od usisavača. Na najjače.
Ne, ne boli uopće.
Prva se na to do te mjere naviknula (prije nego je sama sebi naučila ispuhati nos maramicom) da je čak sama palila usisavač kad joj je zatrebalo.
Nevjerojatno dobar izum.
Brzo, bezbolno i nadasve učinkovito.
Druga je prodisala.
I potom odspavala ko nikad u životu.
Doslovno.
Prvi put je odvalila u komadu punih šest sati, i to u nabolje moguće vrijeme, između ponoći i šest ujutro.
Kako je viroza zakačila i mene, taj nenadani šestosatni odmor mi je savršeno odgovarao.
Pojavila se samo jedna malkice nezgodna nus-pojava koju sam, doduše, očekivala.
Ujutro je navalila na cicu ko da sutra ne postoji.
Ali dobar apetit je zdrav, zar ne?
I mlijeko iz mamine cike bilda imunitet.
Nastavila je cikiti u učestalijim razmacima, a ona pomalo zastrašujuća granična temperatura je pala u sigurnu zonu.
Dobro je. Izvukla se.
Oznake: prehlada, beba, hladnoća
28.09.2018. u 13:31 | 4 Komentara | Print | # | ^Je li mi kći dovoljno feministica?
Prva je prilično skromno dijete kad su materijalne želje u pitanju. Tako joj je jedna od najdražih igračaka koju ima plastični brodić kojeg sam joj svojedobno kupila u Konzumu za 11 kuna. Sa svojim 'Barkijem' igra se u kadi skoro svaki put kad se kupa, a prošle je godine putovao i s nama na more.
Kad nešto poželi, toga se drži.
Nije jedno od one djece koja se bacaju po podu u dućanu, dobiju igračku, a onda dođu kući i shvate da je zapravo nisu htjeli.
Ili one koja igračku odbace nakon dva dana.
Prva se s igračkama koje dobije igra mjesecima, s nekima čak i godinama. Često starije igračke integrira u igru s novijima.
Što se toga tiče, priznajem da je ona divno dijete. I isto tako priznajem da ja baš nemam previše s tim.
Jednostavno se takva rodila - zahvalna i skromna.
Kvragu, još ću početi vjerovati u horoskop i priče o racionalnim Jarcima...
Da, ona je Jarac. O njenoj epskoj tvrdoglavosti ćemo neki drugi put.
Trenutno želi dvije stvari, i zna će ih morati čekati 'kad mama i tata budu imali novca.'
Sirenu i blender.
Općenito od igračaka najviše voli one 'tipične za curice'.
Pribor za uljepšavanje.
Nakit.
Kuhinjski pribor.
Kalupiće za pečenje kolača.
Lutkice kojima glumi mamu.
- Ne misliš li da je previše spolno tipiziraš kroz igračke? - upitala me je jedna dušebrižnica ne tako davno.
- Ne mislim. Zapravo, uopće me nije briga - odgovorila sam.
Hereza.
Ženskom djetetu kupujem 'tipično ženske' igračke.
Nisam se ni trudila pojasniti da Prva također ima i 'tipično muške' igračke kao što su bager, kamion za prijevoz automobila i pet autića.
I da obožava te autiće.
I da bi se vrlo rado, da joj dozvolimo, igrala s muževim hobi-alatom za kućanske popravke.
Nda, sve su to 'muške' stvari, ne?
Da ne kažem da mi zapravo nije jasno po čemu bi, recimo, kuhinjski pribor bio 'tipično ženska 'igračka kad danas i muškarci kuhaju.
Kad su najveći svjetski kuhari muškarci.
No dobro...
Stvar je u tome da sam ja jedna zatucana, neprogresivna mama koja kad Prvoj kupuje igračke uopće ne razmišlja o tome jesu li to 'muške' ili 'ženske' igračke i jesu li dovoljno u duhu feminizma.
Kupim joj igračku jer znam da joj se sviđa.
Ako još kroz igru njome može nešto naučiti, tim bolje.
Evo, ti zloglasni kalupi za kolače koji je 'previše spolno tipiziraju' su joj pomogli da neki dan potpuno sama speče svoje prve čokoladne mafine.
Da. Potpuno sama. Ja sam joj samo čitala količine s vage.
I ispali su joj super. Davili smo se u njima naredna dva dana.
Ne opterećujem se udovoljavanjem spolnim ulogama, niti bježim od njih.
I ne namjeravam ni Prvoj ni Drugoj držati nekakva dosadna predavanja u feminizmu. Cveketati o tome kao se suvremena žena treba ponašati, i što treba raditi, a što ne.
Radije pokazujem primjerom.
Prva vidi mene kako kuham, ali jednako tako viđa i svog oca za štednjakom.
Tata vozi auto, ali jednako tako ga vozi i mama. I nije tata taj koji joj auto odveze na pumpu i kod mehaničara. Mama to radi sama.
I tako Prva vidi da će i ona jednog dana, ako bude željela, moći voziti svoj auto i da joj ne treba osoba s Y kromosomom da joj napuni benzin i odvede ga mehaničaru.
Promatra i upija ponašanje koje joj želimo usaditi kao 'normalno'.
Ona sama je, eto, ono što bi ljudi koji spolne uloge trpaju u ladice rekli 'tipično žensko'.
Jučer mi je čak rekla:
- Znaš, mama, ja sam dama.
- A što ti to znači da si dama? Što dama radi? -. upitala sam je.
- Časti pićem. - odgovorila je.
Dovoljno feministički?
Oznake: odgoj djece, feminizam, djevojačka
27.09.2018. u 10:57 | 2 Komentara | Print | # | ^Suvremena tehnologija nije neprijatelj
- Mama, slon je jaaaaako velik! - uskliknula je Prva.
- Točno. I što sve slon ima? - odgovorih joj.
- Kljove. Njima može ubosti.
- I što još?
- Surlu?
- A što radi njome?
- Surli vodu.
Eh, klinci i njihov krajnje logičan pristup jeziku...
Ovaj razgovor nije se vodio na nekom safariju u Africi. Nemamo mi love za to.
Nije se vodio ni u zoološkom vrtu. Zagrebački, koji nam je dostupan, ne drži slonove.
Prva je slona prvi put vidjela na televiziji, a potom na računalu. Da se držim savjeta ekstremnih protivnika korištenja suvremene tehnologije u dječjoj dobi, Prva bi eventualno imala priliku vidjeti kako slon izgleda na slici, ali ne bi mogla vidjeti video snimke u kojima slonovi hodaju, peru se svojim surlama ili pomažu mladunčetu ustati i uspeti se uz sklizak uspon, niti bi čula onaj specifičan zvuk 'trubljenja' slonovske surle.
Zahvaljujući suvremenoj tehnologiji sve je to imala priliku vidjeti i čuti. I danas zna da slon živi u mjestu koje zovemo Afrika.
21. je stoljeće. Računala, tableti, pametni telefoni i još pametniji televizori sastavni su dio našeg svijeta. Zato smatram besmislenima panične odlaske u ekstreme i apsolutne zabrane korištenja svih tih naprava djeci. Tako Prva, recimo, zna prelistati fotke na mom mobitelu i vući ikone prstom po tabletu. Odlično barata računalnim mišem i zna upaliti TV, otići na svoj dječji profil na Netflixu i odabrati si crtić. Svladavanje takvih vještina, koje uključuju baratanje suvremenom tehnologijom, gledam jednako kao i, na primjer, pranje staklenog ormara ili umućivanje jaja (prva zna uraditi jedno i drugo).
Sve je to neka vrsta znanja i dobrodošlo je.
Ono što kao mama mislim da nije dobrodošlo je korištenje suvremene tehnologije - ili bilo čega drugog - bez nadzora i neograničeno.
Postoji vrijeme za crtiće i računalne igrice (primjerene njenoj dobi) ali isto tako postoji (puno dulje!) vrijeme za biciklić, parkić, loptu, igre u pješčaniku, druženje s ekipom (izvan vremena rada vrtića) uživo...
Prva nije dijete koje će se fanatički prilijepiti uz računalo i odbiti samu pomisao izlaska na zrak i živog kontakta s vršnjacima. Razumije da u njenom životu ima prostora za jedno i drugo.
Isto tako, razumije da suvremena tehnologija nije tu samo zbog zabave već i kao sredstvo učenja - doduše, opet kroz zabavu. Ne mislim da je išta loše u spoznaji da je Prva, zahvaljujući Youtubeu, vidjela kako krava daje mlijeko.
Bilo je to negdje kad su joj bile dvije i pol godine. Vodili smo je na malu farmu nekih pedesetak kilometara od Zagreba. Čupavi pas mješanac, kokice, guske, zečevi, koze, praščići, dva, tri konja i - krave.
Približila im se bez straha i sve je bilo dobro dok jedna nije glasno zamukala.
A onda:
- Maaaaamaaaaaaaaaaa! - i udri u plač.
Nije više bilo šanse da dođe blizu krave.
Naravno, u takvim situacijama 'neće ti ništa' ne pomaže.
Pomogla je priča o tome kako je 'kravica dobra jer ti daje mlijeko' i - gore već spomenuti Youtube video. Dijete je lijepo vidjelo kako se muze krava i oduševilo se.
Problem s kravama je nestao.
Zahvaljujući suvremenoj tehnologiji.
Nemam namjeru ni njoj ni njenoj sestri braniti uporabu suvremene tehnologije iz još jednog krajnje prozaičnog razloga.
I sama je koristim.
Malo mi je licemjerno moralizirati djetetu da ne smije koristiti računalo, a vidi mene na njemu.
Ili da za nju nije dobro gledati TV, a vidi da ga ja gledam.
To mi otprilike dođe kao kad starci cvekeću svojoj kćerki tinejdžerici da ne smije pušiti, a onda pred njom zapale cigaretu.
Usput, ne pušim. Nikad nisam zapalila.
Sve u svemu, vjerujem da djecu treba odgajati primjerom.
Zato neću satima nepomično sjediti pred TV-om ili pred zaslonom računala.
Zato ću pojesti voće.
Zato ću u kvartovskom dućanu reći 'dobar dan' na dolasku i 'do viđenja' na odlasku.
Zato ću oprati ruke prije obroka.
Zato ću izaći i prošetati.
Zato ću otići na izlet u prirodu.
Djeca su kao spužvice. Sve upijaju, pa tako i naše ponašanje prema suvremenoj tehnologiji.
Samo umjereno i uz zdravu dozu nadzora (primjerenog dobi) i sve će biti u redu.
Oznake: odgoj djece, kompjuter, tehnologija
18.09.2018. u 21:33 | 1 Komentara | Print | # | ^Ja nisam supermama superdjeteta
Dok se još nisam razmnožila, išlo mi je na jetra kad drugi roditelji hvale svoju djecu postignućima koja sam smatrala trivijalnim.
Marko je naučio papati žlicom.
Maja je naučila kakati na tutu.
Sven sad zna reći 'r'.
Lara može brojiti do 10.
Filip zna držati telefonsku slušalicu i reći 'bok, bako'.
Eva može sama obuti cipele.
'Ma dajte molim vas, pa to su stvari koje svi kad tad svladaju, što je tu tako posebno?' svaki put bih pomislila i trudila se ne zakolutati očima.
Od kako se Prva rodila, više ne kolućem očima na takve stvari, iz vrlo jednostavnog razloga: i sama ih činim. Dobro, nisam se pretvorila u jednu od onih frikuša koje na Facebook dnevno stave petnaest fotografija govna svog djeteta u tuti i pišu komentare u stilu 'aaaaa, njegovo malo govaaaaance hešteg kakali smo' i nemam potrebu sa svijetom podijeliti baš svaki aspekt njenog osobnog napretka.
Ali da osjećam ponos zbog svakog njenog, pa čak i naoko trivijalnog, postignuća - osjećam. Ono što mi je prije bilo nezamislivo, sada mi je sasvim normalno. Zato sam, recimo, prije nekih mjesec dana cvala kad sam shvatila da se zna služiti nožem dok jede.
Dakle, da, ponosim se postignućima svog djeteta i razumijem da se i drugi ponose. I to mi je sad super.
Ono što mi nije super je kad neki svim silama nastoje svoje dijete prikazati kao nekakvog vunderkinda. Ili barem kao uspješnijeg od vašeg.
Vaše dijete zna koristiti nož dok jede.
Njihovo već nožem guli krumpire.
Vaše dijete zna pročitati skoro sva slova u abecedi.
Njihovo ih već i piše.
Vaše dijete može otpjevati hrpu dječjih pjesmica bez greške.
Nihovo rastura Stairway to Heaven.
Vaše dijete je naučilo nacrtati krug.
Njihovo je naučilo spojiti četiri kruga u znak za Audi i nacrtati auto oko njega.
Nije da mi smeta što je neko dijete (u bilo kojem aspektu) uspješnije od Prve. Ali ne razumijem potrebu za napuhavanjem dječjih postignuća da bi se nekog pokušalo impresionirati.
Otvoreno ću reći: Prva je verbalno vrlo napredna. Sa svoje tri i pol godine izražava se kao dijete od pet, šest. Ali ne mogu za sad reći da je ona nekakav wunderkind.
Da, zna glasom oponašati Vivaldijevo Proljeće (pobrala je to u Malim Einsteinima) ali ne mislim da je zato glazbeno čudo od djeteta.
Zna jako šutnuti loptu nogom ali nije da u njoj baš vidim budućeg Luku Modrića.
Voli slikati vodenim bojama ali u dobrom dijelu slučajeva to su neartikulirani oblici.
Zna brojiti do 20 ali s nekim slovima šteka... i unatoč tome što voli priče, ne pretrgava se da nauči čitati.
Ona je, bez sumnje, jedna vrlo pametna, šarmantna i simpatična djevojčica.
Obična djevojčica, ne dijete-čudo.
I meni je to u redu.
U redu će mi biti i ako jednog dana na površinu ispliva nekakav čudestan talent, u redu mi i ako se takvo što nikad ne pojavi.
Jedino što mi je važno je da je zdrava, sretna i voljena.
Nemam potrebu ni sebe prikazivati kao nekakvu supermamu koja bez frke uspjeva riješiti svaki odgojni problem i koja nikad ne izgubi živce.
Prva je, recimo, do savršenstva dovela svoje umijeće ignoriranja kad joj to odgovara. I da, nekad mi to užasno digne tlak.
Digne mi tlak i njena ubitačna tvrdoglavost.
Nemam pojma kako je natjerati pojesti neke stvari. Ponekad me zbedira kad je u vrtiću neka klopa oduševi, a doma je ne želi taknuti. Je, znam, svi su klinci takvi i u vrtiću podlegnu pritisku vršnjaka, al' opet...
Ne mislim da sa tri i pol treba znati čitati ali voljela bih da ima INTERESA za čitanje. Pokušavam raznim metodama ali, eto, za sad nisam uspješna.
I tako... ima dana kad nam ide sjajno, ima dana kad baš i ne ide.
Nema smisla praviti se da je uvijek sve dobro.
Jer ako ti progovoriš o problemima u roditeljstvu, progovorit će i druga mama.
Kad smo već kod toga, meni je mrak vrijeme koje s Prvom i Drugom provodim u parkiću preko puta naše zgrade. Tamo Druga provodi vrijeme na cici, a Prva se igra sa svojim frendicama iz vrtića. Mi mame i tate ih čuvamo i čavrljamo. Tema razgovora su, jasno, uglavnom djeca.
I onda svašta čujete.
I ako imate sreće da ste u društvu iskrenog, otvorenog roditelja shvatit ćete da niste jedini koji se nose s određenim problemima u odgoju.
Prva ne želi ići spavati, ne želi ni njihovo dijete.
Prva je tvrdoglava, tvrdoglava je i njihova.
Prva vrišti,vrišti i njihova.
I tako shvatite.
S vašom klinkom je sve u redu.
I s vama je sve u redu.
Niste potpuni fail kao roditelj.
Niste sami.
To je jedan od razloga i zašto sam pokrenula ovaj blog. Da pokažem da nismo svi supermame superdjece.
Ali i mi obične mame znamo voljeti.
U konačnici je djeci jedino to važno.
Oznake: odgoj djece, majka, talent
18.09.2018. u 20:38 | 5 Komentara | Print | # | ^Vrtić nije samo nužno zlo
Kad sam nekima rekla da će Prva ići u vrtić u ovih godinu dana koliko sam na porodiljskom s Drugom, neki su se zgrozili.
- Ajme, kako možeš?
- Ajme, zar ti nije žao jadnog djeteta?
- Pa bolje bi joj bilo da je stalno uz mamu!
- Ja to ne bih nikad učinila...
Nabijanje krivnje na najjače.
Da, Prva - kojoj su sada tri i pol godine - ide u vrtić unatoč tome što sam ja sada doma s njenom mlađom sestrom. Razlog?
Prvenstveno taj jer ona VOLI vrtić.
Prva, naime, nije jedno od one djece koje ujutro morate na silu navlačiti da bi prošlo kroz vrata vrtića i ne hvata mi se oko noge kad treba ući u svoju prostoriju. Štoviše, ona radosno utrčava u nju i veseli se svojim malim prijateljima i prijateljicama koje će tamo sresti.
Uskraćujući joj vrijeme u vrtiću uskratila bih joj vrijeme koje provodi sa svojom ekipom.
A ona je taman sad nekako, s tri godine, formirala svoju ekipu. Prije toga se više igraju jedni pored drugih nego zajedno u onom punom smislu zajedništva. Ima frendove i frendice tamo. Zabavlja se s njima. Da, lijepo je igrati se s mamom i tatom ali to nije isto kao igranje s vršnjacima. To su dvije potpuno različite razine odnosa, a čvrsto vjerujem da su djetetu koje se zdravo razvija jedna i druga potrebne.
U vrtiću se uči i hijerarhiji i nekom redu.Koliko god se kao roditelji trudimo unijeti nekakav red u njen život, Prva ne propušta priliku s vremena na vrijeme testirati naše granice.
Jer zna da može.
Zna da smo slabi na tu malu šarmericu.
I onda to koristi, barem u određenoj mjeri.
S tetom u vrtiću nema mrdanja. Ne baš po onom 'sirotište u romanu Charlesa Dickensa' sistemu ali činjenica je da ona mora hendlati 15 do 20 klinaca, nekad i više, i ne može si priuštiti nečije osobne kerefeke. A klinci međusobno utječu jedni na druge. Prva je tako zahvaljujući vrtiću usavršila mnoge stvari koje smo kod kuće samo uspjeli načeti.
Mirno sjediti za stolom.
Pristojno jesti.
Odnijeti svoj prljavi pribor za jelo od stola.
Odjenuti pidžamu za spavanje.
Obuti cipele.
Čekati u redu za neku igračku.
Uči i dijeliti.
Izboriti se za sebe.
Riješiti sukob u svoju korist.
Svega toga kod kuće nema. Barem ne u onoj mjeri u kojoj je to prisutno uz hrpu djece u vrtiću, pogotovo ne dok Druga malo ne odraste.
Da u vrtiću nije sretna, možda bih rekla 'kvragu sve, neka bude sa mnom doma.' Ali ona u vrtiću JEST sretna. Kad ostane doma jer ima virozu, prvih dan, dva je sretna 'jer je lijepo kod kuće s roditeljima', a onda već traži svoju ekipu.
Pred ekipom je važno sačuvati ugled. Zato me, kad je vodim u vrtić, drži za ruku, ali čim se približimo vratima zgrade, brzo je pušta. Prije rastanka mi daje pusu u obraz ali ja njoj smijem dati samo jednu, na brzaka, u vrh glave. Pitala sam ja neki dan zašto i malo je podbola komentarom da me se srami, a mala mustra mi je na to odgovorila:
- Ovdje nije zgodno.
Jer je ona sad 'velika'. 'Nije više beba'. Nda...
I da, postoji još jedan razlog zašto sad ide u vrtić, a kojeg pripadnici sve popularnijeg kulta majke mučenice smatraju ultimativnom herozom u odnosu majke i djeteta.
Želim se odmoriti.
Ajde, da se ne lažemo, ne odmaram se uopće. Tu je Druga, tu su kućanske obveze... Ali kad vas s dvije različite strane doziva dvoje djece, nije isto kao kad vas doziva samo jedno. I zato jutra provodim samo s Drugom.
Dojim je.
Mazim je.
Upoznajem je.
I savjest mi je mirna jer znam da Prva istovremeno tamo nekih tristotinjak metara dalje uživa i upoznaje svijet izvan granica svog doma.
Mali ptić polako širi krila i priprema se za svoj prvi let.
Oznake: vrtić
16.09.2018. u 11:47 | 11 Komentara | Print | # | ^Ajme, moramo pedijatru
Kad postanete mama, kad-tad ćete, htjeli ne htjeli, morati upoznati stričeka pedijatra. Ne računajući pedijatre u rodilištu, prvi susret s njim imat ćete kada vaša beba napuni mjesec dana, a oni daljnji bit će upriličeni u skladu s propisanim kalendarom cijepljenja i rasporedom sistematskih pregleda koje svako dijete mora proći.
I naravno, susretat ćete se s njime kad vam je dijete bolesno.
S Prvom se prvi takav susret, zbog njene bolesti, dogodio kad je imala ravno 13 mjeseci. Pozvali su nas iz vrtića i rekli 'ona vam ima temperaturu i jako joj curi nos. Molimo vas, dođite po nju.'
Da, kad tete u vrtiću skuže da s vašim djetetom nešto nije u redu pa još i ustanove da ima temperaturu, odmah vas zovu da ga pokupite. Zna to biti nezgodno ako hitno morate tražit izlaz s posla ali naravno da vam je najvažnije pomoći vlastitom djetetu koje se ne osjeća dobro. A vele i da nije fer da prenosi zarazu na druge klince. Mada, ruku na srce, većina virusa prenosi se na druge dok su još u latentnom stanju. Čitaj: 'dok još nitko ne zna da su tu jer nema simptoma.'
Nas su tako zvali iz vrtića nekoliko puta. U većini slučajeva bi već doma skužili da nije dobro. E sad, tu ima jedna fora ako vam dijete ide u vrtić.
Ako ih nazovete i kažete da vam je dijete bolesno, neće ga primiti natrag dok god ne donesete potvrdu pedijatra da je dijete ozdravilo.
A možda djetetu pedijatar uopće ne treba. Recimo, malo kiše i ima lagano povišenu temperaturu. Sami mu date nešto za snižavanje temperature, ispirete nos fiziološkom, dajete malo više tekućine... i vrlo lako moguće da ćete riješiti problem bez da pedijatra uopće vidite. E, ali spomenuli ste vrtiću da je bolesna pa sad nemate druge nego pedijatru.
Zato vam je bolje uopće ne zvati. Za odsutstvo djeteta kraće od tri dana ionako ne morate.
Naravno, nećete se zafrkavati i glumiti doktora Housea ako djetetu pedijatar stvarno treba.
Dok sam bila trudna s Prvom, punili su mi glavu raznim horor pričama o susretima djece i pedijatara.
O klincima koji bježe iz čekaonice.
O klincima koji se trzaju na sve strane dok ih mama, tata, medicinska sestra, baka, pas i pseća buha pridržavaju dok se očajnički otima doktoru koji pokušava pregledati mu grlo.
O pedijatrima koji dube na glavi i izvode kerefeke kako bi animirali dijete smrznuto od straha.
O plaču.
O vriskovima.
O strahu...
I zato sam lagano strepila kako će to izgledati.
Njeni susreti s pedijatrom prolaze sasvim dobro. Štoviše, ona čak VOLI ići pedijatru. Moja Prva vam je nešto poput stare seoske babe. Doktor je za nju neprikosnoveni autoritet.
On joj može pomoći da je manje boli, da manje kašlje, da prođe proljev...
On zna.
Nemam joj namjeru glorificirati bilo koga ali da mi takav njen stav odgovara stoji. Barem ne moram primjenjivati očajničku roditeljsku metodu potkupljivanja vlastitog djeteta kako bih ga natjerala da ode na pregled. Znate ono 'ako budeš dobra kod stričeka pedijatra, dobit ćeš novi set plastelina.' Ona pedijatru ide nasmijana.
I to je onaj dobar dio priče.
Loš dio priče je birokracija.
Ako ste zaposleni, a dijete vam zbog bolesti mora biti doma - a nemate baka servis ko što ga ja nemam - morate, jasno, s njim ostati doma. Majka ili otac, svejedno. Da bi opravdali izostanak s posla, morate firmi do kraja mjeseca dostaviti doznaku. Logično bi bilo da vam tu doznaku daje pedijatar, obzirom da ste doma zbog bolesti djeteta, a ne svoje vlastite.
Ali ne.
Po doznaku morate otići svom liječniku opće prakse.
Da, istina, on to izdaje VAMA ali ovo je 21. stoljeće. Čovjek bi očekivao da se u tom istom 21. stoljeću liječnici unutar jednog grada mogu virtualno umrežiti i da bi, u slučaju bolesti djeteta, pedijatar mogao roditelju koji ostaje s njim doma izdati doznaku i to nekako elektronskim putem dostaviti liječniku opće prakse roditelja koji će to dalje provesti u kakvoj već treba evidenciji.
Da ne bi.
Posebno je 'veselo' ako vam je dijete doma na prijelazu iz jednog mjeseca u drugi. Recimo, na prijelazu iz listopada u studeni. Onda po jednu doznaku morate ići krajem listopada, i odnijeti je u firmu, a po drugu idete u studenome, kada dijete ozdravi. Dakle, idete dva puta, s time da prvi put vučete sa sobom bolesno dijete. U čekaonicu vašeg liječnika opće prakse, prepunu bolesnih ljudi.
Živio hrvatski zdravstveni sustav.
Jedini način da ovom apsurdu s doznakom doskočite je da, kad vam je dijete doma bolesno, umjesto bolovanja uzmete godišnji. Ako imate mogućnost dogovoriti se s poslodavcem. Ako uopće imate sreće da vam poslodavaoc ne napravi frku jer ste doma i ne zaprijeti vam otkazom. Česta je to hrvatska realnost. U svakom slučaju, ako ste na godišnjem, ne morate se zafrkavati sa zdravstvenom birokracijom.
Zafrkavanje sa zdravstvenom birokracijom vam, doduše, ne gine ako morate dijete naručiti na neki specijalistički pregled. Zadnji takav primjer doživjela sam ovih dana kada sam Prvu pokušala naručiti za prvi oftalmološki pregled koji je u njenoj dobi obvezan. Dao nam pedijatar uputnicu na zadnjem sistematskom.
Kontaktirala sam Klaićevu, Sveti Duh i Vinogradsku.
Iz Klaićeve je odgovor stigao odmah. Rado će je primiti, ali prvi slobodan termin imaju tek u rujnu sljedeće godine.
Da, za godinu dana. Odbila sam.
Svetom Duhu je trebalo nekoliko dana da odgovore na upit, a onda su mi napisali da oni te preglede rade tek kad dijete napuni četiri godine i da im se ponovno javim nakon njenog četvrtog rođendana.
Haloooo, imam uputnicu SADA, i to ne zato jer sam je sama tražila već zato jer mi ju je pedijatar dao, a dao mi ju je SADA upravo zato da je SADA naručim da dobije termin iza svog četvrtog rođendana. Liste čekanja, haloooo...
Nije mi se dalo s njima natezati.
Iz Vinogradske su mi također odgovorili za nekoliko dana i ponudili mi termin krajem svibnja sljedeće godine.
Prihvatila sam.
Ajde, nije frka jer Prva fakat odlično vidi pa ne strepim da to moramo obaviti brzo.
Ne znam što bi bilo da nam JE frka. Onda bi vjerojatno iskeširali za privatnika.
U biti, kad je hrvatsko zdravstvo u pitanju, sretni ste kad možete iskeširati za privatnika.
Najsretniji ste, naravno, kad vam liječnik ne treba uopće.
S Prvom je po tom pitanju za sad prošlo dobro. Uobičajene virozice, pokoji proljev, jedan malo jače udaren nos...to je to.
Kako će biti s Drugom kad krene kupiti viroze koje će Prva nositi iz vrtića, vidjet ćemo.
To je priča koju ću vam ispričati kad za nju dođe vrijeme.
Oznake: odgoj djece, pedijatar, zdravstveni sustav
11.09.2018. u 13:26 | 1 Komentara | Print | # | ^Izazovi prvog i drugog porodiljskog
S Prvom sam provela doma, na porodiljskom, ravno 13 mjeseci. Zakonski obveznih 28 dana i onda još godinu dana njenog života, do isteka porodiljskog.
Rekli su mi da će mi vrijeme proletjeti poput munje.
Nisam vjerovala.
Bila sam u krivu.
Doista je proletjelo poput munje.
Prvo si u inicijalnom (pozitivnom) šoku jer ti dolazi iz guzice u glavu da si se zbilja uspjela razmnožiti. Da imaš dijete i da je to dijete tu, pored tebe, da se moraš brinuti o njemu, i da ćeš to morati raditi još neko vrijeme. Da to nije dosadna knjiga koju možeš odložiti sa strane ili loše proveden kulinarski eksperiment za kojim ćeš povući vodu u WC školjki.
Dijete. Sada i tu. Cijelo vrijeme. I traži cicu i promjenu pelene. Barem sedam, osam puta dnevno. Plus presvlačenje, maženje, higijena djeteta, osobna higijena, osobne nutritivne potrebe, održavanje stana... Dok se u svemu tome snađeš i dok sve posložiš prođe neko vrijeme. Ni ne okreneš se, a beba ti se od malene pinkice koja ne zna dizati glavu u trbušnom položaju pretvara u vragolanku koja puzi po stanu iznenađujuće velikom brzinom.
Pokretna je.
Uh, hoće li zabiti prste u utičnicu?
Hoće li uspjeti dosegnuti ladicu s noževima?
Hoće li razbiti tanjure?
Što ako ode iza televizora i tamo krene dirati kablove?
Jao, baca odjeću iz ormara u sobi!
Ajme, juha mi je išla preko...
Kad sam prvi put bila na porodiljskom, trebalo mi je neko vrijeme da se snađem. Da uskladim obveze koje imam prema Prvoj i one koje imam prema vlastitom domu i prema sebi samoj.
Nije uvijek išlo lako. Najteže mi je bilo isključiti čip u glavi koji je, od kako znam za sebe, govorio da sve moram obavljati po unaprijed ustaljenom, vrlo preciznom rasporedu i da jednu aktivnost ne smijem početi dok ne okončam onu prethodnu.
Da, ja sam dosadna osoba.
Ziheraš.
Ja planiram.
Procjenjujem vrijeme koje mi je potrebno za nešto uraditi.
I osjećam se dobro samo kad sam uljuljkana u sigurnost unaprijed ustaljenog protokola. Onog kojeg sam ja osmislila. Programirala na minutu.
Sve to palo je u vodu kad nam se pridružila Prva, unatoč tome što je se nikad nije moglo okarakterizirati kao zahtjevnu bebu, čak naprotiv. Vjerujem da bi mnogi poželjeli imati tako jednostavnu bebu kao što je bila ona. Razvoj je išao strogo po pe-esu, dojila se uglavnom u pravilnim razmacima, prijelaz na krutu hranu išao je frapantno jednostavno, nije odbijala namirnice, nije imala alergijsku reakciju ni na jednu, izbijanje zuba skoro pa nismo osjetili, nije imala grčeve, bez problema je spavala prvo u zipki na ljuljanje, a onda u kinderbetu...
A ipak, sama činjenica da je tu ipak je poremetila moj uljuljkani svijet. Kad me ljudi pitaju što mi je bio najveći izazov, odgovaram:
- Prihvatiti da su planovi tu da bi ti se život nasmijao u lice.
Prihvatiti da ću ručak morati početi kuhati u 9 ujutro, a ne u podne kako sam planirala.
Prihvatiti da ću dio tog ručak dovršiti do 9:15, da ću ga raditi u etapama i da će biti gotov negdje iza 16 sati.
Prihvatiti da ne mogu oprati sve prozore odjednom. Da će staklena stijena ostati oprana do pola i onda biti na čekanju.
Prihvatiti da će cvijeće na terasi biti zaliveno tek iza ponoći.
Prihvatiti da taj tjedan ne mogu frizeru ili dogovoriti redovan servis automobila.
Prihvatiti da mnogo toga neće biti onako kako bih htjela.
Da ću puno puta morati prekinuti to što radim. Odgoditi. Izmijeniti. Otkazati permanentno.
Kad ste planer i ziheraš u srcu, to vam je teško.
Ali s vremenom uspijete. Kad sam našla mir u glavi i shvatila da se stvari mogu raditi u etapama i da me malo improvizacije neće ubiti, krenulo je dobro i nestalo je unutarnje nervoze. U međuvremenu stečeno iskustvo s bebom također je pomoglo i tako je ostatak mog porodiljskog postao daleko lakši. Gušt, štoviše.
A onda je došlo vrijeme povratka na posao. Očekivala sam da će mi tu biti najteže ponovno se naviknuti na poslovne obveze od kojih sam bila oslobođena punih 13 mjeseci.
Opet sam se prevarila.
Za naviknuti se na to što od mene očekuju na poslu trebao mi je ravno jedan dan. Ušla sam u kolotečinu puno brže no što sam mislila.
Ono što je bio problem bilo je naviknuti se da stvari sada drukčije funkcioniraju - kod kuće.
Super je bilo to što sam ja napravila taj famozni klik u glavi koji je ubio naci-organizatora koji sve planira i što sam se navikla, sad kad imam bebu, raditi stvari u etapama, polako. E, ali kuhati ručak tako da ga počneš kuhati u devet, a završiš u četiri i prati staklenu stjenu u osam etapa možeš samo ako si cijeli dan doma.
A ja više nisam bila cijeli dan doma.
Ja na put do posla i nazad trošim oko sat i pol dnevno. A sad je i Prvu trebalo kupiti iz vrtića pa je i to oduzimalo vrijeme.
Odjednom sam došla u situaciju da za sve one kućanske obveze za koje sam prije imala, ajmo reći, 12-14 sati dnevno, sada imam svega dva, tri sata. S time da u to trebam uvrstiti i 'quality time's Prvom.
Ajmo, nađi u glavi novi 'klik'... Prihvati da jednostavno sve ne stigneš. I ne nerviraj se...
Uglavnom, dok sam ja to sve posložila, prvi porodiljni je prošao.
Sada sam na drugom. Ne treba biti genij da shvatite da je oko dvije klinke više posla nego oko jedne. Bez obzira na to, ovaj put je lakše. Ne samo što bolje znam što i kako treba raditi jer sam sve to već jednom prošla već imam i više vremena za sebe. Pa tako recimo pišem ovaj blog.
Kad se drugi put na porodiljnom, nekako se opustite i manje brinete o stvarima, u tome je kvaka. I zapravo vam je on divna prilika da popravite sve ono što ste uprskali prvi put.
Ili ste mislili da ste uprskali, a zapravo niste, samo ste se opterećivali glupostima.
Drugi put se manje opterećujete.
Divota.
Idem iskoristiti ovo vrijeme najbolje što mogu.
Oznake: porodiljni dopust
10.09.2018. u 13:26 | 1 Komentara | Print | # | ^Mlađa sekica
- Sigurno će ti biti ljubomorna. Na to možeš računati kao na 'dobar dan.'
Ove dvije rečenice imao mi je potrebu uputiti gotovo doslovno svatko, od kako sam javno obznanila da sam trudna s Drugom. Upućivali su mi je roditelji više djece, roditelji jednog djeteta pa čak i roditelji koji uopće nemaju djece ali oni, eto znaju, jer 'svi znaju da je ljubomora neizbježna' u slučaju rođenja drugog djeteta.
Tako sam se ja kao mama psihički pripremila na ljubomorne ispade svoje Prve, samo što nisam znala u kojem će se obliku oni manifestirati kad prinova dođe u kuću.
Dobra vijest: u njenoj ljubomori - za sada - nije bilo ni trunke agresije. Ni prema nama, ni prema Drugoj. Ni verbalne, ni fizičke. Da budem iskrena, unatoč fatalističkim upozorenjima, nisam ni očekivala. Dobro poznajem svoju Prvu. Tvrdoglava je ko magare ali nije agresivna. U suštini je dobroćudno dijete koje zazire od agresije.
Njena ljubomora se uglavnom manifestira kroz skretanje pažnje na sebe. Ako nam dođete u posjet kako bi vidjeli bebu, Prva će stati doslovno na metar ispred vas i odlučiti vam, glasnim brbljanjem, predstaviti sve svoje igračke.
Sve. Svoje. Igračke.
- I? Koliko Druga sad ima? - upitala me je susjeda neki dan.
- Evo, ravno dva mjeseca - odgovorila sam, a onda se ubacila Prva, obraćajući se izravno susjedi:
- Hej! Čekaj da ti pokažem moju plišanu kravu! Ovo mi je mama kupila! To je moja omiljena kravica. Ona je plišana i ne muče. Ja se bojim prave krave jer ona muče. I vidi! Ovo je moj plišani krokodil! Znaš, krokodil ti je jako opasan! On ima zube. Ali ovaj moj nije opasan. A ovo ti je moj pribor za uređivanje. To mi je kupila teta. Ja se volim uređivati. Onda imam lijepu frizuru i nokte. Idem ti pokazati i svoj češalj... Evo, vidi, to je moj češalj! Za moju kosu! Znaš, moram uskoro frizeru pa će mi rezati moju kosu. A ovo je moja kuhinja. Tu ja pravim ručak. Sad ću ti nešto skuhati...
Bla, bla, bla.
Bla, bla, bla.
Kad krene, ne gasi se. Sve samo da ti ne da priliku postaviti pitanje o njenoj mlađoj sestri.
Tako barem reagira kad shvati da nam je netko došao u posjet s izričitim ciljem da vidi Drugu.
Inače zbilja voli mlađu sekicu i dobra je prema njoj.
U nekoliko navrata pokušala ju je presvući, i moram priznati da se u tome pokazala uspješnijom no što sam ja mislila da će biti.
Voli je i maziti, kao i s njom vježbati dizanje glavice u položaju na trbuhu, a drago mi je i primijetiti da se u zadnje vrijeme sve češće njome javno ponosi. Doduše, predstavlja je na prilično osebujan način. Tako je neki dan, na terasi jednog restorana, odlučila predstaviti svoju sestru jednoj djevojčici koja je za stolom do našeg sjedila sa svojim roditeljima. To je izgledalo ovako:
- Moram ti pokazati našu bebu! Ovo je naša beba. Zove se Druga. Ona je jako malena i ona papa samo cicu. Ja sam velika i zato ja mogu hodati. A ovo je moja mama. Ona ima cicu koju daje Drugoj.
Da slučajno curica ne bi nešto krivo shvatila.
Općenito, kad je netko na ulici, u dućanu, na benzinskoj pumpi ili bilo kojem drugom javnom mjestu pita 'je li ti to sestra?', Prva ima neodoljivu potrebu reći da jest, da papa cicu i da ja imam tu 'cicu' koja je hrani. U očima moje djece ja sam sada Gospođa Cica. Da sutra osvojim Nobelovu nagradu, Oscara, Grammy i Velered Kralja Tomislava s lentom i Velikom Danicom ne bi bilo važno. Važno je da ja imam 'cicu'. I da njome hranim Drugu.
Prva je prava mala bistrica pa je brzo shvatila da samo novopečene majke imaju mlijeko u dojkama. Sada ima potrebu to znanje dijeliti i s ostalima pa je tako neki dan ušla u prepun kvartovski dućan i pred svima izustila:
- Ovo je moja mama. Ona ima cice u kojima je mlijeko za moju seku. Ja isto imam cice ali u njima nemam mlijeka. I moj tata ima cice ali u njima nema mlijeka jer je on dečko. On se zato ne smije šminkati, ali ja smijem.
Da slučajno ne bi netko ostao uskraćen za informaciju. Transparentnost je važna. A još je važnija sestrinska ljubav. Neka traje što dulje.
Oznake: sestre, curica, ljubomora
04.09.2018. u 13:11 | 3 Komentara | Print | # | ^