Leptir

utorak , 29.03.2016.

Negdje prije otprilike dvije godine,možda čak i u ovo neko vrijeme u jednom znakovitom trenutku postavljeno je pitanje da možete biti bilo koji kukac što biste bili?Moram priznat da mi ništa nije tada padalo na pamet,zapravo nisam niti razmišljala o tome i nakon tog kratkog intezivnog i znakovitog perioda mog života potpuno sam zaboravila.Sve do prošle nedilje kad je moja teta povukla istu temu.
Tog lijepog dana prije otprilike točno dvije godine,na Braču u onoj kući punoj neke kozmičke energije u društvu DSK-a i u društvu jedne njene srodne duše,a očito i moje djelomično.
Mislim koliko god da o tome ne razmišljam ili da to potiskujem ili čak i ignoriram.Činjenica je da su oboje bili bitni meni u tom trenutku,a očito i jedno drugome.To su činjenice koje ne možeš izbrisat.
Zva se Toni,mislim još uvik se zove,samo nismo u kontaktu.Toni kako je došao u moju svakodnevnicu tako je i otišao,nekako skupa s njom.Ipak i bio je tu zbog nje.Dok ja nisam znala koji bi kukac bila ili koja bi životinja bila,u što bi se eventualno jednog dana reinkarnirala Toni je htio biti leptir.Te nedjelje kad je teta postavila pitanje koji bismo kukakc bili,ja sam rekla leptir,onako iz glave,a onda sam se odjednom podsvjesno našla među onim sivim zidovima s pogledom na oluju što je divljala vani.
Toga dana pred ulazom u sobe stajao je leptir,nekoliko dana kasnije na Lastovu sam susrela istog leptira.Nikad nisam pomislila da bi ja mogla biti leptir.Nisan pomislila da bi leptir moga predstavljati mene i da je možda pretpostavka ipak više namjenjena meni,dok njemu samo predstavlja želju.U nedjelju negdje između torte i kave u onoj kući prepunoj toplih tonova kada sam shvatila da bi bila leptir,brat mi je reka kako ja i jesam pomalo nalik na leptira,tjedan dana stojim omotana u deku,a onda jedan dan nabacim šminku,sredim se i izađem među ljude.
Moram priznat da često proživljavam neke znakovite trenutke,neke podsjetnike prošlosti da sam na pravom putu ili da sam baš tu di bi tribala bit.
U jednom od mojih najdražih kafića radi konobar koji neodoljivo podsjeća na Deana.Ne samo izgledom,nego i gestom.
Svi ti ljudi oko mene s kojima se družim koji prolaze kroz ista sranja doma kao i ja,svi ti ljudi koji znaju ljude koji se ponašaju kao neki ljudi koje ja znam.Koji razmišljaju slično.
Život nikog ne čeka i sve se događa jer nam je namjenjeno.Kažu da nam život da onoliko koliko možemo nositi,ja bi pak rekla da nam život da onoliko koliko nam je potrebno da spakiramo kofere i odemo u nekom drugom smjeru.Onoliko koliko nam je potrebno da se odlučimo riskirati jer gore od trenutnog pakla ne može biti.
Kako sam došla do svog leptira,više ne znam ni sama,ali negdje u ove 3 godine gdje radim na sebi i stvarima koje volim i negdje između činjenice da više neman snage vratiti se na staro niti iman strpljenja život ravnodušno gledati kako prolazi pokraj mene.Negdje između spoznaje da će me bilo tko teško uvjeriti da mi je potreban u životu i činjenice da ću i sama teško prihvatiti potrebu za nekim u svom životu.Negdje piše da je to zbog činjenice da sam navikla sama kroz život.Ja pak mislim kako je više stvar činjenice da smo sami sebi najpametniji i teško prihvačamo činjenicu da bi nekom mogli biti bitniji od njega samoga ili da bi nam netko jednom mogao značiti više nego mi sebi sami.Zapravo uopće nije niti bitno više jer sve to nekako dođe na svoje.U jednom momentu svi mi moramo promjeniti putanju kretanja jer se i naši sateliti mijenjaju,a s njihovom izmjenom mijenja se i naš obzor.
Dolaze ljepša vremena i ne kažem to samo zbog sunca,nego zbog neke opće vibre koja vlada.Nije sve samo ovaj kaos koji živimo i zbog kojeg planiramo pakirati kofere,zbog kojeg se planiramo ne osvrtati jer nije hrabro ostati i gledati kako se svijet ruši nego natjerati taj svijet na poduzme nešto sam za sebe.To se neće dogoditi uz naš blagoslov ili zbog činjenice da mi gledamo izvan zidina spriječeni da djelujemo.Taj svijet koji nam se ruši pred očima jednog dana će nestati kao i sve drevne civilizacije,a mi ćemo se ili adaptirati sada na onaj koji tek slijedi ili ćemo nestati skupa s ovim koji se raspada.
Vrijeme je za težnju savršenstvu,tek kad dođemo dovoljno blizu ili pak to ostvarimo tek nam je onda vrijeme za kraj.


Komunizma se riješit ne mogu

nedjelja , 20.03.2016.

Znate kako uvijek kažem da iman plavu dušu i crveni karakter.Recite da san jugonostalgičatrka nije me baš briga.Zapravo priča i nema toliko veze samnom koliko se nekako slučajno poklopila s mojom.Prije koji dan otišla san kupit patike.Kupujen patike več neko vrijeme,ali nikako da ih kupim,jer dosad san imala samo starke i uvijek nosim starke znate one converse.Samo real thing.
Nisam si htjela kupit opet starke jer ipak sad radim i moram bit ozbiljna,treba mi neka patika cipela,što naravno nisam našla jer kad kupuješ patike svi ti prodaju patike koje izgledaju kao sportska obuća i nisu nimalo nalik na cipelu i ne samo to več su i u cilom spektru duginih boja što definitvno ne pridonosi ozbiljnosti svakodnevne upotrebe.Nisam više šiparica,sad san ozbiljna dizajnerica interijera ili ipak ne.
Naime nakon te bezciljne potrage i želje da si kupim patike koje svijetle u strahu da one addidas supersta supercolor ipak ne svijetle i nakon zaključka da savršene patike neću nači i da ću opet kupiti starke,ja uđem u dučan i dogodi se sljedeće.
Kupim si patike istog modela kao i starke samo brenda SOVIET.Upola jeftinije nego Conversice tako da si kupim odma dva para.Jedne žarko crvene kako i priliči brendu i mom crvenom karakteru i jedne bež jer eto invesitoru(čitaj baki) su se svidile.
Proučim malo priču o brendu koji san upravo kupila,iako inaće neman običaj proučavat,ali ipak teta mi je uvalila listič pa reko idem pročitat.SOVIET je priča o prijateljstvu između ruskog visoko pozicioniranog dužnosnika i talijanskog krojača koji mu je osobno šivao jeans hlaće.Rusa su ubili za vrime SSSR-a,a talijan je u čast svom prijatelju pokrenuo liniju odjeće imena SOVIET.
Na stranu sve strahote komunizma,ja sam uvik osjećala kako je zapravo to bio pokret temeljen na prijateljstvu i kako je bio neloša ideologija,ali kao i sve velike ideologije uzeo si je maha i otišao u pogrešnom smjeru.
Zaključak priče je da sam opet našla nešto što uistinu jesam ja.
Čudan je život,ne ideš za tim koliko te malih stvari definira kao široku sliku.

Faces of the angels

petak , 18.03.2016.

Večeras san bila na prvoj samostalnoj izložbi mladog splitskog fotografa Ivana Gudića.Za svoju prvu izložbu izabrao je najfantstičnije modele koje poznajem.Djecu s sindomom down.Dugo se nas dvoje sad već poznajemo.Ja sam dio priče već nekih 6 godina,a on nekih dvije.On je jedno divno poglavlje te male knjižice čuda.
Zapravo neman tu što puno reći osim da se treba doći vidjeti i osjetiti.Definitivno jedna od boljih izložbi na kojima sam bila.Jako posjećena i prepuna veselja,dobre glazbe i predivnih ljudi.Taj dečko svojim radom svijet čini boljim mjestom i na tome ću stati.
Tko ima vremena svakako neka posjeti izložbu do 28.ožujka u sveučilišnoj knjižnici u splitu,2.kat.
Uvijek volim te priče koje mijenjaju svijet.Koje mijenjaju način na koji gledate svijet oko sebe.Priče koje mijenaju perspektivu.
Ovo je samo jedna od njih.Svaki uspjeh,svako postignuče jedna je od tih piča.
Život je prekratak da bismo ga tratitli na išta osim na sreću.Potrebno je svakom od nas da radi ono što voli i da na taj način druge čini sretnima.
Kolegi kreativcu zaista želim ostvarenje ciljeva i snova putem kojim je krenuo.Želim to i svima vama koji ovo čitate.
Nedavno sam se susrela s činjenicom da ako ne odeš glavom kroz zid vjerojatno nečeš nikud stići ili bar nečeš stići tamo gdje si krenuo.Zapravo nespretno sam se izrazila.Ako ne riskiraš ne profitiraš,zvuči kako klišej,ali najbliže je onome što sam tila istaknuti.
Kreni za avanturom,jer dosada je bolest.Pregazi svoje granice i vidi koliko si uistinu spreman narasti,koliko si spreman evoluirati.Koliko si spreman pomaknuti okvire da proširiš obzore.
Sve je u promjeni.

Brzinski

srijeda , 16.03.2016.

Ne stignen ekipa,jednostavno ne stignem,ali nema veze,nećete mi zamirit.I do my best....
Radim na projektu,studiram,čuvam malu čimavicu i traumatiziram se.Svakim danom sam sve spremnija da ne budem majka.Ozbiljno,najozbiljnije.Uglavnom,da je dijete moje ne bi mi karakterno identično,a ta činjenica me istovremeno oduševljava i frustrira.Mislim da je najbliže ljubavi kako je opisujem.
Mala će bit umjetnica,ozbiljno van kažen,ekspert je za boje,jučer je izlila kantu duluxa po kamenim skalama.Ne triban vam opisivat kako je to prat polimernu boju.Sva srića pa je bila neka svijetlo žuta nijansa umisto štrunfastično plave koja je također bila na podu,ali imala je više sreće pa se nije prosula.
Štetu smo reducirali,nitko nije primjetio.Danas se opet volimo i život je predivan.
Kiša nam pada i ja nakon nekoliko dana konačno slušam nešto šta nije mica-maca i maša i medo.
Uglavnom,sutra faks,posla preko glave,kolega je konačno svatija da je nužno da se i on prilagodi situaciji i dopusti mi da se angažiram,jer tlocrtno dobro rješenje ne znači nužno i estetski prihvatljivo.Svi mi imamo talent,ali ukusi nam se razlikuju,a u konačnici moramo doći do najprihvatljivijeg rješenja.Uglavnom plavo stvorenje izometrije i dalje se redovito javlja,i traži da ga ne shvatim normalno pa da slučajno ne pomislim da nije normalan.Ponovo san objasnila da me normalno ne zanima i da je normalan to bi bilo jednostavno pogrešno.Neman više screensootova za prikazat,jer neke stvari ipak nisu za dijeliti sa svakim,ali zabavljam se,a to je najbitnije.
Obećavam da ću uskoro napisat pošteni post i da ću vas uskoro svih počet zvat da provjerim kako ste,trenutno ne stignem.
Love you

Welcome to the jungle

četvrtak , 10.03.2016.

Kad studirate i radite povremeno s ljudima s koji također rade,vaš dan otprilike izgleda ko kolodvor,jedni dođu drugi odu.
Moji sastanci nekako se ovih tjedana uvijek događaju oko 7 navečer pa onda isti potraju 2-3 sata.Da nisam prethodno rekla čime se bavin i da ljudi koji ovo čitaju ne znaju o čemuu je riječ komodno bi mogli zaključiti da se kurvam.
Šalu na stranu i moje kurvanjsko ponašanje da prodajem svoju uslugu i sastančim do 11 navečer.Osjećam se genijalno jer na današnji dan prije 4 godine napravila san svoju prvu skicu povezanu s dizajnom interijera,vrijeme tako brzo leti.Kad odvrtim film unatrag ko bi uopće pomislio da će interijer pobijediti tekstil koji je oduvijek bio moja jedina ljubav.
Život je predivan.Ali pustimo sentimentalnost i moj osjećaj nostalgije za djelovima duše.Evo vam nekoliko zabavnih činjenica.
P.Đinđer mi jučer u razgovoru kaže reci mi nešto dvosmisleno i ja joj vratim njenu izjavu koju san prethodno screenshootala jer ona nije skužila šta je rekla:


Druga zabavna činjenica je da kod internet komunikacije možete samo pretpostavljati pa onda ljude dovedete na smijeh kroz suze ili na suze kroz smijeh kako vam je draže.

Život je jedan i odmarat ćemo se kad umremo i neka san rekla da ovu rečenicu prepuštam drugome da je pripiše kao svoju ipak nečeš razbojniče.
Nekidan san gledala onu emisiju na tv-u di mladoženje organiziraju vjenčanja,a žene ne znaju ništa o tome i lik je napravija adrenalinsko vjenčanje.Skakali su padobranom,bacili su se bungy-jumpom....Ženska je bila prestavljena,ali zapravo facinirala me jedna njegova rečenica.
Nikad nečeš živjeti ako ne riskiraš.Stoga pokušavam riskirati.Koliko mi to moj razum dopušta,pokušavam ne razmišljati.
Opet imam toliko snage u sebi da pokušan pomicat svoje granice.
U zadnje vrime se često podsjetim na neke momente na neke glupe baze i kad odvrtim te situacije i podsjetnike shvatim da zapravo cijelo vrijeme sam išla u ovom smjeru iako nisam toga bila svjesna.Cijelo vrijeme sistem je gurao svoje,ali ja nisam mogla zarobiti sebe u tome.Sad kad je zvijer puštena iz kaveza imam dojam da je život đungla,a zapravo cijelo vrijeme je đungla,samo san ja bila u rešetkama.Zov divljine je napravio svoje.

Ponešto o ženama u mom životu

utorak , 08.03.2016.

Žene u mojoj okolini su fantastične.Počet ću od onih najbližih sebi,a to su moje obiteljske žene.Moje žene iz prvih redova oduvijek su se snalazile najbolje kako su znale i mogle.One su bile ratnice i još uvijek su ratnice.Ambiciozne i hrabre,prkose svakom izazovu i polako,ali sigurno se uspinju ka cilju unatoč vjetrovima koji bacaju unatrag.Tu borbu nosim u sebi od kad znam za sebe,to je nešto što sve mi nekako dijelimo.Jedna osobina svima nama svojstvena,nešto kao znak po kojem se raspoznajemo.Lagala bi kad bih rekla da su muškarci tu uvelike pomogli,a i ovo nije njihov dan pa nekako mi ne vrijedi uzdizati ih u visine.Kod nas muškarci su nekako uvijek otežavali ženama,a nekako one su se uvijek tome odlučno odupirale.Ne znam koja je razlika biti žena tu ili biti žena negdje tamo.Kako emancipacija teće u nekim drugim sredinama,u nekim drugim okolinama.U mom svemiru muškarci su uvijek nekakvo nužno zlo.Nije ovo hejt na muškarce,nego jednostavno smo takvo društvo.Gdje muškarci mogu činiti što požele bez iti malo truda i i dalje će biti cijenjeni.Žena koliko god da postigne i koliko god sa učini i dalje je samo žena,samo ona koja hoda pokraj njega gospodina kao dodatak.Malo koji muškarac će priznati da je njegova žena superiornija.Malo koji će priznat sebi,a još teže drugima da bi bez nje bio izgubljen.Malo tko će priznati da uopće ne bi funkcionirao niti ovo minimalno koliko funkcionira.Malo tko će joj ustupiti mjesto koje zaslužuje.Unatoć svemu tome one se opiru i prkose i ignoriraju taj neki sistem.Ignoriraju i hodaju ka svojem cilju,ne obazirući se.Oduvijek sam se divila onom trenutku kad žene eksplodiraju pa se svi njihovi sateliti odjednom smanje i uspore,dok se oluje ne stišaju.Izbjegavajući onaj prasak u strahu od raspada sistema.Ovisniji su o njima nego što si to žele priznati,ali dobar dio njih jednostavno nema dovoljno muda da je postavi na mjesto koje joj dolikuje,jer što će ljudi pričat da san ja papučar.Čudan je to sklop u glavi.Od kad znam za sebe,sve žene u mojoj okolini rade i zarađuju,majke su.Baka je mlada ostala udovica i sama je podigla dvije inzvaredne žene,dvije majke,a nakon njih podigla je još njihove tri cure uz njihovu pomoć ili su one podigle nas tri uz njezinu pomoć.Sada mi podižemo još jednu pomažući si međusobno.
Jutros sam dobila čestitku od svake od njih i poslala čestitku svakoj od njih.Muški se baš nisu trudili čestitati jer to je očito za pičke i pedere.Prva muška čestitka koju sam dobila danas došla je iz Zagreba,druga je došla s tulipanom u ruci osobno od mog učenika.
On je stariji čovjek i naučili su ga tako da svakoj ženi uvijek čestita.Ono što me iznenadilo je čestitka iz Zagreba koju zaista nisam očekivala.Nisan niti pomislila da bi mi mogla stići.Obično ti čestitaju ljudi koji su tu bliski.Listam danas društvene mreže i vidim žene si masovno čalju lijepe žene,masovno se vole,podržavaju i uvažavaju.Danas je dan kad ni jedna neće sasuti teške rijeći na drugu.
Posebne su žene u mom životu i moje prijateljice,pogotovo one bliske.Cure moje zaista vam želim da zadržite te ambicije,da zadržite te snove,taj optimizam i ljubav prema svemu.Razboritost i empatiju.Žene moje hvala vam što ste dio moje svakodnevnice makar ponekad naporne,makar vas ponekad ne kužin,makar sam vam ponekad naporna i dosadna.Zaista ste posebne svaka za sebe,da niste ne biste bile dio mene.Ne bi vas nosila svaki dan ispod kože.
Očekujem mnogo od vas,kao i od sebe i iskreno se nadam da ćemo skupa činiti nemoguće

Ima Bog i većih briga

nedjelja , 06.03.2016.

Jučer san prisustvovala jednom neobičnom momentu na ulici.Malena djevojčica možda 8-9 godina,zaustavlja čovjeka i pita ga oprostite imate li mobitel,on je zaobilazi kao da je prepreka na putu i odlazi bez da joj uputi riječ.Zastala sam i gledam je,malena djevojčica u odjeći za igranje vani sama.I pitam je zašto ti treba?Ona kaže treba mi da nazovem prijateljicu.I dam joj mobitel da nazove.
Lijepo mi je zahvalila i otišle smo svaka svojim putem.Zašto o ovome pričam.Sjećam se kad sam ja bila sasvim mala i u moje vrijeme smo se igrali na ulici bez mobitela,nitko se nije igrao u novoj odjeći niti je bilo potrebe za tim.Nisam majka,ali sjećam se razloga zašto sam dobila svoj prvi mobitel.Kad mi ga je mama dala u školu rekla mi je ovo ti je samo da mi se javiš ako nešto nije u redu.Živimo u svijetu gdje ništa nije u redu.Zaista svakim izlaskom riskiramo nešto.Svakim udisajem riskiramo nešto.Moglo se zaista nešto desiti i kada smo postali takvi ne ljudi da nam jedan poziv predstavlja problem.Jedan poziv djetetu da se javi kući da je živo i zdravo.Ili poziv prijateljici da se provjeri jel sve u redu i jel se nešto slučajno desilo putem,jer logično je da se zabrineš ako neko kasni.Svaki put se rugan najboljoj kad me nazove čin izađe iz kuće i još mi svako 5 minut javlja trenutnu lokaciju ko da pratim putovanje paketa priko stranice Hp-a.Nije da nan se žuri,ali ipak možeš srest nekoga,možeš izać malo kasnije iz kuće,može ti bus zakasnit,ide noć,brineš se,brinu se i roditelji,a tamo nekog stranca na ulici nije briga.Jer njemu se neda vadit mobitel.Možda san još uvijek pod dojmom ove priče o rođendanu i mami koja ne kupuje u H&M-u,jer prvo mi je palo na pamet pa tko to još danas nema mobitel,a onda san promotrila djevojčicu i vidila nešto što ne srećem često i zato sam zastala i dala joj neka nazove,za razliku od konjine koja ju je zaobišla,jer on je faca da pomogne malom djetetu.
Zaista djevojčici nije potreban mobitel,izašla je igrati se vani i čeka prijateljicu u već isprljanoj odjeći od igranja kao da je cijeli dan tu negdje na zraku. Tada je bilo divno biti dijete,zaista.Ja iako nisan imala priliku toliko dugo biti dijete ipak mi je bilo divno.Danas pak ne bi volila biti dijete i divim se nekoj djeci kako se spremno odupiru situaciji u kojoj odrastaju.Kako se oduprijeti konzumerizmu i snobizmu u svijetu gdje imaš ljude koji imaju i koji nemaju.Koji misle da vrijede zao jer imaju.
Odijelo ne čini čovjeka niti se poklonjenom konju gleda u zube.U cijeloj toj materiji zaboravili smo ono duhovno,ironično za jednu naciju koja je poznata po lizanju oltara i zazivanja Boga u svrhu svega što im ne paše.
Sjećam se jednog Badnjaka kad sam kod tetke bila u posjeti i pomogla joj spremat tučak za Božić.Kaže ona iden ja provat ovi pršut iako je post,kao ne bi se smilo.Ja sam tada rekla mislim da Bog ima večih briga na ovom svijet od činjenice da ti ne postiš.Zaista pored svih strahota,sigurna san da ne bere čovjek brigu oko toga ko na dan posta jede pršut.Mislim da ga više brinu zloba i licemjerje.

Addicted to you

subota , 05.03.2016.

Kako postajemo ovisni o nekim dobrim osjećajima.Nisam neki tip osobe koji od svega stvara navike,više volim vjerovati u prolaznost.Ne mogu uopće zamisliti kako bi izgledala ovisnost o nećemu.Jučer mi je upućena rečenica."Ti si ovisna o meni",da znam da je bila zajebancija i da to nema nikakve veze s stvarnosti,ali ipak.
Nije prvi put da se susrečem s nečim takvim,ne znan kako bi to nazvala,ali svakako ne mogu to zamisliti kao ovisnost.
Prošlo mi je kroz glavu,jesam li stvarno?Mada znam da nisam,nekako ti se crv sumnje zavuće pod kožu,jednako kao što ti se neki ljudi zavuku pod kožu.Da sutra nestanu realno ne bi se mnogo toga promjenilo,vjerojatno bi s vremenom i zaboravili,ali ipak osjećaj je ponekad tako dobar,tako sladak,tako sweet emotion,da jednostavno želiš barem malo svaki dan.Znan da u konačnici ipak zvuči kao ovisnost,ali ne mogu se zamislit kao ovisnika.Jer znam da teško stvaram navike,pa makar i one dobre.
Ako je svijetu lakše za prihvatiti onda neka bude,nek budem ovisna o tom osjećaju,o toj osobi,ali istina je puno dalje od toga,negdje je između iluzije i zajebancije na vlastiti račun ni blizu realna da postane navika.
Možda ipak samo ja to tako percipiram.Možda ipak malo previše volim taj osjećaj ugode koji cijela priča donosi sa sobom,možda i jesam pomalo ovisnik o dobrim momentima,ali što je s tom ovisnošću kad to sve jednog dana nestane.Kad ti razlozi za smjeh jednostavno presuše,ispare,jesam li onda u krizi ili dalje nastavljam ovaj pozitivan film,nosim li i dalje ovi sanjarski pogled u očima.
Ovisna o tebi ili samo o osjećaju koji budiš u meni.Vjerojatno neću ni znati dok sve ne završi,a nije još ni počelo.Zapravo niti ne djeluje stvarno jer je polurealno negdje na iluziji lebdi,negdje između sna i jave.I izgleda kao san i miriše na san,obojano je u boje sna,ali toliko prisutno da ipak ne može biti samo san,a toliko odsutno da nije ni blizu javi.Ovisna o iluziji bića.Zvući gotovo poetski i koliko god da se zajebajen sa tom činjenicom možda ipak sam stvorila naviku da eto svaki dan jednu rečenicu promozgam onako slučajno i neplanirano,jer kozmos je čudna stvar.Ma nek bude tako,kako ti se čini.Nek ti bude kako sanjaš.Nek ti bude kako se nadaš.Ovisno o tebi.Nek mi postane navika pa ako ikad zatreba proći ću kroz apstinecijsku krizu,neki ljudi su toga vrijedni.Barem mislim da jesu,barem se nadam da jesu.Nisi na mojoj listi poroka,svakako još nisi,ali bio bi lijep dodatak možda jednog dana,što da ne.

Ja svoje snove nekad i ostvarujem

petak , 04.03.2016.

Inaće baš i nemam običaj govorit ljudima laku noć,jer nekako mi je neosobno,ili je možda stvar navike.Kako god uvijek kažem lipo sanjaj.Nekako prije spavanja uvik vrijeme provodiš s nekim tko te može pripremiti na prijelaz iz užurbanog dana u neku mirnu zemlju snova.Možda samo ja to tako vidim.Nije toliko ni bitno.
"Ja svoje snove nekad i ostvarujem,ali to onda više nisu snovi."
"Snovi tome i služe."
Te dvi rečenice nekako su mi se urezale u podsvjest.Cijeli dan me prate.Možda ne toliko iz razloga u kojem kontekstu su izgovrene,jesu li rečene s nekom namjerom ili su pak dio neke spontane komunikacije.Ne toliko jer se nadopunjuju,koliko možda više zbog činjenice da sam zaboravila taj osjećaj.Zaboravila sam kako se to radi.Na dane vidim kako se ne snalazim u tom novom sistemu gdje te svi guraju da se samorealiziraš,jer sam prethodno došla iz sistema gdje su te svi kočili i stavljali u okvire.
Slažem se da svoje snove trebamo ostvarivati,ali istovremeno me prestravljuje činjenica u kojoj san dotiče javu.Java mi je previše okrutna,previše sjebana da bi bila dio sna.Ne znan kako bi objasnila što želim reći.Mislim da krenem crtat ne bi uspila vjerno prikazat ovaj kaos u mojoj glavi.Taj neki sudar uma i duše.Nema duhovnost previše veze s tim.To je više kao neki unutarnji sukob dvije ličnosti.One moje mirne strane,tolerantne,prilaogdljive i one moje divlje oluje,avanturističkog duha,s vjetom u kosi.
Cijelo jutro mi prolazi kroz glavu ta rečenica "Ja svoje snove nekad i ostvarujem"...Nekad,valja svi to radimo ponekad,valjda kao i što sanjamo ponekad.Nekad sam sanjala neke druge snove,sad ih se večine ni ne sjećam,danas sanjam ove trenutne,nekad ih volim,nekad se osjećam tako odlično u njima,a nekad me zamaraju.Zapravo snovi i nisu toliki problem,koliko je problem ta točka na obzoru gdje se sudaraju san i java.
Kad krenete ostvarivat snove,uvijek se u javi nađu neke distrakcije zato jer snovi su vaš svijet koji možete kontrolirati,stvarnost je mimosvijet.Stvarnost je korelacija svih svjetova svijeta.Teško je izbalansirati između toga,ali jedno je sigurno kao što sam već nekom meni jako bitnom rekla:"I stvarno bi voljela da ti se snovi ostvare,da se ne ostvaruju nekom drugom,da se moji snovi ostvare meni,ne nekom drugom."
Želim da ostvariš svoje snove onako kako ih ti sanjaš ponekad.Ako su ružni ne želim da ih ostvaruješ,nego dan dobre nastaviš sanjati.Život ionako dođe na svoje.Na nama je da budni sanjamo,da imamo razloga ići naprijed.
Znaš ja svoje snove ponekad i ostvarim pa više nisu snovi.Možda bi trebala i ja krenuti.

Leksikon

srijeda , 02.03.2016.

Zanemarit ću priču poludjele dadilje iz moskve koja je u ime Alaha odrubila glavu četverogodišnjoj djevojčici jer nažalost tu ne mogu puno napraviti.Svi ćemo se složit da je to okrutan čin i da takve stvari treba osuđivati.
Osvrnit ću se na jednu još užasniju priču.Zašto užasniju?Teta dadilja iz Moskve je vjerojatno bolesna žena i psihički rastrojena.
Ova druga priča društveno je užasnija,jer znate da je osoba pri zdravoj pameti i da upravlja svojim umom i razumom,za razliku bolesne žene koja ubija nevinu dječicu u ime Alaha.
Dakle,priča je po internetima,ja san je čula od blogerice Andree Andrassy.Priča o jednoj mami iz Rijeke.Uglavnom nije to samo priča o mami ili o konfliktu između dvije mame.To je priča o lošem utjecaju društvenih čimbenika na pojedince.
Da sad ponovo po ko zna koji put tu priču ne prepričavam jer možete je naći bilogdje na netu,samo ću ukratko rezimirati.
Bio je rođendan jednoj djevojčici i pozvani su njeni prijatelji i djevojčice su malene,drugi razred osnovne.Mama malene Zare je Ivi kupila leksikon i poklon bon H&M od 200 kn.Ivina mama je vratila poklon uz objašnjenje da njena kći to nije tražila te da se ona školovala i da stoga ne ulazi u taj dučan.Koliko je to za svaku uvredu već je Andrea ispisala u svome tekstu,stoga joj se zahvaljujem na ovakvim pričama.Jer ne dopušta da ostanu zaboravljene i što se trudi učiniti svijet boljim mjestom.
Nisam moralist,ali ipak ponešto znam o djeci,iako nemam vlastitu.Iz mog skromnog iskustva u radu s djecom i talentu da radim s istima znam barem jedno,a to je da djeca uće po modelu.Ono što vide to kopiraju.Ne samo od roditelja,već i od vršnjaka.
Mnogo je priči poput ove koje si uzmu maha.Sjećam se kad sam bila mala,mislim da je to bio možda 5 razred.Primala sam tada jako tešku terapiju i prolazila kroz jedan teški period na kraju terapija nije uklonila bolest,ali učinila je neto drugo.
Tada san prvi put naučila da se ne mogu osloniti na nikoga osim na sebe,tada san naučila da će te ljudi povrijediti samo zato jer mogu i naučila sam da unatoč svemu tome trebaš ići naprijed.Uglavnom u tom momentu bio je tu jedan dečko u mom životu.Nije mi bio dečko,bio je netko kome san ponudila ruku da ga dignem iz ponora,da bi on mene kasnije u isti bacio.
Bio je netko kome sam zaista htjela biti prijatelj i tko je to znao dobro iskoristit i još bolje okrenit protiv mene. Nije bilo dovoljno što je on bio loš i dominantan,još gora je činjenica da je 15 ljudi uspio natjerati da se ponašaju jednako poput njega.1:15 nije baš najbolja formula za opstati.
Slična je priča i ove dvije djevojčice.Netko se isprječio između njih i posijao sjeme razdora.Netko je nekog okarakterizirao kao manje vrijednog.Nije on bio vrijedniji od mene jer je imao bogatu obitelj,niti je vrijedio više jer je brzo skupio ekipu na svoju stranu.On je bio uništeno dijete s psihičkim problemima,bolestan dječak,a kako sam ja bolest poznavala od svoje 5-te godine ja san ga mogla razumjeti.Samo zbog moje bolesti mene nitko nije osuđivao jer ona je bila fizička,mene su prije žalili.Njegova je pak bila psihička to je pak za osudu.
Društvo nas pogrešno ući,jesu li krivci pojedini roditelji,sustav obrazovanja ili vršnjački odgoj teško je reći.Kako je moguće da jedna tako odrasla i školovana osoba ne zna osnove lijepog ponašanja.
Ne treba mnogo,ali ipak hvala,izvoli,niste trebali....Ne sjećam se kada sam ikada ikom rekla da mi kupi poklon i čak kad me pitaju kažem ne trebate ništa,samo dođite i zabavite se.Sjećam se svog prošlog rođendana,pozvala sam ekipu na pizzu družili smo se i zabavili.Nisan dobila poklon,nisam ga ni tražila,vidili smo se nakon dugo vremena,jer zbog obaveza nitko od nas nema vremena da se nalazimo ko prije.Prijatelji mi uvijek redovito fulaju poklon kad ga kupuju,jer večina ljudi kupuje poklone prema svojim ukusima,ali to uvijek nađe neko svoje mjesto u mojim pohranama.Da možda nikada neću koristit taj parfem ili nikada neću nanit tu šminku na sebe,možda nikad neću stavit naušnice na uši ili ogrlicu oko vrata,ali uvijek će imati svoje mjesto među mojim stvarima i uvijek kad to pogledam reć ću ovo mi je kupio taj i taj,za tu i tu priliku.
Tužno je da jedna majka svoje dijete ući da bude materijalista i da ljude koji imaju manje smatra manje vrijednima.Neću vrijeđati,ali djecu ne možete naučiti kad odrastu,morate to dok su mali.Početi iz doma,preko obrazovnih institucija.Svijet ne možete promjeniti na bolje,ako svoju djecu ne naučite kako bi bolji svijet trebao izgledati da bi ga oni znali izgraditi.

Samo kratko...BMK

utorak , 01.03.2016.

Već san van pričala koliko je genijalan film Parfumer.Sinoć san ga preporučila jednom liku da ga pogleda.Znala san koliko će mu se svidit,jer pomalo se pali na sex i nasilje,ali nisam se nadala reakciji koja je usljedila.
Još manje san se nadala da ću još brutalnije odgovorit čovjeku.Sad sam malo u dilemi jesam li pretjerala,ali u mom slučaju go high or not go at all.


Inaće je dan bio jako produktivan,čak ima šanse da večeras i pogledan Spotlight po preporuci.
Ovih dana kiša je padala neodlučno.Vrime je ni vamo ni tamo i svi su nekako sivi,a ja se osjećam totalno zakon.Mislim meni je sve super,sve mi je vani divno i krasno i izgleda super.Čak me svako toliko uvati neka toplina oko srca,ne znan.Jel prolazin kroz neku krizu ili?
Odjednom me nije briga šta ko ima reć i ko zbog čega paničari.Sve mi to zvuči pretjerano i ludo.Zašto ljudi uvijek kompliciraju.Zašto na primjer ne mogu bit jednostavni i pustit da ih vitar nosi.Jučer je tako jako puhalo da san ciljano otišla na plažu da me digne u zrak.Zašto si ljudi ne dopuštaju tu radost.Nego se zakače za jedan stup i drže a se dok ih ne odnese skupa s njim.
Nadam se da svi skupa napredujemo u nekom boljem smjeru.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>