Leptir

utorak , 29.03.2016.

Negdje prije otprilike dvije godine,možda čak i u ovo neko vrijeme u jednom znakovitom trenutku postavljeno je pitanje da možete biti bilo koji kukac što biste bili?Moram priznat da mi ništa nije tada padalo na pamet,zapravo nisam niti razmišljala o tome i nakon tog kratkog intezivnog i znakovitog perioda mog života potpuno sam zaboravila.Sve do prošle nedilje kad je moja teta povukla istu temu.
Tog lijepog dana prije otprilike točno dvije godine,na Braču u onoj kući punoj neke kozmičke energije u društvu DSK-a i u društvu jedne njene srodne duše,a očito i moje djelomično.
Mislim koliko god da o tome ne razmišljam ili da to potiskujem ili čak i ignoriram.Činjenica je da su oboje bili bitni meni u tom trenutku,a očito i jedno drugome.To su činjenice koje ne možeš izbrisat.
Zva se Toni,mislim još uvik se zove,samo nismo u kontaktu.Toni kako je došao u moju svakodnevnicu tako je i otišao,nekako skupa s njom.Ipak i bio je tu zbog nje.Dok ja nisam znala koji bi kukac bila ili koja bi životinja bila,u što bi se eventualno jednog dana reinkarnirala Toni je htio biti leptir.Te nedjelje kad je teta postavila pitanje koji bismo kukakc bili,ja sam rekla leptir,onako iz glave,a onda sam se odjednom podsvjesno našla među onim sivim zidovima s pogledom na oluju što je divljala vani.
Toga dana pred ulazom u sobe stajao je leptir,nekoliko dana kasnije na Lastovu sam susrela istog leptira.Nikad nisam pomislila da bi ja mogla biti leptir.Nisan pomislila da bi leptir moga predstavljati mene i da je možda pretpostavka ipak više namjenjena meni,dok njemu samo predstavlja želju.U nedjelju negdje između torte i kave u onoj kući prepunoj toplih tonova kada sam shvatila da bi bila leptir,brat mi je reka kako ja i jesam pomalo nalik na leptira,tjedan dana stojim omotana u deku,a onda jedan dan nabacim šminku,sredim se i izađem među ljude.
Moram priznat da često proživljavam neke znakovite trenutke,neke podsjetnike prošlosti da sam na pravom putu ili da sam baš tu di bi tribala bit.
U jednom od mojih najdražih kafića radi konobar koji neodoljivo podsjeća na Deana.Ne samo izgledom,nego i gestom.
Svi ti ljudi oko mene s kojima se družim koji prolaze kroz ista sranja doma kao i ja,svi ti ljudi koji znaju ljude koji se ponašaju kao neki ljudi koje ja znam.Koji razmišljaju slično.
Život nikog ne čeka i sve se događa jer nam je namjenjeno.Kažu da nam život da onoliko koliko možemo nositi,ja bi pak rekla da nam život da onoliko koliko nam je potrebno da spakiramo kofere i odemo u nekom drugom smjeru.Onoliko koliko nam je potrebno da se odlučimo riskirati jer gore od trenutnog pakla ne može biti.
Kako sam došla do svog leptira,više ne znam ni sama,ali negdje u ove 3 godine gdje radim na sebi i stvarima koje volim i negdje između činjenice da više neman snage vratiti se na staro niti iman strpljenja život ravnodušno gledati kako prolazi pokraj mene.Negdje između spoznaje da će me bilo tko teško uvjeriti da mi je potreban u životu i činjenice da ću i sama teško prihvatiti potrebu za nekim u svom životu.Negdje piše da je to zbog činjenice da sam navikla sama kroz život.Ja pak mislim kako je više stvar činjenice da smo sami sebi najpametniji i teško prihvačamo činjenicu da bi nekom mogli biti bitniji od njega samoga ili da bi nam netko jednom mogao značiti više nego mi sebi sami.Zapravo uopće nije niti bitno više jer sve to nekako dođe na svoje.U jednom momentu svi mi moramo promjeniti putanju kretanja jer se i naši sateliti mijenjaju,a s njihovom izmjenom mijenja se i naš obzor.
Dolaze ljepša vremena i ne kažem to samo zbog sunca,nego zbog neke opće vibre koja vlada.Nije sve samo ovaj kaos koji živimo i zbog kojeg planiramo pakirati kofere,zbog kojeg se planiramo ne osvrtati jer nije hrabro ostati i gledati kako se svijet ruši nego natjerati taj svijet na poduzme nešto sam za sebe.To se neće dogoditi uz naš blagoslov ili zbog činjenice da mi gledamo izvan zidina spriječeni da djelujemo.Taj svijet koji nam se ruši pred očima jednog dana će nestati kao i sve drevne civilizacije,a mi ćemo se ili adaptirati sada na onaj koji tek slijedi ili ćemo nestati skupa s ovim koji se raspada.
Vrijeme je za težnju savršenstvu,tek kad dođemo dovoljno blizu ili pak to ostvarimo tek nam je onda vrijeme za kraj.