Ima Bog i većih briga

nedjelja , 06.03.2016.

Jučer san prisustvovala jednom neobičnom momentu na ulici.Malena djevojčica možda 8-9 godina,zaustavlja čovjeka i pita ga oprostite imate li mobitel,on je zaobilazi kao da je prepreka na putu i odlazi bez da joj uputi riječ.Zastala sam i gledam je,malena djevojčica u odjeći za igranje vani sama.I pitam je zašto ti treba?Ona kaže treba mi da nazovem prijateljicu.I dam joj mobitel da nazove.
Lijepo mi je zahvalila i otišle smo svaka svojim putem.Zašto o ovome pričam.Sjećam se kad sam ja bila sasvim mala i u moje vrijeme smo se igrali na ulici bez mobitela,nitko se nije igrao u novoj odjeći niti je bilo potrebe za tim.Nisam majka,ali sjećam se razloga zašto sam dobila svoj prvi mobitel.Kad mi ga je mama dala u školu rekla mi je ovo ti je samo da mi se javiš ako nešto nije u redu.Živimo u svijetu gdje ništa nije u redu.Zaista svakim izlaskom riskiramo nešto.Svakim udisajem riskiramo nešto.Moglo se zaista nešto desiti i kada smo postali takvi ne ljudi da nam jedan poziv predstavlja problem.Jedan poziv djetetu da se javi kući da je živo i zdravo.Ili poziv prijateljici da se provjeri jel sve u redu i jel se nešto slučajno desilo putem,jer logično je da se zabrineš ako neko kasni.Svaki put se rugan najboljoj kad me nazove čin izađe iz kuće i još mi svako 5 minut javlja trenutnu lokaciju ko da pratim putovanje paketa priko stranice Hp-a.Nije da nan se žuri,ali ipak možeš srest nekoga,možeš izać malo kasnije iz kuće,može ti bus zakasnit,ide noć,brineš se,brinu se i roditelji,a tamo nekog stranca na ulici nije briga.Jer njemu se neda vadit mobitel.Možda san još uvijek pod dojmom ove priče o rođendanu i mami koja ne kupuje u H&M-u,jer prvo mi je palo na pamet pa tko to još danas nema mobitel,a onda san promotrila djevojčicu i vidila nešto što ne srećem često i zato sam zastala i dala joj neka nazove,za razliku od konjine koja ju je zaobišla,jer on je faca da pomogne malom djetetu.
Zaista djevojčici nije potreban mobitel,izašla je igrati se vani i čeka prijateljicu u već isprljanoj odjeći od igranja kao da je cijeli dan tu negdje na zraku. Tada je bilo divno biti dijete,zaista.Ja iako nisan imala priliku toliko dugo biti dijete ipak mi je bilo divno.Danas pak ne bi volila biti dijete i divim se nekoj djeci kako se spremno odupiru situaciji u kojoj odrastaju.Kako se oduprijeti konzumerizmu i snobizmu u svijetu gdje imaš ljude koji imaju i koji nemaju.Koji misle da vrijede zao jer imaju.
Odijelo ne čini čovjeka niti se poklonjenom konju gleda u zube.U cijeloj toj materiji zaboravili smo ono duhovno,ironično za jednu naciju koja je poznata po lizanju oltara i zazivanja Boga u svrhu svega što im ne paše.
Sjećam se jednog Badnjaka kad sam kod tetke bila u posjeti i pomogla joj spremat tučak za Božić.Kaže ona iden ja provat ovi pršut iako je post,kao ne bi se smilo.Ja sam tada rekla mislim da Bog ima večih briga na ovom svijet od činjenice da ti ne postiš.Zaista pored svih strahota,sigurna san da ne bere čovjek brigu oko toga ko na dan posta jede pršut.Mislim da ga više brinu zloba i licemjerje.