Leksikon

srijeda , 02.03.2016.

Zanemarit ću priču poludjele dadilje iz moskve koja je u ime Alaha odrubila glavu četverogodišnjoj djevojčici jer nažalost tu ne mogu puno napraviti.Svi ćemo se složit da je to okrutan čin i da takve stvari treba osuđivati.
Osvrnit ću se na jednu još užasniju priču.Zašto užasniju?Teta dadilja iz Moskve je vjerojatno bolesna žena i psihički rastrojena.
Ova druga priča društveno je užasnija,jer znate da je osoba pri zdravoj pameti i da upravlja svojim umom i razumom,za razliku bolesne žene koja ubija nevinu dječicu u ime Alaha.
Dakle,priča je po internetima,ja san je čula od blogerice Andree Andrassy.Priča o jednoj mami iz Rijeke.Uglavnom nije to samo priča o mami ili o konfliktu između dvije mame.To je priča o lošem utjecaju društvenih čimbenika na pojedince.
Da sad ponovo po ko zna koji put tu priču ne prepričavam jer možete je naći bilogdje na netu,samo ću ukratko rezimirati.
Bio je rođendan jednoj djevojčici i pozvani su njeni prijatelji i djevojčice su malene,drugi razred osnovne.Mama malene Zare je Ivi kupila leksikon i poklon bon H&M od 200 kn.Ivina mama je vratila poklon uz objašnjenje da njena kći to nije tražila te da se ona školovala i da stoga ne ulazi u taj dučan.Koliko je to za svaku uvredu već je Andrea ispisala u svome tekstu,stoga joj se zahvaljujem na ovakvim pričama.Jer ne dopušta da ostanu zaboravljene i što se trudi učiniti svijet boljim mjestom.
Nisam moralist,ali ipak ponešto znam o djeci,iako nemam vlastitu.Iz mog skromnog iskustva u radu s djecom i talentu da radim s istima znam barem jedno,a to je da djeca uće po modelu.Ono što vide to kopiraju.Ne samo od roditelja,već i od vršnjaka.
Mnogo je priči poput ove koje si uzmu maha.Sjećam se kad sam bila mala,mislim da je to bio možda 5 razred.Primala sam tada jako tešku terapiju i prolazila kroz jedan teški period na kraju terapija nije uklonila bolest,ali učinila je neto drugo.
Tada san prvi put naučila da se ne mogu osloniti na nikoga osim na sebe,tada san naučila da će te ljudi povrijediti samo zato jer mogu i naučila sam da unatoč svemu tome trebaš ići naprijed.Uglavnom u tom momentu bio je tu jedan dečko u mom životu.Nije mi bio dečko,bio je netko kome san ponudila ruku da ga dignem iz ponora,da bi on mene kasnije u isti bacio.
Bio je netko kome sam zaista htjela biti prijatelj i tko je to znao dobro iskoristit i još bolje okrenit protiv mene. Nije bilo dovoljno što je on bio loš i dominantan,još gora je činjenica da je 15 ljudi uspio natjerati da se ponašaju jednako poput njega.1:15 nije baš najbolja formula za opstati.
Slična je priča i ove dvije djevojčice.Netko se isprječio između njih i posijao sjeme razdora.Netko je nekog okarakterizirao kao manje vrijednog.Nije on bio vrijedniji od mene jer je imao bogatu obitelj,niti je vrijedio više jer je brzo skupio ekipu na svoju stranu.On je bio uništeno dijete s psihičkim problemima,bolestan dječak,a kako sam ja bolest poznavala od svoje 5-te godine ja san ga mogla razumjeti.Samo zbog moje bolesti mene nitko nije osuđivao jer ona je bila fizička,mene su prije žalili.Njegova je pak bila psihička to je pak za osudu.
Društvo nas pogrešno ući,jesu li krivci pojedini roditelji,sustav obrazovanja ili vršnjački odgoj teško je reći.Kako je moguće da jedna tako odrasla i školovana osoba ne zna osnove lijepog ponašanja.
Ne treba mnogo,ali ipak hvala,izvoli,niste trebali....Ne sjećam se kada sam ikada ikom rekla da mi kupi poklon i čak kad me pitaju kažem ne trebate ništa,samo dođite i zabavite se.Sjećam se svog prošlog rođendana,pozvala sam ekipu na pizzu družili smo se i zabavili.Nisan dobila poklon,nisam ga ni tražila,vidili smo se nakon dugo vremena,jer zbog obaveza nitko od nas nema vremena da se nalazimo ko prije.Prijatelji mi uvijek redovito fulaju poklon kad ga kupuju,jer večina ljudi kupuje poklone prema svojim ukusima,ali to uvijek nađe neko svoje mjesto u mojim pohranama.Da možda nikada neću koristit taj parfem ili nikada neću nanit tu šminku na sebe,možda nikad neću stavit naušnice na uši ili ogrlicu oko vrata,ali uvijek će imati svoje mjesto među mojim stvarima i uvijek kad to pogledam reć ću ovo mi je kupio taj i taj,za tu i tu priliku.
Tužno je da jedna majka svoje dijete ući da bude materijalista i da ljude koji imaju manje smatra manje vrijednima.Neću vrijeđati,ali djecu ne možete naučiti kad odrastu,morate to dok su mali.Početi iz doma,preko obrazovnih institucija.Svijet ne možete promjeniti na bolje,ako svoju djecu ne naučite kako bi bolji svijet trebao izgledati da bi ga oni znali izgraditi.