Pull the knife from my back...

Kada još jednom dobro razmislim
I kada zbrojim sve
Opet shvatim nisam stigao previše daleko od nje
I što mi vrijedi uvijek birati
Ceste najlakše
Kada svako malo opet vratim se
Na put od kupine

A prolaze mi godine
Jedna za drugom u tren
Jos korak sam do istine
Da bit ću zauvijek njen

Zauvijek njen....

I znam da ti ćeš se potruditi
I učinit ćeš sve
Da me pokušaš probuditi
I vezati za sebe
Al` samo jedno nemoj tražiti
Ono što nemam ja
ono što odavno je postalo kamen u grudima

A prolaze mi godine
Jedna za drugom u tren
Još korak sam do istine
Da bit ću zauvijek njen<

Mislim da je nedjelja definitivno onaj jedan dan u tjednu kojeg sve više i više mrzim. (Dobro, tehnički gledano mrzim sve osim petka i subote al ono...Nedjelja je prva na mojoj black listi). Jedan od razloga je taj da za neke stvari dobijem (ili dopustim, nisam sigurna) priliku da nešto učinim. Ili da taj netko drugi nešto učini. Naravno, uvijek se nešto ispriječi između svega toga, i naravno, ja sam prelijena/prečudna/pretvrdoglava/prerazmažena (sami odaberite) da bi se sačuvajmeboževećegzla sama pobrinula za sve to.
Hvala Bogu za alkohol koji je tu da ljudima otvori dušu.Dogodi se neka čudna situacija da ti netko kaže nešto što te ni najmanje ne dirne. Tada. Za par sati grliš tu istu osobu i ne vjeruješ tim rječima. Ne želiš vjerovati, previše boli. Cijelu noć provedeš razmišljajući koji način ubojstva je najbolniji i koliko godina zatvora možeš dobiti zbog ubojstva s tim da si maloljetan i eventualno neuračunljiv. Dobro, poremećena sam, a šta sad?
I onda opet preživiš dan jer je subota, sretan si jer ideš u sebe unijeti što veće količine već gore navedene tekućine. Večer sasvim lijepo počne, tegliš 2 litre vina i cole dok ostali vani sline i ne mogu dočekat da više izađeš iz trgovine. I onda još jedan naravno. Naravno da si maloljetan (koja diskriminacija) i da ne smiješ imat alkohol. Mili glasić kaže ''molim osobne''. Svi svoju daju a ti blagog pojma nemaš di je tvoja. Prekopaš sve džepove i na kraju se sjetiš da je u pokazu. Kad se napokon rješiš tih napasti mirne duše odeš pit. Redaš bambus za bambusom i u iščekivanju promatraš tko je najslabija karika u podnošenju alkohola. Nakon nekog vremena si ponosan (dobro, i pomalo zabrinut) što si među zadnjima stabilnima. Ipak, nije u redu da sve frendove po alkoholu iznevjeriš pa pojačaš dozu vina i pomalo počinješ teturati uokolo.
Kroz cijelu večer se dogodi još par izljeva emocija, glupoće i bljuvotine al sve je to u granicama normale.
Nakon svega toga dolazi najteži dio. Vrijeme da se suočiš s onime što pokušavaš izbjeći mjesecima. Skupiš snagu, kažeš tih par riječi i onda je gotovo. Sve bi bilo u redu da možeš prijeći preko glupog ponosa i predrasuda i samim time usrećiti i sebe i njega. No, čovjek si. I to tvrdoglav i nerazuman. Nemaš drugog izbora nego snositi posljedice svega toga. Ima li smisla kajati se?
Tell me what to do now 'cause I want you back

If you believe it’s in my soul,
I’d say all the words that I know,
Just to see if it would show,
That I'm trying to let you know,
That I’m better off on my own.

Već dugo pokušavam naći riječi koje bi opisale zbrku u mojoj glavi i mislima.
Nitko ne zna kako je to sve počelo. Iskreno, ne znam ni ja. Vjerovatno ni ne želim znati.
Već neko vrijeme ti pokušavam reći ali opet ne pronalazim pravi način za to. Jednostavno nema riječi koje te nebi povrijedile. Zapravo...Imaju...Njih ti nikada nisam rekla. Ni neću. Nadam se da češ shvatiti.
Među nama je nestalo ono nešto koje me očaralo na početku svega ovoga. Rečenice poput ''kako znaš da sada nije s drugom?'' su mi potvrdile ono što već odavno znam.
Shvaćaš koliko netko nisko može pasti kada ga ni najmanje ne dirnu suzne oči nekoga tko voli? Bez obzira na činjenicu da zbog tebe stoji na kiši i upravo ti daje srce na dlanu?

what's the point of the alarm that I'm ignoring?

Trebam nekoga tko će me držati u trenutcima kada dođeš do mene, trebam nekoga tko će me spriječit da ti opet dajem lažnu nadu, trebam nekoga tko će me izvući iz svega toga, trebam nekoga tko će mi reći da je dosta, trebam nekoga tko će shvatiti da sam izgubljena u svemu tome.

I'll come into your world,
See through your eyes.
I'll try to understand

Možda i imaš pravo, možda sam nerazumna ali...Da pogledam kroz tvoje oči što bi vidjela? Dvije strane. Jedna moja, jedna tvoja. Zbog njih ja mrzim tebe. Zbog njih ti mrziš mene.

You showed me dreams
I wished they'd turn to real

Rekli su da život piše najčudnije priče. Ovoj je došao kraj. Za dva dana bi ti trebala reći ali... Nekako mi se čini da na sve što se događa ti i ja imamo najmanje utjecaja. Previše nepoštenih ljudi se umiješalo, previše njih tvrdi istu priču...Previše njih je u pravu. Bar mislim...
''nisu u pravu, samo jednom imaj povjerenja u mene, zadnji put te to tražim, obećavam, ako si tako odlučila, u redu, dao sam ti srce, više od toga nemam''

Made me promise I'd try
To find my way back in this life
I hope there is away
To give me a sign you're okay
Reminds me again
It's worth it all

Dok mobitel me ujutro budi
Moje srce za još par minuta žudi
Gladan želudac nervozno mi plače
A je ne mogu naći čiste hlače
Tražim laži nove
Da oslobode me obveze ove
Mama moja milosti nema
U školu me poslati se sprema
Na rame stavljam tešku torbu
Pripremam se za borbu novu

Na oči mi padne mrak
Kada udahnem taj Petrinjski zrak
O Petrinjo moja mila
Što bi ja bez tvog sivila?
Kad kroz vrata škole kročim
Dođe mi da u bunar skočim
Ma ne želim kao zatvorenik biti
Želim na rokiću alkohol piti
Zvuk zvona plaši mene
Dođe mi da si prerežem vene
Po prljavoj ploči bijela kreda piše
Profa se dere da redar ploču briše
Lijeno moje dupe iz klupe se miče
Zbilja trebam alkoholno neko piće

just let it go...

Eh...Počeo je najteži, najdosadniji, najduži i sve fuj period mog malog kompliciranog života. Aha, o školi ja. Najteže mi pada to što sam ja tip osobe koja ne može baš predugo mirno i tiho sjedit na jednom mjestu.
Ponekad se pitam što se dogodilo samnom. Nekada sam voljela školu. Školu, ne učenje, da se razumijemo. Sada mi se želudac stisne kad mi padne na pamet da ću sutra opet žuljat dupe o one klupe.
Shvaćam ja da je to ustanova koja će mi omogućit kruh (kako moja mama kaže) i ima ona čak i pravo...Ali...S mog gledališta, tko normalan može sa 14-15 odlučit što je dobro za njega i njegovu budućnost?

Biser ja sam odlučila upisati veterinu. Sve super i sve pet. Prvi tjedan dana. Nakon nekog vremena požališ što si se rodio. Mama, sam da znaš, do kraja života ću ti prigovarat jer me nisi pustila da upišem za automehaničara.
Profesori i moji supu(a)tnici, dakle ljudi iz mog razreda ne pokazuju baš previše ljubavi za mene. Može bit da je zbog moje dražesne naravi ili krasnog karaktera al ono... Veselilo bi me da bar netko od vas ne bude panj. No ajde, ima ih par s kojima povremeno možeš razmijenit par razumnih rečenica. Par. Povremeno.

Što se tiče ostalih djelova mog života, točnije onoga što bi se trebalo zvati ljubavni život...Mislim da je ajoj najvjerniji opis. Koliko sama kompliciram, koliko to da sam nerazumna, koliko anonimni kommovi, koliko činjenica da mi je teško gledati jednog himovca kako pati, koliko činjnica da su se potpuno pogrešne osobe zaljubile u mene, koliko da se stvari ne odvijaju na način na koji bi trebale...Ajoj, ima toga...No da, znam da mi nebi pala kruna s glave da pošaljem poruku ali molim lijepo, to vrijedi i za drugu stranu. Ja neću popustiti. Jednostavno ću otići (i ond nek mi netko kaže da nije zakon kad se ne vežeš za nikoga). Mislim, stalo je meni, valjda, i sve to stoji ali nešto se u tom svemu mora promijeniti. Nas dvoje. Misliš da je vrijedno toga? Nisam ni mislila...