|
This is my December
This is my time of the year
Prosinac mi je uvijek bio nekako najdraži mjesec, bez obzira na hladnoću, kišu ili snijeg.
Shvatiš da je kraj godine prebrzo došao, shvatiš da si ne smiješ dopustiti neke pogreške. Hoće li iduća biti nešto bolja? Sumnjam, s obzirom da su mi totalno nevažne stvari na listi prioriteta.
Kada sve posložim u glavi, godina je bila sasvim solidna. Netko novi dođe, netko ode, u svakom slučaju s vremena na vrijeme se dogode neke promjene koje nisu nužno loše. Neke su puno bolje nego što sam ikada mislila da bi mogle biti.
I can't take it no more - The same old song
Its playing again - The same old song
Don't wanna hear it no more - The same old song
Ovaj blog pišem skoro godinu i pol i nekako sam zapela. Puno je riječi napisano, neke su shvaćene, neke nisu, neke su potakle rijeke suza, neke lavine smijeha, neke su bile početak kraja, neke su dokazale da mi je stalo, neke da ne mogu prijeći preko nekih stvari. Zapravo, ne da ne mogu već neću. Nešto ipak treba ostati kao upozorenje da se greške drugih ne dogode i meni.
No da, možda je to samo faza zbog stresa oko odnosa unutar kuće, kraja polugodišta, ponovnog zatvaranja u sebe, skrivenim željama ili ponovnog dizanja onog već toliko puta opisanog zida.
Kako god, sadašnje stanje svega mi se ne sviđa.
Trying to find the heart you hide
Trying to find the heart you hide in vain
Oh in vain
And you're my haven in life
And you're my haven in death
Hm... Netko mi je rekao da je vrijeme da nađem svoju sreću a ne shvaća da je sreća kraj mene. Možda je i čudno, znam, ali... Uz njih sam ja ja, i to je teško nadmašiti. Eto, i samo pisanje o ljubavi (ili bar onome što je nekakva zamjena za to, jer smo svi mi premladi da bi voljeli), ne postiže nikakav učinak. Čini mi se da su to samo prazne riječi koje u naletu bijesa, tuge ili dosade tipka jedna od onih čudljivih osoba koje nisu na čisto same sasobom.
I što sada? Pretvarati se da je sve u redu? Ma, donekle i je, ali... Trebam se dobro naspavati i riješiti te stvari u glavi. Ovako trčim a ne mičem se s mjesta. I to me izluđuje.
Glazba liječi i dušu i srce a ja je iskorištavam za bijeg od stvarnih problema. Noćima se vrtim po krevetu, mp3 mi je u ušima, slušam pjesme koje me podsjećaju na nešto, na Nekoga, a ja ne mogu raspoznati tko je to.
I onda mi samo proleti kroz glavu da se sredim, ima toliko ljudi kojima je puno teže od mene, oni imaju stvarne probleme s kojima se moraju suočiti kako god znaju jer jednostavno nemaju drugog izbora.
Stalno je vrijeme za nešto i sad je na redu vrijeme da se ja sredim, naspavam, koji put napijem, prebrodim ovo, pomognem drugima i samoj sebi.
Što u današnje vrijeme uopće ima smisla?
|