Pull the knife from my back...

Volim Sunce, volim proljeće, volim šarenilo i boje, volim njega, volim frendove, volim plesati sa Špikijem i kak on ne popizdi jer profulam korake jer mi se neda brojati, ma volim i sve vas koji se trudite kolko-tolko pohvatati što pokušavam reći postovima koji ponekad i nemaju smisla. Da, i posebno volim svoje mačore, crknuti mp3, i blog. Sve u svemu, u meni ima puno ljubavi


Volim hepi lampu i ljude koji tamo žive skupa samnom, volim kada nešto kažem ili napravim i onda čekam da Pernar nabaci koju pametno-zlobnu kritiku, volim starke, volim glazbu, volim se glasno smijati i onda kada mi je neugodno jer me ljudi čudno gledaju zbog toga, volim kada odem s curama na 4. kavu za redom pa nam bude muka, volim što je ovaj post naporan, volim kad pretjeram s bambusom pa mi bude neugodno kada mi prigovaraju, volim što mi mama neda za conversice pa joj stalno pilim živce, volim cekin hrenovke koje najbolje pucaju i bolno ljuti ajvar.



Volim petak, volim spavati, volim pričati gluposti koje ni sama ne kužim, volim pjevati, volim sprdati određene ljude, volim biti sretna, volim svog digitalca, volim svoju crveno-crnu kosu, volim svoje crvene naušnice koje se ni ne vide, volim kada Trec trabunja neš svoje, volim dugu, volim cijeće, volim crvenu boju. I žutu, i sve kričavo. Posebno volim Tonke i Vaky.

Za nekoga...
If you swallow just a little pride, you might find a little love inside,
Open up and let somebody in, 'cause if you need somebody,
You know it's not a sin.

Koliko god to htjela, ponekad isprazne riječi nikada neće moći opisati što mislim, osjećam ili želim... Ako ih i kažem nekome, taj netko, koliko god mu bilo stalo do mene, te riječi neće shvatiti na način na koji bi trebao. I onda se vrtimo u krug. Ne ja. Mi. Svi vi oko mene.
Shvaćam da je svaka osoba drugačija, pa prema tome i društva u kojima se nalazimo ali... Zar nikome nije palo na pamet sjesti i iskreno razgovarati o nečemu što me možda i brine ili čak i plaši?
Don't worry, ja sam ok. Uvijek je tako, to si već mogao naučiti.
Ali... Stvar je u tome... Nedostaje mi naše druženje, nedostaju mi gluposti koje radimo, nedostaje mi čak i naše izlijetanje u jarak nedjeljom ujutro.
Jedna osoba ne može bit zamjena za drugu, tako je uvijek bilo, tako će i biti. Trude se...Recimo...Ali, zašto ne mogu shvatiti na način na koji vi shvaćate?
Zašto su prezauzeti školom, dečkom ili drugim prijateljima? Zašto ponekad ne mogu shvatiti da oni koji uvijek brane druge i sami trebaju oslonac? Nekoga tko će ih braniti?


When I turn the lights out
When I close my eyes
Reality overcomes me
I'm living a lie

Samo uz pomoć alkohola uspijevam priznati sama sebi neke stvari. Čovjek sam i imam osjećaje i sve gluposti koje držim negdje duboko u sebi. Često se držim kao da me ništa ne može dirnuti, u biti, tako i je... I onda... Svijetla se ugase, svatko ostaje sam i svatko bude ono što je.
Vrtim se po krevetu i razmišljam o tome gdje sam pogriješila, što se dogodilo da je sve izgubilo smisao? Zašto me još samo vesele minute koje ću provesti s nekime kome je recimo stalo i uz litru ili dvije vina? Ne, nemam problema s alkoholom, samo mi nije jasno kako netko može biti toliko komplicirana i naizgled jaka osoba a da
je istovremeno ispod svega toga netko tko se više ne može nositi ni sam sasobom?
Priznajem, gubim kontrolu i to mi se ne sviđa.
Eto, sad mi više ni ovo ne izgleda kvalitetno napisano. U biti, koji moj post zapravo i ima smisla? Ermmmm...

Who knows what could happen.
Do what you do, just keep on laughing
One thing's true, there's always a brand new day

No da... Sutra je novi dan. Kako ta rečenica zvuči lažno. Je, novi dan je, ali sigurno ne u smislu u kojem ga ja vidim.
Rekla sam nešto što možda i nisam trebala. Nije mi žao... Dobro, bar ne toliko... Ili ipak je? Ne želim se opat uvaliti u u neku glupost iz koje ćemo se teško izvući. Eto, I sad živčanim jer te nema. Jer si pitaj Boga gdje i jer nemam pojma što se događa.