Pull the knife from my back...

Svake godine nas jedan datum podjeća da smo godinu dana starij, pametniji i zreliji. Dobro, bar bi tako trebalo biti .
To je dan kada nitko ne smije biti tužan, sam ili zaboravljen. Na taj dan smo prvi put udahnuli i prvi put zaplakali, na taj dan smo nevini kažnjeni s mnogo dugih godina nečega što nazivaju životom.
Na taj dan ti i čestitke potpuno nepoznatih ljudi izazovu blesavi smješak na licu. Da, da, da, baš taj koji ti sad imaš

Pisana riječ je oduvijek imala posebno značenje, pogotovo za nas dvije. Zato ja nikada neću zaboraviti pismo koje sam dobila za 17-ti rođendan i zato se nadam da ti nikada nećeš zaboraviti na riječi napisane u ovome postu.
Ipak, ponekad ne možeš riječima opisati kako se osjećaš ili koliko ti je stalo, ali, hej, pa mogu pokušati, zar ne?
Popis onoga zbog čega te volimo i poštujemo je malko predugačak i ne znam koliko postovi mogu imati rječi pa ću ti pokušati pokazati one najvažnije. A i ti mi baš i nisi osoba koju možeš strpati na bilo kakav popis.
Ono zbog čega si zauzela posebno i rezervirano V.I.P mjesto u mome životu je tvoja osobnost, razum i nada koju izvučeš u najkritičnijim situacijama, baš onda kada je potrebno.
Možda sam sebična ali samo jednom u životu netko dobije etiketu 100% poseban i on ju zadrži do kraja života. Znam da ćeš biti uz mene kada budem rađala, da si uz mene kada mi je teško i da ne postoji nešto što ti ne mogu reći.
Ma ae, volimo te i zbog onog ''a neću tu, pa precrvena je, onu drugu ću'' i sličnih stvari zbog kojih se ponekad zapitam koliko godina zapravi imaš
Volim te posebno zbog prljavaca, markiranja fizike, proljevanja bambusa i zbog činjenice da je prilično lijepo imati nekoga tko će me jednoga dana podsjetiti na onoga dečka plavih očiju zbog kojega smo provele sate i sate na kavama.
Eto, imaš 18 godina. Punoljetna si. Sama odgovaraš za svoje postupke pa je i vrijeme da ponekad povisiš ton i boriš se za sebe. Ne na mene da je dosta alkohola (da se razumijemo ) Pokaži svijetu pravo lice, ostat će bez riječi, baš kao ja onaj dan u parku kad smo se upoznale

Sretan rođendan

Starci su mi uvijek govorili da kad nešto započnem to moram i završiti. To se odnosilo na zadaće, pospremanje sobe ili pranje suđa. Danas sam starija i to se odnosi na puno važnije stvari.

Maturirala sam sa 4 i sad me čeka dosad najteža odluka u životu. Što dalje? Planovi za ljeto? Do sinoć su bili prilično jasni. Zagreb-fax-naći posao. Sada samo želim otići što dalje i ne vratiti se dok ne zaboravim. Na sve što se ovdje događa, na ljude koji me okružuju, na prijekorne poglede kojima me upozoravate da prestanem čak i kada ne griješim.Pustite me na miru više, ne zanimaju me vaši životi. Pa nisam vam ja kriva što ste se izgubili u vremenu i prostoru i što ste ostali potpuno sami. Čudiš se? Pa nije bilo teško pretpostaviti da će ti se to kad-tad dogodit. Tvoja bahatost i umišljenost očito nije tako zanimljiva i zabavna drugima.

''Zadnji vlak odlazi, pokreni se, promijeni nešto jer će uskoro biti prekasno'' to mi je mama uvijek govorila kada bi se razočarana mojim ponašanjem vraćala s roditeljskih sastanaka. Da ja to sada tebi kažem? Ma neću. Ti kažeš da sam ja kriva. U redu, u pravu si, jesam.