Pull the knife from my back...

Dio mojih misli pt. 1
Ponekad se čudim kako u nekim situacijama ispadam vrlo jaka, u nekima bezosjećajna, u nekima bahata. E sad, potaknuta nedavnim očito samo meni zabavnim događajima, palo mi je na pamet da na neke stvari reagiram refleksno i ne razmišljam o posljedicama svega toga.
I da, kakvom me drugi vide? Jel je istina u oku promatrača?

Dio mojih misli pt. 2
Hm... Često se uvalim u nekakve gluposti koje ponekad čak ni nemaju neke prevelike veze samnom, jednostavno moram. Jače je od mene. I onda ti to sve lijepo popravljaj. Što je najgore, to je postalo dio mene i mog karaktera, dio moje svakodnevnice.
Rekoše mi da svi vole iskrene ljude, da je iskrenost vrlina i bla-bla-bla. Onda vi meni lijepo recite, šta se svi napizde kad neke stvari ne prešutim ili iskreno kažem što mislim? Ajde se lijepo odlučite, može?

Dio mojih misli pt.3
Znate onaj ne-baš-tako-česti osjećaj da je sve na svom mjestu? Da je uz vas netko tko zaslužuje to mjesto?
Naravno, da nebi sve bilo crno-bijelo, s druge strane stoji zdrav razum, osjećaji drugih, par ljubomornih ispada i tako to...I onda dobiješ mene koju to muči i koja ne zna ke da napravi.
Zapravo, mislim da znam. Ne, ne mislim, znam.
Čini se da ipak postoji pravda, sreća, Bog, karma, štaveć. I to me veseli.
Već dugo nisam vidjela ovu svoju stranu, to je valjda ona sretna strana koja izađe samo u posebnim prilikama i dijelim ju samo sa ljudima do kojih mi je stalo.

Zar se nitko ne može potruditi? Pokušati ispraviti štetu? Ne dopustiti da nečija smrt prođe nekažnjeno?
Svi znaju za smrt Luke Ritza. Jedan od razloga zašto nisam htjela napisati post o toj temi (iako bi zbilja mnogo toga mogla napisati) je taj da možete naći hrpu blogova s postovima o tome događaju. Svaka čast ljudima, imaju dobre namjere i u svakom slučaju je to vrlo lijepo od njih, ali... Svi ti postovi su na istu shemu, samo su rečenice drugačije formulirane. Dijelu njih je možda stalo do tog što su napisali i zbilja to i misle i osjećaju. To je dio koji me fascinirao. Onaj drugi dio je onaj koji me užasava. U našoj Predivnoj Državi će se opet dogoditi nešto slično što će dignuti javnost na noge. I opet će svi iskazivati suosjećanje. No, tko će se tada sjećati Luke? Krug ljudi koji su ga poznavali i oni kojima nitko ne može vratiti izgubljeno. Eventualno će se netko na spomen njegova imena sjetiti da je to onaj mladić čiji život je nepravedno ugašen.
Na nekih 60-ak % tih već gore navedenih blogova je vjerojatno napisana i rečenica ne dajte da se zaboravi ili nešto u tom smislu.
Recite mi, koliko mladih je izgubilo živote na taj ili sličan nasilnički način? Za koliko njih je rečeno ne dajte da se zaboravi? Koliko njih je u očima javnosti palo u zaborav?
Tko se sjeća dečka ubijenog na Novom mostu? Onoga koji je pretučen i bačen pod auto? Koliko ljudi zna kako se zvao?
Kada će rječi postati djela?

Memories consume
Like opening the wound
I'm picking me apart again
You all assume
I'm safe here in my room
Unless I try to start again

Ima li se smisla boriti? Ikada? Ako misliš da ima, dali to znači da ćeš nekome dopustiti da te možda povrijedi?
Ili... dali to znači da ćeš voljeti i biti voljen?
U svome svijetu si siguran. Spreman za izlazak?

I don't want to be the one
The battles always choose
'Cause inside I realize
That I'm the one confused

Ne možeš svaki put Ti odustati, bori se za sebe. Ako uspiješ, super. Ako ne, nema veze, glavu gore i kreni dalje. Ako ništa drugo, bogatiji si za jedno iskustvo. Ona nas čine snažnijima.

I don't know what's worth fighting for
Or why I have to scream
I don't know why I instigate
And say what I don't mean
I don't know how I got this way
I know it's not alright
So I'm breaking the habit
I'm breaking the habit
Tonight

Zbilja je bilo dosta! Nije u redu prema Meni, nije u redu prema Tebi.
Ljudi su dovoljno blesava bića da će nešto riskirati a tek onda shvatit koliko im to nešto znači.
Najvažniji dio je rješen, onaj drugi dio će ostati takav kakav je. Rekla bih da mi je žao ali... lagala bi.

Clutching my cure
I tightly lock the door
I try to catch my breath again
I hurt much more
Than anytime before
I had no options left again

Iskradeš se iz nečijeg svijeta. Oprezno nestaneš... Da te ne čuje, da ga ne prekineš u snu. Možda zadnjem lijepom, možda zadnjem sretnom.
... Nakon nekog vremena sve bude u redu, tuga i bol nestanu, prazninu popuni nečije tuđe srce.


I'll paint it on the walls
'Cause I'm the one at fault
I'll never fight again
And this is how it ends

Treba imati hrabrosti i priznati svoju pogrešku. Što je bilo, bilo je. Na prošlost ne možeš utjecati... Na budućnost možeš.

And this is how it ends...